"Oni su kao mi!" - piše Slobodan Šnajder
mojzagreb.info News Portal 23.02.2025.

ovih dana na svome FB profilu Slobodan Šnajder objavio je neka svoja značajna i ovo vremena društvena promišljanja, u nastavku Vam njegov tekst donosimo u cijelosti...
*FB post od 20. veljače 2025. godine
Pišem, ne krijem to, svoje stvari godinama. To kod mene nikada ne ide linearno. Ne napredujem, dakle, od početka prema kraju. Često nazadujem od kraja spram početka. Prema bilješkama, poglavlje "Zima oligarha", zadnje viđenje Djeteta, ovaj put posestrime Magusove, pisao sam prije gotovo pet godina.
No sad mi se čini da sam ja tek "dramatizirao" Sandersov govor od nekidan. Možda me je zato on toliko opčinio. Pretpostavka je apsurdna. Jednako bi apsurdna pretpostavka bila da je američki senator naprosto to moje poglavlje preveo na jezik real-politike.
Ništa ne spaja nas dvojicu; ja nisam izgubio predsjedničke izbore, ja bih izgubio izbore i za savjet stanara najmanje zgrade. Sanders po svoj prilici jedva zna gdje je Hrvatska.
Svijet u kojemu obojica živimo, međutim, jedan je te isti.
U tom poglavlju mojega romana imate sliku polusmrznutog naroda, netom odmrznutog, koji se tiska spram zamka Oligarha. To je u slijedu jednog od provodnih motiva moje knjige koji počinje smrzavanjem grupe malo zakašnjelih iliraca koji se, negdje sredinom prošlog stoljeća, "spuštaju u narod" (učinio sam tu jednu posudbu od Antuna Nemčića i njegovih "Putositnica".
Tu oni bivaju zameteni golemim sniježnim nanosima. U tom je trenutku moj roman neka praefiguracija Mudraca iz Efeza: ti pak prespavaju u nekoj špilji više stoljeća. Naši se "ilirci" bude u travnju 1941, zvonjavom kaptolskih zvona koja zvone u slavu Boga ali i novoga kneza od ovoga svijeta koji se tek iskrcao iz Mussolinijevih autobusa u Zagreb.
Onda se dešava roman.
Onda se na kraju roman zatvara tom slikom koju u osnovi opisuje američki senator. Hrvatski pisac kao ja, mora dakako voditi računa o balkanskim doprinosima svjetskoj povijesti: Pa se Oligarh, krajnjim cinizmom svoje moći (Moć je uvijek cinična), ruga balkanskim plemenima, jednom tek odmrznutom, drugom u procesu odmrzavanja, a koji kucaju na vrata te Moći, eda bi bili primljeni u "ruski svijet" Putina, ili "američki svijet" Trumpov.
Vjerujem da "Moskoviti" u ovim trenutcima i opet stoje u redovima, čekajući komadić pržene govedine, tek odmrznute, a zove se ona hamburger.
Nakratko, bili su se vratili piroškama.
Pet godina ranije, možda je bilo umjesno pitati: Tko je taj Oligarh? Je li on Putin? Kinez? Amerikanac?
Nisam, pišući to poglavlje, držao potrebnim odlučiti u tom pitanju. Ono se odlučilo samo.
Kada su Ribbentrop i Molotov potpisali čuveni Memorandum o nenapadanju 1939. godine, upriličena je velika parada na Crvenom trgu.
Ribby je gospodaru u Berlin poslao ovaj brzojav: "Pa oni su kao mi!"
Eto, danas je to jasnije no što je ikada bilo. Oligarh u romanu može biti Putin, može biti Trump... ili Musk.
Taj pozdravlja arenu koja je cijeli svijet rimskim pozdravom! Hitler bio je daleko od toga unatoč svojim željama i vizijama.
Treći Reich bio je izračunat na tisuću godina. Trajao je 13. Ovaj četvrti Reich - koliko će on potrajati?
Hvata me zebnja oko srca zbog tih riječi, pa ako hoćete, i te moje intuicije koja se upravo potvrđuje.
Musk - jer i on se tiska u roman - viče da mu je strašno žao što ni on, koji može sve, ne može se najesti za prvog gladuša kojega sretne na ulici i izvrne mu svoj šešir. Jer svi su ti "kapitalci" u biti filantropi, dobroga srca.
I to je tako nepravedno!
Da je to ikako moguće, Musk pristao bi jesti za sve gladne ovoga svijeta.
Potvrđuje se ta moja intuicija i u onome što je naš doprinos svjetskoj povijesti.
Odmrzava se i drugo pleme.
Silazi na ulice.
To će reći, više odmrznutih, ali i još više gladnih.
Iz palače Oligarha širi se ugodna toplina: Krleža bi rekao: Unutra smrdi, ali je toplo.
Zima Oligarha/ poglavlje iz "Anđela nestajanja"
Govorim vam ja, Magda, Sestra
vidim pleme tek odmrznuto lutati u sumraku
Dijete ih predvodi
jutro je al oblaci tmasti zastiru sunce
razlike noći i dana jedva još ima
muškarci žene djeca staro i mlado
dugo su tražili more da bi čelnici mogli zavikati
more more
θάλαττα θάλαττα
kao grci ksenofontovi u starini
rekoše im izvidnice njihove
more je smradna bara puna mrtvih riba i utopljenika
sad pleme traži spas u gori nečuveno visokoj
kad se prethodnica pred njom zaustavi pred nađenom
i kad gora napokon prestade rasti
Nebo već je dotakla
kao što je rasla dok se činila humkom u ravnici
a oni joj danima prilazili
vide to je golem zamak nikakva planina
i misle to smo tražili
bili su takvi zamkovi na svijetu sada poništenom
tu su gospodari plesali uz sarkofage svojih predaka
ispred niša s uspravno sahranjenim vitezima s mačevima
i sad je valjda tako
neke su dvorane osvijetljene bakljama
ili se tako čini po odbljescima na ledu
dajte nam ulaza viče Dijete
niste čekani, odgovara gora od cementa od granita
dižite most spasite nas
istekla je naša kletva
nama je oprošteno
možda je tako odgovara zamak
ali Oligarh vas sada ne može primiti
rad bismo čuli zašto
Oligarh upravo objeduje po deseti put danas
on je dobroga srca
jede za siromahe
potom on počiva
pa se kupa u kadi optočenoj smaragdima
za siromahe za beskućnike kupa se
jede za gladne kupa se za one koji to ne mogu
siromaštvo smrdi
plemenit je naš Oligarh
i pravedno je što on uživa život vječni
ovaj zamak služi samo njemu jedinomu
pa zamislite samodeset puta ručati u samo jednom danu
tko bi to htio činiti da nije njega
našega Oligarha
njega liječi stotinu šamana krilatih
to su njegovi anđeli čuvari
šamani liječe bolesti poznate svijetu kojeg više nema
ali čekaju se nove
Oligarha čuva najbolja vojska propaloga svijeta
a tu su i žene što čekaju biti oplođene
koliko je to samo posla
slava Njemu Pobjedniku
da u velikoj dvorani šamani plešu nad sarkofazima
da tu i davno pali vitezovi u nišama stišću svoje mačeve
da tu je sve što je prošlo
a nama služi u dokaz da je vrijeme stalo
da gospodo naš Oligarh pobijedio je Vrijeme
ovdje se vole stvari koje su bile dok je njima bilo vrijeme
a držimo ih i slavimo u dokaz da su nestale
mogli bismo vas u zamak uvesti
da svjedočite kako vas nema
ali čemu čemu ste vi
mi bismo vas rado izložili napunjene
to vam se ne mili?
čemu ste vješti?
graditi rušiti viču naši vođivi dosađujete Oligarhu
ovdje je gotova nova piramida
niste potrebni
gdje su drugi?
oni s vama smrznuti?
Kao Kiklopsko, zasvijetli golemo oko usred gore te bliješteći mlaz stane klizati po smrznutoj ledini.
ne vidim nikoga
nisu odmrznuti viču naši vođi
dajte nama ulaza
Kiklopsko oko spusti tešku vjeđu od čelika uz strašan tresak.
Zavlada tama još veća.
ne dosađujte svojim vapajima
niste predviđeni
idite bestragom
Oligarh deset puta dnevno ispašta za siromahe
to je njegov križ golgota
a što vi činite osim što cvilite
deset puta može naš Gospodar arsenalom iz utrobe brda
iz svoga baldahina ne ustajuć
poništiti svijet svojim prstom
ali čemu to je obavljeno
nemojte misliti da je lagan naš život vječni
idite ne kucajte ne zovite
tražite spas negdje drugdje
ne znamo vas uputiti
da je Vrijeme pobijeđeno
ne treba nam dokaza
napisao: Slobodan Šnajder - hrvatski pisac i publicist
izvor: FB Slobodan Šnajder

Slobodan Šnajder - Anđeo nestajanja
(Neposredno prije Drugoga svjetskoga rata u kuću u zagrebačkoj Ilici, dvokatnicu koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac, kao služavka kod gospode u gradu, dolazi raditi mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo. U teškim ratnim vremenima ona će saznati kakav je tko od njezinih susjeda i poslodavaca – jedni će završiti u logoru, drugi se pridružiti ustašama, treći otići na liječenje u sanatorij...
Anđa će se zaljubiti u mladoga komunista i prigrliti ideale ravnopravnosti i slobode. Njezin skromni sobičak postat će utočište jednom iznimno važnom ilegalcu. Međutim, njezin će ljubavnik nakon hapšenja stradati na Trgu N., a ona će morati pobjeći u partizane. Kada se vrati u oslobođeni Zagreb, ona ne želi privilegije. Pravedna i nepotkupljiva postaje sumnjivom svojim drugovima koji je odvode na Goli otok. Nanesenu nepravdu Anđa Berilo htjeti će ispraviti, no novo će vrijeme dotući i nju i kuću u kojoj je živjela.
Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera veličanstven je povijesni ep i autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima. Sudbina glavne junakinje Anđe Berilo, sudbina je jednoga naroda i grada, priča o onima koji vjeruju u ideale čak kada se u njih nepovratno razočaraju.)
Slobodan Šnajder (Zagreb, 08. srpnja 1948. godine) je hrvatski pisac i publicist.
Životopis
Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa „Prolog“, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Novele, eseje i kazališne komade objavljuje od 1966. godine. Od siječnja do lipnja 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike), a od 1994. do 2013. riječkog Novog lista (Opasne veze).
Izbor političkih kolumna koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”. Kolumne, kao i drame, imaju svojih poštovatelja i oponenata.
Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a. Čest je suradnik trećeg programa Hrvatskoga radija. Svoj prvi roman „Morendo“ objavio je 2012. Naredni roman „Doba mjedi“ objavljen 2015. dobio je mnogo nagrada. Obrazlaže da u pozadini Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je potom potpisao među prvima, ne stoji nikakva politika.
Važnije praizvedbe
Prva profesionalna izvedba bio je “Minigolf”, 1968., u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) u režiji Dina Radojevića.
U zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu praizvedena su tri njegova djela, “Kamov, smrtopis” 1978. i “Držićev san” 1980. u režiji Ljubiše Ristića, te 2003. “Nevjesta od vjetra” u režiji Ivice Boban. “Kamov, smrtopis” izveden je 2003. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Branka Brezovca. “Dumanske tišine” idu u red njegovih izvođenijih tekstova: Varaždin, Bitola (režija Vlado Milčin), Zagreb, Rijeka (režija Zlatko Sviben), Novi Sad (režija Mira Erceg).
Njegova drama koja je do danas predmet žestokih sporenja “Hrvatski Faust” imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bila izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Šnajderov “izlazak u svijet” počeo je godinom 1987. i upravo tim tekstom – kad je Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio njegovu dramu “Hrvatski Faust”, odigravši je oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD. Posljednja predstava u kako-tako redovitom nizu bila je “Bauhaus”, ZKM, režija Paolo Magelli, početak 1990.
U 1990-ima isključen je iz hrvatskog kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio post-socijalistički grand-guignol “Kod Bijelog labuda”. Kako se politička zabrana nije dala protegnuti na Europu, upravo su u tom razdoblju mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela: “Hrvatski Faust” (1993. u bečkom Burgtheateru, režija Hans Hollmann); “Zmijin svlak” (Tübingen, praizvedba koju je režirao Manfred Weber), Mülheim (Roberto Ciulli), Frankfurt/Main, Veroli/Rim (režija Petar Veček, na jeziku izvornika), Oslo, Kopenhagen, Beč, Varšava, Krakov, Dublin, Beograd); “Utjeha sjevernih mora” (Frankfurt/Oder, praizvedba na njemačkom, režija Michael Funke, "Nevjesta od vjetra" (Bochum, na njemačkom, u režiji Wernera Schroetera). Miloš Lazin postavio je Šnajderovu dramu “Ines & Denise”, nastalu u naročitoj suradnji pisca i redatelja, praizvevši je u Sarajevu 1997. Iste godine drama je imala francusku premijeru u Villeneuve-lès-Avignon.
Drama “Peto evanđelje”, pisana prema dnevniku Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, izvedena je u dvije verzije: njemačkoj, (Theater Kampnagel, Hamburg), te hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004, u režiji Branka Brezovca.
Praizvedba drame “Kosti u kamenu”, prema nekim elementima političke biografije Josipa Broza Tita, izvedena je (na makedonskom) u Bitoli, u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst "Moja draga Tilla!", pisan za lutke postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu “Enciklopedije izgubljenog vremena” u Varaždinu, (2011) kao i praizvedbu “Kako je Dunda spasila domovinu” u Puli (Istarsko narodno kazalište, 2012), režirala je Snježana Banović.
Nagrade i priznanja
- Nagrada Branko Gavella za dramu Hrvatski Faust (1982.)
- Nagrada Marin Držić za dramu Kosti u kamenu (2006.)
- Nagrada Marin Držić za dramu Kako je Dunda spasila domovinu (2008.)
- Nagrada Marin Držić za dramu Enciklopedija izgubljenog vremena (2009.)
- Priznanje Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, za najbolji dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije, za komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” (2010.)
- Počasni doktorat Univerziteta za audioviozualne umjetnosti ESRA u Skopju (2011.)
- Nagrada Meša Selimović za roman Doba Mjedi (2016.)
- Nagrada Radomir Konstantinović za roman Doba Mjedi (2016.)
- Nagrada Kočićevo pero za roman Doba Mjedi (2016.)
- Nagrada roman@tportal.hr za roman Doba Mjedi (2016.)
- Nagrada Mirko Kovač za roman Doba Mjedi (2016.)
- Nagrada Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja "Umrijeti u Hrvatskoj" (2019.)
ilustracija: https://fraktura.hr/






