Narod bez vlade - piše Zoran Ljubičić

mojzagreb.info News Portal

Zagreb - mojzagreb.info, Obrazovanje - Narod bez vlade - piše Zoran Ljubičić

u ovoj knjizi dokazujem da vlade nastoje usaditi u svoje narode vjerovanje da nema hitnije institucije za opstanak društva od vlade. Pokušao sam pokazati da to uvjerenje nije točno. Moglo bi biti točno jedino u mjeri u kojoj bi čovjek inzistirao na načelu dominacije i hijerarhije. Ali jedan je od prinosa antropologije u tome što je ona otkrila beskrajno mnoštvo društvenih struktura i to da uspješna alternativa vlasti u obliku vlade i države nije rijetka i neobična. I ta alternativa nije utopija. Ne sugeriram da ti alternativni oblici trebaju biti modeli za suvremeno društvo, ali bih ustvrdio da među njima ima naznaka različitih tehnika koje osiguravaju i slobodu i društveni poredak, kako to Alex Comfort zapaža, da su oni živi primjeri naroda koji nemaju potrebu za dominacijom vlada (Harold Barclay)

 

Tzv. primitivna društva nude nam mnoštvo tehnika i modela društvene integracije i koordinacije zadržavajući autonomiju pojedinca, a koja bi se mogla primijeniti i u modernim društvima

(Harold Barclay, Narod bez vlade, DAF, Zagreb, 2006., prijevod: Vesna Horvat)

Doba s početka 21. stoljeća je doba sveobuhvatne, levijatanske moći države te je promoviranje i propagiranje onih oblika mišljenja i praksi koje emancipatorski gledaju na osobnu slobodu i odgovornost te ograničenje moći vlada zadaća svih ljudi koji „nemaju potrebu za vlasti“. Posve je moguće - tvrdi H. Barclay - organizirati društveni život bez države i njenih institucija, makoliko nas vlade uvjeravale da je upravo država najvažnija institucija bez koje bi organizirani život u društvu ponovno pao u kaos teorijski i praktično zamišljenog prirodnog stanja. Barclay se poziva na prinos antropologije u istraživanju društvenih struktura koje ne poznaju državu niti iskazuju potrebu za njom. Ta tzv. primitivna društva nude nam mnoštvo tehnika i modela društvene integracije i koordinacije zadržavajući autonomiju pojedinca, a koja bi se mogla primijeniti i u modernim društvima. U predgovoru hrvatskom izdanju knjige Barclay označava anarhizam kao „poruku slobode“, a Alex Comfort u svom predgovoru izvornom izdanju piše da je anarhizam način razmišljanja, „stajalište a ne program“ koji bi robovao bilo kakvim dogmama. Anarhizam ne pravi planove za revoluciju niti crta ciljeve nasilnog prevrata; on kreće iz otvorena mišljenja slobodnih ljudi čija stajališta difuzno se šire na sve ljude koji shvaćaju da mogu živjeti bez vlasti, izravno djelovati i uzajamno se pomagati.

Prigovori ovom načinu razmišljanja dolaze ponajprije od onih koji drže da su moderna društva složenija u odnosu na ona koja antropolozi ispostavljaju kao mogući model organizacije te da moderan način življenja zahtjeva i složena planiranja iza kojih stoje institucije države, a za razliku od predmodernih društava u kojima su odnosi horizantalni iodvijaju se razini na razini primarnih grupa i osobno.

UVOD

Višedecenijsko iskustvo rada na terenu i antropološka teorijska perspektiva dovele su Barclaya do zaključka da je „anarhija moguća“. Kao potvrdu ovoj tvrdnji on svrhu i zadaće svog rada vidi u tome da na svjetlo dana iznese povijesne primjere zajednica koje bi mogle izdržati kriterije anarhije, kao i da dokaže da je anarhija posve uobičajen oblik organizacije društva te da istraži različite aspekte društvenoga konteksta koji omogućuje anarhiju. Inspiraciju za ovu vrstu propitivanja fenomena anarhije Barclay duguje Kropotkinu i drži da bi njegov rad mogao biti nadogradnja onog što je Kropotkin započeo.

I O NARAVI ANARHIJE

O anarhiji i anarhizmu

S obzirom da anarhizam ne predstavlja koherentnu teorijsku doktrinu poput marksizma te da omogućuje i podržava različite struje i pravce mišljenja, Barclay na početku svoje knjige nastoji izbjeći pojmovnu zbrku i razjašnjava značenja temeljnih pojmova - anarhije i anarhizma, prije svih. Dakle, anarhija je društveni odnos, „stanje društva u kojem nema vladara, nema vlade“, dok je anarhizam politička teorija koja počiva na ideji anarhije i dio je teorije vrijednosti koja u središte društvenih odnosa postavlja „suverenog pojedinca“. Zagovornici i promotori anarhije drže da je individualna sloboda i autonomija moguća tek u posvemašnjoj negaciji institucija prisile - države, crkve, patrijarhalne obitelji i svih drugih institucija koje diviniziraju vlast. Anarhisti zamišljaju društvo s onu stranu države kao hijerarhijski ustrojenih institucija (središnje) vlasti i zagovaraju suradnju, uzajamnu pomoć, jednakost, decentralizaciju i federalizaciju kao model društvene integracije koji polazi odozdo, iz lokalnih oblika grupiranja i širi se na cijelu društvo sa sve manje moći prema vrhu. Kao „kamen temeljac anarhije“ Proudhon vidi uzajamnost, koju će antropolozi poput Maussa, Levi - Straussa i Pierrea Clastresa izraziti u pojmu reciprociteta kao „temeljnog strukturnog načela društva“.

Društveni poredak i vlast

Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće - zoon politikon i ansambl društvenih odnosa - pisali su filozofi. U društvu kao sustavu veza i odnosa među ljudima čovjek se rađa, djeluje i napreduje. Ono je organiziran način življenja nasuprot kaosu prirodnog stanja, ustrojen red stvari, poredak sačinjen od struktura, obrazaca i pravila. Poredak zadovoljava čovjekove prirodne sklonosti za egzistencijom unutar prepoznatljivih vrijednosnih orijentira koji mu sugeriraju ponašanje koje društvo očekuje, a što sve vodi predvidljivosti.Unutar poretka čovjek se osjeća sigurno i zaštićeno. Kada življenje po ustaljenim obrascima postane suviše rutinsko i dosadno, čovjek se prepušta „ritualima pobune“, spontanom i neplanskom ponašanju. Čini se da anarhisti preferiraju ovu spontanost i antistrukturno djelovanje. Međutim, anarhisti uopće nisu protiv strukturiranog poretka; oni na društvene strukture gledaju primarno s obzirom na izvor njihova porijekla. Za anarhiste društvene strukture imaju prvorazrednu vrijednost samo ako proizlaze iz djelovanja slobodna i odgovornog pojedinca. Red u društvu moguć je samo ako je saobražen ovoj slobodi.

Na liniji poimanja naravi društvenog poretka anarhisti se slično odnose i prema fenomenu moći, vlasti i politike. Barclay se ovdje oslanja na Maxa Webera i pravi razliku između moći i vlasti. Moć je spremnost i sposobnost pojedinaca i skupina da svoju volju i svoje interese nametnu drugima usprkos njihovu otporu - uvjeravanjem, prijetnjom ili upotrebom gole sile. Moć je bitan čimbenik društvene dinamike i neki teoretici smatraju da se glavni društveni sukobi vode upravo oko ovog društvenog resursa. Vlast je mehanizam pokoravanja odlukama koje dolaze iz određenog izvora, a koje su rezultat pristanka. Vlast je legitimna, zakonima podržana moć, a zakonitost se ispostavlja kao medij susreta političke ideologije i moći. Anarhisti su svjesni utjecaja i važnosti moći u društvu, ali se prema njoj postavljaju drugačije nego npr. marksisti. Za marksiste je odlučujuće da se u sklopu revolucionarnih promjena u društvu moć prenosi sa privilegirane na potlačenu klasu, dok su anarhisti za disperzivnu, moć koja je raspršena na sve članove društva podjednako.

Kao što ne odriču ulogu vlasti i moći u društvu, tako anarhisti ne negiraju ni važnost politike. Kao djelatnost koja posreduje između drugih djelatnosti, politika zadržava svoj utjecaj i u društvu kakvim ga zamišljaju anarhisti. Politika je „vrhunska djelatnost koja se bavi odnosima slobodnih ljudi“ (H. Arent) i ovako shvaćena ona je po mjeri interesa i potreba anarhista jer izlazi iz okvira tradicionalnog poimanja politike kao poslova vezanih za državu i vladu. Ako i prihvataju određene oblike vlasti, politike i političkog ustroja, anarhisti zadržavaju radikalnokritički odnos prema državi, vladi i zakonodavstvu.

Društvene sankcije

S tim u vezi je i propitivanje značaja uloge sankcija u društvu. Harold Barclay se u ovoj stvari poziva na Redcliffe-Browna i definira sankcije kao „način na koji društvena skupina reagira na ponašanje bilo kojeg svog člana“. Sankcije mogu biti pozitivne (odobravanje) i negativne (neodobravanje). Dijeli ih na difuzne, vjerske i pravne. Difuzne su one sankcije koje nisu formalizirane niti su definirane institucije i osobe koje ih mogu primijeniti. Svi članovi društva su u prilici da ih primijene jer moć sankcioniranja pripada cijelom društvu (ogovaranje, vrijeđanje, prepiranje, tučnjava, ubijanje, izopćenje). Vjerske sankcije se odnose na onostrano, bilo da kao pozitivne osiguravaju duhovnu kompenzaciju za ovozemaljske patnje, bilo da prijete paklenim ognjem za griješne prijestupe religijski ustanovljenih pravila. Pravne sankcije su područje zakonodavstva i strogo su formalne sa jasno definiranim nadležnostima u njihovoj primjeni. One su karakteristika modernih, složenih društava koja su hijerarijski ustrojena s vladom na vrhu piramide centralizirane moći.

Kao takve pravne sankcije su izraz i funkcija očuvanja klasne strukture društva. Za anarhiju i anarhističku teoriju difuzne sankcije su, zbog same njihove prirode, prihvatljiv instrument sankcioniranja nepoželjnog ponašanja u društvu, dijelom su to i vjerske sankcije u vidu „kazne po savjesti“, dok negativan odnos imaju prema pravnim sankcijama.

Vlada i država

Država je teritorijalni oblik organizacije društva koji zahtijeva i ostvaruje pokoravanje svih koji žive na njenu teritoriju. Ona to ostvaruje putem institucionalnih mehanizama vlasti u čijem središtu je vlada, koja brine o funkcioniranju države na dnevnoj razini. Ključna je osobina države zakoniti monopol na upotrebu sile. Za ljevičarske teoretike država je izraz klasne strukture društva i postoji radi toga da promovira i štiti interese vladajućih. Zbog svojeg je nepovoljnog i frustrirajućeg položaja potlačena klasa potencijalno stalno u sukobu s privilegiranom klasom. Dakle, država je izvor tih frustracija većine njena stanovništva i razumljivom se čini zahtjev anarhista i marksista za njenim dokidanjem. Dokle god postoji, usprkos nekim njenim pozitivnim učincima, država radi na tome da spriječi „prirodnu doborovoljnu suradnju među ljudima“. U svjetlu recentnih nastojanja svjetskoga imperijalizma pod vodstvom američkih neokonsa da golom silom zagospodare svijetom, valja istaknuti Barclayeve riječi o državi dok se referira na Machiavellia (sila i podvala su središnji mehanizmi uspjeha svake države), von Treitschkea (bez rata nema države, ona je moć), Edwarda B. Tylora (nacija vlada sobom pomoću mašinerije vojnog despotizma) ili F. Nitzschea (država je organizirana nemoralnost... volja za ratovanjem, osvajanjem i osvećivanjem...).

Na tragu ovih autoritativnih razmišljanja o naravi države Barclay piše da su „država i vlada, prije svega, organizacije za ratovanje. Nema učinkovitije organizacije za ratovanje“. Ratova će biti dok postoje države. Velike sile podjarmljuju i kontroliraju manje države, neke dobrovoljno pristaju na ulogu satelita jer znaju da se ne mogu suprotstaviti velikima, dok ono malo neutralnih opstaju kao laboratorijski izvor informacija.

Zaključak

Sa stajališta vrsta sankcija i naravi društava koja ih primjenjuju, može se učiniti da se povijest kreće pravolinijski, od bezdržavnih ka državnim društvima, ali Barclay kao antropolog nudi i suprotne i granične primjere.

II NEKA ZAPAŽANJA O POSTUPKU

Harold Barclay analizira tradicionalna društva iz perspektive antropologije anarhije nastojeći utvrditi koja od tih društava mogla bi se podvesti pod anarhističku organizaciju. Pri tom istraživanju koristi kriterijume materijalističkog pristupa problematici povijesnog razvoja društava - način proizvodnje materijalnih uvjeta života - od lovačko-skupljačkih, preko vrtlarskih i i stočarskih do anarhije u ratarskim državama i suvremenom svijetu. Sam autor drži da ovaj proces „kulturne evolucije“ nije ni jednosmjeran niti jednoznačan, a izabrani istraživački instrumentarij koristi jer ga u datom znanstvenom kontekstu smatra „prikladnim načinom kategorizacije“, što ne znači da ga on i osobno podupire. Unutar takvog pristupa, a sa stajališta razumijevanja anarhije kao društva bez vlade i vladara, Barclay problematizira pitanje društvenog reda propitujući mehanizme socijalne kontrole u vidu korištenih sankcija te načine vođenja zajednice. Također, Barclay nastoji izbjeći zamke etnocentrizma u označavanju proučavanih zajednica i gdje god može koristi ona imena kojima se same zajednice označavaju.

III ANARHIJA MEĐU LOVCIMA-SKUPLJAČIMA

Lovačko-skupljačka društva smatraju se najstarijim u naznačenoj klasifikaciji po kriteriju „prvotnog načina preživljavanja“. Lov na divljač, ribolov ili skupljanje bilja uz oruđa od kamena, drveta ili kosti određivao je i organizaciju skupine i njen način života. Antropolozi ih svrstavaju u „organizaciju tipa družine“, skupinu srodstva koja broji manje od sto članova i uglavnom je nomadska. Ova društva su na vrlo niskom stupnju diferencijacije i specijalizacije, društvene uloge su uglavnom po srodstvu, dobi i spolu, s vrlo malo tzv.uglednih položaja kojima pristup imaju svi podjedanko ukoliko su sposobni da ih popune. U tom smislu lovačko-skupljačka društva su egalitarna, što ne znači da je vladala potpuna jednakost po dobi i spolu. Ovdje postoje elementi diferencijacije, kao što ima naznaka i hijerarhijskih odnosa u nekima od tih društava u kojima je pristup uglednim položajima donekle ograničen; pozicija poglavara je dodijeljena pojedincima koji imaju ulogu raspodjele zajedničkih resursa. U svakom slučaju „prije deset tisuća godina svi su bili anarhisti“.

Inuiti

Arktički Inuiti/Eskimi skupina su lovaca-skupljača koji spadaju u kategoriju „primitivne anarhije“. Oni nemaju državu, nemaju vladu niti poglavara u značenju osobe koja je ovlaštena zapovijedati, zahtijevati pokoravanje i nametati prisilu. Radi se o zajednici koja počiva na dobrovoljnoj suradnji posve slobodnih ljudi. Položaj vođe među Inuitima pripada onome tko ima odgovarajuća znanja i vještine da preuzme odgovornost za opstanak zajednice (isumataq = onaj koji misli).

Ulogu iscjelitelja, vrača, čarobnjaka i vođe u vjerskim ritualima ima šaman, osoba sposobna za komunikaciju s nadnaravnim silama. Zbog njegovih sposobnosti šaman je vrlo često izvor straha kao svojevrsnog oblika kontrole, ali time njegov ugled u skupini se neće povećati. O svim bitnim pitanjima života u zajednici odlučuje se slobodnim i otvorenim raspravama. Nitko neće biti sankcioniran ako ne prihvati pojedine odluke. Oni pojedinci koji bi svoja znanja i vještine iskoristili da se nametnu ostalim članovima gazeći uobičajene norme ponašanja, bili bi podvrgnuti difuznim sankcijama: ogovaranju, protjerivanju ili čak ubojstvu.

Žene nisu bile posve jednake muškarcima, ali su zbog svoje uloge u obiteljskom gospodarstvuuživale poštovanje i bile u boljoj poziciji nego žene u drugim sličnim zajednicama. Drugi važan razlog njene pozicije među Inuitima proistječe iz teških prirodnih uvjeta života koji od svakog pojedinca zahtijevaju snažan oslonac na vlastite snage. Sličan položaj imaju i djeca.

Dok Inuiti žive na arktičkim prostranstvima snijega i leda, Sani ili Bušmani u pustinjskim područjima Bocvane i Namibije, Pigmejci u prašumama Zaira, Australski lovci i tragači nastanjuju raznolika područja Australije, a kalifornijski Yuroci i Indijanci Sjeverozapadne obale Amerike obitavaju u prirodno i zemljopisno pogodnijim uvjetima za život. Ova činjenica bitno određuje način života navedenih skupina, ali ključne značajke njihova ustroja navode autora na zaključak da ih svrsta u protoanarhističke zajednice. Pigmejci su najbliži idealu anarhije jer jedva da poznaju ikakav oblik vodstva, Inuiti su najveći individualisti, Sani se najviše plaše nasilja i sukoba, Australci najmanje ulažu u razvoj tehnologije a više u načine njihova korištenja te umjetnost i ceremonije, dok su američki Indijanci najbliži hijerarhijskoj, klasnoj strukturi društva i po tome predstavljaju granične slučajeve. Ono što je anarhistička poveznica svih ovih zajednica jeste odsustvo države i vlade, neformalno vodstvo koje nema monopol na primjenu sile, suradnja i solidarnost kao temelj opstanka te primjena difuznih i donekle vjerskih sankcija.

ANARHISTIČNI VRTLARI

Vrtlarstvo zasnovano na nekoliko osnovnih kultura dominantan je način privređivanja u ovim društvima, ali sredstva za život osiguravaju dijelom i uzgojem stoke te sakupljanjem i lovom. Većina ovih društava su egalitarna i bez formalizirane strukture u primjeni sankcija, ali vrtlarska društva s visokom stopom produktivnosti i prinosima koja im omogućuju više vremena za aktivnosti izvan ekonomske nužde, posijala su klice klasne strukture: formalno ustanovljeno vodstvo, pojava prvih gradova i država, stalni ratovi. Za razliku od lovačko-skupljačkih družina ova su društva plemenska. Čini ih više skupina zajedničkog porijekla, običaja i teritorija koji nastanjuju. Međutim, prema vrhu integracije plemensko društvo je labavo strukturirano, nema zajedničke središnje institucije vlasti i posve definirane granice teritorija te se zbog toga ne može poistovjetiti s nacijom. Suštinski, ono je decentralizirano; sve glavne aktivnosti odvijaju se na nižim razinama grupiranja.

Subsaharska Afrika

U kišovitom šumskom području zapadne Afrike i nešto manje u drugim područjima blizu ekvatora nalazi se mnoštvo anarhičnih zajednica. Često su to granični slučajevi između anarhije i arhije, a zajedničko im je obilježje odsustvo države i vlade. Međutim, zbog blizine i interakcije sa društvima koja su razvila institucije države, ove zajednice imaju neke institucionalne forme koje ih vode ka razvoju države. U takve spadaju tajna društva i tzv. dobni razredi, oblici grupiranja koji imaju ulogu inicijacije muškaraca u razrede s određenim funkcijama. Tajna društva ustanovljuju pravilaintegracije i društvenog nadzora, niži razredi obavljaju policijske poslove, dok muškarci u srednjim razredima imaju funkciju sudova. Ova društva zadržala su i neke oblike ropstva i kastinske odvojenosti od najnižeg društvenog sloja, dominantno su patrijarhalna s „inferiornim položajem žena“.

Lugbare

Lugbare su mnogoljudna vrtlarska anarhična zajednica sa prostora južne Ugande i sjevernog Zaira. Radi se o decenentraliziranoj zajednici bez formalnog poglavice čije društvo je ustojeno po rodovskoj muškoj liniji - sustavu segmentiranih loza koje nastanjuju određeni teritorij. Vođstvo zajednice pripada „starješini skupine koji je rodoslovno njen stariji pripadnik i čija vlast je uglavnom ritualna“. Drugi utjecajniji članovi su vrač i „oni čija su imena poznata“ - bogati članovi skupine koji čak imaju vidljive statusne simbole (bijele palice). Oni su socijalna baza koja u sebi nosi klicu formalne strukture vlasti. Tome pogoduje činjenica da u društvu Lugbara prevlađuju vjerske sankcije - prijetnje i proklinjanje - koje zbog njihove metafizičke legitimacije djeluju kao moćno sredstvo socijalne kontrole strahom.

Od ostalih zajednica Barclay spominje Konkombe (najčišći slučaj anarhije među afričkim vrtlarima), Tivi (više strukturirano društvo od Konkomba: policija i sudstvo za nadgledanje funkcioniranja poslova na tržnici), Tonge (matrilinearna plemenska zajednica koja nema starješinu na razini plemena: Tonge izbjegavaju neprijateljstva, izgradili su složen sustav pripadnosti članova zajednice različitim skupinama čime se osigurava viši stupanj integracije i kontrole mogućih sukoba), Anuaci (granični slučaj društva koje formalno ustanovljuje kraljevsku poziciju, ali bez stvarne moći), Igboi (kao i Anuaci i višemilijunska zjednica Igboa granični je slučaj s elementarnom upravnom strukturom i „multicentričnim sustavom moći).

Nova Gvineja

Nova Gvineja etnojezična je „babilonska kula“ stotina zajednica čija je središnja organizacijska jedinica - selo. Rodbinske veze i odnosi ovdje igraju manje značajnu ulogu u organizaciji društva nego u afričkim zajednicama. Iz te činjenice proizlazi i politička uloga tzv. Velikih ljudi - starješina čija je pozicija stečena a ne pripisana. Radi se o pojedincima koji se od ostalih izdvajaju svojim vrtlarskim umijećima i bogatstvom, ali i fizičkom snagom, osobnom hrabrošću, govorništvom i magijskim vezama s precima što im osigurava religijsku moć. Manje snažan sustav kontrole i tolerantan odnos spram individualne inicijative čine ove zajednice nekom vrstom izvornoga, ranoga kapitalizma. Posljedica ovakva odnosa jeste povremena despotska uzurpacija moći od strane starješine kojega se zajednica ne može drugačije riješiti osim ubojstvom.

Ifugaoi

Filipinski Ifugaoi anarhijska su zajednica sa otoka Luzona poznata po terasastim nasadima riže. Središnja organizacijska jedinica društva je obitelj, dok sela postoje tek u konturama. Iako nema formalne institucije vlasti, druga važna značajka ove zajednice je postojanje društvenih slojeva koji se primarno razlikuju po posjedovanju rižinih polja kao temeljnog materijalnog resursa, a iz čega proizlazi i politička moć. Starješine dolaze iz uskoga gornjeg sloja. Na cijeni su za starješinstvo i dobri lovci. Njihova glavna društvena uloga je posredovanje u sporovima i drugim aktivnostima među članovima zajednice. Iako formalno nemaju ovlasti prisile, u praksi pokazuju određene elemente sudske i policijske moći (pokazivanje ratnog noža, prizivanje magijskih sila...). Žene i muškarci su prilično izjednačeni:“u brak unose jednaku količinu imovine, bilateralnog su porijekla, zajedno rade u poljima“.

Dajaci, „stanovnici unutrašnjosti“

Dajaci iz unutrašnjosti Bornea besklasna su anarhistička zajednica koja o svim bitnim pitanjima zajedničkog života uključujući i potvrdu poglavara, odlučuje konsenzusom. Poglavar nema moć ijednom članu zajednice išta nametnuti bez njegova pristanka. Vjerske obrede u komunikaciji s duhovima predaka obavlja vjerski poglavar, dok uloga iscjelitelja pripada šamanima. Selo je krajnji domet organizacije društva Dajaca koje se nije uspjelo integrirati u šire (plemenske) strukture.

Južnoamerički Indijanci

Mnoštvo je indijanskih zajednica sa manjim brojem članova u (sup)tropskim šumama Južne Amerike. U antropologiji anarhije problematizira se činjenica da su zbog mnoštva društvenih i demografskih faktora poglavice određenog broja ovih zajednica koji su bili nasljedni i imali formalnu moć na upotrebu sile, izgubili tu poziciju i društvo približili anarhiji. U novim okolnostima poglavice su cijenjeni i podržani uglavnom u ratu s drugim skupinama te se njihova pozicija može označiti kao privremena. Neke od anarhičnih zajednica uopće nemaju riječ za poglavara, a šamani često imaju veći utjecaj. Razumljivo je da u takvim odnosima prevladavaju difuzne sankcije.

V ANARHISTIČNI STOČARI

Stočarska društva razvila su se iz ratarskih na Bliskom Istoku posvetivši se uzgoju stoke na površinama koja nisu bila pogodna za ratarske kulture. Specijalizacija u osnovnoj djelatnosti dovela je do izdvajanja ovih zajednica, a izbor vrste stoke za uzgoj ovisio je prije svega od prirodnih uvjeta.

Većina stočara zadržala je i druge djelatnosti kao pomoćni izvor sredstava za život. Uzgajana stoka služila je za ishranu, izradu različitih vrsta proizvoda i obavljanje fizičkog rada.

Ova društva živjela su nomadskim i polunomadskim načinom života u njegovim različitim varijantama. Antropolozi ih označavaju kao „djelomične kulture“ jer nisu bile samodostatne s obzirom na prevlađujući način privređivanja, pa su dijelom - surađujući ili sukobljavajući se - oslanjale se na susjedna društva i gradove. Pleme je bilo dominantan oblik društvene organizacije, izuzeci su rijetki (Sami), a u nekim od ovih društava mogu se naći začeci država.

Nueri

Jedna od takvih anarhističnih stočarskih zajednica jesu Nueri iz Sudana, organiziranih poput Lugbara na principu segmentiranog patrilinearnog sustava. Svako pleme je cjelovita teritorijalana, gospodarska i društvena cjelina. Sukobi među plemenima su rijetki, ali je zavada na nižim razinama „glavni politički mehanizam među Nuerima“. Uloga posredovanja u rješavanju sukoba pripada „poglavici u leopardovoj koži“ koji je tek „ritualni stručnjak“ jer ne posjeduje moć prisile. Drugi važni ljudi među Nuerima jesu starješine starije dobi na čelu proširenih porodica, zatim „različite vrate obrednih stručnjaka“ i „proroci“ koji su se pojavili potkraj devetnaestoga stoljeća kao oblik utjelovljenja jedinstva plemena u borbi protiv prijetnji od Arapa i Europljana. Međutim, nitko od ovih pojedinaca nije imao formaliziran položaj koji bi mu osigurao posebne privilegije. Svi Nueri bili su jednaki, a različiti oblici grupiranja među njima samostalni da vode život kakav žele.

Egalitarizam i stočno pastirstvo

Proučavajući anarhistične zajednice na prostoru istočne Afrike antropolozi su uočili vezu između egalitarizma i pastirske djelatnosti koja nije prepoznata kod stočarskih skupina u drugim dijelovima Afrike i Azije. Ta veza uočena je kod onih zajednica koje su imale bogatiji stočni fond i veći broj grla stoke po članu zajednice. Svi su u zajednici ravnopravni i svi sudjeluju u pastirskim poslovima, čime su stvorene prilike da svi postignu određenu razinu materijalnog bogatstva. Ono je uvijek bilo temelj ravnopravnosti. U ovim zajednicama ostvarene su mnogostruke unutarplemenske veze u vidu posuđivanja i razmjene stoke te kreditiranja putem udruženja, a što je spriječilo ekonomski i politički monopol i onemogućilo podložnost. U onim dijelovima Afrike i Azije u kojima su stočarska društva živjela u blizini velikih državnih organizacija poput Kine, Irana ili Indije, ta društva su izgradila odgovarajuću hijerarhijsku strukturu i elemente države. Anarhistična pastirska društva istočne Afrike pokazala su da je „teško centralizirati krave“.

Sami ili Laponci

Predkršćanska zajednica Samija u europskom subarktičkom pojasu anarhistična je po svojoj labavoj organizacijskog strukturi, individualizmu, jakoj poziciji žene te načinu odlučivanja.Temeljna društvena struktura kod Samija je družina, slična lovačko-skupljačkoj družini. Sami nisu postigli više razine društvene integracije. Svaka družina je „nezavisna i autonomna jedinica“ koja broji nekoliko desetaka članova. Iako je družina strukturirana rodbinski, ona nije striktno određena ni po muškoj ni po ženskoj liniji. Prelazak iz jedne u drugu skupinu nije neuobičajen. Za rješavanje različitih pitanja unutar skupine postoji vijeće sastavljeno od glavara obitelji, ali u principu odluke donose svi odrasli muški članovi. Vođa družine je „doživotan položaj“ koji zauzimaju osobe s nešto više bogatstva. Vođa utjelovljuje kakvo-takvo jedinstvo društva Sama, njegova pozicija je često nasljedna, ali se uglavnom iscrpljuje u kontroli i koordinaciji gospodarskih aktvnosti. U drugim stvarima vođa družine može biti „nadglasan u skupnom odlučivanjem“. Kao i u sličnim društvima i društvo Sama ima svog šamana koji obredima održava vezu zajednice sa duhovima predaka, proriče buduća zbivanja i liječi. U naše vrijeme Sami su u znatnoj mjeri integrirani u društva država u kojima žive.

Harold Barclay, Narod bez vlade, DAF, Zagreb, 2006., prijevod: Vesna Horvat, naslovnica knjige

Moderne demokratske države čak podržavaju stvaranje dobrovoljnih građanskih udruga kao jedan od čimbenika razvoja demokracije, ali svaki pokušaj s njihove strane da se dovede u pitanje postojeći sustav vlasti izaziva snažnu reakciju vladajućih

VI ANARHIJA U RATARSKIM DRUŠTVIMA

Zbog prirode same djelatnosti ratarska društva nisu se pokazala pogodnima za anarhiju. Širenje vlasništva nad obradivim površinama i potreba za navodnjavanjem temeljena na planiranju vodili su ka hijerarhijskoj organizaciji društva - birokratizaciji i centralizaciji. Međutim, poznati su granični slučajevi ovih društava koji su u sebi sadržavali elemente anarhije, a kao ilustraciju Barclay navodi primjer Islanda u devetom stoljeću. U to su vrijeme izopćeni i slobodni Norvežani naselili Island i sa sobom donijeli pravni model kojim će vremenom oblikovati političku organizaciju islandskog društva. Radilo se o svojevrsnom ugovornom, dobrovoljnom savezu između slobodnih građana i poglavara (godhi) te presudama skupštine koje su se provodile samo uz pristanak slobodnjaka. Poglavari nisu imali izvršnu moć, odnosno bili su legitimni sve dok su uživali potporu javnoga mnijenja. Lokalne i regionalne skupštine (thing) te federalnu skupštinu za cijeli otok (althing) činili su odrasli muškarci, a njihove odluke sprovodile su se uglavnom putem difuznih sankcija - izopćenja i zapljene imovine. Provedba sankcija bila je u toj mjeri specifična i neučinkovita da je stalno generirala nove sukobe. Naravno, i ovdje su postojali šamani koji su utjerivali ljudima strah u kosti i posrednici u rješavanju sukoba koje su, zajedno sa skupštinama, činili stariji ljudi.

U ovoj decentraliziranoj političkoj organizaciji društva - „konfederaciji nezavisnih, politički ravnopravnih udruženja“ - borbe među poglavarima za suverenost na određenom teritoriju dovele su u konačnici do prevlasti jednog godhija koji je „učinio Island ovisnim o Norveškoj“.

Imazigheni ili Berberi

Na prostoru zemalja Magreba živi mnoštvo etničkih, plemenskih skupina označenih kao one koje „naseljavaju zemlje drskosti“ zbog toga što se opiru centralizaciji vlasti. Među njima se ističu Kabili, poljodijelci iz skupine Imazighena, o kojima je i „Kropotkin pisao s naklonošću“. Iako pokazuju tendencije ka hijerarhijskoj, autokratskoj vlasti, ove su skupine zadržale dosta elemenata anarhije.

Santali

Sve do uspostave britanske kolonijalne uprave a potom i stjecanja nezavisnosti Indija je bila prostor na kojem su postojale te izvan kastinskog sustava i pravila hinduističkog društva djelovale manjinske etničke skupine, a koje su po svojem društvenom i političkom ustroju predstavljale granične slučajeve sa izraženim elementima anarhije. Bila su to egalitarna i decentralizirana društva koja su izgradila mehanizme sprječavanja koncentracije moći. Matrica je slična drugim anarhističnim zajednicama: porodica, klan, selo, pleme...teritorijalna konfederacija. Svaka razina grupiranja imala je svog (nasljednog) starješinu, ali i vijeća koja su ograničavala njihovu moć, otvorenost u procesu raspravljanja i donošenja odluka konsenzusom. Dominantna je u santalskom društvu bila uloga difuznih sankcija, ali su zbog vezanosti za tradicionalne vrijednosti važnu uloguimale i vjerske sankcije. Određeni oblici fizičkog kažnjavanja koji su imali elemente pravnih sankcija razlog su zašto „društvo Santala daje primjer stanja granične anarhije“. S uspostavom republike santalsko društvo je integrirano u državni sustav i podvrgnuto centralnim vlastima.

Srednjovjekovni slobodni grad

Jedno od obilježja predmoderne Europe jeste postojanje komuna - slobodnih gradova koji su imali stanovitu autonomiju unutar feudalnog sustava. Među građanima postojao je konsenzus o tome da sve razmirice povjere izabranim sucima i drugim gradskim činovnicima, a kako bi izbjegli prerastanje individualnih i grupnih nesporazuma koji bi iznutra mogli destruirati samoupravu.

Kropotkin je u tome vidio obilježje anarhičnog društva. Barclay misli da Kropotkin griješi jer previđa klasnu strukturu komuna u kojima na formalnoj razini može se činiti da građani svojim odlukama slobodno i dobrovoljno usmjeravaju komunalne procese, ali u stvarnosti bogati i moćni vlasnici cehova suštinski su utjecali na izbor sudaca i sadržaj ključnih odluka iz vlastitih poslovnih interesa. „Unutar komuna oligarhija je bila pravilo“.

Fašistički korporativizam, sindikalizam i srednjovjekovna komuna

Cehovsko-oligarhijska struktura političke organizacije srednjovjekovnih komuna postat će inspiracija fašističkoj teoriji korporativne države, dok će anarhosindikalisti u strukovnim udruženjima na različitim razinama komuna vidjeti motiv za ideju federalne organizacije društva. Ovo pozivanje na jednu historijsku praksu dvije posve oprečne teorije, ideologije i pokreta može zavarati jer su u pitanju radikalni koncepti što na određenoj točki sugerira mogući dodir i njihovu međusobnu sličnost, međutim razlika je suštinska i tiče se naravi države. Za anarhosindikaliste država je nemoralan entitet, dok je za fašiste „ispravna i dobra“.

Anabaptisti i anarhija

Kropotkin je gajio stanovite simpatije i prema religijskim zajednicama za koje je držao da su organizirane na načelima anarhije, a koje su svoja vjerovanja i organizaciju zajednice temeljile na razlikovanju božanske i zemaljske države. Takve su (bile) anabaptističke zajednice menonita, huterita i amiša koje karakterizira nepoljuljana vjera u moć nadnaravnih sankcija te odbacivanje institucija tzv.zemaljske države - vlade, policije, sudova... Barclay drži da je ovaj „spoj“ učenja vjerskih sekti i ateistički orijentiranih anarhista prilično nategnut.

VII ANARHIJA U SUVREMENOM SVIJETU

Za razliku od samoniklih anarhističkih zajednica kojima se pozabavila antropologija anarhije, u suvremenom svijetu anarhističke zajednice promatraju se kao svjesni projekti koji se planiraju za cijelu zemlju ili veći prostor i dobrovoljne utopije unutar postojećeg društva. U prvom slučaju radi se o dva pokušaja stvaranja anarhije početkom dvadesetog stoljeća u Ukrajini (Mahnov pokret) i anarhija vezana za revoluciju i građanski rat u Španjolskoj.

Španjolska revolucija

U odnosu na Mahnov pokret - Anarhist(i) i revolucionar(i), prometej.ba - španjolski je „anarhistički eksperiment“ imao nekoliko prednosti: utemeljen je u tradiciji anarhizma od sredine devetnaestog stoljeća, imao je široku potporu seoskog i urbanog stanovništva te naklonost seljaštva prema anarhiji koja je dolazila do izražaja u praksi kolektivne solidarnosti i uzajamne pomoći te zdravom seljačkom individualizmu.

Španjolski anarhisti slijedili su Bakunjinove ideje o oganizaciji društva: mjesni kolektivi, mjesne federacije, šire federacije. Analize pokazuju da su „kolektivi zaista primjenjivali načelo zajedničkog vlasništva. U poljoprivrednim kolektivima zemlja, stoka i oruđe bili su u vlasništvu komune. Poslovi su se, čini se, vodili uz najveće moguće sudjelovanje njezinih članova. Sastanci i otvorene rasprave bili su česti. Postojao je iskreni pokušaj da svi imaju donekle jednake plaće. Besplatno školovanje, zdravstvo i lijekovi bili su beziznimni, a neki su kolektivi otišli dalje i omogućili besplatno stanovanje, električnu struju i kruh“.

Barclay smatra da je u ovom „eksperimentu“ kao i kod Mahna bilo odstupanja od doktrine te problematizira neka pitanja poput odlučivanja (konsenzus ili većinsko), odnos poljoprivrednih kolektiva prema pojedincima koji su samostalno obavljali ovu djelatnost, bojazan od birokratiziranja komiteta kao privremenih upravnih tijela... Oba ova anarhistička iskustva Barclay svrstava prije u kategoriju „decentralizirane kolektivističke demokracije nego anarhije per se“. Međutim, imajući u vidu da oba ova revolucionarna pokreta djeluju u uvjetima građanskog rata, vanjskih intervencija te unutarnjih neslaganja i borbi zbog čega su se iscrpljivali u vojnim zadaćama a ne rješavanju stvarnih životnih problema na načelima anarhije, Barclay ne dovodi u pitanje njihove pokušaje radikalne društvene promjene i ne želi ih „prestrogo osuđivati“.

Anarhistička dobrovoljna zajednica

Nastanak dobrovoljnih anarhističkih zajednica vezuje se za tridesete godine u Americi. Prvu takvu (Equiti/Pravičnost) organizirao je u državi Ohio Josiah Warren, „veliki stvaralački mislilac anarhističkog pokreta, izumitelj malih naprava i društveni eksperimentator“. Warren je sudjelovao u organizaciji još dvije anarhističke komune - Utopija i Moderna vremena. Sve su prestale s radom zbog vanjskih okolnosti. Potkraj devetnaestoga stoljeća u Velikoj Britaniji osnovano je osam dobrovoljnih zajednica - šest tolstojevskih i dvije kropotkinovske. Ono što se načelno može reći za sve ovakve zajednice jeste da one nisu suverene; nastale su, djelovale, gasile se ili opstale unutar političkog sustava i zakonodavstva matične države. Ova činjenica je ključna za razumijevanje propasti anarhističkih dobrovoljnih zajednica usljed djelovanja vanjskih okolnosti, međutim s obzirom da su neke od njih „uspjele usprkos tim okolnostima ukazuje na unutarnja svojstva zajednice koja su strateški važna za uspjeh ili neuspjeh“. Harold Barclay navodi sljedeća od tih svojstava: 1. Smanjivanje negativnog publiciteta i vanjskog miješanja (veću šansu za preživljavanje imale su zajednice koje nisu djelovale ekscentrično u očima vanjskog svijeta), 2. Izbor članova (selekcija i kontrola ulaska novih članova u zajednicu utječe na njenu dugovječnost), 3. Osobna odgovornost (autentična anarhistička zajednica počiva na ljudima koji su slobodni, savjesni i odogovorni, onima koji su internalizirali etička načela kao vlastita moralna pravila; protestantski ili ateistički puritanci, primjerice), 4. Tehničke mogućnosti (većina anarhističkih komuna bile su ratarske, seoske zajednice čiji način života i privređivanja nije odgovarao mnogim članovima iz urbanih sredina koji su imali „romatičnu predodžbu“ o svemu tome), 5. Komunalizam (odnos individualnog i kolektivnog - imovina, prehrana, stanovanje - često je bio uzrok sukoba koji su mogli završiti raspadom zajednice).

Ovaj dio svoje analize Barclay završava konstatacijom da su uspješnije i dugovječnije bile one dobrovoljne anarhističke zajednice u kojima je odnos između kolektivnog i individualnog bio fleksibilniji. Pojedinci su u takvim zajednicama zadržavali visok stupanj autonomije, a ujedno je zajednica funkcionirala na anarhističkim načelima uzajamne pomoći i solidarnosti.

VIII IMAJU LI ANARHIČNE ZAJEDNICE PORUKU?

Prikaz historijskih oblika društava po kriteriju dominantnog načina privređivanja i iz njega izvedene političke organizacije pokazuje da anarhična društva na različitim geografskim širinama dijele one osobine koje spadaju pod anarhiju: negacija hijerarhijske, centralizirane organizacije društva - države ili vlade - jednakost, solidarnost, uzajamna pomoć... Takva su gotovo sva lovačko-skupljačka društva, u značajnoj mjeri i povrtlarska, pastirska rijetko, a ratarska gotovo nikako. Dakle, može se reći da su anarhična društva uglavnom bila organizirana na razini sela i manjih društvenih skupina. Temeljni prigovor doktrini anarhije odnosi se upravo na navodnu nemogućnost primjene anarhije na moderna, složena društva. Međutim, i neka ovdje prikazana društva koja broje stotine tisuća ili milijune pripadnika, izgradile su složenu organizacijsku strukturu te specifičnim, razgranatim sustavom veza i odnosa očuvale stabilnost na načelima anarhije. Barclay navodi i neke pokrete u Americi - segmented polycephalous idea-based network/SPIN - koji se organiziraju po modelu ribarskih mreža, modelu koji omogućuje povezivanje svih sa svima bez potrebe za vrhovnim vođom. Ovi pokreti nastaju zbog „funkcionalne potrebe“, prilagodljivi su, mogu nestati kad ostvare željeni cilj, ali i ponovno se organizirati. Ono što članove ovih pokreta drži na okupu jeste ideološka bliskost - privrženost određenim idealima.

Anarhija kao društvo slobodnih pojedinaca „zahtijeva rad, odgovornost i veliki rizik“.

Dakle, anarhija je usmjerena na autonomna, slobodna pojedinca koji preuzima rizik za vlastitu životnu praksu. Možda se u toj činjenici nalazi dio razloga i objašnjenja zašto se anarhija nije ukorijenila u urbanim sredinama i modernim društvima. Dio objašnjenja je i u „ropskoj sreći“ građanstva potrošačkog društva koji brigu o svojoj sigurnosti i sitnim zadovoljstvima delegira na vlast. Vjerojatno je jedan od razloga i nagomilana moć vlastodržaca koji izravnom ili neizravnom prisilom osiguravaju poslušnost. U konačnici, moguće je da Gramscijev koncept kulturne hegemonije u kombinaciji sa Alhusserovim ideološkim aparatima države - obitelj, škola, crkva, mediji - nudi najbolje objašnjenje: oblikovanjem percepcije poželjne društvene stvarnosti u građanstva dovodi do toga da postojeći sistem kapitala čini se kao prirodan i jedino moguć.

Tehnike za održavanje poretka

U svijesti moderna čovjeka jedva da je zamisliv mehanizam društvene kontrole koji ne potpada pod institucije države. Anarhična društva kao društva bez države ili vlade razvila su kroz povijest obrasce ponašanja ljudi kao mehanizme društvene integracije i kontrole koji dokazuju da društvo slobodnih, moralnih i odgovornih ljudi može postojati i razvijati se bez države (samopomoć, samoregulacija, samosvladavanje). Vjerske i difuzne sankcije koje isključuju zakonodavstvo, sudstvo i policiju moćan su mehanizam održavanja poretka. Primjerice, jedna od raširenih difuznih sankcija jeste osveta, ali njena svrha nije da kažnjava, uništi ili pokori neprijatelja, nego da „izjednači rezultat“. Zbog toga je strah od osvete i drugih tehnika iz arsenala difuznih sankcija (izrugivanje, ogovaranje, ostracizam...) onaj djelatni činitelj koji članove anarhična društva potiče da poštuje pravila igre i svako narušavanje tih pravila sankcionira na način da povrati stanje prvobitna sklada. Važnu ulogu u tome ima treća, posredujuća strana koju čine ugledni članovi zajednice. Kolikogod bi primjena difuznih sankcija mogla oteti se kontroli i dovesti u pitanje samo funkcioniranje anarhična društva, ništa se u toj konfliktnoj interakciji različitih interesa ne može „približiti destrukciji rata koji vode dvije države. Stvarne tiranije ovoga svijeta bile su i jesu državne tiranije“. U konačnici, svako djelovanje u anarhiji usmjereno je na očuvanje individualne slobode, dok različiti politički sustavi s državnim monopolom na silu uključujući i demokraciju, u prvom redu brinu o opstanku države.

Skupno donošenje odluka

Donošenje odluka u zajednici jedna je od čvornih točaka razlikovanja anarhije od drugih oblika političkog ustroja. Barclay problematizira tri modela odlučivanja: većinsko, konsenzus i ždrijeb. On smatra da je većinsko glasanje jedan od mitova demokracije i kao takvo u funkciji stvaranja iluzije kod građanstva da je ono subjekt odlučivanja. Anarhistička alternativa demokratskoj većini jeste konsenzus. Konsenzus se postiže razgovorom i raspravom sve dok se odluka ne usvoji. Bolje je razgovarati i s odlaganjem donošenja odluke dok se ne postigne konsenzus, nego pribjeći sili. Prigovori da „tvrdoglava manjina“ može opstruirati donošenje odluke, da je ovaj model primjenjiv tek u manjim skupinama ili da će „utjecajni ljudi“ uzurpirati cijeli proces, može se primijeniti i na druge modele odlučivanja. Barclay smatra da je konsenzus sigurno etičniji od većinskog odlučivanja, pogotovo kad je u pitanju zaštita manjina. U konačnici, alternativa konsenzusu može biti ždrijebanje koje nije nepoznato historijskoj praksi. U svakom slučaju, zadaća je političke teorije nastaviti „potragu za postupkom odlučivanja, koji je i moralan i učinkovit“, a konsenzus ostaje prvi način odlučivanja u manjim, homogenim skupinama.

Tipovi vođa u anarhičnim zajednicama

Raspravljajući pitanje vodstva u tradicionalnim anarhičnim zajednicama Barclay navodi četiri tipa vođe: Veliki čovjek (utjecaj temelji na materijalnom bogatstvu, govorničkim vještinama i osobnoj hrabrosti), Stručnjak (izdvaja se u zajednici po lovačkim vještinama), Sveti čovjek (posjeduje religijske moći i vještine ideološke manipulacije) i Starješina (najstariji čovjek u zajednici čiji položaj vođe je uglavnom pripisan). Stručnjak spada u kategoriju racionalnog vodstva, dok su ostala tri kombinacija racionalnih i iracionalnih elemenata vođenja. S obzirom na odnos vođe prema zajednici - centripetalan i centrifugalan reciprocitet - anarhičnima se mogu smatrati one zajednice u koijma je vođa „sluga naroda“. Ova pozicija isključuje mogućnost nametanja volje prisilom te predstavlja anarhično odbacivanje državne organizacije. Smatra se nedostojnim člana zajednice težiti prevlasti nad ostalima. Ovom idealu najbliži su Pigmeji.

Veliki čovjek i Sveti čovjek spadaju u kategoriju asimetričnoga centrifugalnog reciprociteta, što znači da „danak ponuđen vladaru odgovara uslugama koje on čini ljudima“. Ovo su tipovi vladara koji mogu izdavati naređenja očekujući poslušnost podanika. Nije isključena mogućnost da će se ponašati despotski i postaviti temelje vladi i državi.

O porijeklu države

Marksističku postavku o porijeklu države u procesu klasnog raslojavanja kao učinka vlasništva nad sredstvima za proizvodnju antropološka teorija anarhije obogaćuje spoznajama o naravi tradicionalnih društva bez države ili vlade. Marx je postavljen naglavačke, odnosno njegova teorija o primatu ekonomske strukture društva zamijenjena je onom da je „infrastruktura politička, a nadgradnja ekonomska“. Dakle, dok vođa vodi, a vladar vlada, klice države u antropološkim istraživanjima prepoznaju se u preobrazbi vođe u vladara, a vođstva u vladanje nad podanicima. U tradicionalnim anarhičnim zajednicama težnja pojedinaca da svoju volju silom nameću drugima bila je ograničavana instrumentima difuznih sankcija, ali su isto tako uočene tendencije ka oligarhizaciji i tiraniji. Barclay smatra da ta pojava može se uočiti prije svega u poziciji „Velikog čovjeka“ kao vođe. Njegovo bogatstvo i određene vještine te posredovanje u razmiricama dovode ga u poziciju zapovijedanja i s vremenom onog koji preuzima ulogu suca, dok skupina odanih pristaša prerastajuu neku vrstu protopolicije. Klice vlade mogu se začeti i u religijskim moćima i obrednim vještinama te iscjeliteljskim znanjima pojedinaca. Skupine bez vlade vremenom su razvile institucije države ako su se nalazile na rubovima već postojećih država, kao što su i europska kolonijalna osvajanja priznavanjem zatečene pozicije vođe u pokorenim narodima formalizirale tu ulogu kao vladarsku. Usložnjavanje pojedinih društva nametnulo je potrebu za hijerarhijskom organizacijom koja je integraciju društva učinilo nužnom posredstvom države. Birokracija nije imala formalno vlasništvo nad resursima, ali je imala moć. Klase su zamijenile rodovsku strukturu društva.

Ima li anarhija budućnost ili je povijest jednosmjerna ulica?

Pitanje budućnosti anarhije pretpostavlja razumijevanje povijesnih procesa i tendencija ka izgradnji slobodnog društva te se ono suštinski ispostavlja kao pitanje - „kako se riješiti države“?

Unutar anarhističke tradicije - političke teorije anarhizma i anarhističke prakse - predlažu se tri načina: stvaranje mnoštva dobrovoljnih udruženja i zajednica koje će iznutra podrivati državu i ponuditi se kao realna alternativa društva bez države. Proudhon, Josija Warren i Gustav Landauer zagovornici su ovog modela kojega Barclay dovodi u pitanje tvrdnjom da historijsko iskustvo pokazuje da se nositelji vlasti nikada neće dobrovoljno odreći svoje pozicije. Uostalom, moderne demokratske države čak podržavaju stvaranje dobrovoljnih građanskih udruga kao jedan od čimbenika razvoja demokracije, ali svaki pokušaj s njihove strane da se dovede u pitanje postojeći sustav vlasti izaziva snažnu reakciju vladajućih.

Bakunjin je zagovarao nasilnu revoluciju čije bi ciljeve određivale mase, a revolucionarni pokret bi iznutra, kao nevidljivo tijelo, usmjeravali „deklasirani intelektualci“ iz svih društvenih slojeva. Lenjin je imao razumijevanja za Bakunjinove ideje, ali ih je smatrao naivnima te revolucionarnu avangardu osmislio na drugačiji način. Boljševička avangarda je bila „kolektivni intelektualac“ koji je ognjem i mačem mijenjao društvo. Barclay također piše da „za razliku od fašistačija je elita avangarda junaka, Bakunjinova je avangarda svetaca“. Uostalom, kako pomiriti nasilno djelovanje anarhista s načelima anarhije o solidarnosti i dobrovoljnoj suradnji? Ne treba smetnuti s uma da je upravo država simbol nasilja koje je monopolizirala putem svojih specijaliziranih institucija, a taj aparat sile danas je toliko opremljen i moćan da se anarhistička nasilna revolucija čini kao „romantična ideja koja je strateški glupa“. Doduše, Barclay ne isključuje posve mogućnost za uspjeh jedne takve akcije, ali samo pod uvjetom da oružane snage revolucije uspiju na svoju stranu privući regularnu vojsku. Malo vjerojatno.

Nenasilna izravna akcija treći je metod društvene preobrazbe i uspostave anarhije. Barclay smatra da je u kombinaciji sa dobrovoljnim udruženjima i zajednicama ostvariva, realna alternativa nasilnoj revoluciji. Međutim, i kao što je već navedeno, ključni prigovor konceptu anarhične organizacije društva je ambicija pojedinaca ili manjih skupina da uzurpiraju svu moć za sebe.

„Gvozdeni zakon oligarhije“ kako ga je formulirao Robert Michels teorijski podržava ovo stajalište, što bi značilo da bi i one anarhističke organizacije koje bi mijenjale društvo u pravcu anarhije zaglavile u oligarhijskim tendencijama. Uostalom, to se desilo i boljševicima i diktaturi proletarijata koju su uspostavili.

Za sve anarhične zajednice koje su ovdje predstavljene i analizirane Barclay navodi da su „stvar prošlosti“. Razvoj ljudskih društava pokazuje da su se procesi historijski odvijali od jednostavnijih ka složenijim oblicima ustroja, od decentralizacije ka centralizaciji, od anarhije prema društvu organiziranom od strane države. Nisu poznati slučajevi da se anarhija razvila iz države, a anarhična društva koja ustrajavaju na očuvanju svoje organizacije su prilično rijetka. Čak i u slučajevima raspada velikih država nastaje niz novih a manjih despocija. „Decentralizaciju ne prati sloboda“, piše Barclay, a „vlast se užasava vakuuma“. Dakle, teško je očekivati pobjedu anarhije na način potpunog dokidanja države i uspostave društva slobode, jednakosti i pravde. Ponovit ću da Barclay preferira jednu od mogućnosti ustroja po modelu mreže u koju bi bili „uhvaćeni“ pojedinci i skupine kroz mnogostruke veze i donose kako bi ograničavali namjere jednih ili drugih da prigrabe moć i nadvladaju nad drugima. Realno je očekivati uzajamno prožimanje i međusobnu borbu vlasti i slobodarskih tendencija jer samo borba i pobuna u konačnici daju nam nadu da život neće ostati bez smisla. Antigona je bila (prvi/a) anarhist/kinja. Bitka traje i ona „je vječna“.

*Harold B. Barclay (3. siječnja 1924. – 20. prosinca 2017.) bio je profesor emeritus antropologije na Sveučilištu Alberta u Edmontonu , Alberta. Njegovo istraživanje usmjereno je na ruralno društvo u modernom Egiptu i sjevernom arapskom Sudanu , političku antropologiju i antropologiju religije. Također je općenito priznat kao značajan pisac u području anarhističke teorije, specijaliziran za teorije koje uključuju strukturu i represivne sustave države te kako bi društvo funkcioniralo bez formalne vlade.

napisao: Zoran Ljubičić u svibnju 2026. godine

za news portal Prometej.ba

izvor: https://www.prometej.ba/

Zoran Ljubičić

(Nešto kao biografija)

Rođen u Jajcu ’61. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu kao jedan od najboljih učenika u generaciji. Studij politologije na FPN u Sarajevu završio prije roka s prosječnom ocjenom 9,60. Dvostruki stipendist, dobitnik srebrnih i zlatne značke za odličan uspjeh u studiju. U Partiju primljen kao srednjoškolac, napustio je pri kraju studija, u najgore vrijeme.

Godinama bez posla (od ’85. do ’97., izuzimajući rat) zbog jednog članka u omladinskom tisku u kojemu je branio jednog svećenika od optužaba za ustaštvo i pravo na vjeru jedne omladinske aktivistkinje. I danas čuva desetine odbijenica sa natječaja za posao od Triglava do Gevgelije. 

Jedan od četvorice sinova u obitelji industrijskog radnika i domaćice. Radio raznorazne poslove da bi mogao djevojku izvesti na kavu i rasteretiti obiteljski budžet. Bio je konobar, švercer, kolporter, novinar, prodavač, instruktor na popisu stanovništva, mornar na turističkom brodu, berač bresaka na plantažama u Grčkoj, bauštelac u Njemačkoj i Austriji, cijepao kamen...

Iz Beča se vratio kući kad je počeo rat na „bosanskom otoku“. Obnašao određene vojne dužnosti. Ratni dragovoljac, veteran i ratni vojni invalid. 

Oslobođen vojnih obaveza izbjegličke dane provodio u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji. 

Po oslobođenju Jajca ponovno se vratio kući nakon što mu je obitelj, supruga i sin, deportirana iz Hrvatske. Očekivanja da će se konačno zaposliti u struci brzo će se izjaloviti, jer po svojem svjetonazoru, ideološkoj i političkoj orijentaciji nije odgovarao vladajućoj Adezejskoj strukturi te je godinu dana jedini proveo na birou za zapošljavanje s fakultetskom diplomom. Prvi je u gradu, zajedno sa suprugom i partnerima iz Splita, počeo biznis s kompjutorima, komp.programima, računovodstvom i poreznim savjetovanjima, ali mu je Stranka, koju je kontrolirao gvardijan lokalnog samostana, uništila sve poslove. Tri godine  radio je „na crno“ (bilo je i toga) kao profesor u jajačkoj gimnaziji iz koje su ga izbacili pod kojekakvim etiketama (ravnatelj dezerter, brat mu ministar obrazovanja). Nastavio raditi kao profesor u strukovnoj školi, bio među najboljim profesorima iz PGDiLJP u BiH po eksternoj/američkoj evaluaciji, ali je ipak dva puta „zamoljen“ od školskih vlasti da ne sudjeluje u procesu napredovanja, iako je jedini zadovoljavao uvjete za napredovanje u najviše zvanje. Njegovi su učenici postali poznati u svijetu kad su se 2016. pobunili protiv podjele jajačkih srednjih škola. Nagrađeni su od vlade Kraljevine Nizozemske, ali njega nije bilo na tom svečanom prijemu, iako je jedini od profesora pisao o učeničkom buntu. Jebajiga...

Pisao je povremeno u raznim tiskovinama, a pisali su i drugi o njemu. Nije padao u nesvijest zbog toga. U dnevniku svećenika kojeg je javno branio pronašli su zabilješku da je to činio jedini u bivšoj državi, u aferi o kojoj su izvješćivali razni mediji. Jedan svećenik mu je rekao da mu to Crkva nikad neće zaboraviti, a drugi da mu Crkva ništa ne duguje. Ovom drugom je rekao da je to učinio svojom voljom i poručio mu da jede govna, a o gvardijanu lokalnog samostana je na društvenim mrežama napisao da je ostao suha kurca u vrijeme kad je njegovoj supruzi nudio 70 tisjoća maraka za zajednički biznis, a trideset da je odvede u krevet. Pisao je o tome u svojoj drugoj knjizi. 

Na lokalnim portalima objavio je mnoštvo tekstova na različite teme, a dio tih tekstova - pričali su povjerljivi izvori - redovno je završavao na stolu kardinala Puljića i pokojnog (jajačkog) akademika. Pisao je i satirične priče o Mlađem dajđiću Robija K., liku kojeg je osmislio kao hommage Viktoru Ivančiću i da bi zabavljao svojeg mlađeg sina i nećaka. 

U Jajcu je godinama pratio Pozorišne/Kazališne igre profesionalnih pozorišta BiH i pisao pozorišne kritike, a po mišljenju autoriteta iz ove oblasti bar jedna od tih kritika ostat će zabilježena u povijesti. Napisao je i dvije knjige (Pad Jajca i druge priče i Vojnik Vratar Noćobdija), a za treću je još 2016. odbio ponudu jednog izdavača da je objavi. 

(Kaže da mu u to vrijeme nije bilo ni do čega pa je odustao od objave.)

Književnik Darko Cvijetić mu je obećao jednu priču („Bosanska priča“) pretvoriti u pozorišni komad, ali je obećanje ostalo mu pusto radovanje. Svejedno -  voli čitati Cvijetića. Recenzent je i nekoliko knjiga i ako je vjerovati piscu jedne od njih („Zvijezde na kapiji“), njegovo ime se nalazi u nekom muzeju bluesa u Americi. (Sredinom 80-ih upoznao se i družio sa Alenom Ginsbergom u Ohridu.)

Zbog silnih pritisaka kojima su bili izloženi njegova obitelj i on, supruga mu je ostala bez posla, postala kronični bolesnik i završila u invalidskoj mirovini. On sam - kako kaže - ostao je na nogama, al ipak malo načet. Zbog te činjenice nije mogao pristati na ponudu američke ambasade za dvomjesečni stručni studij u Americi. Poslije svega došla je i corona i za dlaku je ostao živ. Pogodila ga je na pluća, sa kojima je već u djetinjstvu imao problema, a bolest i višestruka terapija - injekcije, infuzija, tablete - imale su negativne učinke na  kognitivne funkcije. Iako je i ranije puno čitao, pojačao je dozu da bi mozak ostao u kondiciji i posvetio se anarhizmu kod kojeg je davno zastao na knjigama Daniela Guerina. Sjetio se Zorana Sente o kojemu je slušao priče još krajem 80-ih od sugrađana kojima je bio komšija u jajačkom naselju Kozluk. Prije par godina stupio je u kontakt s njim, posjećuju se, Senta ga opskrbljuje svojim izdanjima i on je odlučio pisati o anarhizmu. 

Tim pisanjem održava zdravlje moždanih stanica, iako mu treba malo više vremena za studiozno čitanje. Za pisanje, također. Ipak će za mjesec i pol dana u mirovinu.

ilustracije/foto u tekstu: https://www.daf.hr/

mojzagreb.info
 

Vijesti - Gradske

Vijesti - Hrvatska

Vijesti - Svijet

Galerija - mojzagreb.info

Galerija - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Online izdanje - i do 80% popusta

Glas Istre Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info Novi List Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info