PJESMA DANA - Arsen Dedić
mojzagreb.info News Portal 25.06.2026.

moja si
moja si
moja si
ukazom oblasnog komiteta
kao i odlukom partije
moja si uredbom mjesne zajednice
kao i uredbom uličnog odbora
zavolio sam te
kad su nam se za petama vrzmale
ozna i udba
moja si
zbog tvojih ledenih usta
kao i tvojih velikih sisa
koje su nas grijale
mučnih godina
nacionalnih previranja
moja si
uz podršku
međunarodnih snaga
srce moje malo
sa zelenim očima
koje su dvije
neubrane masline
konačno
moja si
rješenjem
zastupničkog doma
Arsen Dedić, hrvatski pjesnik, skladatelj i pjevač (Šibenik, 28. VII. 1938 – Zagreb, 17. VIII. 2015). Za glazbu se počeo zanimati rano, a već kao petnaestogodišnjak svirao je u kazališnom orkestru. Godine 1957. iz rodnoga se Šibenika preselio u Zagreb, gdje je 1964. diplomirao flautu na Muzičkoj akademiji. Tijekom studija počeo je pisati tekstove za zabavnu glazbu i nastupati kao pjevač u vokalnim sastavima (Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos) te kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu i Kvartetu flauta. Od 1960-ih skladao je šansone, pop-skladbe i šlagere (u početku pod pseudonimom Igor Krimov) te je redovito sudjelovao na festivalima.
Autorski se premijerno predstavio 1963. na Splitskom festivalu skladbom »Onaj dan«, a iduće godine objavio je singl »Okus soli« (prepjev skladbe »Sapore di sale« svojeg uzora, talijanskoga kantautora Gina Paolija). Do kraja 1960-ih pretežno je pisao skladbe za festivale, a samostalnu kantautorsku karijeru započeo je albumom Čovjek kao ja (1969), svojevrsnom retrospektivom prethodno napisanih skladbi (»Moderato Cantabile«, »Sve što znaš o meni«, »Kuća pored mora«). Idući album Arsen 2 (1971) sadrži neke njegove najbolje autorske skladbe (»Takvim sjajem može sjati«, »O, mladosti«, »Ne plači«, »Balada o prolaznosti«).
Podjednako cijenjen, dvostruki LP Homo volans (1973) pripada najambicioznijem dijelu Dedićeva opusa. Kombinirajući vlastiti autorski rukopis (»Tvoje nježne godine«) s rafiniranim poetskim reinterpretacijama (»Modra rijeka«, na stihove Maka Dizdara), Dedić na tom i idućim ostvarenjima (Otisak autora, Porodično stablo u suradnji s Kornelijem Kovačem, Dedić – Golob sa Zvonimirom Golobom i dr.) potvrđuje ulogu vodeće osobnosti na tadašnjoj jugoslavenskoj kantautorskoj i šansonijerskoj sceni. Tu poziciju održavao je kasnijim, razmjerno zapaženim ostvarenjima kojima uspostavlja intenzivniju komunikaciju s pop-rock publikom: Kantautor (1985., reinterpretacije drugih autora, poput Johna Lennona, Leonarda Cohena, Jacquesa Brela), Kino Sloboda (1987), Svjedoci – Priče (1989., nove inačice starijih pjesama u suradnji sa Zoranom Predinom), Tihi obrt (1993), Ministarstvo (1997), Kinoteka (2002) i dr.
Veći dio Dedićeva ranog opusa, a osobito albumska trilogija Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo Volans, pripada antologiji hrvatske kantautorske pjesme. Nadahnute životnim dvojbama, prolaznošću, ljubavlju, nostalgijom, samoćom i posljedičnom tjeskobom, njegove ključne skladbe, istodobno intimne i univerzalne, progovaraju jedinstvenim glazbeno-poetskim jezikom ujedinjujući mediteranski senzibilitet i romantični, kontinentalni, urbani ugođaj (osobito onaj Zagreba 1960-ih i 1970-ih). Na posredan ili izravan način utjecao je i na oblikovanje hrvatske i jugoslavenske kantautorske pop i rock-glazbe (Goran Bregović, Zoran Predin, Branimir Štulić, Bora Đorđević, Josipa Lisac, Natali Dizdar, Zvijezde i dr.).
Usporedno s kantautorskom karijerom, bio je aktivan i u drugim glazbenim poljima. Od 1967. skladao je i scensku (Hölderlin, 1973; Domagojada, 1975; Inspektorove spletke, 1977; Diogeneš, 1989; Mjesec dana na selu, 1990., i dr.), filmsku (Živa istina, 1972; Glembajevi, 1988., i dr.) i televizijsku glazbu (U registraturi, Prosjaci i sinovi i dr.). Objavio je više zbirki pjesama (Brod u boci, 1971; Hotel Balkan, 1987; Pjesnik opće prakse, 1993; Čagalj, 2000; Zabranjena knjiga, 2003; Padova, 2004; Brzim preko Bosne, 2005; Službena duša, 2006; Kino Sloboda, 2008; Zidne novine, 2009; Kapi za oči, 2012., i dr.), a 1997. objavljene su mu i izabrane pjesme (Stihovi). Odlikuje ih komunikativnost, zavičajna nostalgija, a česte su teme ljubavi, smrti, prijateljstva i stvaralaštva.
Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada. Osvojio je Zlatnu arenu za glazbu iz filmova Donator (1989) Veljka Bulajića i Pont Neuf (1997) Željka Senečića, osam diskografskih nagrada Porin te Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007).
Supruga Gabi Novak (Berlin, 8. srpnja 1936. – Zagreb, 11. kolovoza 2025.) bila je renomirana hrvatska pjevačica s kojom je i profesionalno surađivao (album Gaby & Arsen, 1980). Sin Matija Dedić (Zagreb, 2. ožujka 1973. − Zhttps://www.facebook.com/marijan.kreutz?__tn__=-UC*Fagreb, 8. lipnja 2025.), bio je cijenjeni hrvatski jazz-pijanist i skladatelj.
Citiranje:
Dedić, Arsen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/
foto: Marijan Kreutz




