MATE MATIŠIĆ: Hrvatski identitet - sloboda ispred nacije

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
19:59
Pro
2018
09

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › MATE MATIŠIĆ: Hrvatski identitet - sloboda ispred nacije

Zagreb Čitajte Pelikana
Zagreb Dick banner2  rotator
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
30
 
07.2012

MATE MATIŠIĆ: Hrvatski identitet - sloboda ispred nacije

Serijal o hrvatskom nacionalnom identitetu
MATE MATIŠIĆ: Hrvatski identitet - sloboda ispred nacijeMate matisic poputbina
 

Mate Matišić, rodom iz Ričica, pored Imotskog hrvatski je dramatičar, scenarist, skladatelj i glazbenik. Njegovi kazališni komadi - Bljesak zlatnog zuba, Legenda o sv. Muhli, Božićna bajka, An|eli Babilona, Svećenikova djeca, Posmrtna trilogija: Sinovi umiru prvi, Žena bez tijela, Ničiji sin, igrali su na scenema u Hrvatskoj i širom svijeta. Autor je desetina filmskih scenarija, a djeluje i kao autor glazbe na filmu. Strastveni je glazbenik i svira gitaru u jazz sastavu Hot Club Zagreb.

Kažete da literarno osjećate kako će Hrvati biti prvi izumrli europski narod. Citiram: "Možda me povijest demantira, ali blizina smrti u mojoj domovini je stalna i ja je osjećam kao bioprognozu. To je političko-demografska katastrofa, ali literarno vrlo izazovna." I doista, kad pogledamo drame unutar Vašeg opusa, ne samo one unutar "Posmrtne trilogije", smrt, umiranje i nestajanje je poveznica, "velika tema"?

Oduvijek sam se tako osjećao, još kao dijete. Od mjesta gdje sam rođen pa do danas, od ljudi s kojima sam živio, uvijek je bila ta užasna blizina smrti. Čak mogu reći - ako je neki moj mali svijet to moje rodno mjesto, ono je zaista izumrlo. Premda se ne može reći kako ga demografski nema, mjesto s više od tisuće stanovnika svedeno je na njih stotinjak i uskoro neće postojati. Dakle, čak i matematički promatrano, ta moja ideja o izumiranju nije bila samo literarna izmišljotina, već je stvarnost pa i na primjeru mog zavičaja. A on se može preslikati na cijelu domovinu. Problem nataliteta je i državni. U svojim sam se dramama, ne mogu reći, svjesno i programatski, ali od samog početka bavio nestajanjem. Kad bih pokušao naći neki zajednički nazivnik mojih prvih drama, to zaista jesu drame o izumiranju, vjerojatno, naroda. Moja prva drama Bljesak zlatnog zuba je drama malog mjesta. Cinco i Marinko je o dvojici koji se igraju smrti, Svećenikova djeca je drama o svećeniku koji pokušava spasiti svoj svijet time da na neki način utječe na populacijsku politiku toga maloga mjesta. Sinovi umiru prvi drama koja se ponovno mojim zavičajem, u poslijeratnom razdoblju i priča o blizini smrti. Doista, smrt je na neki način obilježila moje djetinjstvo, ranu mladost pamtim po slikama koje su vezane za smrt. Tako, primjerice, pamtim Njemačku kao izvorište smrti. Prvo bih čuo zvono crkveno koje zvoni na određeni način, što je bila vijest da došao telegram da je netko umro u Njemačkoj. Onda bi nakon par dana to zvono zvonilo kada bi automobil dolazio u selo, kada bi mrtvac dolazio u selo, onda bi drugačije zvonilo za neku drugu smrt... Nadalje, priče koje su mene formirale kao čovjeka, također su bile isto povezane sa smrću, priče moje bake ili mojih roditelja ili rođaka. Dakle, sve izgleda kao povijest živih mrtvaca.

U Hrvatskoj tragedije ne završavaju katarzom, kao što bismo očekivali, nego novim tragedijom. Dakle, živimo u prostoru koji se obnavlja prepetiuirajući tragedije?

Možda malo zvuči pretenciozno, no mislim da je problem u tome jer se ne izvuku nikakve poruke, nego uvijek to završava u nekoj novoj konfuziji i nekoj nemogućoj situaciji, nekoj novoj bezizlaznosti. Meni se tako čini. Pogledajte samo mali segment, jedan povijesni trenutak, vrijeme nakon rata, ta je tragedija proizvela stotine novih tragedija... udovica, nestalih, mrtvih, njihovih obitelji i potomaka... Nakon tragedije teško se pronalazi mir i to je zastrašujuće.

Povijest bi trebala biti učiteljica života, majka mudrosti naroda. A što je ona nama? Maćeha?

Ne znam, ne bih tako definirao. Mislim da je ti ljudi koji u njoj jesu da je zapravo definiraju. Čini se ponekad da oni ne mogu drugačije... Bar ovi ljudi kojima se ja bavim. Kad bi postojala neka alternativa, neki novi put, a meni se čini da je problem upravo u tome, da drugog puta osim stranputice nema, sve bi izgledalo drukčije. Kad bi povezao te moje, ne želim ružno reći likove, ali te moje ljude, svijet kojim se ja bavim, i razne mogućnosti, onda bih rekao da je možda njihov izbor kriv, da su bili loši učenici povijesti. Ali ponekad mi se čini da je upravo tragično to što oni nemaju alternative. Primjer je to naših momaka koji su bili u ratu i oni su iz tog rata mogli povući neke pouke, trebali nešto raditi, a ne uzet mirovinu i onda se shvati da nemaju alternative.

Kao Ničiji sin?

Da. Mislim da povijest možda nekome daje, otvara nekoliko vrata, ali ovdje mi se čini da su nebrojeno puta otvorena samo jedna vrata i onda se kroz njih prođe koliko god se znalo da možda taj put i nije toliko dobar.

To je pitanje subjekta i objekta. Imamo dojam da Hrvati ne stvaraju povijest, nego da im se povijest događa?

Mislim da nismo baš toliko pasivni. Hrvati stvaraju povijest kao što je stvaraju drugi, ni prvi ni zadnji. Ova povijest, ti narodi kojima sam ja bio svjedok, bili su subjekti te povijesti u onoj mjeri koliko je to moguće. Naravno, često su bili objekti, odnosno nametnuta su im razna i politička i ne znam kakva druga rješenja. Ipak, mislim da bez te političke subjektivnosti ne bi bilo ni hrvatske države.

Jedna povijesna epoha je iza nas. Država je stvorena i ratom očuvana, 2013. ulazi u Europsku uniju. Kako je protekla tranzicija?

Možda sam imao zaista tu sreću ili, ne znam kako bih to nazvao, slučajnost, da sam bio se počeo baviti ovim poslovima kojima se bavim, dakle glazbom i literaturom, krajem osamdesetih godina. Bio sam rock zvijezda sastava Prva ljubav i putovao sam po Jugoslaviji, koji sam sam dobro upoznao, isto kao i njen politički sustav. Literaturom sam se počeo baviti krajem osamdesetih godina, na kraju socijalističke Jugoslavije i bio sam čak sudionik projekata koji su u to vrijeme bili politički delikatni kao što je to Život sa stricem. Premda sam bio mlad, ipak sam osjetio atmosferu koja je vladala, a koju ja nisam poznavao 60ih, 70ih godina u Jugoslaviji, pa do onda ovoga perioda rata u Hrvatskoj, pa poratnog razdoblja, pa sve do danas. Meni je zanimljivo promatrati kako se u tim povijesno turbulentim vremenima kako se mijenja mjera sloboda ljudi koji gledaju moje dramu. Tako je, primjerice, HNK Split 1986. postavio moju prvu dramu Bljesak zlatnog zuba u režiji Marina Carića. U toj su drami postoje određene rečenice nekih likova koji su spominjali riječ "Hrvatska" ili/i "mi Hrvati". Najednom, muk u teatru... Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, a predstava je igrala tijekom druge polovice osamdesetih, pune četiri godine, mijenjalo prihvaćanje te drame. Jedan od likova, koji je bio ekstremni desničar, u toj drami je postao i previše simpatičan publici, što je čak meni postalo antipatično. Iste riječi su kod publike stvarale drukčiji dojam. Tada sam, još kao mladi autor ,naučio ono što je za pisce važno, a to je da se nikada ne smiju slagati s mišljenjem većine. Ujedno, bila je strašna spoznaja da se narod može političkim događajima i medijima izmodelirati na određen način, što dobra literatura i kazalište ne bi smjeli nikada činiti. Ono mora pokušati biti izvan svega toga ako želi biti literatura ili film. Dramu Anđele Babilona, praizvedba je bila '96. godine kada sam ja, dakle, uz ovo pravilo da se ne smije podilaziti mišljenju većine, shvatio da je tada još u Hrvatskoj užasno bila prisutna, nesloboda, jedan pokušaj da se teatar svede na mjeru nekakve društvene korisnosti u tom trenutku. Oko te drame su se događale neke vrlo čudne stvari, neki moji dobri prijatelji su me prestali pozdravljati. To se meni čini nenormalnim. Hrvatska država, ako želi biti država gdje će moja i Vaša i naša djeca sretno živjeti u budućnosti, mora biti u području umjetnosti slobodna od društveno-političke korisnosti. Ipak, moram i reći kako nisam siguran da je čak i danas od toga slobodna.

Možda je trenutak, društveni kontekst bio nepovoljan baš za takvu dramu?

Ne rabim "velike riječi" poput pojma nacionalna kultura, ali mogu samo reći da sam kazališni pisac koji je po mišljenju struke, napisao dobru dramu koja je, pokazale su godine, ušla u antologije. Dakle, ta drama nije bila baš promašen dramski tekst, no bi je, kako kažete, nepovoljan trenutak. A ako je nepovoljan trenutak u kazalištu, ja mislim da je, onda je društvo u velikim problemima. Uvijek mora postojati prostor za kazalište koje preispituje probleme društva.

Simptomatično. Za prošli ste sustav bili "protudržavni element" i onda najednom i u novoj Hrvatskoj državi slične etikete?

Oduvijek smatrao da Hrvati imaju pravo na svoju državu, da je to nešto posve samorazumljivo. Meni je bilo čudno da se uopće o tome razgovara. Zbog nekih reakcija na Anđele Babilona bio sam jako razočaran. Pitao sam se - "Čekaj, što se zapravo tu događa? O čemu se zapravo radi?" Dakle ja, koji sam pisao u vrijeme Jugoslavije, komunizma, tekstove koji su onima prije bili problematični, i bili su takvi jer su bili slobodni. Odjedanput, ponovno sam nekome problematičn. Mislim da to načelno, ne zbog mene, nije dobro. Jer, doći će neki novi slučajevi i ponovno neće biti pitanje estetske, nego da li nam to treba, je li to korisno? Mislim da ako se postavljaju takva pitanja, kad je u pitanju glazba, film, kazalište, da onda s društvom nešto nije u redu.

Teatar je uvijek bio dio državne politike na ovim prostorima. I uvijek je politika se njime koristila kao mi građani sa supermarketima?

Onda to nije teatar koji bi trebao biti teatar jednog društva. To je nešto drugo, to je onda, čisti marketing. Kao pisac nemam drugi svijet i ako mene išta muči, to nešto što pripada tom svijetu, narodu, dakle, ovom mom zavičaju. Zato ga pokušavam artikulirati s njegovim problemima, zapletima koji će ga izraziti, odnosno svima dati oslikati, a ne samo onima koji će imati koristi. Ako oni mene liše te slobode, oni su ubili mene. No, ako to rade stalno, onda su ubili sve! A kad ubiju sve, onda nemaju ništa. Meni je bilo jako zanimljivo kako su pojedinci vidjeli tu dramu. Puno perverznije, i društveno, politički, pa i opasnije od onoga što sam ja napisao. Konkretno, lik ovna Šiška. Kažu da je to Gojko Šušak. Ja to zaista tad... Šiško... Ja ne znam ko je radio filmove o njima, taj sa Šiškom i Šuškom, ali znam da sam se namučio da bih našao uopće lik, kako da se ovan zove. Našao da se neki zove ovan Šiško, što sam stavio u dramu. Ili o tome da je Tuđman...

... lik gradonačelnika iz Vaše drame?

... lik taj koji tamo ubija ljude. Pazite, ja bih rekao, šta vi mislite o našem predsjedniku, zar mislite o njemu takve stvari!?

Gubitak stvaralačke slobode je gubitak identiteta?

Ne želim govoriti da ćemo izgubiti identitet, jer mi se čini da je to pretenciozno. Kad nema sloboda, onda smo već nestali i ne moramo bojati da ćemo nestati jer to nam se neće dogoditi pošto nas ionako više nema.

Kako onda tumačite fenomen jugonostalgije u teatru?

Jedno vrijeme sam ja mislio da je to pomalo istina, dok sad vjerujem da je to smišljeno kao štos. Jer, koliko sam želio da bude samostalna hrvatska država, želim da postoji suradnja na ovim prostorima. Ponovno, predstava Anđeli Babilona, koja je '96. godine u Zagrebu bila problem, dvije godine kasnije igra u Novom Sadu i biva nagrađena u Zagrebu i to u izvedbi novosadskog teatra. Ne znam što se dogodilo u dvije godine, možda je primitivizam kod Srba našima izgledao prihvatljiviji, ne znam... S druge strane, jugonostalgija kao žal za političkim okvirom kod mene uopće ne postoji. Dapače, mislim da je taj sustav bio užasan. Kad mislim o Josipu Brozu, mislim na zatvore. Kao dijete koje sam ga čekao kada dolazi u Zagrebu pa sam morao mahati sa zastavama i bacati crveno cvijeće. Na temperaturama plus 25 ili 35 smo stajali uz cestu i već sam taj čin nije normalan. Doista mislim da tjerati malu djecu da dolaze i čekaju, mašu mu dok prolazi plavi vlak je nenormalno. Također, znam da je on je bio starac u to doba i da je znao da to nije normalno. Zašto je on nas s tim gnjavio? To je nastrano. Dakle, meni se sve to skupa čini potpuno nenormalno, ukratko. Radilo o jednom sustavu koji je bio perverzan u sto pravaca, od progona zbog pričanja političkih viceva do šaputanja u kutu, do cinkarenja ljudi. Naprosto, Jugoslavija nije bila normalna zemlja. Tito se pomalo igrao s tim svojim nenormalnostima i organizirao ih. Tako da, čini se, on je shvatio da je to jedan dio cirkusa i show programa koji je bio umotan u taj perverzni period komunizma, ali nikako da dođemo do njega.

Gastbajteri, iseljeništvo, ljudi s dva identiteta, česti su likovi Vaših drama. Nazvali ste ih žrtvovanom generacijom u identitetskom smislu koji su svoje najbolje godine života proveli tamo razmišljajući o ovom prostoru ovdje. Ipak ta je tema u hrvatskoj literaturi, zanemarena. Zbog čega?

Priča o gastarbajterima je tema kojom se, i tim ljudima, ozbiljno bavim. Mnogi to shvaćaju kao, neću reći, kao nešto ružno, kao ružan vic, a tu su tisuće sudbina, ozbiljnih sudbina ljudi, brakova, djece... cijele generacije koja se žrtvovala. Ulazimo u Europu od 2013., a moji gastarbajteri su otišli još '65. i bili djelom te Europe. Moj otac i majka, stričevi, svi. Moje školovanje je plaćeno "njemačkim" novcem, moja garderoba, knjige... Otac nikad plaću nije zaradio u Jugoslaviji, što puno govori o toj državi, a i moja majka nikad dinara nije dobila u Jugoslaviji. Moj otac ima njemačku mirovinu, i moja majka ima njemačku mirovinu i moj stric i moj ujak i moja teta. Dakle sav moj obiteljski svijet je svoju djecu othranio, odškolovao njemačkim novcem, poslovima koji su tamo radili. Govorimo o mojoj obitelji od desetak članova, na razini mjesta je to tisuću, na razini regije desetak tisuća, na razini države izražava se u stotinama tisuća. Logično se postavlja pitanje, zbog čega ti ljudi nisu mogli u to doba naći posao u onoj državi, što je ona hinila, jer im je dozvolila da idu raditi u inozemstvo? Zbog čega su ljudi iz mog kraja bili obilježeni određenom političkom kvalifikacijom, ne znam, nekog ustaštva iako veze s tim nisu nikakve imali? Koja je politička ideja bila iz toga? Ne znam, ali mislim da nije bila ideja o tome da se njima učini dobro, nego da ih se naprosto pusti van. Jer, svakom je jasno da ako jednu generaciju pošaljete u inozemstvo, druga se neće vratiti. Svaki strateg zna da ako pošalje roditelje, djeca će ostati tamo zauvijek. Je li je to bio plan nečiji negdje skovan, ja na znam, ali to nije velika mudrost zaključiti i to se dogodilo. Vi sada, ako gledate drugu generaciju gastarbajtera, dakle moju generaciju, pa i ovu treću njihove djece, oni su u Njemačkoj. Njihovi roditelji su se vratili ovdje i primaju mirovine, ali njihova se djeca nisu vratila. Njihova djeca pogotovo se neće vratiti. Ja nemam za to nikakvih dokaza, ali pretpostavljam da je bila nekakva ideja iza toga, iza te slobode putovanja u inozemstvo. Nedvojbeno, bila bila tu politička dimenzija koja je željela rasteretiti društvo.

Njemačka je svoje biroe za rad osnivala u Hrvatskoj. Svi su odlazili potpuno legalno sa papirima, dragovoljno?

Da, ja razumijem to da su Nijemci trebali i dobili radnu snagu, to mi je potpuno jasno... Ali ovo što su ovi tu radili, to je puno veći problem, zar ne? To su ti paradoksi povijesti o kojima je teško i pisati. Moj stric je u Endehaziji bio sluga kod srpskog seljaka u Narti, mjestu pored Čazme. Taj je srpski gazda je jako pomogao mojoj obitelji u Čazmi, othranio ih je. Tu se moj otac rodio. Tog sam čiku Niku upoznao 70ih godina i stric je njemu bio jako zahvalan, bio je to krasan čovjek koji je živio na imanju i koji je jako puno pomogao mojoj obitelji. A sad zbrajam, priča, Endehazija, srpski seljak, ovaj kod njega radi kao sluga. Čika Nika je mog strica poslao na prvu pričest... Riječju, sve je to veće od bilo koje povijesti i bilo kakvih pojednostavljenja. Srpski seljak mojoj obitelji pomogao da preživi Drugi svjetski rat. A oni su došli iz Imotske krajine, živjeti u Nartu i Čazmu, jer dole bila potpuna bijeda. I gastarbajteri su šezdesetih odlazili jer su morali.

Hrvatska dijaspora se nije uspjela, tada ali ni danas, značajnije integrirati u hrvatsko društvo. Gasterbajteri su i dalje ljudi dva identiteta?

Ne govorim u ime drugih dijelova, govorim o svom dijelu kojeg najbolje poznajem. Taj dio Hrvatske nije bio u Hrvatskoj u to vrijeme, od šezdesetih. Taj dio Hrvatske je tada je bio dio Njemačke. Oni su samo geografske pripadali bližem kontekstu, ali financijski, pa čak i valuta koja je tamo neformalno vladala je druga i ako valutu shvatimo suverenitet, onda je to bilo nešto drugo.
Ne želim reći da ja imam neki problem, ali vidim da postoje prema meni određene rezerve pojedinih ljudi, jer sam gastarbajtersko dijete. Onda sam, pak, Imoćanin koji svira jazz, pa to je nekima nemoguće.... Imam osjećaj da takve podjele rade bezveznjaci. Postoji nešto, ne znam je li to distanciranost od gastarbajtera i dijaspore ili što li, ali, to je meni jednako ružno prema tim ljudima. To nije normalno. Postavlje se pitanje - ako se govori o hrvatskoj budućnosti, koja vrsta ljudske slobode ona mora biti?

Totalna je glupost malograđanske svijesti i ona se u određenim epohama drugačije manifestira. No, stereotipi se održavaju. Urbano vs. ruralno?

Oni nisu urbani, oni su bezveze. Ja ne želim čuti ni jednu ružnu riječ ni s jedne strane. Isto kao što ovi dolje na selu su, kad dođem do njih pa kažu, ti si Zagrepčanin, pa zezaju. Isto bezveznjak ko i ovaj ovdje. Žali Bože njih, oni ne vrijede truda da se oko toga gubi vrijeme. Neću reći da je to blesavo, ali kada netko označava ljude po tome, po mjestu rođenja, to je užasno ružno i isto tako užasno glupo.

Ali mora se govoriti... Spomenuli ste jednu stvar koja je vrlo indikativna. Rekli ste da smo stalno na rubu?

Nažalost, mi uvijek smo samo jedan korak od katastrofe, ne mislim prirodnih već, društvenih. U to sam siguran, potpuno uvjeren. Nisam povjesničar da imam uvide u sve moguće katastrofe koje su se dogodile u povijesti, ali ono što znam je da se danas katastrofe može jako lako organizirati. I to je zastrašujuće. Nas nekoliko uz jedne novine i jednu tv kameru može napraviti užasan problem u bilo kojem društvu, pogotovo uz internet. Moja kći živi u Beču i tamo je zadovoljna i sretna. Uz nju su njezini prijatelji iz Brazila, Rusije, Čilea. Kako sam premazan svim mastima iz ovih krajeva i propagandom koja je bila ovdje, možda ja bih volio da ja to izmišljam, da je to moja literarna bolest, moj literarni bolesni mozak, ali nažalost, mislim da je dovoljan samo mali incident i da ponovno dođe do katastrofe. Jedna noć se dogodi i sve prestane. Zaista to mislim.

Europa je pred izazovom pojave novog izbavitelja?

Nije velika mudrost znati da u vremenima krize dolazi izbavitelj. To nije velika mudrost, to je gotovo postalo opće mjesto. Pa ako to znamo, idemo onda nešto napraviti da se to ne dogodi, tj. da se ne dogodi u onom pravcu u kojem ne želimo da se dogodi. Okej, je li kriza i isprika za užas? Pa, ne mora biti. Ne vjerujem da je sada na pomolu neki novi model koji nismo do sada upoznali. Možda će pronaći neki novi ekonomski model, neka nova ekonomska strategija, ali obrazac unutar društvenih ponašanja je već viđena situacija. Zato mi se čini da se je još veća odgovornost, uz to što postoji zaista dovoljno iskustva, modela i obrazaca svih vrsta stranputice koje su bile uz povijest, da se naprosto artikuliraju, da se nevoja ne dogodi.

 

Razgovor vodio: Vidmir RAIČ
Realizacija: Petar KOLOVRAT

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Mate matisic poputbina

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › MATE MATIŠIĆ: Hrvatski identitet - sloboda ispred nacije