Hrvatski orlovski savez
mojzagreb.info News Portal 17.12.2023.

međunarodni znanstveni simpozij u povodu 100. godišnjice osnivanja Hrvatskoga orlovskoga saveza, katoličkog društva...
Na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (FFRZ) Sveučilišta u Zagrebu održan je međunarodni znanstveni simpozij u povodu 100. godišnjice osnivanja Hrvatskoga orlovskoga saveza, katoličkog društva kojim je u Hrvatsku uvedena Katolička akcija koju je pokrenuo Papa Pio XI. svojom prvom enciklikom Ubi arcano Dei, a kojoj je geslo bilo "omnia restaurare in Christo – sve obnoviti u Kristu".
Simpozij je dao prikaz povijesnog razvoja Hrvatskoga orlovskoga saveza od njegova osnivanja 1923. godine, što je bio odgovor na liberalna strujanja u tadašnjem društvu, do njegovog gašenja 1929. godine uvođenjem Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića.
Također je dan prikaz Jugoslavenskog sokola kao glavnog rivala Hrvatskom orlovskom savezu koji je promovirao liberalne ideje i bio režimska organizacija u službi velikosrpske hegemonije, nerijetko fizički napadajući fizički integritet i imovinu orlova.
Na simpoziju je također poseban panel posvećen glavnim idejnim vođama Hrvatskoga orlovskoga saveza gdje posebno treba istaknuti dr. Ivana Merza, tajnika Saveza i autora Zlatne knjige u kojoj su sadržana pravila za svakog orla i orlicu, Maricu Stanković, predsjednicu ženskog ogranka i Ivu Protulipca, predsjednika Saveza.
Iako potpuno nevini, i Marica Stanković i Ivo Protulipac su kasnije bili žrtve komunističkog režima. Ivo Protulipac je u siječnju 1946. godine ubijen na ulici u Trstu te je time postao prvi hrvatski mučenik ubijen od Udbe u emigraciji, a Marica Stanković je početkom 1948. dobila 5 godina teške robije u Požegi od koje se zdravstveno nikad nije oporavila.
Da nije umro 1928. uslijed medicinskih komplikacija, vjerojatno bi na isti način skončao i sam Merz.
Komunisti su za vrijeme 2. svjetskog rata radili popise svih pojedinaca koji razmišljaju domoljubno i bogoljubno i koristili vihor rata da ih uklone bez obzira što nisu imali nikakav krimen na sebi.
Hrvatska je na taj način u tim ratnim i poratnim godinama izgubila cvijet svoje inteligencije od čega se do danas nije oporavila.
Svima, a osobito mladima, preporučujem da se zainteresiraju za živote ovih ljudi koji su istinski intelektualni divovi i stupovi hrvatstva, a o kojima se nedovoljno govori i piše.
Primjerice, o Protulipcu još uvijek nema niti jedne doktorske disertacije.
Ono o čemu su oni pisali je danas aktualno više nego ikad. Relativizam, liberalizam, antiklerikalizam, pokušaji izgradnje društva bez Boga, komunističko nasljeđe i nacionalno-hegemonističke ideje i danas razaraju hrvatsko i europsko društvo kao i tada.
Na samom kraju simpozija posebno je bilo zanimljivo čuti izlaganje dr. sc. Davea dela Cruza s Filipina koji obnaša dužnost vicepostulatora za blaženog Ivana Merza i koji ima veliko poštovanje prema Majci Božjoj Bistričkoj i drugim hrvatskim svecima i sveticama te im trenutno podiže spomenik na Filipinima.
Već me duže neki događaj nije ovako oduševio i na tome upućujem čestitke i zahvale organizatorima na čelu s FFRZ-om i Postulaturom blaženog Ivana Merza.
Potrebno je više ovakvih simpozija kako bismo dobili nove Merčeve, Protulipce i Marice Stanković, i kako bi se jednom u hrvatskoj i europskoj povijesti konačno oživotvorilo ono o čemu su oni sanjali.
Hrvatska i Europa će tada nezaustavljivo napredovati na svim poljima društvenog života, baš kako to opisuje poznati biblijski ulomak iz Knjige proroka Izaije: "Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al' onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.
napisao: Zoran Rajn u prosincu 2023. godine

Hrvatski orlovski savez
*a za one koji žele znati više
Hrvatski katolički orao je bilo hrvatsko katoličko društvo.
Idejno je i politički bilo sasvim suprotno orijentirano od Jugoslavenskog sokola.
Ženski odjel zvao se Hrvatska katolička orlica
Amblem
Amblem Hrvatskog orlovskog saveza predstavljao orao na štitu koji u kandžama drži uteg. Štit ispod utega je u bojama hrvatske trobojnice s latinskim križem po sredini. Uteg simolizira predanost športu. Križ simobolizira predanost Bogu, a hrvatska trobojnica predanost hrvatskoj domovini.
Hrvatski orlovski savez katolički pokret, organizirano djelovanje katoličkih laičkih udruga i inicijativa u prvoj polovici XX. st., a cilj im je bio duhovna i intelektualna izobrazba mladih, širenje prosvjete u pučanstvu, borba za socijalnu pravdu i pravednije društvo prožeto kršćanskim vrjednotama. Nastao je po uzoru na njemački pokret (Katolischer Verein), iz XIX. st., a izravno su ga potaknuli pape Leon (Lav) XIII. (osobito njegova socijalna enciklika Rerum novarum, 1891) i Pio X.
U Hrvatskoj mu je pokretač bio krčki biskup A. Mahnić (1896–1920), koji je prije dolaska na Krk zajedno s J. Krekom bio nositelj katoličkoga pokreta u Sloveniji. U Zagrebu je 1906. osnovan akademski klub »Domagoj«, koji je postao središte đačkog i studentskoga pokreta, a poslije i hrvatskoga katoličkog pokreta. Ubrzo je nastao lanac đačkih društava u srednjim školama, sjemeništima i bogoslovijama, od kojih mnoga izdaju vlastita glasila (do 1914. ima ih oko 20), a 1910. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički đački savez. Odrasli članovi pokreta osnovali su 1912. Katolički seniorat sa zadaćom da se skrbi o usmjerenju i razvoju pokreta. Iste god. osnovan je Hrvatski katolički narodni savez za vodstvo i nadzor svih društava i djelatnost pokreta. U okviru pokreta 1918. nastala je Hrvatska pučka stranka, koja se zauzimala za federalno uređenje zemlje i kršćanska načela u javnom životu.
U pokušaju za sjedinjenjem hrvatskih i slovenskih đačkih društava, nastala je 1920. Jugoslavenska katolička đačka liga te prvi Orlovi po uzoru na one iz Češke i Slovačke. Ta su gimnastička društva u svečanim nošnjama nastupala na sletovima, a njegovala su kršćanski odgoj, kulturne i socijalne djelatnosti. God. 1923. osnovan je u Zagrebu Hrvatski orlovski savez, a orlovska društva ubrzo su postala najmasovnija u Hrvatskoj. Neko su vrijeme ovlasti nad đačkim društvima bile podijeljene između Lige i Hrvatskog orlovskog saveza, dok 1925. nije ukinuta Liga. Predsjednik Hrvatskog orlovskog saveza Ivo Protulipac i posebno tajnik i suosnivač I. Merz dali su savezu duhovni i crkveni karakter u duhu Katoličke akcije. Međutim, već prije 1920-ih bile su nazočne u katoličkom pokretu dvije struje. Jedna (»nacionalna«) – s »Domagojem«, franjevcima te akademskim i bogoslovnim udrugama – željela je pomirbu s liberalnim i sličnim skupinama te težila nacionalnom jedinstvu pod geslom Bog – hrvatski narod – socijalna pravda. Druga (»integralistička«) – s isusovcima, sarajevskim bogoslovnim zborom, listovima Dan, Vrhbosna, Hrvatski dnevnik i dr. – inzistirala je na katoličkim načelima i religioznom karakteru katoličkih udruga, s geslom: žrtva – euharistija – apostolat. Zbog prijašnjih razlika i nagla rasta orlovskih društava, 1925. došlo je do rascjepa između domagojstva i orlovstva.
Kada su Šestosiječanjskom diktaturom 1929. ukinute sve političke stranke i slobodne udruge, osim Jugoslavenskoga sokola, domagojsko đaštvo spojilo se s bratovštinom sv. Ćirila i Metoda, a orlovstvo kao dio Apostolata molitve postalo je Križarsko bratstvo. Otada je pokret, na čelu s najraširenijim Križarima, djelovao uglavnom u duhu Katoličke akcije. Već od 1925. zagrebački nadbiskup A. Bauer i drugi biskupi pokušali su sjediniti organizacije pokreta pod vodstvom crkvene hijerarhije, ali nisu uspjeli pa su sve do dolaska komunističkih vlasti usporedno egzistirale tri skupine: Katolička akcija, domagojstvo i križarstvo.
Citiranje:
katolički pokret. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor: https://www.enciklopedija.hr/
*
Ivan (Ivo) Protulipac (Karlovac, 4. lipnja 1899. – Trst, 31. siječnja 1946.) bio je hrvatski odvjetnik i važan katolički aktivist kojeg je u Trstu 31. siječnja 1946. godine ubio Gino Benčić iz Sušaka pripadnik UDBA-e.
Životopis
Rođen je u Karlovcu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu i radio kao odvjetnik. Branio je Marka Hranilovića u suđenju nekolicini članova Hrvatske pravaške omladine (HPO), koju je Kraljevina Jugoslavija proglasila terorističkom organizacijom, a sam Hranilović je bio optužen za ubojstvo novinara Tonija Schlegela, zbog čega je 25. prosinca 1931. godine na smrt obješen zajedno s Matijom Soldinom.
Bio je predsjednik Hrvatskog orlovskog saveza u trenutku, kada ga je kralj Aleksandar I. za vrijeme diktature, zabranio kao organizaciju što je Protulipca i Ivana Merza ponukalo na reformiranje saveza pod imenom Križarska organizacija. Zbog tog svog djelovanja Protulipac je u više navrata uhićivan, a biskupi Akšamović i Bonefačić su privođeni na ispitivanja od istražnih organa.
Protulipac je napustio Zagreb 6. svibnja 1945. godine, u nadi spasa pred progonom od strane partizanskih snaga iz Hrvatske. Premda je stigao do Rima odlučio se vratiti u Trst i pomagati izbjeglim Hrvatima na granici. Uz velečasnog Stanislava Golika srčano je pomagao hrvatskim izbjeglicama, pomagao organizirati svete mise i vjeronauk i tim se bavio sve do kobnog 31. siječnja 1946. godine kada ga je likvidirao pripadnik UDBA-e Gino Benčić s metkom u glavu.
Za tijelo Ive Protulipca pobrinuo se velečasni Stanislav Golik koji mu je pronašao primjeren grob u kojem je počivao sve do prenošenja tijela u Hrvatsku u Zagreb na Mirogoj nakon stjecanja neovisnosti devedesetih godina. Tijelo je ekshumirano 24. lipnja 1993. godine s tršćanskog groblja svete Ane i prevezeno u Zagreb. Sljedećeg dana održana je misa zadušnica i oproštaj od pokojnika, a 26. lipnja tijelo je pokopano na Mirogoju, u grobnicu gdje je za vrijeme svoga života dr. Protulipac često dolazio, dok je u njoj počivao njegov prijatelj Ivan Merz (tijelo Ivana Merza preneseno je 1977. godine iz mirogojske grobnice u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu).
*
Marica (Marija) Stanković (Zagreb, 31. prosinca 1900. – Zagreb, 8. listopada 1957.), hrvatska učiteljica, službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, prosvjetna djelatnica, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. Uz dr. Ivana Merza najsnažnija nositeljica i pokretačica katoličkih gibanja u Hrvatskoj.
Životopis
U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Već tada pokazuje lakoću komuniciranja i nadarenost za pisanje. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. Sudjelujući na sletu mladeži u Mariboru, izbliza je upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela bl. Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima.
Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima, zbog svog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti.
Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Bila je predsjednica Velikoga križarskog sestrinstva od osnutka 1930. do raspuštanja 1946. Godinama je uređivala glasilo Za vjeru i dom, u kojem je napisala mnogobrojne članke o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje "Pro Ecclesia et Pontifice", kao prva žena u Hrvatskoj. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja.
Kao ugledna katolička djelatnica našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Sastanak je tad vodio Marko Belinić. Stepinca je išla braniti prof. Marija Grgić, na što je na njezine riječi neki surovi anonimnik cinik prekinuo klevetama, a tada je na te cinikove nanizane klevete skočila Stanković i rekla:
»Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovijedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjezinih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dru. Alojziju Stepincu. Zato s gnjušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj - da se dozvoli, da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjetnih radnika padaju takve klevete.«
Time se dodatno zamjerila jugokomunističkim vlastima, pored toga što je bila iz katoličke organizacije. Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj oteli su gotovo sve: sve škole, sav tisak, svu karitativnu djelatnost, sav upliv na omladinu, katoličke organizacije, katolički odgojni zavodi i internati. Mač nad glavom joj je visio: katoličkima svećenicima i laicima, čija je djelatnost bila sasvim katolička, vjerska, vlasti su sudile tobože za političke delikte itd. Te 1946. u više nisu imali nikoga osim nadbiskupa Stepinca, a i njega su rujna 1946. zatvorili i internirali u njegov dvor. Progoni su nastavljani. Pisala je 5. srpnja 1947. svom prijatelju predsjednikuVelikog križarskog bratstva Lavu Znidarčiću "Ne bi li se ipak javilo nekako u Radio-Vatikan da je uhapšeno 9 članica bivše Katoličke akcije i generalni duhovnik don Ante Radić.
Uhićena je 1. rujna 1947. Nakon šestomjesečnog istražnog zatvora, uslijedio je montirani proces na Okružnom sudu u Zagrebu koji se održao 24. i 25. siječnja 1948. Na tom neznalačkom i frazerskom suđenju, kao što su bili svi takvi procesi vjerskom osoblju,[3] optuživana je Katolička Crkva da je kooperirala s narodnim neprijateljem, križarstvo je izjednačavano s ustaštvom; energično je odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi.
Na suđenju 24. siječnja 1948. g. izjavila je sljedeće:
»Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam ovim parolama, kojima sam služila cijeli život: Živio Krist Kralj! Živio Sveti Otac Papa! Živjela kršćanska Europa!«
Maričina sjećanja na logoraške dane zapisana su u knjizi “Godine teške i bolne”.
Osuđena je s još osam optuženika. Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživila 1953. njegovo puno crkveno priznanje.
U Vatikanu nisu mirovali. 18. svibnja g. 1951. Kongregacija redovnika podijelila joj je svoj "neka se osnuje" na ruke Ordinarija sede impedíta preuzvišenog Salis-Seewisa. Kad se je vratila 1. rujna 1952. godine, njena ustanova počinje pravno uređenje prema dokumentima Svete Stolice o svjetovnim institutima Provida Mater Ecclesia od 2. veljače 1947. i motuproprij Prima Feliciter od 12. ožujka 1948. godine. 18. listopada 1953. pravila njene ustanove odobrena su bez promjene, sama ustanova kanonski je uređena, a Sveta Stolica priznala joj je biskupijsko značenje.
Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, prisustvovalo je golemo mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj sažeo je njezin život riječima:
»S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti... Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća...
Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!«
"Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više." (Na suđenju, 24. siječnja 1948.)
Postulatura
Postulatura službenice Božje Marice Stanković povremeno izdaje glasilo Poruka vedrine (ISSN 1847-9839), u uredništvu kojega je djelovao i Bonaventura Duda. Prvi postulator bio je mr. Milan Pušec, a naslijedio ga je o. Vinko Mamić.
izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/...




