Pero Kvesić - Antivakserske budalaštine

mojzagreb.info Vijesti - Hrvatska Politika

danas je Pero Kvesić književnik na svom FB profilu opisao našu svakodnevnicu...

Nikada u povijesti nije se toliki broj ljudi bavio slikarstvom, masovno crtaju i slikaju. Uvijek se moglo komadićem ugljena crtati po stijeni ili vrhom štapa šarati po blatu, ali više od toga je bilo malo kome moguće. Slikari su kroz povijest – pored talenta – trebali imati i znanje da priprave boje, a materijali su bili često rijetki i obično nimalo jeftini. Danas se kvalitetan papir ili platno već razapeto na okvir, kutija kvalitetnih vodenih, tempera ili uljanih boja, paleta i kistovi mogu kupiti već za dvjestotinjak kuna. Likovna umjetnost je postala masovno dostupna: jedna grana umjetnosti se demokratizirala, ljudima je postalo lako kreativno obogatiti slobodno vrijeme.

Nikada u povijesti nije se toliki broj ljudi bavio glazbom. Naravno, uvijek je svatko mogao pjevušiti štogod mu bilo drago, ali već za izradu najjednostavnije frulice bio je potreban kvalitetan nožić. Ako niste živjeli u pustinji mogli ste svirati na travku ili puhati u šuplji rog. Tehnološki zahtjevni instrumenti poput trube, violine ili klavira bili su uz teške muke i velike financijske žrtve dostupni samo profesionalcima. Danas se i glazbala-igračke za djecu koja se masovno proizvode i jeftino prodaju odlikuju kvalitetom koja nadmašuje mogućnosti ozbiljnih instrumenata na kojima su prije stotinjak godina svirali vrhunski glazbenici. Tastatura/sintetajzer jeftinija od tisuću kuna ima izvedbene mogućnosti o kojima Bach, Bethoven i Mozart nisu mogli ni sanjati. Nikad u povijesti nije se istovremeno toliki broj ljudi (procentualno) bavio muzikom. Nikada u povijesti nije se toliki procent ljudi hobistički, rekreativno, diletantski bavio sviranjem, od koji dobar dio njih na profesionalnoj razini izvedbe. Sve to smatramo dobrim. Muzika je postala masovno dostupna: jedna grana umjetnosti se demokratizirala, ljudima je postalo lako kreativno obogatiti svoje izražajne mogućnosti i zabavljati okolinu.

Nikada u povijesti nije se toliki broj ljudi bavio literaturom. Kroz cijelu povijest ljudi su velikom većinom bili nepismeni. Prvi pismeni zapisivali su na kamene ploče, glinene pločice, ovčju kožu ili pergamente stanje zaliha žita, božje zapovijedi, kraljevske proglase ili zakone. Prva zapisana literatura pojavila se povijesno gledano vrlo nedavno. Manje od jednog stoljeća su većinom svi u razvijenim zapadnim zemljama uopće pismeni. Ako pismenost nisu koristili na poslu, jedine prilike da netko tko nije profesionalni književnik ili boem išta zapisuje pružale su se kroz pisma, razglednice ili osobne dnevnike. Kroz to stoljeće su u tim zemljama masovno počele izlaziti novine, časopisi i objavljivati se knjige, pa je velik broj ljudi počeo pisati i objavljivati pjesme, priče, eseje, putopise, dramska djela, romane i tako dalje. Bavljenje literaturom se maksimalno demokratiziralo i svi to smatraju dobrim.

Prije pojave društvenih mreža objavljivati javno svoje mišljenje bilo je moguće samo raznoraznim pojedincima kojima je to potpadalo u domenu profesije (političari, novinari…). I ranije se znalo sa šankova po birtijama da je gotovo svatko toliki stručnjak za nogomet da bi mogao biti izbornik nacionalne reprezentacije, da ima nebrojeno stručnjaka za unutarnju i vanjsku politiku, da nema toga tko nije bolji od ikoga drugoga na barem desetak područja. Društvene mreže su omogućile da se svi oni oglase u javnosti. Što je to nego demokratizacija? Pa ako je smatramo dobrodošlom u likovnoj umjetnosti, u glazbi i za literaturu, zašto odjednom demokratizaciju javnog iznošenja osobnih vrijednosti, stavova ili premišljanja – kakvi bili da bili - smatramo lošim ili barem vrijednim tek ismjehivanja?

Naravno, svi smo upoznati s recentnim, aktualnim, drastičnim i dramatičnim primjerom tsunamija pojedinačnih i organiziranih protivnika cijepljenja. Međutim, upravo nemjerljiva tragičnost posljedica možda nas sprečava da uočimo pravu suštinu problema.

Usporedimo problematiku cijepljenja i nogometa. U čemu je razlika? U nogometu izbornik izabere najbolju ekipu koju može sabrati, pa nakon toga tko god želi može misliti što hoće i razglašivati svoje mišljenje kako i koliko god može. Važni su samo stavovi i procjene jasno definirane nogometne vrhuške, a sva ostala mišljenja su samo uveseljavajući folklor. To pokazuje da i kod cijepljenja nije problem u oprečnim mišljenjima koja cirkuliraju nego u nepostojanju jasno definiranog, dovoljno stručnog i moćnog društvenog vodstva koje bi vodilo društvo u najboljem pravcu, u nepostojanju mehanizama koji bi obezvrijedili bezvrijedna i štetna mišljenja.

Antivakserske budalaštine mogu imati ovoliko tragične posljedice samo u neodgovarajućoj, društvenoj organizaciji, u neprimjerenom modelu društvenog upravljanja. Za sada nam, na kratki rok, preostaje samo snalaziti se s onim što imamo, u okvirima postojećega, ali na dugi rok jedini je izlaz temeljita reforma društva, radikalno preslagivanje.

napisao: Pero Kvesić, književnik u Zagrebu 20.08.2021. godine

Pero Kvesić književnik, novinar, urednik, bloger Rođen 1950. u Zagrebu. Diplomirao sociologiju i filozofiju. Novinarstvom se počeo baviti sa dvanaest godina u grupi Redakcija Andersen koja je djelovala pri Školskom radiju. Sa sedamnaest je stalno surađivao u Plavom vjesniku. Za vrijeme studija bio urednik u Omladinskom tjedniku, Studentskom listu i Tjednom listu omladine, a bio je i u ekipi koja je pokrenula omladinski klub Jabuka. Nakon dužeg boravka u SAD-u bio je glavni urednik omladinskog lista Polet i časopisa Pitanja. U sedamdesetim godinama je redovno surađivao u magazinu Start. U osamdesetim bio samostalni umjetnik, autorski osmislio seriju animiranih filmova Mali leteći medvjedi, četiri godine bio tajnik Društva književnika Hrvatske, pokrenuo biblioteku i časopis Quorum, nakon čega je ishodom političkih previranja tri godine bio nezaposlen, a kasnije urednik u Vjesnikovoj press agenciji gdje je, između ostaloga, bio u redakciji magazina Erotika i uređivao magazin Humor erotika. Devedesetih je ponovo uglavnom nezaposlen i objavljivao često u inozemstvu. Godine 2001.-2. za Vjesnik vodio dječji strip-zabavnik Bum!, a kasnije pisao redovne tjedne kolumne za Nedjeljnu Dalmaciju i dnevne za poslovni dnevnik EPH Dnevnik. Sada je samostalni umjetnik - književnik, te uređuje zabavnike za djecu Tomica i prijatelji, Hot Wheels i Spužva Bob Skockani. Već šest godina ispisuje blog Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu.

Objavljeni naslovi:

Uvod u Peru K., priče; Perorez, pjesme; Slavujevac, pjesme; Osveta, priče; Što mi rade & što im radim, roman; Mali leteći medvjedi, osam slikovnica; Riblja rrrka, slikovnica; Sreća tužnog zmaja, slikovnica; Rent-a-car express, roman; Kasandrine slutnje, priče; Stjecaj okolnosti, roman; Društvo za bijeg u daleki svijet, roman za djecu; Uspomene urednika erotskog magazina, priče; Vrijeme rata i razonode, priče; Pudli lete na jug, priče, Hena com 2014.