Vatikanski ugovori - piše Božo Kovačević (1/2)

mojzagreb.info News Portal

Zagreb - mojzagreb.info - Zanimljivosti - Vatikanski ugovori - piše Božo Kovačević (1/2)

Sveta Stolica i RH. Bezuvjetna predaja Vatikanu u četiri potpisana dokumenta

 

(prvi dio)

U analizi odnosa Katoličke Crkve i Hrvatske, Božo Kovačević prvo prikazuje povijest, zatim raspravlja okolnosti potpisivanja "Vatikanskih ugovora", kritizira način na koji su oni doveli do toga da je kanonsko pravo stavljeno iznad zakona RH, i to što su dali znatne povlastice Crkvi u poljima obrazovanja, financiranja, imovinskih prava i prava klera. Pojašnjava i posljednji Sporazum Vlade i HBK, iz prosinca prošle godine, te poziva na ukidanje svih ugovora i zaustavljanje provedbe Sporazuma.

Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

    Na samom kraju 2023. godine, u adventskom ozračju, 14. prosinca Hrvatska biskupska konferencija i Vlada Republike Hrvatske zaključile su Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Tim dokumentom suspendiraju se propisi Republike Hrvatske relevantni za utvrđivanje sljedništva pravnih osoba i za reguliranje vlasničkih odnosa i priznaje se Katoličkoj Crkvi pravo da sama utvrđuje relevantne okolnosti isključivo u skladu s kanonskim pravom. U ovom radu prikazat ću razvoj odnosa Svete Stolice i Republike Hrvatske od trenutka kad je papa Ivan Pavao II donio odluku o međunarodnom priznanju hrvatske države pa do aktualnog stanja tih odnosa. Osvrnut ću se i na odnose Svete Stolice s Kraljevinom SHS, zatim s Kraljevinom Jugoslavijom te s Titovom Jugoslavijom. Pokazat ću da katolički povjesničari u prigodničarskim govorima prilikom obilježavanja dvadesete godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske te odnose namjerno pokazuju lošijima nego što su bili. Čine to da bi naglasili kontrast tih navodno uvijek loših odnosa s jugoslavenskim državama u usporedbi s idiličnim odnosima između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U svjetlu ugovora koje je Sveta Stolica potpisala s Republikom Hrvatskom i sporazuma potpisanog s Hrvatskom biskupskom konferencijom može se zaključiti da je hrvatska sekularna država potpisala bezuvjetnu kapitulaciju pred vatikanskom teokratskom monarhijom.

    • Zasluge Vatikana za međunarodno priznanje Hrvatske

    Zasluge Vatikana i osobno pape Ivana Pavla II za međunarodno priznanje Republike Hrvatske neosporne su. Pažljivo prateći zbivanja u Jugoslaviji, vatikanska je diplomacija zaključila da ta država neće moći opstati u dotadašnjem obliku. Konfederaciju je Vatikan jedno vrijeme smatrao mogućim rješenjem jugoslavenske krize. Već i prije izbijanja oružanih sukoba i angažmana JNA protiv demokratski izabranih rukovodstava Slovenije i Hrvatske diplomacija Svete Stolice još u siječnju 1991. godine definirala je načela na kojima će zasnivati odnos prema Jugoslaviji:

    1. poštivati pravo naroda na samoopredjeljenje;
    2. poštivati prava osoba i nacionalnih zajednica;
    3. protiviti se upotrebi sile u rješavanju spornih pitanja;
    4. promicati, bez prestanka i neumorno, dijalog među svim zainteresiranim stranama;
    5. omogućiti uspostavu mirne koegzistencije među narodima Jugoslavije, u pravdi i u međusobnom poštovanju. (Eterović 2019:164)

    Kako se JNA otvoreno angažirala na strani srpskih pobunjenika u Hrvatskoj i kako se rasplamsao pravi građanski rat, pozicija Vatikana je evoluirala prema spremnosti da se Slovenija i Hrvatska – koje su provele referendume o samostalnosti – priznaju kao samostalne države. Naglašena je spremnost Svete Stolice da prizna sve jugoslavenske republike koje se odluče osamostaliti. Pritom Vatikan nije raskidao odnose sa službenim Beogradom. Vjerujući da time djeluje u smjeru okončanja sukoba u Jugoslaviji, a ne u smjeru njihova daljnjeg rasplamsavanja, Vatikan je odlučio poticati ponajprije europske države da ubrzaju proces priznavanja jugoslavenskih republika. Istina, već u ljeto 1991. godine Island, Litva i Irska priznale su Hrvatsku. No državni tajnik Sodano pozvao je 26. studenog 1991. godine veleposlanike svih država članica Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji i uručio im memorandum kojim Vatikan zagovara priznanje dviju novonastalih država na osnovi načela KESS-a, današnjeg OESS-a. Dokument je sadržavao i zahtjeve koje bi Hrvatska i Slovenija morale prihvatiti kao uvjet za priznanje:

    „obaveza poštivanja svih principa Finalnog akta iz Helsinkija i Pariške povelje, respektiranje ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u međunarodnim dokumentima, a posebno onih u dokumentima KESS-a i Savjeta Europe prihvaćanje kontrole izvršavanja preuzetih obaveza od strane Komiteta visokih predstavnika KESS-a.“ (Maštruko 2012:220)

    • Vatikan je napravio presedan

    Tim diplomatskim angažmanom Vatikan je odstupio od prakse da s novonastalim državama uspostavlja odnose nakon što ih druge države priznaju na osnovi zaključaka neke međunarodne konferencije ili mirovnog sporazuma. Ne bi li potaknula europske države da službeno priznaju dvije nove države prije Božića 1991. godine Sveta Stolica je u prosincu obznanila svoju odluku o priznanju, iako je službeno priznanje uslijedilo 13. siječnja 1992. O tome svjedoči Ivica Maštruko, tadašnji jugoslavenski ambasador u Vatikanu, koji je o razvoju prilika redovito obavještavao i rukovodstvo Hrvatske:

    „I doista, 20. prosinca u 13 sati, u Državnom tajništvu uručena mi je Izjava Svete Stolice koja je značila prihvaćanje zahtjeva Hrvatske i Slovenije za priznavanje nezavisnosti. Sama Izjava svojevrstan je presedan, jer Sveta Stolica obično prešutno prihvaća postojanje međunarodnih subjekata, a zatim – zavisno o vlastitoj procjeni i interesima – s njima uspostavlja diplomatske odnose.“ (Maštruko 2012: 224-225)

    Iskusni vatikanski diplomat Nikola Eterović nastoji pokazati da je Sveta Stolica postupala do kraja promišljeno i u skladu sa svojim načelima. Naglasivši da nije imalo smisla pregovarati s onima koji su primijenili silu pokušavajući onemogućiti ostvarivanje prava na samoopredjeljenje zajamčeno jugoslavenskim Ustavom iz 1974. godine, Eterović naglašava da je ostvarivanjem međunarodnog priznanja Hrvatske dotad interni sukob koji se mogao smatrati građanskim ratom prerastao u međunarodni sukob koji je predstavljao prijetnju sigurnosti u svijetu. O ratu u Hrvatskoj odlučivalo je Vijeće sigurnosti UN-a na osnovi odredaba poglavlja VII Povelje UN-a. Kao međunarodno priznata država Hrvatska se mogla usuglasiti s razmještajem međunarodnih snaga na svom teritoriju, a to je pridonijelo smanjivanju intenziteta napada na njezine neokupirane dijelove. Objašnjavajući logiku postupanja Vatikana Eterović kaže:

    „Svojim priznanjem Svata Stolica htjela je pokazati svoju načelnu politiku. Ona je nastojala primijeniti načela međunarodnog prava u konkretnom slučaju. Njezino stajalište nije bilo hirovito ili provizorno, kako se može vidjeti iz logičnoga niza njezinoga djelovanja. Ona je preduhitrila zemlje Europske zajednice i zato da bude jasno da ona nije europska država, iako se njezino sjedište, Država Grada Vatikana, nalazi u srcu Europe. Sveta Stolica ima katoličku dimenziju, ona je univerzalna i nije ograničena na pojedine države i kontinente.“ (Eterović 2019:154)

    Eterović, dakle, izbjegava problematizirati presedanski karakter odluke o priznanju Hrvatske i Slovenije. Raspravljajući isključivo u kontekstu međunarodnog prava, on prikazuje Vatikan kao dosljednog zagovornika primjene međunarodnog prava, kao subjekta međunarodnih odnosa koji je drugim državama pokazao kako se vodi uspješna diplomacija u korist malih država koje ni svoj nastanak ni svoj opstanak ne mogu postići isključivo silom.

    Ponešto drukčiji pristup iskazao je nekadašnji Eterovićev šef, tajnik Odjela za odnose s državama od 1990. do 2003. godine Jean-Louis Tauran. Govoreći u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice priznanja Republike Hrvatske Tauran je osobito istaknuo da Vatikan ipak nije bio prvi koji je priznao Sloveniju i Hrvatsku. Time kao da je želio naglasiti da je ono što je Vatikan učinio u vezi s priznanjem Slovenije i Hrvatske ipak izuzetak, a ne novo pravilo kojim će se Vatikan ubuduće rukovoditi. Nakon što je spomenuo da su Island, Litva i Irska bile prve države koje su priznale Sloveniju i Hrvatsku, naglasio je:

    „Ne smije se zaboraviti da je Njemačka to učinila 23. prosinca 1991. Sveta je Stolica službeno priznala neovisnost Hrvatske i Slovenije 13. siječnja 1992., dakle dva dana prije nego što su je priznale druge članice Europske zajednice, tj. 15. siječnja.“ (Tauran u Sveta Stolica 2014:41-42) Tu potrebu da ipak umanji nedvojbenu zaslugu Vatikana za priznavanje Hrvatske Tauran je možda osjetio zbog toga što je bio svjestan da je Hrvatska imala ozbiljne probleme u provedbi načela o poštivanju manjinskih prava, koja je kardinal Sodano istaknuo kao obvezu koju novopriznate države trebaju prihvatiti. Kao pravi diplomat Tauran je, ne kritizirajući hrvatske vlasti, citirao riječi koje je papa Ivan Pavao II 2. listopada 1991. godine u pismu uputio kardinalu Franji Kuhariću: „Danas se više ne može tolerirati nadmoć jednog naroda nad drugim, niti jednog naroda nad manjinom koja pripada nekoj drugoj naciji. Prava i dužnosti naroda i manjina moraju danas biti priznati, poštovani i zajamčeni.“ (42)

    Premda se, dakle, u Hrvatskoj nije baš sve odvijalo onako kako je to Vatikan 1991. godine želio i zahtijevao, na međunarodnom planu njegove su se zamisli ostvarile. Upornim zauzimanjem Vatikana ubrzan je proces međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske ponajprije među europskim zemljama.

    • Zasluge Vatikana za mir u BiH

    Važna je bila uloga Vatikana i u pregovorima o miru u BiH. Tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić posjetio je papu Ivana Pavla II 4. veljače 1994. godine. Središnja tema razgovora bile su prilike u BiH.

    „Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. (…) Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje tog modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio kao ekumenski problem.“ (Granić 2022:58-59)

    Za razliku od pape, koji nije spominjao imena, u razgovoru s Granićem državni tajnik Sodano se „osvrnuo na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH.“ (59-60) Mate Boban bio je tema razgovora i s vatikanskim ministrom vanjskih poslova Tauranom:

    „Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao: Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.“ (60)

    Poslije nekoliko dana Mate Boban je bio smijenjen.

    Vatikan je, očito, osjećao odgovornost za politiku hrvatske vlasti. Kad su Papa i njegovi suradnici procijenili da politika predsjednika Tuđmana nije bila u skladu s očekivanjima Vatikana, nisu se ustručavali podsjetiti na svoje zasluge. Gotovo je sigurno da je predsjednik Tuđman prihvaćanjem prijedloga Vatikana izbjegao primjenu sankcija protiv Hrvatske i, vjerojatno, podizanje tužbe protiv sebe na Haškom sudu. Utoliko je intervencija Vatikana bila dobrodošla kao što je bila korisna za postizanje prekida bošnjačko-hrvatskog sukoba. No, osim što je ta intervencija pokazala da Vatikan shvaća da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, zapravo, bila projekt Zagreba i da je Tuđman postavljao i smjenjivao čelne ljude te kvazidržave i HDZ-a BiH, isto je tako pokazala svojevrsnu zapovjednu moć Vatikana nad državnom politikom Republike Hrvatske.

    • Opravdanja i motivi za pregovore Svete Stolice i Republike Hrvatske

    Daljnji korak bili su pregovori o reguliranju odnosa Svete Stolice i Republike Hrvatske. Za opravdanje i objašnjenje odluke da se povrh razmjene nota o uspostavi diplomatskih odnosa posebnim ugovorima definiraju međusobna prava i obveze države i Katoličke Crkve poslužila je bogata povijest njihovih kontakata. Tako Eterović podsjeća da su se prvi dokumentirani dodiri Svete Stolice i Hrvata dogodili još u 7. stoljeću kad je papa Ivan IV poslao svog predstavnika da od novonaseljenih barbara preuzme relikvije koje su oni oteli i da od njih otkupi ratne zarobljenike. Misija je bila uspješna, ali su, očito, nakon nje uslijedila sustavna nastojanja Vatikana da se to slavensko pleme privede kršćanstvu. Ukazujući da su Hrvati naselili područja obilježena dubokim kršćanskim korijenima i podsjećajući da su se neki sveci i pape iz ranijih razdoblja kršćanstva rodili u Dalmaciji, Eterović posebno naglašava:

    „Važno je imati u vidu tu stvarnost, bogatu poviješću, kulturom i vjerom, kako bi se razumjeli odnosi između Hrvatske i Svete Stolice koji traju gotovo 14 stoljeća, iako su diplomatski odnosi u sadašnjem značenju uspostavljeni 1992. godine.“ (Eterović 2019:158-159)

    Tadašnji tajnik za odnose s državama Dominique Mamberti je, govoreći na skupu koji je 2012. godine održan u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Hrvatske, podsjetio da je papa Ivan VIII još davne 879. godine knezu Branimiru uputio pismo koje bismo mogli smatrati ekvivalentom današnje diplomatske note o priznaju države. „Te čvrste veze između Hrvatske i Svete Stolice nisu kroz stoljeća nimalo popustile. U raznim trenutcima tijekom povijesti i u nimalo lakim okolnostima, Hrvati su pokazivali odanost evanđelju i Petrovom nasljedniku.“ (Mamberti u Petrač 2014:24)

    • Osvrt na odnose Svete Stolice s prvom jugoslavenskom državom

    U nekim osvrtima na povijest odnosa Svete Stolice i Hrvatske ukratko su elaborirani odnosi Crkve i države kakvi su postojali u vrijeme trajanja dviju jugoslavenskih država. Ti su odnosi ocijenjeni nezadovoljavajućim. „U oba jugoslavenska režima odnosi Crkva-Država nisu bili riješeni.“ (Eterović 2019:160) I Massimiliano Valente, govoreći na već spomenutom skupu 2012. godine, konstatirao je da je jedino stvarno postignuće u vrijeme Kraljevine SHS bilo postizanje sporazuma o Zavodu svetog Jeronima. No, on nije pojasnio da je pred kraj Prvog svjetskog rata talijanska vlast rekvirirala imovinu Zavoda, a kasnije da su njime upravljali talijanski iredentisti. Nastojanjem tadašnjeg savjetnika u poslanstvu Kraljevine SHS u Vatikanu Nikole Moscatella ponovo je uspostavljeno stanje kakvo je trebalo biti: da zavodom upravlja svećenik iz ilirskih (hrvatskih) provincija i da se ondje školuju svećenici iz tih krajeva. Prvi korak prema tom rješenju bio je međuvladin sporazum Italije i Kraljevine SHS koji su 1924. godine potpisali Benito Mussolini i Nikola Pašić. U tom sporazumu napisano je:

    „Talijanska vlada priznaje Slovinsku ustanovu Svetog Jeronima u Rimu kao stranu ustanovu koja u korist jugoslavenskih katoličkih podanika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji na nju imaju pravo na osnovi papinog pisma Slavorum gentem, te izjavljuje da nema ništa prigovoriti da počasne povlastice koje je prije imala Austro-Ugarska Monarhija, budu prenesena isključivo na Kraljevinu SHS.“ (Veraja 2014:56)

    Nakon što je Zavod svetog Jeronima prestao biti vlasništvo Italije, trebalo je uvjeriti tadašnjeg ambasadora Kraljevine SHS u Vatikanu Josipa Smodlaku da onamo ne useljava urede svog poslanstva, u čemu Moscatello nije uspio. No, nakon odlaska Smodlake iz Vatikana i iseljenja ureda poslanstva iz prostorija Zavoda trebalo je Svetu Stolicu uvjeriti da za dekana Zavoda ne imenuje Talijana, nego Hrvata, u čemu je Moscatello na koncu i uspio, ali ne bez neprilika s najvišim dužnosnicima Vatikana.

    To što Valente spominje kao jedino stvarno postignuće u odnosima Svete Stolice i Kraljevine SHS nije bilo rezultat organiziranog nastojanja vatikanske diplomacije. Zapravo, kako tvrdi Moscatello, Sveta Stolica nije ni bila upućena da Jugoslaveni i Talijani pregovaraju o njezinoj imovini:

    „U cijeloj ovoj stvari Sveta Stolica nije imala nikakva udjela, niti je uopće znala da se o tome pregovara. Kad je sve bilo gotovo, onda je Poslanstvo obavijestilo Kardinala Državnog Tajnika. Za mene osobno bila je to velika radost. Bio sam sretan što Poslanstvo, barem jedanput, nije igralo samo reprezentativnu ulogu, nego je poslužilo Crkvi i Narodu.“ (57)

    Ukratko, Kraljevina SHS je u pregovorima s Mussolinijem postigla ono što sama Sveta Stolica nije mogla ili nije dovoljno snažno htjela postići. Mogli bismo reći da joj je Kraljevina SHS učinila veliku uslugu i to, neovisno o izričitom suprotstavljanju Srpske pravoslavne crkve potpisivanju konkordata s Vatikanom, ipak govori o tome da nije bilo apriornog animoziteta tadašnjih jugoslavenskih vlasti prema Svetoj Stolici. Budući da je u prvoj jugoslavenskoj državi vjeronauk bio obavezan u školama, da su postojale katoličke vjerske škole, da su bili ozakonjeni crkveni brakovi, da su se slavili crkveni praznici i da je Katolička Crkva imala zajamčenu unutrašnju autonomiju, ne bi se moglo reći da su odnosi države i Crkve bili tako loši kako bi se to na temelju ocjena današnjih katoličkih komentatora moglo zaključiti. Kad su se u Vatikanu 1918. godine suočili s činjenicom da će dobar dio njihovih vjernika, koji su dotad živjeli pod vlašću katoličke Austro-Ugarske monarhije, živjeti u novoj državi u kojoj katolici neće biti većina, odjednom im je postalo neprihvatljivo načelo cuius regio eius religio. Zapravo, u međuratnoj Jugoslaviji u većoj su mjeri bili ugroženi politički interesi hrvatskog naroda negoli interes Katoličke Crkve. Intenzivnu politizaciju ponajprije mlađih pripadnika katoličkoga klera potaknulo je ubojstvo zastupnika HSS-a u jugoslavenskoj skupštini 1928. godine. Opredjeljenje Svete Stolice za konkordat s Kraljevinom Jugoslavijom nije se, stoga, podudaralo s raspoloženjem svećenstva na terenu koje se u sve većoj mjeri opredjeljivalo za samostalnu hrvatsku državu.

    • Sveta Stolica, komunistička Jugoslavija i metoda svete vodice

    S komunističkom Jugoslavijom stvari su stajale drukčije. Zbog terora komunističkih vlasti protiv katoličkih svećenika, od kojih su neki aktivno radili u strukturama ustaške države za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i zbog ateističke komunističke ideologije, katolički su se biskupi – uz iznimno rijetke izuzetke među klerom – suprotstavili novoj vlasti. No diplomatski odnosi, koje Vatikan sve vrijeme rata nije prekidao s kraljevskom vladom u izbjeglištvu, poslije rata produženi su s Titovom državom. Vatikan nije prekinuo odnose s Jugoslavijom ni nakon što je 1946. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na šesnaest godina zatvora. Ali Federativna Narodna Republika Jugoslavija prekinula je diplomatske odnose s Vatikanom odmah nakon što je papa Pio XII 29. studenog 1952. godine, dakle na sam Dan Republike, Alojzija Stepinca proglasio kardinalom.

    Drugi vatikanski koncil, s jedne strane, te relativno liberalizirana unutrašnja i nesvrstana vanjska politika Jugoslavije, s druge, pridonijeli su obnovi kontakata između Svete Stolice i jugoslavenske komunističke vlasti. Protokolom o razgovorima, koji je potpisan 1966. godine, Vatikan i Jugoslavija djelomično su regulirali svoje odnose. Crkvi je zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova i uvažena je nadležnost Svete Stolice nad Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji u duhovnim stvarima. S druge strane, Vatikan je izjavio da svećenici ne mogu svoje crkvene i vjerske funkcije zloupotrebljavati u političke svrhe i osuđeno je političko nasilje i politički terorizam.

    Objašnjavajući razloge za otpočinjanje pregovora između RH i Svete Stolice, Eterović konstatira da je to bio odgovor na “žalosno komunističko naslijeđe” SFRJ.

    Čitajući prigodničarske istupe katoličkih predstavnika u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice diplomatskog priznanja Republike Hrvatske možemo steći dojam da se šezdesetih godina 20. stoljeća u odnosima Svete Stolice i Jugoslavije nije dogodilo ništa spektakularno. Objašnjavajući razloge za otpočinjanje pregovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice o potpisivanju sporazuma, Eterović lakonski konstatira da je to bio odgovor „na žalosno komunističko naslijeđe Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945.-1991.), u čijem je sastavu bila i Hrvatska.“ (Eterović 2019:160)

    Valente spominje Protokol o razgovorima iz 1966. godine uz lakonsku konstataciju „bio je to sporazum koji nije bio po volji lokalnom episkopatu.“ (Valente u Petrač 2014:65) Sve što se dogodilo nakon toga od prikazuje ovako:

    „Nedugo poslije toga iznova su uspostavljeni diplomatski odnosi s imenovanjem apostolskog povjerenika pri beogradskoj vladi, dok je u Rim poslan jugoslavenski predstavnik pri Apostolskoj Stolici. Nakon tih novosti situacija se za katolike nije pogoršala, ali se nije ni poboljšala.“ (65)

    Posljednja rečenica u ovom citatu artikulirana je tako kao da se očekivalo da će se situacija za katolike u Jugoslaviji pogoršati nakon obnove diplomatskih odnosa s Vatikanom, ali se to nije dogodilo. Nije se ni poboljšala, tvrdi Valente. Ali on ne razjašnjava misli li da se situacija nije poboljšala u odnosu na prilike kakve su za Katoličku crkvu u Jugoslaviji nastale prekidom odnosa s Vatikanom 1952. godine ili kakve su bile za trajanja i nakon završetka Drugog vatikanskog koncila. I Eterović i Valente predstavljaju odnose komunističke Jugoslavije i Svete Stolice kao u osnovi nepromijenjene u cijelom razdoblju njezina postojanja od 1945. do 1991. godine. Zapravo, oni su se priklonili stajalištima lokalnog episkopata kojemu nije bilo po volji ni potpisivanje konkordata s Kraljevinom Jugoslavijom 1935. godine kao ni potpisivanje Protokola o razgovorima sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom 1966. godine.

    Zbog toga oni kao važnu činjenicu ne detektiraju pokretanje časopisa Glas Koncila u Zagrebu. List je najprije izdavan u ciklostilu krajem 1962. godine da bi u listopadu 1963. otpočelo njegovo regularno izlaženje. Ne želeći ičim dovesti u pitanje apriornu ocjenu o žalosnom komunističkom naslijeđu SFRJ, Eterović, kao ni Valente, ne spominju da je „ već šezdesetih naklada lista o Božiću ili Uskrsu znala dosezati i do brojke od 250 000 primjeraka, a naklada u redovitim dijelovima godine kretala se oko 180 000 primjeraka“. (Erceg 2023) Dvojica prigodničara ne pozivaju se ni na tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a kasnijeg kardinala i prefekta Svete kongregacije za nauk vjere Franju Šepera, koji je 23. siječnja 1964. godine izdao Dekret o širenju katoličke štampe. U tom dokumentu Šeper konstatira:

    „Želim posebno naglasiti važnost katoličke štampe. Mi, hvala Bogu, imamo već lijepi broj katoličkih publikacija, a njihov se broj svakim danom povećava. Naši vjernici, dakle, imaju što čitati.“ (Pukec, Stanković 1982:194)

    Nadbiskup Šeper je u svom dekretu spomenuo i Glas Koncila. „Kao što svaki svećenik treba nastojati da svoje vjernike podigne na jedan viši duhovni nivo, tako i novine Glas Koncila nastoje svoje čitatelje pomalo uzdizati do onih širokih pogleda i shvaćanja koja provejavaju Koncilom.“ (195) Na osnovi takvih svjedočenja možemo zaključiti da Eterović i Valente baš i nisu bili zainteresirani za utvrđivanje pravog stanja stvari u odnosima Svete Stolice i Jugoslavije šezdesetih godina 20. stoljeća. Da su bili zainteresirani, utvrdili bi da ti odnosi nisu bili baš tako žalosni kakvima ih prikazuju.

    Istina, komunistička Jugoslavija nije ni najveće crkvene praznike proglasila državnim praznicima i neradnim danima, ali je stanovit napredak u odnosima komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi bio primjetan. Opisujući način rada Živka Kustića, najdugovječnijeg glavnog urednika i najvažnijeg pisca članaka u Glasu koncila, Erceg konstatira:

    „Kustić je osmislio i vrlo lukavu taktiku potrebnu za preživljavanje Glasa Koncila u ozračju komunizma. Bila je to ´metoda svete vodice´ prema kojoj se svaki tekst morao ´poškropiti´ nekom strogo vjerničkom ili pobožnom rečenicom da režim ne bi mogao samo tako izvesti novinare Glasa Koncila pred sud jer su svojim pisanjem ´izišli iz okvira vjerskoga´.“ (Erceg 2023)

    Doista zanimljivo zapažanje o tome da se crkveni, vjerski list koristio sentencama iz katoličkog doktrinarnog repertoara ne zato da bi promicao vjerske vrijednosti, nego da bi kamuflirao svoje stvarne političke namjere. Naravno, da je postojao demokratski politički sustav, takva kamuflaža ne bi bila potrebna i svatko bi mogao, ne samo u specijaliziranim crkvenim listovima nego u svim javnim medijima, slobodno kritizirati vlast i iznositi vlastite prijedloge za rješavanje političkih i ekonomskih problema. Kako bilo da bilo, don Živko Kustić bio je uspješan i osigurao je opstanak svog lista koji je i u posthladnoratovskom vremenu zadržao svoje ime Glas Koncila premda je politika Svete Stolice u pontifikatu pape Ivana Pavla II uvelike odstupala od načela usvojenih na Drugom vatikanskom koncilu. A hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj ponašala se nakon državnog osamostaljenja tako kao da Drugi vatikanski koncil nije imao baš nikakva utjecaja na odnose Vatikana i Jugoslavije, kao da su odnosi jugoslavenske države i Katoličke crkve neprestano i nepromijenjeno bili na svim područjima otvoreno neprijateljski.

    Povijesno revizionistički pristup odnosima Vatikana i Jugoslavije šezdesetih godina 20. stoljeća previđa sitnice poput izgradnje prve crkve poslije rata u zagrebačkom naselju Siget, ali i krupnije činjenice poput objave prvog cjelovitog prijevoda Biblije na hrvatski.

    Taj u osnovi povijesno revizionistički pristup odnosima Vatikana i Jugoslavije šezdesetih godina prošlog stoljeća previđa i sitnice kao što je dopuštenje da se od 1966. godine prodaju gramofonske ploče s božićnim pjesmama ili da se izgradi prva crkva poslije rata u zagrebačkom naselju Siget, ali i nešto krupnije činjenice kao što je osnivanje izdavačkog poduzeća Kršćanska sadašnjost 1968. Iste godine kad je osnovano, to je poduzeće u suradnji s Grafičkim zavodom Hrvatske objavilo prvi u povijesti cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski, a to je bio tek početak njegova više nego uspješnog djelovanja.

    • Tito u Vatikanu

    Prešućujući te – možda male, ali ipak vidljive znakove promjena – Eterović i Valente kao da žele udobrovoljiti lokalni hrvatski episkopat koji je Vatikanu zamjerao to što je, u interesu normalizacije odnosa s Titovom Jugoslavijom, pristao na to da se bolna tema Alojzija Stepinca barem privremeno skine s dnevnog reda. Valjda su zbog toga propustili spomenuti da je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Mika Špiljak posjetio papu Pavla VI u siječnju 1968. godine. „Tom prilikom papa je pohvalio ulogu Josipa Broza Tita kao pokretača raznih mirovnih inicijativa u svijetu, a audijencija je završena na vrlo neobičan i neočekivan način. Naime, prilikom ispraćaja jugoslavenske delegacije papa je na hrvatskom uzviknuo ´Živjela Jugoslavija´ i time iznenadio sve prisutne. U sljedećim će mjesecima papa i Tito razmijeniti nekoliko vrlo srdačnih pisama iz kojih je vidljiva obostrana volja za zajedničkim aktivnostima usmjerenima uspostavi mira u svijetu. Najkonkretnije, papa je u jugoslavenskom predsjedniku vidio važnog sugovornika i suradnika kada je u pitanju zaustavljanje rata u Vijetnamu.“ (Klasić 2021)

    Tito je bio prvi predsjednik komunističke države kojega je u državnički posjet primio poglavar Katoličke crkve.

    Posjet jugoslavenskog premijera bio je priprema za posjet jugoslavenskog predsjednika Vatikanu u ožujku 1971. godine. Tito je bio prvi predsjednik komunističke države kojega je u državnički posjet primio poglavar Katoličke crkve. Upravo je nevjerojatno da vatikanski povjesničari nisu smatrali potrebnim spomenuti barem tu nepobitnu činjenicu iz povijesti jugoslavensko-vatikanskih odnosa. Sveta Stolica nipošto nije bila indiferentna prema jugoslavenskom komunističkom predsjedniku. To potvrđuje još jedna prešućena činjenica. Naime, zna se „da Vatikan nikada, osim nakon Titove smrti, nije dao nalog da za bilo kojega državnika zvone crkvena zvona u cijelome svijetu“ (Lončar 2017)

    Čak i da su spomenuli ove činjenice iz povijesti jugoslavensko-vatikanskih odnosa, Eterović i Valente mogli su obraniti svoju postavku o tome da su ti odnosi bili nezadovoljavajući. Ali zaobilaženjem navedenih pojedinosti oni su stvorili nepomućeno crnu i neizdiferenciranu sliku tih odnosa. Takva slika ne omogućuje uočavanje stanovitog razvoja, uzajamnog uvažavanja, razumijevanja i približavanja političkih stajališta vatikanskog apsolutnog monarha i šefa jednostranačke komunističke države. Političke geste pape Pavla VI mogu se protumačiti kao nedvojbena podrška jugoslavenskoj vanjskoj politici, ponajprije politici nesvrstavanja, i kao priznanje za liberalizaciju na unutrašnjem političkom planu koja je omogućila razmah katoličkog tiska i izdavačke djelatnosti, a katoličkim vjernicima dopustila da dišu slobodnije nego oni u istočnoeuropskim komunističkim zemljama. Zavivši sve što je bilo prije 1991. godine u crni mrak, Valente je ugovore koje su potpisali Sveta Stolica i Republika Hrvatska prikazao kao objavu svijetle budućnosti za Hrvate jer su, kako on kaže, „napokon postali protagonisti vlastite crkvene politike“. (Valente u Petrač 2014:65)

    • Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske

    Prva tri ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske potpisana su 1996. godine, a ratificirana 1997. Četvrti ugovor je i potpisan i ratificiran 1998. godine. Nadbiskup Nikola Eterović bio je jedan od članova crkvenog povjerenstva koje je pregovore o tim ugovorima vodilo s hrvatskim državnim povjerenstvom. Na čelu hrvatskog državnog povjerenstva bio je Jure Radić. Eterović je odigrao važnu ulogu u donošenju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Upravo je on bio zadužen za izradu prvih nacrta tih dokumenata kao i za njihovu konačnu redakciju.

    Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture

    Središnje pitanje koje je riješeno Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture je uvođenje vjeronauka u programe predškolskih i školskih ustanova. Istim ugovorom definiran je status Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i njegovih područnih studija u Đakovu, Makarskoj, Rijeci i Splitu. Crkvi se jamči doličan pristup državnim medijima kao i to da će se „dosljedno paziti da u sredstvima društvenoga priopćivanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi“. (Tekstovi 1997:171)

    Stavkom 1. članka 2. toga ugovora svakom roditelju je zajamčeno pravo da izabere vjeronauk za svoje dijete. Dok je roditeljima zajamčeno pravo da odluče hoće li dijete uopće pohađati vjeronauk i da se opredijele koji će to vjeronauk biti, Republici Hrvatskoj je stavkom 1. članka 1. propisana obveza da jamči „nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta“. (169)

    U preambuli tog dokumenta navode se članci Ustava RH 14., 40. i 68. kao ustavnopravna osnova za njegovo donošenje.

    Članak 68. Ustava govori o autonomiji sveučilišta. Ovom prilikom neću se detaljnije baviti tom problematikom. Dovoljno je reći da Ustav Republike Hrvatske jamči neovisnost sveučilišta od države, a Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture otvara prostor za to da katolička sveučilišta, koja će država financirati, budu neovisna od države, ali da budu ovisna o Katoličkoj Crkvi.

    Stavak 1. članka 14. Ustava Republike Hrvatske određuje da svi građani, neovisno o različitim pripadnostima i identitetima, među kojima je i njihova vjerska pripadnost, imaju prava. Stavkom 2. članka 14. izričito je propisano da su svi pred zakonom jednaki.

    Članak 40. Ustava kaže: „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“

    Ni članak 14. ni članak 40. Ustava ne obvezuju Republiku Hrvatsku da u programe predškolskih i školskih ustanova uvodi bilo koji vjeronauk. Ta obveza preuzeta je Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture. Postojeće odredbe Ustava RH jamče svim građanima slobodu vjerskog opredjeljivanja. Svaki vjeronauk se može učiti u prostorijama vjerskih i crkvenih ustanova.

    Zanimljivo je da se u preambuli Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture ne poziva na članak 41. Ustava, koji u stavku 1. izričito kaže: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.“ Zašto se autori tog dokumenta i zakonodavac koji ga je ratificirao ne pozivaju i na članak 41? Upravo zato što ustavnopravne posljedice ratifikacije i primjene Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture znače negiranje sadržaja te ustavne odredbe. Preuzimanjem obveze da u svim javnim predškolskim i školskim ustanovama uvede učenje katoličkog vjeronauka Republika Hrvatska je odstupila od načela jednakosti svih vjerskih zajednica. Daljnjim odredbama tog Ugovora prekršila je i ustavnu odredbu o odvojenosti crkve od države. To je sasvim jasno ako pročitamo članak 3. Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture koji glasi:

    1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze.
    2. Vjeroučitelji moraju imati ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica) koju je izdao dijecezanski biskup. Opoziv mandata nosi sa sobom neposredni gubitak prava na predavanje katoličkog vjeronauka.

    Kako vidimo, crkvena vlast odlučuje o prikladnosti vjeroučitelja da predaju vjeronauk. Drugim riječima, nekoj osobi koja je po zakonima Republike Hrvatske kvalificirana za obavljanje toga posla crkvena vlast može uskratiti pravo da u javnim školama predaje vjeronauk. Dopuštanjem crkvenoj vlasti da pozivanjem na missio canonica određuje tko može predavati određeni predmet u javnim ustanovama Republike Hrvatske zapravo je prekršena ustavna odredba o odvojenosti crkve od države. Katolička Crkva stekla je pravo da odlučuje tko će biti zaposlen u javnim ustanovama i ondje od države dobivati plaću i kome će, na osnovi negativne diskrecijske ocjene biskupa, biti uskraćeno pravo da dalje radi ono za što je kvalificiran po zakonu Republike Hrvatske.

    Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima

    Zanimljivo je da se u drugom dokumentu, u Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, u preambuli poziva i na članak 41. Ustava, premda su pojedine odredbe tog dokumenta isto tako u suprotnosti s tim člankom. Članak 13. Ugovora određuje da kanonska ženidba od trenutka njezina sklapanja ima građanske učinke ako to nije suprotno zakonima RH. Isto tako, u stavku 4. članka 13. određeno je da se „odluke crkvenih sudova o ništavnosti ženidbe i odluke Vrhovne vlasti Crkve o razrješenju ženidbenog veza, dostavljaju se nadležnome državnom sudu radi primjene građanskih učinaka odluke, u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.“ (Tekstovi 1997:176) No, u dokumentu se ne spominju pravni učinci razvrgavanja braka pred nadležnim sudom Republike Hrvatske na kanonsku ženidbu definiranu crkvenim kanonskim pravom. Dakle, odluke crkvenih vlasti imaju obvezujuće učinke u pravnom sustavu RH, a odluke sudova RH ne proizvode nikakve učinke u načinu primjene crkvenoga prava. Time je Katolička crkva stavljena iznad Ustava Republike Hrvatske i iznad njezinih zakona.

    Zamisliva je situacija da je brak dviju osoba razvrgnut pred sudom RH, ali da ga Katolička crkva odbija razvrgnuti. Kako je crkvena kanonska ženidba u tom slučaju i dalje valjana, ona prema Ugovoru o pravnim pitanjima proizvodi učinke u pravnom sustavu RH. Ako osoba koja se razvela pred sudom RH, ali je i dalje u ženidbenoj vezi prema crkvenim propisima, zaželi opet sklopiti brak, mogla bi biti izložena kaznenom progonu. Naime, stavak 1. članka 167. Kaznenog zakona određuje da će se kaznom zatvora od jedne godine kazniti onaj „tko sklopi novi brak iako se već nalazi u braku ili tko sklopi brak s osobom za koju zna da se već nalazi u braku“.

    Dakako, to nije jedino čime se Katoličkoj crkvi daje pravo da bude izuzeta iz ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, zapravo, da mu bude nadređena. Tako u stavku 1. članka 8. Ugovora o pravnim pitanjima čitamo:

    „ U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.“ (174)

    Poznato je da aktualna vlast u Hrvatskoj poduzima znatne napore ne bi li spriječila dostavljanje informacija o izvidima i o istragama neovlaštenim osobama i medijima. Istodobno Ugovor o pravnim pitanjima obvezuje Republiku Hrvatsku da u slučaju pokretanja istrage protiv klerika o tome obavijesti nadležnu crkvenu vlast. Pritom nije regulirano što ovlašteni predstavnik crkvene vlasti smije učiniti s tom informacijom. Hoće li se izmijenjene odredbe Kaznenog zakona o kaznenoj odgovornosti za odavanje informacija iz istrage odnositi i na predstavnike crkvene vlasti? Trebalo bi biti tako dok je na snazi ovaj ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske, ali sasvim sigurno neće.

    Treba upozoriti i na to da Ugovorom o pravnim pitanjima pripadnici klera ni na koji način nisu obvezani tijelima državne vlasti dostavljati informacije o njima poznatim počinjenim djelima koja su po crkvenim zakonicima oprostivi grijeh, ali su po Kaznenom zakonu zločini za koje se određuje bezuvjetna zatvorska kazna. Ako nadležna državna tijela namjeravaju pokrenuti istragu protiv klerika, onda o tome moraju obavijestiti crkvenu vlast, ali nije istodobno određeno da crkvena vlast mora obavijestiti nadležna državna tijela ako joj je poznato da su pripadnici njezine hijerarhije ili pastve počinili kaznena djela. Stoga ostaje u najmanju ruku nejasno mogu li se na crkvene osobe primijeniti odredbe glave XXIX Kaznenog zakona, u kojima se govori o kaznenim djelima protiv pravosuđa. Podsjećam, radi se o neprijavljivanju pripremanja kaznenog djela, neprijavljivanju počinjenog kaznenog djela, pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, davanju lažnog iskaza, sprječavanju dokazivanja i povredi tajnosti postupka.

    Člankom 9. Ugovora o pravnim pitanjima pobrojano je sedam crkvenih praznika koji se, uz nedjelje, zakonom proglašavaju neradnim danima. Stavak 2. tog članka određuje da se stranke mogu dogovoriti o promjenama neradnih dana. I opet je riječ o jednostranom odnosu u kojem Katolička crkva državi određuje da je dužna ozakoniti one neradne dane koje Crkva svetkuje, a u tom pogledu država Crkvi ništa ne može odrediti, ni na koji način utjecati na to kako će Crkva obilježiti dane važne za državu. Crkva je u tom pogledu samostalna, a država ovisna.

    Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske

    Kad je riječ o trećem u nizu ugovora potpisanih 1996. i ratificiranih 1997. godine, Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, primjetno je da u njegovoj preambuli nema pozivanja ni na jedan članak Ustava RH. Naprosto se konstatira da su se dvije strane dogovorile o tome da će sve biti onako kako to odredi Katolička Crkva. Sveta Stolica će u Republici Hrvatskoj osnovati Vojni ordinarijat koji se, u skladu s crkvenim pravom, izjednačuje s biskupijom. Vojnog ordinarija – koji je član Hrvatske biskupske konferencije – imenuje, kako je napisano, Vrhovni Svećenik. Djelokrug i način rada određuje se isključivo crkvenim kanonskim pravom. Uloga Republike Hrvatske, odnosno Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, svodi se na to da osigura materijalne, organizacijske i financijske uvjete za rad vojnog ordinarija i njegovih službenika. Ukratko, unutar onih sustava koji predstavljaju okosnicu funkcioniranja svake države Crkvi je omogućeno djelovanje koje nije ograničeno nijednom odredbom sekularnog prava.

    Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima

    Četvrti u nizu je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima potpisan i ratificiran 1998. godine. Ni u ovom slučaju nema pozivanja na određene članke Ustava RH, nego samo na Ustav općenito. Ali se u preambuli navodi da je ovaj dokument usklađen s prethodno sklopljenim Ugovorom o pravnim pitanjima koji je, prema mom mišljenju, suprotan Ustavu RH. Najvažniji članak ne samo Ugovora o gospodarskim pitanjima, nego svih ugovora sklopljenih između Svete Stolice i Republike Hrvatske glasi ovako:

    „Članak 2.

    U želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska se obvezuje da će:

    1. a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama. b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti; c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena;
    2. priznajući opće društveno vrijedan rad Katoličke Crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj Crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos.“ (Zakon 1998)

    Republike Hrvatska obvezuje se Katoličkoj Crkvi vratiti sve što je moguće vratiti, a za ono što nije moguće vratiti ili za to naći zamjenu, Republika Hrvatska će Katoličkoj Crkvi platiti. I ne samo to. Republika Hrvatska će obvezuje isplaćivati Katoličkoj Crkvi neodređeni iznos svake godine neovisno o tome što će Crkvi biti vraćena ili plaćena njezina nekadašnja imovina. Ako će Crkva imati sve što je nekad imala ili će joj to biti financijski kompenzirano, zašto bi joj se trebalo iz proračunskih izvora dodjeljivati dodatna sredstva? Zar ogromna crkvena imovina nije dostatna za to da Katolička Crkva samostalno financira svoj kulturni, odgojni, društveni i etički rad? Ne bi li Crkva, s obzirom na to da ovakvim aranžmanom postaje neizmjerno bogata pravna osoba, trebala državi i društvu darivati svoju milost i dobrotu besplatno, a ne i od bijednih i od bogatih naplaćivati svoje navodno etičke usluge koje su toliko neopipljive i apstraktne da ih se ni izdaleka ne može usporediti s uslugama odgajateljica, učiteljica, liječnica, primalja, socijalnih radnica i sudaca? Osim javnog priznanja za ono što navodno radi na ostvarenju svoje navodno plemenite misije koristeći se svojom neizmjernom zemaljskom imovinom Crkva traži još i novac od države. Ili Crkva misli da se jedino novcem iskazuje priznaje do kojega joj je stalo? Očito, Crkva je odlučila primjerom pokazati kako se drevne biblijske priče ostvaruju i u današnjoj zbilji, odlučila je pokazati da joj se sad kad ona ima svega u izobilju mora davati još jer tko ima, dat će mu se milom ili silom. Budući da u vrijeme komunizma Hrvati nisu uvećali crkveno bogatstvo, Katolička crkva koja se, eto, vratila iz progonstva kaznit će sve Hrvate kao što je biblijski gospodar kaznio onog svog slugu koji mu, nakon što se gospodar vratio, nije dao više dukata nego što mu je gospodar povjerio na čuvanje već mu je vratio isti dukat koji mu je gospodar svojedobno dao.

    Čitajući taj dokument stječemo dojam da je sva crkvena imovina Crkvi na raspolaganju samo radi dobrobiti njezinih dostojanstvenika i službenika, a sve ono što oni rade za opće dobro država im treba platiti. To je jasno rečeno u stavku 2. članka 6. Ugovora o gospodarskim odnosima:

    „Da bi Katolička Crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjega državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora.“

    Bez dviju mjesečnih plaća iz državnog proračuna po svakoj župi Crkva ne može dolično raditi na promicanju općeg dobra. Da bi to računovodstvo metafizičkog dobra bilo besprijekorno korektno, Hrvatska biskupska konferencija će svake godine državi dostavljati popis novih i ukinutih župa. Kao nova neće se priznavati nova gradska župa ako ona broji manje od 3000 vjernika i nova seoska župa s manje od 1000 vjernika. Naravno, budući da država Crkvi vjeruje na njezinu svetu riječ, nije predviđen nikakav način provjere podataka koje HBK dostavlja državi. A i zašto bi to bilo predviđeno ovim dokumentom ako to nijedan drugi ugovor potpisan između Svete Stolice i Republike Hrvatske ne predviđa?! Treba napomenuti i to da je Republika Hrvatska, koja – unatoč ustavnim odredbama o Hrvatskoj kao socijalnoj državi – do danas nije uspjela osigurati zajamčena mjesta za svu novorođenčad u jaslicama i za predškolsku djecu u vrtićima, olako pristala Crkvi isplaćivati po dvije prosječne plaće za svaku župu. Imajući to u vidu, opravdano je zapitati se je li prioritet ove države dobrobit svih njezinih građana ili dobrobit službenika Katoličke Crkve?

    Uvjerljiv primjer snažne nakane i nepokolebljive volje da se neizmjerljive metafizičke vrijednosti izraze na što je moguće egzaktniji računovodstveni način predstavlja i članak 5. Ugovora o gospodarskim pitanjima. Ondje piše:

    1. Republika Hrvatska će pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka.
    2. Ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.
    3. Mjerodavno tijelo Republike Hrvatske isplaćivat će Katoličkoj Crkvi novčani iznos svaka tri mjeseca na račun Središnjega fonda Hrvatske biskupske konferencije za crkvene ustanove. Središnji fond će dospjeli iznos dostavljati (nad)biskupijama te ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, na temelju vrijednosti oduzete imovine.

    Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj

    Trebalo je, dakle, do isteka 1999. godine definirati točnu vrijednost oduzete crkvene imovine i od 2000. godine isplaćivati novčanu naknadu u četiri godišnja obroka. Otad je prošlo već gotovo četvrt stoljeća. Koliki je procijenjeni iznos i koji dio tog iznosa je već plaćen? Čini se da s izračunom vrijednosti i s provedbom navedenog članka ima problema. Točnije, čini se da Katolička Crkva nije zadovoljna načinom na koji Republika Hrvatska izvršava preuzete obveze. Na zaključak da je upravo tako navodi činjenica da su krajem 2023. godine Hrvatska biskupska konferencija i Vlada Republike Hrvatske potpisale jedan navodno pravni dokument u kojem, zapravo, jedna strana drugoj diktira što mora učiniti. Riječ je o Sporazumu o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj.

    • Izvori

    Erceg, Marino (2023), Pregled šest desetljeća novina u službi hrvatskih vjernika i naroda, https://www.glas-koncila.hr/pregled-sest-desetljeca-novina-u-sluzbi-hrvatskih-vjernika-i-naroda-kako-se-radao-rastao-i-razvijao-glas-koncila/

    Eterović, Nikola (2019), Sveta Stolica i Hrvatska, Zagreb: Kršćanska sadašnjost

    Granić, Mate (2022), Diplomatska oluja, Zagreb: Večernji list

    Kazneni zakon (2023), https://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon

    Klasić, Hrvoje (2021), Tito u Vatikanu, https://net.hr/danas/hrvatska/tito-u-vatikanu-osim-hrvatskog-proljeca-te-se-1971-dogodila-i-jedna-iznenadujuca-suradnja-koju-je-papa-zacinio-u…

    Lončar, Budimir (2017), Tito će kad-tad dočekati priznanje, https://www.portalnovosti.com/budimir-loncar-tito-ce-kad-tad-docekati-priznanje

    Maštruko, Ivica (2012), Sveta Stolica A.D. 1991., Zagreb: Novi Liber

    Petrač, Božidar (ur)(2014), Sveta Stolica i Republika Hrvatska, Zagreb: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova

    Pukec, Đuro; Stanković, Vladimir (ur)(1982), Šeper. Građa za životopis, Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol

    Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj (2023), Narodne novine 154/2023, www.zakon.hr/cms.htm?id=59032

    Tekstovi ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske (1997), Crkva u svijetu, No2 1977, https://hrcak.srce.hr/clanak/78753

    Veraja, Fabijan (ur)(2014), Nikola Moscatello. ´Uspomene´ u svjetlu dokumenata, Rim: Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima

    Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (1998), Narodne novine 18/1988, narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/1998_12_18_165.html

    napisao: Božo Kovačević u veljači 2024. godine

    za news portal https://ideje.hr/

    Božo Kovačević (Pakrac, 1955.) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1977. do 1978. bio je urednik časopisa Pitanja, a od 1979. do 1983. osnivač i urednik časopisa Gordogan. Član je predsjedništva Hrvatskog društva filozofa i član uredništva časopisa Filozofska istraživanja. Od 1983. do 1992. urednik je u izdavačkoj kući Globus, a od 1989. do 1992. profesor sociologije na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1977. do 1988. direktor je Ureda Hrvatskoga helsinškog odbora.

    Godine 1989. zajedno sa Slavkom Goldsteinom, Vladom Gotovcem i Franjom Zenkom osnovao je HSLS (Hrvatsko socijalno-liberalnu stranku) te je izabran za zamjenika predsjednika; od 1992. do 1995. glavni je tajnik stranke. U razdoblju od 1992. do 2000. zastupnik je u Hrvatskom saboru, a od 1996. do 1997. predstavnik Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Godine 1998. jedan je od osnivača LS-a (Liberalne stranke) te je izabran za glasnogovornika i zamjenika predsjednika. Godine 2000. obnaša dužnost ministra zaštite okoliša i prostornog uređenja, a od 15. listopada 2003. na dužnosti je veleposlanika Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji.

    Od 2017. predavač je na Pučkome otvorenom učilištu u Zagrebu; od 2018. kolumnist na internetskom portalu ideje.hr, a od 2019. na internetskom portalu autograf.hr. Autor je 60-ak stručnih radova i triju knjiga.

    izvor https://ideje.hr/

    foto: Karolina Bartulović

    mojzagreb.info
     

    Vijesti - Gradske

    Vijesti - Hrvatska

    Vijesti - Svijet

    Galerija - mojzagreb.info

    Galerija - mojzagreb.info

    Horoskop - mojzagreb.info

    Horoskop - mojzagreb.info

    Online izdanje - i do 80% popusta

    Glas Istre Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info Novi List Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info