piše: Dubravko GRAKALIĆ
Iako se u domaćoj političkoj tradiciji izraz "hodanje preko leševa" vrlo često čuje, rijetkost je kada ga neki političar doslovno ostvari. Primjer Tomislava Karamarka, ministra unutarnjih poslova u trenutačnoj Vladi i proglašenog lovca na "komunističke krvnike", ubraja se upravo u tu doslovnu kategoriju, gdje se za politički obračun koriste ljudske kosti i probušene lubanje.Ministar Karamarko, uz podršku premijerke Jadranke Kosor i vrha HDZ-a, posljednjih tjedana koristi policijski aparat kako bi se istražile jame i grobnice sa žrtvama s kraja Drugog svjetskog rata te procesuirali tadašnji partizanski zapovjednici koji su za to, navodno, odgovorni.Istodobno, ministar Karamarko odbija primjedbe da to čini zbog osobnog političkog probitka, odnosno zbog stvaranja predizbornog ugođaja koji bi išao na ruku njegovoj bivšoj, a vjerojatno i budućoj stranci, HDZ-u. Agilni bivši hadezeovac Karamarko demantira da želi ponovno ući u stranku, biti na njezinim izbornim listama na parlamentarnim izborima, ili da mu je namjera postati potpredsjednikom HDZ-a kao dokazani pripadnik njegovog desnog krila.Vrhunac spekulacija o političkoj budućnosti Tomislava Karamarka najava je njegove kandidature za predsjednika Republike na izborima što se, po redovitoj proceduri, trebaju održati tek krajem 2014. ili početkom 2015. godine.Ako Karamarka sve to ne zanima, kao što kaže, kako onda zamišlja svoju političku budućnost? U nedavnom TV-intervjuu izjavio je da ga zanima ostanak u politici, iz čega se može zaključiti da u njegovom "gaženju po leševima" ima sistema.Tom provokativnom, a u pogledu istjerivanja povijesne pravde nemogućom misijom, Karamarko oko sebe kao ključne figure okuplja krajnje desničare, crkvenu desnicu, endehazijske nostalgičare, ideološke nasljednike Pavelićeva režima i povijesne revizioniste. Možda ga na tom poslu, kako je primijetio jedan društveni kroničar, inspirira vendeta, osveta neistomišljenicima koju je dugo pripremao, no i za njega bi bilo pogubno da cijelu zadnju godinu mandata posveti strahotama vlastitih zabluda.Stvarajući atmosferu 1945. u izbornoj godini 2011. Karamarko se priključio Počasnom bleiburškom vodu u optužbama protiv "komunista" ili hebrangovskoj hadezeovštini koja uoči svakih izbora SDP pokušava proglasiti Savezom komunista. Zaboravljajući na vlastite pretke, dio HDZ-a uporno dijeli crvene i crne karte u svim mogućim političkim "partijama", što je besmislica koju su birači odavno proniknuli.Ipak, Karamarko je odlučio ostati zapamćen kao "grobar", a ne kao borac protiv korupcije i čovjek čistih ruku čija je policija pohapsila dio državnog vrha zbog zloupotrebe vlasti. Kao najznačajniji dio Karamarkova ministarskog mandata, započetog one večeri kada je ubijen Ivo Pukanić, više se ne spominje obračun s organiziranim kriminalom, atentatorima na Pukanića ili Ivanu Hodak, progon Ive Sanadera, Damira Polančeca ili Berislava Rončevića, nego istraga "komunističkih zločina" i javno etiketiranje Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Rade Bulata da su ih navodno djelomice počinili.Ćinjenica je da vrh HDZ-a, bez čijeg odobrenja Karamarko ne bi iskopavao ni tratinčice na Sljemenu, pokušava toliko zamagliti političku atmosferu u zemlji da mu, umjesto korupcije u vlastitim redovima, trebaju "komunistički zločini" za koje će, jasno, okriviti SDP. Umjesto Sanadera koji bi mogao "propjevati" na sudu baš uoči izbora, ili Polančeca i Rončevića čija je šansa da tada budu na izdržavanju zatvorskih kazni, stilisti javnog života iz HDZ-a žele pronaći nove žrtve i druge teme na kojima će se javnost sigurno podijeliti.Pitanje je dana kada će desni partneri HDZ-a, ili sam Karamarko, pobrojiti kome su u vrhu SDP-a roditelji ili djedovi bili u partizanima, kako bi u nesnosnoj saborsko-medijskoj kakofoniji izmišljotina objasnili javnosti zašto su bolji izbor oni koji su Hrvatsku opljačkali, a ne potomci "crvenih" ili, kako bi rekao Milan Ivkošić, "boljševika". Ministar policije, kojeg sama predsjednica HDZ-a preko radija zove da se vrati u stranku, primio se iskopavanja kostura jer mu se oni možda doimaju kao temelj stranačke budućnosti i vlastitog probitka.Zapanjujuća je lakoća kojom se organizatori lova na "antikomunističke" glasove okomljuju na svoje bivše ljude, stranačke čelnike, pa i političko-obavještajne "očeve". Medijske prozivke Manolića i Boljkovca, navodno napisane na osnovu policijskih izvora, pokazuju da je HDZ u cilju svoje političke dobiti spreman "žrtvovati" još jednog svog premijera i ministra policije, iako se neosporno radi o zaslužnim bivšim članovima te stranke.Velika je to ironija, da se popravi šteta iz Sanaderova vremena, ode se do 1945. i pronađe prikladnim da su adekvatne "žrtve" iz tog vremena upravo njih dvojica, uz nekoliko drugih naširoko poznatih komunističkih imena, koji su, po mogućnosti, i srpske nacionalnosti.Poseban začin hadezeovsko-policijsko-grobarskoj akciji dao je poznati Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, koji je zatražio da se te stare partizane naprosto - pohapsi. Takve zamisli iz "odbora za ljudska prava" rijetko su zabilježene i možda bi ministar Karamarko mogao razmisliti o profesionalnom angažiranju Ivana Zvonimira Ćička, koji nije bez životnog iskustva, u represivnom aparatu.Unatoč velikoj halabuci, teško će se od cijele akcije izroditi drugo doli mjesto na HDZ-ov izbornoj listi za Tomislava Karamarka. Za zločine počinjene nakon rata - jer se uglavnom o njima govori - nastupila je apsolutna zastara kaznenog progona. Da se sve jame i grobišta iskopaju, država nema novca, a niti sponzora, jer se radi o milijardu i pol kuna.Da li će se akcija isplatiti dobivenim glasovima na izborima, teško je sada reći. No, vjerojatno neće, jer javnost nije osobito senzibilizirana na povijesne teme i političku nekrofiliju. Hoće li Karamarko nastaviti karijeru u politici ili će postati šef nekog pogrebnog poduzeća, pitanje je s kojim ne treba previše razbijati glavu.www.glasistre.hr
/images/uploads/vijesti/KARAMARKO_1945_copy.jpg---www.mojzagreb.info