Konfucije - pišu Aidan Murphy i Lada Ilić Puharić
mojzagreb.info News Portal 03.04.2025.

osim izreka zabilježenih u Analektima, koje ostaju neizmjeran izvor mudrosti, njegova politička filozofija također bi nas trebala potaknuti da zastanemo i duboko se zamislimo o trenutnom odnosu između pojedinca i društva
Konfucije je Zapadu poznat kao mudar čovjek, čovjek jednostavnih, mudrih izreka koje nude dubok izvor za osobnu refleksiju. Osim pamtljivih riječi mudrosti, Konfucije je u nasljeđe ostavio trajan model društvenog poretka koji se očituje u individualnoj, etičkoj izvrsnosti. Ovaj visoki ideal došao je u vrijeme kada je kineski feudalni sustav bio u dekadenciji i vapio je za oporavkom. Konfucijanizam je uvelike utjecao na kineski narod gotovo dvije i pol tisuće godina i bio glavna politička, etička i duhovna praksa sve do dolaska na vlast komunističke partije.
Povijesni podaci o osobi Kong-Fuzi, na Zapadu poznatoj kao Konfucije, popraćeni su dodacima u obliku legendi koji naglašavaju njegov značaj u analima mudraca čovječanstva. Budući da je bio plemenita roda i predodređen za velika djela, nad njegovom je kolijevkom bdio par zmajeva. Još kao dijete bio je izvor znanja i vodio duboke i složene rasprave sa starješinama svoga grada. Zahvaljujući snažnoj i vrlo zreloj inteligenciji čitao je i upijao svu klasičnu mudrost svoga vremena, zbog čega se govorilo da nije imao učitelje već samo učenike.
Povijesni podaci pokazuju njegovu sklonost i interes za politiku. Biti državni službenik za njega je predstavljalo najveću čast, a voditi i oblikovati budućnost vlastite zemlje njegova najveća težnja. U dobi od sedamnaest godina imao je visoku poziciju u lokalnoj upravi, a do dvadeset pete osnovao je vlastitu školu u kojoj su filozofska učenja bila dostupna svim ljudima, bez obzira na stalež i status, što je za feudalno društvo bilo revolucionarno.
Nakon legendarnog susreta s učiteljem Taoa, Lao Tzuom, Konfucijev se ugled proširio nadaleko. Tamo gdje Tao promiče shvaćanje da je materijalni život nebitan i da se mudrost može postići samo nadilaženjem dualnosti, Konfucije traži praktičniji put, iako ne odbacujući duhovni i prolazni aspekt života. Konfucije je vjerovao da put do mudrosti leži u redu, etici, politici i vrlini te da se čovjek oblikuje ovdje, u svijetu u kojem živimo. Smatrao je da trebamo nastojati razriješiti unutarnje sukobe koji nas sprečavaju da živimo u skladu s drugima, umjesto da se zamaramo tajnama univerzuma. Ili njegovim riječima: Prije nego što služite bogovima, služite onima oko sebe, čineći ih plemenitima, hrabrima, iskrenima, pravednima i čestitima; a nakon što to postignete, posvetite se bogovima.
Kasnije je Konfucije napredovao kroz položaje u političkoj službi u glavnom gradu svoje države Lu te je naposljetku obnašao funkciju ministra pravosuđa, najvišu političku funkciju uz kraljevsku. Njegove su metode pomogle da država Lu izraste u blagostanju i građanskoj poslušnosti te je postala vodilja moralne ispravnosti, kao i ekonomska sila. Suparničke države postale su ljubomorne i skovale su zavjeru protiv Konfucija, nastojeći stvoriti razdor između njega i princa koji je postao njegov učenik. Unatoč najboljim Konfucijevim namjerama da kod svog učenika izgradi karakter plemenitosti i poštovanja, princa su zaveli raskošni darovi i konkubine koje su mu poslali lukavi neprijatelji. Korupcija je pokvarila odnos između princa i njegova dotadašnjeg učitelja, te se Konfucije povukao s dvora.
Budući da je bio velik i mudar čovjek, Konfucije je tu krizu pretvorio u ogroman čin velikodušnosti, putujući zemljom i dijeleći svoja učenja sa svima. Savjetovao je sve bez razlike, od kraljeva do seljaka, a kad bi ga zamolili da ostane i nastani se u određenoj regiji, odbijao ih je uz objašnjenje da njegova sveta dužnost treba biti dostupna svima. Prvak među ljudima, neumorni reformator, Konfucije je umro u 73. godini, ostavivši nasljeđe pravednosti i bratstva koje nas i danas nadahnjuje.
U srcu konfucijanizma nalazi se koncept Li, poredak zasnovan na prirodnom ili univerzalnom zakonu, usporediv s Dharmom u Indiji ili Ma’at u Egiptu. Li se može shvatiti kao sustav regulacije i evolucije. Kad se odnosi na pojedinca, to je etički razvoj koji budi vrline pravde i dobrote ljudskog bića. Na političkom polju, Li je usklađivanje pojedinaca tako da, vođeni vrlinom, bivaju ujedinjeni i vertikalizirani radi postizanja višeg zajedničkog ideala – općeg dobra. Tako konfucijanizam posreduje između razine pojedinca i društva, između etike i politike, i spaja ih u jedinstvenom idealu življenja. Konfucije je te ideje smatrao nerazdvojnim; etični ljudi vode do pravednog društva, a plemeniti vladari uzdižu ljude kako bi oni težili plemenitim idealima.
Ako ljude vodite vladinim mjerama i upravljate njima prijeteći im kaznom, ljudi će pokušati izbjeći zatvor, ali nedostajat će im osjećaj časti. Ako ljude vodite vrlinom i upravljate njima uz pomoć Li, ljudi će imati osjećaj časti i poštovanja.
Osim izreka zabilježenih u Analektima, koje ostaju neizmjeran izvor mudrosti, njegova politička filozofija također bi nas trebala potaknuti da zastanemo i duboko se zamislimo o trenutnom odnosu između pojedinca i društva.
napisao: Aidan Murphy
s engleskog preveo: Loris Ivančić Žic

Konfucije
Konfucije – O plemenitom čovjeku
Svetac i mudrac se rađa, a plemenitim čovjekom se postaje.
Danas govorimo o nedostatku kvalitete života, urušavanju humanih vrijednosti, nedostatku svrhe i smisla života, o ispraznosti života, površnosti, otuđenosti itd. Često se pitamo može li se i kako promijeniti ovaj destruktivan smjer. Odgovori na koje nailazimo uglavnom nas upućuju, izravno ili neizravno, na oplemenjivanje čovjekova života.
Što je, dakle, plemenitost? Ima li je danas u svijetu? Kao i za mnoge druge vrijednosti, mogli bismo reći: ima, ali je pomalo skrivena.
U potrazi za plemenitošću jedan od nezaobilaznih izvora zasigurno je Konfucije, veliki učitelj i filozof drevne Kine. On je jedan od mnogih mudrih koji su svoj život posvetili podučavanju ljudi tome kako život učiniti boljim, smislenijim i kvalitetnijim.
Cilj njegove poduke bio je upravo plemeniti čovjek. No, kako se do toga stanja dolazi postupno, Konfucije govori o “Putu plemenitog čovjeka”. To predstavlja jezgru njegova učenja.
Prema Konfuciju, učenje je usvajanje vrijednosti, odnosno oplemenjivanje čovjekovih misli i osjećaja, što se posljedično neminovno odražava i u njegovom vanjskom djelovanju.
Svako putovanje uključuje pripremu, kretanje putem i jasan cilj prema kojem se ide. Isto je i s “Putem plemenitog čovjeka”. Da bi čovjek njime krenuo, najprije se treba pripremiti. Nakon toga, kreće na putovanje na kojem susreće i druge putnike… U ovom slučaju, putovanje je učenje, a cilj je biti dobar putnik. Prema Konfuciju, učenje je usvajanje vrijednosti, odnosno oplemenjivanje čovjekovih misli i osjećaja, što se posljedično neminovno odražava i u njegovom vanjskom djelovanju. Lekcija nije naučena, vrijednost nije usvojena sve dok se ne izražava u svakodnevnom djelovanju, življenju. Svugdje i uvijek.
Bit, svrha i smisao učenja je unutarnje formiranje, tj. formiranje vlastitog karaktera, kaže Konfucije. Ovo se događa postupno, korak po korak tako da čovjek mijenja samoga sebe u skladu s ispravnim poukama. Ovdje Konfucije posebno ističe važnost i vrijednost filozofije kao one koja pomaže čovjeku učiti kako da bude Čovjek.
Bit, svrha i smisao učenja je unutarnje formiranje, tj. formiranje vlastitog karaktera, kaže Konfucije. Ovo se događa postupno, korak po korak, tako da čovjek mijenja samoga sebe u skladu s ispravnim poukama. Ovdje Konfucije posebno ističe važnost i vrijednost filozofije kao one koja pomaže čovjeku učiti kako da bude Čovjek. Sva ostala izučavanja omogućuju čovjeku da bude čovjek određene vrste (liječnik, pekar, stolar, pjevač, slikar, kipar, krojač…), no to je sve izlišno i bezvrijedno ukoliko čovjek prije svega nije Čovjek, a u tome mu može pomoći filozofija. Ovakvim shvaćanjem filozofije i njene uloge, mjesta i važnosti u čovjekovom životu, Konfucije je blizak starogrčkim filozofima (Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel…). Za sve njih filozofija nije bila intelektualna igra, nešto što samo treba “znati”, nego životna obuka koja je podrazumijevala i teorijski i praktičan dio. Praktičan dio filozofije bio je “odgoj (formiranje) vlastitog karaktera”.
Konfucije ističe pet osobina plemenitog čovjeka: Onaj koji primijeni pet stvari svugdje pod nebom može se nazvati plemenitim. Uljudnost, velikodušnost, pouzdanost, ustrajnost i ljubaznost.
Osim filozofiji, Konfucije je veliku važnost u formiranju karaktera pridavao i glazbi. Smatrao je da glazba može uvelike pomoći čovjeku u izgradnji karaktera, te je u njoj vidio prvenstveno pedagošku vrijednost, a ne zabavnu, kako je danas najčešće doživljavamo. Moć glazbe skrivena je u njenom svojstvu da izravno djeluje na čovjekove osjećaje, bez ikakvog razumskog, intelektualnog posredovanja. Na taj način ona može čovjeka dovoditi u različita stanja, pomagati mu ili odmagati na njegovom putu formiranja vlastitog karaktera. Kao rezultat izloženosti određenoj glazbi, čovjek može postajati grublji, razdražljiviji, rastreseniji, rigidniji, nestrpljiviji, slabiji, ali isto tako i nježniji, čvršći, hrabriji, velikodušniji, pažljiviji, mudriji, strpljiviji, humaniji, iskreniji, snažniji. Zato, kaže Konfucije, nije svejedno kakvom glazbom se hranimo.
Glazba izvire iz ljudskog srca. Kada su dirnuti osjećaji, oni se izražavaju zvukovima; kada zvukovi poprime konačne oblike, dobivamo Glazbu. Tako je glazba miroljubive i napredne zemlje spokojna i radosna, a vlast uređena; glazba nemirne zemlje odaje nezadovoljstvo i žučljivost; glazba zemlje u raspadu otkriva patnju i žudnju za prošlošću, a narod je tjeskoban… (Konfucije)
“Put plemenitog čovjeka” cjeloživotno je putovanje koje nam omogućuje razvijanje ljudskih potencijala i svakim danom sve više osjećati jedinstvo s čitavom Prirodom.
Cilj ovakvog životnog putovanja je oplemenjivanje samoga sebe i svijeta oko sebe. Onaj koji tako čini – plemenit je čovjek. Za Konfucija, plemenitost je humanost, čovječnost, ljubav prema drugima, odnosno, ostvarenje one istinske i temeljne prirode čovjeka, one prirode koja ga čini ljudskim bićem.
Konfucije ističe pet osobina plemenitog čovjeka: Onaj koji primijeni pet stvari svugdje pod nebom može se nazvati plemenitim. Uljudnost, velikodušnost, pouzdanost, ustrajnost i ljubaznost. Ako si uljudan, poštovat će te. Ako si velikodušan, pridobit ćeš ljude. Ako si pouzdan, ljudi će se osloniti na tebe. Ako si ustrajan, ostvarit ćeš uspjeh. Ako si ljubazan, ljudi će te prihvatiti. Kada su ga učenici jednom upitali što je plemenitost, odgovorio je: Ljubav prema drugima.
Dakle, do cilja ovog putovanja ne možemo doći bez suživota s drugim ljudima. Plemenitost se potvrđuje našom sposobnosti suradnje i izgradnje zajedničkog života s drugima. Ovdje nije riječ o poslovnoj suradnji, o “trgovanju”, već se radi o zajedničkom oplemenjivanju života, kako pojedinačno tako i kolektivno. Govorimo o nesebičnom međusobnom davanju i dijeljenju onog najboljeg u svakome od nas. Na temelju filozofskih pouka sami formiramo vlastiti karakter, a potvrđujemo ga u suživotu s drugim ljudima. Na taj način ujedno ispunjavamo osnovni zahtjev koji život postavlja pred nas – biti čovjek.
Na ovom putu doživljavat ćemo i uspone i padove, ali ono što je bitno jest da, unatoč svemu, ne odustanemo od putovanja. Jedino ćemo na takav način jednoga dana doći do cilja.
Ovako je Konfucije ukratko opisao svoje životno putovanje:
U petnaestoj godini sam se posvetio učenju. U tridesetoj godini sam imao svoj stav. U četrdesetoj godini nisam više imao iluzija. U pedesetoj sam znao svoju sudbinu. U šezdesetoj sam raspoznavao istinu o svemu što bih čuo. U sedamdesetoj sam mogao slijediti želje svoga srca, a da ne učinim krivo.
“Put plemenitog čovjeka” cjeloživotno je putovanje koje nam omogućuje da razvijamo ljudske potencijale i svakim danom sve više osjećamo jedinstvo s čitavom Prirodom. Omogućuje nam rasti u svojoj ljudskosti i biti istinski sretni, jer sve ostale sreće su kratkotrajne i nedostatne.
Ovaj Put, osim što oplemenjuje sadašnjost, također postaje i naš zalog za budućnost. Živeći ga, postajemo karika u dugom lancu plemenitih putnika, od prošlosti prema budućnosti, a naš život se ispunjava svrhom i smislom.
Plemenit čovjek nije savršen čovjek, prepoznajemo ga po tome što je neumoran u učenju i nastojanju da oplemeni vlastitu, ljudsku prirodu.
Plemenit čovjek zahtijeva sve od sebe. Mali čovjek zahtijeva sve od drugih.
Plemenit čovjek vidi cjelinu i nije pristran. Mali čovjek je pristran i ne vidi cjelinu.
Plemenit čovjek je čvrst, ali ne i krut.
Plemenit čovjek drži do ispravnosti. Mali čovjek drži do koristi.
Plemenit čovjek je staložen i spokojan. Mali čovjek je neprestano zabrinut i tjeskoban.
Plemenit čovjek ne brine ako se ne zna za njegove sposobnosti, već je zabrinut ako ih nema.
Plemenit čovjek smatra sramotom da njegove riječi budu veće od njegovih djela.
napisala: Lada Ilić Puharić
izvor: https://nova-akropola.com/
Konfucije, Konfučije ili Kung Fu Ce (kineski: 孔夫子, doslovno značenje: Učitelj Kung, latinski: Confucius, 28. rujna 551. pr. Kr. – 4. ožujka 479. pr. Kr.) je kineski filozof i socijalni reformator čija su učenja bila i ostala vrlo značajna širom Istočne Azije. Bio je jedan od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti. Najznačajniji je njegov etički sustav vrijednosti, koji je bio temelj kineske državnosti i socijalne misli tijekom cijelog feudalnog razdoblja. Razvojem feudalizma tijekom Han dinastije u Kini njegova je filozofija instrumentalizirana u cilju učvršćivanja carske vlasti.
ilustracija: Slika Konfucija u knjizi Confucius sinarum philosophus, 1687. https://hr.wikipedia.org/wiki/...






