Kula Jankovića,
mojzagreb.info News Portal 27.11.2016.

izuzetan je i rijedak primjer kombinacije stambenog i fortifikacijskog objekta na nekadašnjoj granici Otomanskog carstva.
Centralni dio kompleksa je pravokutnog oblika, približno 80 m x 60 m, zatvoren djelomično zgradama (stambene, gospodarske, spremišta, staje itd.) a djelomično visokim zidom. Središnja stambena zgrada i kula dijele unutrašnjost kompleksa na dva dijela s većim, prednjim i manjim, stražnjim dvorištem (“avlijom”). Kompleksu pripada srednjevjekovna, romanička crkva, smještena u neposrednoj blizini, izvan zidina. Ispod kule nalazi se prostrana kuhinja polukružnog (bačvastog) svoda, a ispod nje tamnica te ‘tajna’ prostorija sa skrivenim ulazom. Kompleks je smješten na padini brijega, okružen parkom s biranom florom i stoljetnim stablima (arboretum). Tu je i jak izvor vrlo kvalitetne pitke vode (‘Klokotuša’) i ribnjak/akumulacija vode (‘Peškijera’). Objekt je od 1948. g. zaštićeni spomenik kulture prve kategorije, (te kao ‘kulturno dobro’ upisano u Registar kulturnih dobara RH Z-2805, rješenjem od 01. 06. 2006 g.). U objektu se nalazilo, sakupljeno kroz stoljeća, više dragocjenih zbirki, posebno ikona (16-18 st.), starog oružja, velika biblioteka, arheološka zbirka (iskopine od neolita nadalje), zbirke rimskog novca, rimskog stakla, bogata etnografska zbirka, velika knjižnica, lijepi primjerci namještaja, slika, starih katastarskih i geografskih karata itd. U središnjem dijelu kompleksa veličine 0.5 ha, bilo je oko 1500 m2 prostora pod krovom, dok arboretum, te područje s izvorom vode i romaničkom srednjevjekovnom crkvicom sa šumom, zaprema površinu od cca 4 ha. Ukupna veličina posjeda, nakon višestrukih značajnih redukcija u agrarnim reformama i nacionalizacijama, sada iznosi oko 10 ha.
Kula Jankovića, pored ambijentalnih, arhitektonskih i kulturno-umjetničkih vrijednosti, također je spomenik kulture bogat i povijesnim ličnostima: od Stojana Jankovića (koji se kao “uskok” proslavio u borbama protiv Turaka u 17. st. i postao legendarni junak opjevan u više epskih narodnih pjesama) do pisca Vladana Desnice (koji je u Kuli Jankovića napisao svoj najpoznatiji roman “Proljeća Ivana Galeba”, te je tamo i sahranjen u crkvi-obiteljskoj grobnici 1967 g.).
Kompleks je u kontinuiranom vlasništvu obitelji Janković-Desnica blizu tri i pol stoljeća. Već je Vladan Desnica želio da vrijednosti i ljepote Kule budu dostupne svima. Tako je 1950-tih i 19660-ih godina otvorio za javnost najstariji dio dvorca, uredivši, znalački i s puno ukusa, nekoliko ambijentalno najvrjednijih prostorija Kule i pretvorio ga u izložbeni prostor za dio zbirki. To se prvenstveno odnosi na “staru kuhinju”, s pretežno etnografskim materijalom, “salu” – reprezentativnu prostoriju s lijepim namještajem, slikama, umjetničkim predmetima., zatim prostor “ispred sale”, sa zbirkama starih predmeta, staklenih i metalnih iskopina, nekoliko ikona, primjeraka oružja itd., te “tamnicu”. Ispred tamnice je bio uredio lapidarij s izlošcima iskopina iz neolita, rimskog doba i srednjeg vijeka. Nasljednici Vladana Desnice, današnji vlasnici, teže istim ciljevima te nastavljaju tu zamisao, s namjerom da se veći dio objekta uredi i otvori za javnost te podupiru, potiču i pomažu svaku inicijativu koja vodi obnovi i revitalizaciji Kule Jankovića. Vlasnici žele da ova vrijedna kulturna baština posluži za opće dobro te pomogne dobrobiti kraja i njegovom održivom razvoju. U tom cilju, vlasnici su voljni omogućiti javno korištenje velikog dijela Kule Jankovića, posebno za kulturne, edukativne, istraživačke i razvojne projekte.
1988. g. bili su započeli opsežni radovi na obnovi i rekonstrukciji kompleksa Kule Jankovića u organizaciji i pod stručnim vodstvom Zavoda za zaštitu spomenika, Zadar (tadašnji direktor g. Miljenko Domijan). U tri uzastopne godine napravljena je kvalitetna detaljna projektna stručna dokumentacija, konzervirani su i učvršceni glavna obrambena kula, stara kuhinja, tamnica, crkva te jedna od zgrada. Radovi su prekinuti 1991 g. izbijanjem rata. Kao ironijom sudbine, objekt se, ponovno kao u Otomansko doba, našao na samoj liniji sukoba, kako fizički (nalazeći se na prvoj liniji bojišnice) tako i simbolički.
JANKOVIĆ-DESNICA
U doba mletačko-turskih ratova, osobito tijekom kandijskog rata (1645-1669) i morejskog rata (1648-1699), vode se u Bukovici i Ravnim kotarima velike bitke, koje s prekidima traju gotovo pola stoljeća. Nadiranje Turaka ima za posljedicu velike migracije stanovništva. U izvještajima generalnih providura Dalmacije senatu Mletačke republike često se spominje ime harambaše Janka Mitrovića (1613-1659) , oca Stojana Jankovića. Spominje se njegovo učešće u obrani Šibenika od turske navale 1647., za isticanje u kandijskom ratu zaslužuje mjesečnu nagradu, potvrđuju se njegove zasluge u ratovanju u Lici i Krbavi, kod Duvna i Grahova, te se naziva glavnim poglavicom Morlaka – “capo principale di Morlacchi”.
O ratničkim podvizima njegova sina Stojana Jankovića (1635-1687) pišu ne samo izvještaji providura nego i narodne pjesme, Ropstvo Janković Stojana (proveo je 14 mjeseci zatočen u Carigradu), Ženidba Janković Stojana (pjesma je inspirirala spjev velikog francuskog pjesnika Lamartina Pad anđela). Stojan je za ratničke zasluge nagrađivan mletačkim ordenima, zemljišnim posjedima i prihodima, no isto tako jedno vrijeme provodi u internaciji u Veneciji, zatočen zbog veza s buntovnim bratom Ilijom.
Najmlađi brat Jankovića, Zaviša (1649-1702), vodio je ratne pohode na Liku i Bosnu, učestvovao u svim većim bitkama Morejskog rata, a posebno se istakao u osvajanju tvrđava Knina i Sinja, gdje je i ranjen. Godine 1696. Republika mu dodjeljuje titulu kavalira Sv. Marka. Bio je i poslovan čovjek s imanjem, mlinovima, kućama i dućanom, mnogo ornih volova, a pred kraj života kupio je i pola otoka Oliba. Stojne kuće imao u Biljanima Gornjim. Njegov sin Ilija i potomci mu dobili 1705. od Venecije titulu konti. Njegova kći Jelena udala se za grčkog potpukovnika Todorina Dede, koji je ponio ime Jankovića i titule.
Ilija Dede Janković (1818-1874), posljednji je muški potomak Jankovića. Pravo je diplomirao u Padovi, pisao je pjesme, putopise, kulturološke i filozofske rasprave, o seoskom gospodarstvu, recepte za jela i pića, o političkim pitanjima (korespondencija sa Stossmayerom). Poznavatelj više jezika, prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog jezika. Sekretar kneza Jankovića za svog učiteljevanja u Islamu je Simo Matavulj, kojeg konte uči francuski i upoznaje s talijanskom i francuskom literaturom iz bogate biblioteke Jankovića.
Vladimir Desnica (1850-1922) rođen je u Obrovcu u obitelji trgovaca i posjednika. Studirao je medicinu u Padovi, trideset godina je predsjednik općine u Benkovcu, gdje poduzima niz korisnih inicijativa za gospodarski i kulturni napredak tog kraja. Poslanik Carevinskog vijeća u Beču. Njegova žena Olga je bila kći konte Ilije Dede Jankovića, posljednjeg muškog potomka Jankovića. Tako je Vladimir dobio u miraz veliko imanje i dvorac Jankovića u Islamu Grčkom. Imanje u Islamu nasljeđuje stariji sin Uroš.
Uroš Desnica (1874-1941) doktorirao je pravo u Beču, bio je narodni poslanik, potpredsjednik vlade i povjerenik za pravosuđe u zemaljskoj vladi za Dalmaciju. Njegova žena Fani je iz stare bokeljske obitelji Luković.
Vladan Desnica (17.rujan 1905.-4.ožujak 1967.) studirao je pravo u Zagrebu i Parizu. Nakon diplome odvjetnički je pripravnik u kancelariji svog oca, a nakon toga se zaposlio u Državnom pravobranilaštvu u Splitu. Od 1945. do 1950. radi u Zagrebu kao načelnik pravnog odjeljenja Ministarstva financija.
Smisao za ljepotu i umjetnost Vladan nasljeđuje od svojih roditelja. U kući Desničinih umjetnosti se posvećivala velika pažnja, bila je to plodna i stimulativna atmosfera koja je utjecala na sklonosti, ukus i stil budućeg pisca. U kući Desničinih su se sastajali najistaknutiji zadarski intelektualci.
Vladan je bio erudit. Znao je pet jezika, bio je dobro upućen u filozofiju i povijest umjetnosti. Prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog. Godinama se bavio glazbom, školovao je svoj glas i komponirao. U književnosti se povremeno javlja od tridesetih godina 20. st., no od 1950. djeluje kao slobodan pisac i u idućem desetljeću objavljuje najveći dio svog obujmom nevelikog, ali značajnog književnog opusa.
Oženio je Kseniju Carić iz Jelse s otoka Hvara s kojom je imao četvoro djece.
Književni opus Vladana Desnice
Objavio je dva romana: Zimsko ljetovanje(1950.), Proljeća Ivana Galeba (1957). Treći, Pronalazak Athantika ostao je nedovršen. Napisao je 32 novele objavljene u četiri zbirke:Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu(1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.). Objavio je zbirku pjesamaSlijepac na žalu (1956.) i dramu Ljestve Jakovljeve(1961.). Uspješno je pisao eseje, književne i kazališne kritike i druge kratke forme, a zapažen i njegov filmski scenarij Koncert (1954.) prema kojem je Branko Belan snimio istoimeni film. (Popis filmova po scenarijima Vladana Desnice ili njegovim novelama – The Internet Movie Database).
Izniman stilist, Desnica veliku pažnju posvećuje i najsitnijem detalju, i rečeničnom ritmu, i kompoziciji. Po vokaciji je prije svega pisac kratke forme, pa je tako i struktura njegovog romanaProljeća Ivana Galeba sasvim osobena, sastavljena od fragmenata, manjih novelističkih proznih cjelina. Tematski se Desničin opus dijeli na dva djela. Svjedočenje o građanskom društvu i rustikalnim epizodama na području urbane Dalmacije i njenog zaostalog seljačkog zaleđa, u kojem uočava bitne karakteristike građanskog i seljačkog mentaliteta obilježava jedan dio njegovog stvaralaštva. U Proljećima Ivana Galebatežište interesa se prebacuje s vanjskih na unutarnja zbivanja, na introspekciju, intelektualnu analizu i sintezu, pronicanje u dubinu ljudske psihe i temeljna pitanja života i smrti. Takva težnja prirodno pronalazi svoj stil koji karakterizira nelinearnost, vremenska skokovitost, esejizam, fragmentarnost, retrospekcije, elemente koje labavo integrira lik violinista prikovanog za bolnički krevet u promišljanju koje odustaje od obične ljudske nade, ali i uobičajenog ljudskog očaja, naslućujući jedan dublji smisao.
“U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već na životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčan dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.
Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom – i preplavljenost – suncem.”
(završni odlomci iz Proljeća Ivana Galeba)
snimka radijskog interviewa s Vladanom Desnicom
Desničini susreti
stogodišnjica rođenja Vladana Desnice




