MALO LJUBIČASTE NJEŽNOSTI - piše Edit Glavurtić

mojzagreb.info News Portal

Zagreb - mojzagreb.info, Obrazovanje - MALO LJUBIČASTE NJEŽNOSTI - piše Edit Glavurtić

promijenio se cijeli jedan svijet, neki ljudi su otišli zauvijek, drugi su došli, a puno toga velikog, važnog i nezaboravnog prestalo je biti važno i na kraju je ipak zaboravljeno

 


U jesen 1984. godine mami je poduzeće u kojem je bila zaposlena dodijelilo na korištenje suhu i svjetlu sobu, i tako smo se nakon dvanaest godina podstanarstva iz Dubrave preselile na Trešnjevku. Kao jedna u nizu istih takvih prostorija, soba se nalazila u jednoj od četiri izdužene prizemnice ispred kojih su se protezale uske trake zemlje pa je svatko pred vratima imao vlastiti komadić povezan s minijaturnim dvorištem. Poput ostalih susjeda, mama je naš ogradila živicom, i posadila hortenziju, nekoliko grmova ruža mjesečarki i za mene drvo plavog jorgovana. Iako je sve bilo maleno, nakon što je zazelenjelo činilo nam se poput carskog cvjetnjaka, sad smo mogle sjediti pred kućom, pijuckati kavu i promatrati kako se otvaraju prvi pupoljci dok je jorgovan listao pretvarajući se u pravo malo drvo, koje je tri godine kasnije napokon počelo cvjetati.

Nekako paralelno s preseljenjem, te sam jeseni postala ponosna mlada studentica, a prvu zimu na Trešnjevci pamtim po bijelom siječnju, dubokom snijegu i hladnoći zbog koje smo mama i ja morale pojačano ložiti i zatvarati dvostruka vrata. U kasno proljeće sljedeće godine, uz veliki otpor i odugovlačenje, prvi sam se put zaljubila. Za željeni studij sam se dugo pripremala, i kad sam ostvarila san i upisala prvu godinu bila sam tako sretna da nisam željela da mi išta odvlači pažnju od slikanja. Međutim, zaljubljenosti se nisam mogla oduprijeti, a osjećaji su me ponijeli tako da su se potpuno promijenili prioriteti kao i vizure mog svijeta.

Oboje smo bili studenti, uglavnom bez novaca, ali me je S. svejedno obasipao malim darovima; čokoladama, lijepim olovkama i cvijećem koje je krao iz tuđih vrtova izlažući se opasnosti kad bi u dnu dvorišta zalajao pas, ili se na trijemu iznenada upalilo svjetlo. Jednom je prilikom na plotu poderao svoju omiljenu vijetnamku, a pamtim večer kad nam je nenadano zakucao na vrata, s buketom jorgovana u naručju, na što sam se ja u nelagodi zacrvenjele a mama namrštila. „Hvala, neću ulaziti, samo sam nešto donio, pa idem dalje“, rekao je i već u sljedećem trenutku nestao u mraku.

Danas imamo dvostruko više godina nego što smo ih imali tada, i prijateljski staž dvostruko duži od ljubavničkog. U vremenu koje smo proveli zajedno poklonio mi je puno cvijeća ali ne znam sjeća li se onih jorgovana. Poznavajući ga, nekako sam prilično sigurna da bi mi, kad bih ga pitala, odbrusio da pojma nema o čemu ja to govorim. Davno je bilo, znam, ali ostao je miris i ostala je nježnost travanjske večeri, i on onako mlad, zaljubljen i zbunjen, ruku punih cvijeća koje prihvaćam još zbunjenija, sretna i uvjerena da je svijet moj i da će plavi jorgovan za mene cvjetati zauvijek.

U međuvremenu je počelo cvasti i drvce koje je posadila mama. Naročito sam voljela buđenja, kad me kroz poluotvoreni prozor u krevetu škakljao miris jorgovana, pomiješan s mirisom kiše, mokrog lišća i kave pržene u obližnjoj Franckovoj tvornici. Dvije godine nakon što sam diplomirala, otišla sam od kuće i preselila u grad u kome nije bilo jorgovana. Naravno da to nije istina jer svatko zna da cvijeća ima svugdje, ali stvar je u tome da bečki jorgovani nisu cvali za mene, jer ih se ne sjećam i nemam ni jednu jedinu sliku koja bi potvrdila da su uopće postojali. Sad mi je S. u raznim prilikama umjesto ukradenog, poklanjao cvijeće kupljeno u cvjećarnici. U rijetkim prilikama kad bih za Uskrs došla kući, u Zagreb, dočekivao me mamin jorgovan, sve razgranatiji i rascvjetaniji. Bilo je lijepo sjesti na kućni prag s šalicom kave u jednoj, i cigaretom u drugoj ruci, pa udisati trešnjevačko jutro. U tim trenucima, srce mi je drhtalo kao da je ptica kojoj je pravo gnijezdo upravo ovaj mali vrt.

Inače me je jorgovan pratio na razne načine, njegovim bojama i mirisom započinjale su različite priče. U ranom djetinjstvu, poprimio je oblik svjetlo ljubičastog sapunu kojeg je mama držala u ormaru pored bijelog ispeglanog rublja, pa su spavaćice, potkošulje i platnene maramice uvijek lijepo mirisale. Sjećam se da smo nas dvije gledale film "Bijeli jorgovan", potegnuvši za tu priliku na drugi kraj grada, čak do Kinoteke, no osim što je bio tužan i suzan, filma se ni po čemu drugom ne sjećam. A bilo je i pjesama, najprije ona Tulipan, jorgovan, to su cvita dva, tebe draga zaboravit neću nikad ja, koju mi je pjevušio dide Marin dok me uspavljivao, i puno kasnije jedna o baštici mladog kapelana u kojoj je procvalo drvo jorgovana, koju su mi poslije ponoći tamburaši svirali na uho u Banatu u Vojvodini. Bilo je i nešto neuspjelih slika i akvarela koje sam poderala jer se jorgovan uvijek opirao, ali je zato trajno ostao u tihim ulicama predgrađa, dvorištima i vrtovima iz kojih je mirisao travanj.

Poslije se desilo puno toga, bilo je odlazaka i vraćanja, rastanaka i drama koje su na kraju poprimale sasvim dobre ishode, dok su planovi koji su obećavali uspjeh završavali jadno, u slijepim ulicama. Iluzije i vatrometi, ludosti i suze , i sve moguće vrste cvijeća. Prošle su već dvadeset i dvije godina kako nema mame, a prije nekog vremena morali smo iščupati i jorgovan jer se nezgodno razrastao i zaklonio susjedima prolaz. Osim toga, izrastao je do visine krova i prestao cvasti.

Promijenio se cijeli jedan svijet, neki ljudi su otišli zauvijek, drugi su došli, a puno toga velikog, važnog i nezaboravnog prestalo je biti važno i na kraju je ipak zaboravljeno. Jorgovane za sve to nije nimalo briga, oni cvatu, modro i bijelo i ljubičasto, i svaki mi ih travanj vrati snene i uzdrhtale, iste onakve kakve pamtim. Usprkos ženi koja me promatra iz ogledala, a često mi se čini da je ne poznajem, uvijek kad u mojoj vazi zamiriše jorgovan, osmijeh mi omekša usne, a srce se zbuni i obraduje. I, kao čudom, opet imam onoliko godina koliko sam imala onog proljeća kad sam, smetena i sretna stajala na pragu naše sobe na Trešnjevci, naručja punog ukradene ljubičaste nježnosti.

E.G. O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA

napisala: Edit Glavurtić u travnju 2025. godine

na svome FB profilu

https://www.facebook.com/edit....

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu živi od 1970. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine zaposlena je u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Odlazi u Beč 1990. godine, gdje se bavi likovnim radom i 1995. godine na "Universität für angewandte Kunst Wien" dobiva titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine ponovo živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

izvor: https://www.facebook.com/edit....

foto: Karolina Bartulović

mojzagreb.info
 

Vijesti - Gradske

Vijesti - Hrvatska

Vijesti - Svijet

Galerija - mojzagreb.info

Galerija - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Online izdanje - i do 80% popusta

Glas Istre Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info Novi List Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info