Miroslav Krleža hrvatski književnik na današnji dan bi imao 130 godina

pogled na svijet

Sredovječni intelektualac, koji je nakon 52 godine života odlučio da prvi put kaže ono što doista misli i što je istina (“uglednom građanskom licu“ Domaćinskom, koji se hvalio ubojstvom četiriju zelenokaderaša koncem rata, usudio se da prigovori kako nije moralno zdravo hvaliti se ubojstvom četiriju osoba) i zbog toga završio u zatvoru zbog klevete, odbačen od društva, napušten čak i od žene i djece i proglašen ludim, sa svojim zatvorskim drugom razgovara na temu “pogleda na svijet“.

Da bi čovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzdizati nad vragometno zapletena stanja oko sebe, čovjek mora da sredi nered u sebi i oko sebe, da nadahne smisao sveopćem besmislu oko sebe i u sebi samome, po jednoj naročitoj samoobrambenoj metodi koja se vulgarno, u svakodnevnom životu, zove “pogled na svijet“.

Eto, Valent Žganec, (...) stari zvjerokradica i iskusni ratnik, (...) ima svoj “pogled na svijet“ i on je zadovoljan tim svojim “pogledom na svijet“. Jedina mu je briga momentalno da se izvuče iz svoje situacije sa šest do sedam godina robije, jer je nastrijelio lugara, a kako je djelo u povratu, za Valentov “pogled na svijet“ jedino je otvoreno pitanje što manja kazna! I doktor Werner ima svoj “pogled na svijet“! (...) Werneru je jedini problem kako će iz dispozicionog fonda izvući po mogućnosti što veću svotu u okviru budžetskih mogućnosti (...) Domaćinski, moja supruga Agneza, (...) svi oni imaju svoje “poglede na svijet“, a što je najporaznije po moj intelektualni i ćudoredni ustroj: ja ga nikada nisam ni imao.

Kad bi čovjek mogao da riješi otvoreno pitanje svoje zagonetne sudbine bilo kakvim “pogledom na svijet“, kao revolverom ili kao sredstvom za spavanje, ili uopće bilo kakvom drugom igračkom, ženom, kartama, konjima, karijerom, kad bi izvanrednu zapletenost svojih pojmova čovjek mogao pročistiti nekakvim ideološkim ricinusom, kad bi negdje radio nekakav dućan, nekakva trgovina "pogleda na svijet", nekakva optička radnja ili trafika sa zakonski propisanim cimerom: "Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet", čovjek bi ušao u takav dućan, poklonio bi se gospodinu šefu i kupio nekoliko kutija najpotrebnijih, najudobnijih, najsuvremenijih "pogleda na svijet". Za svaki slučaj čovjek bi naručio nekoliko tuceta "pogleda na svijet", nešto za pokus, a nešto opet za pričuvu. Snabdjevši se tako potrebnom količinom, čovjek bi imao prilično tog paklenog fosfora da rasvijetli svoju tminu i da mirno usne, svijestan kako mu ne prijeti nikakva naročita opasnost. Ako se javi kakvo nejasno pitanje, čovjek ima svoje metafizičke žigice kraj sebe na svom noćnom stolu i može da zapali svijeću svake sekunde ako bude baš potrebno. "Pogled na svijet" uspavljuje razum i savjest i srce, "pogled na svijet" diže potenciju, produžuje život, pomlađuje. Svaki strah pred potresom ili bilo kakvom drugom neočekivanom katastrofom neosnovan je dok građanin ima na svome noćnom stoliću nekoliko kutija svoga patentiranog "pogleda na svijet" koji mu popravlja probavu pameti, obustavlja podrigivanje savjesti, bistri um, jamči za životni uspjeh.

- Pa dobro, čovječe, rekao mi je nedavno jedan od mojih znanaca i drugova kažnjenika koji sjedi ovdje zbog svog "pogleda na svijet", dobro, čovječe: sve je to logično što vi pričate, ali vi nemate svoj "pogled na svijet"!

- Istina! Ja nemam svoj "pogled na svijet", pak sjedim zato što ga nemam, a vi sjedite zato što ga imate! Razni razlozi, a ista posljedica!

- Logično je samo na prvi pogled! Zašto ja sjedim, to je logično! Ja sjedim zbog svoga "pogleda na svijet", ja sam svijestan posljedica svoga "pogleda na svijet". Ali zašto, do vraga, sjedite vi, to vama, čini se, ni samome nije jasno! Zbog verbalnih injurija sjediti u zatvoru, to se može dogoditi kakvoj piljarici, kočijašu, klasno nesvijesnom lumpenproleteru koji misli da je u pitanju bila njegova "lična čast", što se je potukao s jednim isto tako nesvijesnim lumpenproleterom, kod čaše vina u krčmi. Ali da ste vi, relativno bistar i pravno obrazovan gospodin, tako potpuno izgubljeni među pojmovima, da se vi ne snalazite u tolikoj mjeri te ne uviđate zbrku svojih vlastitih pogleda, to me, moram priznati, čudi!

- Vi ne shvaćate jedno, dragi mladi gospodine, da se "pogledi na svijet" roje kroz vjekove kao majske krijesnice. Svi ti bezbrojni, sverazrješujući i sveodgonetavajući "pogledi na svijet" svjetlucaju kroz tminu ljudske svijesti već prilično dugo, možda već dvadeset ili trideset hiljada godina. Ti "pogledi na svijet" frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna! Kakav "pogled na svijet" tražite vi od mene da ga ispovijedam? Da čovječanstvo napreduje, da postoji progres, da putujemo u Platonovu Državu ili Državu svetoga Augustina, da iz Loyoline Države putujemo u Kozmopolis? To? Evo, gledajte, večeras, dok mi razgovaramo, večeras je zemlja okrugla, a jučer je još bila pladnjasta. Jučer još bila je zemlja beskrajno velika vodoravna ploča koja je svršavala na Islandu i na Gangesu, danas je ona sasvim neznatna, malena bazarska lopta na kojoj su razmaci (između beskrajno udaljenih pojmova Island i Ganges kroz vjekove gotovo neprebrodivo rastavljenih) tako neznatni te ih možete svladati hitrije od jednog zemljinog okretaja, takoreći između jednog i drugog doručka. Danas po toj jeftinoj i svima već pomalo dosadnoj i detaljno poznatoj loptici putuju lađe, i leteći strojevi, i parostrojevi, i dinamomotori u svima smjerovima, danas se odvija sve po utvrđenom voznom redu običnog, svakodnevnog tramvajskog prometa. Danas tim najsuvremenijim prometalima putuju takozvani tehnokratski "pogledi na svijet", kao što su jučer diližansama putovali barokni "pogledi na svijet", a prekjučer faraonski i asirski, a dan prije spiljski, a sutra će falansterski, dok su jučer još bili michelangelovski. Današnji "pogledi na svijet" gledaju na životno pitanje kao na pitanje kolonija, tržišta, nogometnih utakmica, ogromnih armada, s vjerom u sablastan porast pojmova kao što su: država ili bezuslovni napredak bijele ljudske rase, itd. Taj "pogled na svijet" (u okviru koga i vi vjerujete da se upravo isključivo on podudara s istinom) nije "pogled na svijet" tibetanskih vjerskih poglavica, pa ipak ti dalaj-lame predstavljaju nerazmjerno više organiziranih vjernika nego na primjer vi u ovom zatvoru!

Noćas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, moleći se mjesečini kao božanstvu, za dobar rasplod svojih antilopa i koza, noćas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za trista najraznovrsnijih "pogleda na svijet", od kojih se svaki za sebe u svome djelokrugu sto posto podudara s božanskim istinama, a posumnjati u božanstvo tih istina svetogrđe je i smrtni grijeh koji se kažnjava bez pardona: bezuvjetnim skidanjem glave! Kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze hiljade i hiljade "pogleda na svijet" po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se može snaći u tim gužvama životne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne opasnosti, siguran da mu sutra neće netko baciti njegov "pogled na svijet" u starudiju i u izanđalo gvožđe?

Da se razumijemo! Jučer još, kao sto posto ovjerena istina, zemlja je ležala poput ogromnog plehnatog lavora, kao neka vrsta božanskog tihog života na božjem stolu, s narančama, sa smokvama i s datuljama edenskim; sve je treperilo na slabim nogama upravo pilićje naivnosti jednog "pogleda na svijet", u koji ako niste vjerovali, pala vam je glava bez pardona! Noćas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, moleći se mjesečini kao božanstvu, za dobar rasplod svojih antilopa i koza, noćas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za trista najraznovrsnijih "pogleda na svijet", od kojih se svaki za sebe u svome djelokrugu sto posto podudara s božanskim istinama, a posumnjati u božanstvo tih istina svetogrđe je i smrtni grijeh koji se kažnjava bez pardona: bezuvjetnim skidanjem glave! Kao po prašumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze hiljade i hiljade "pogleda na svijet" po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se može snaći u tim gužvama životne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne opasnosti, siguran da mu sutra neće netko baciti njegov "pogled na svijet" u starudiju i u izanđalo gvožđe?

- Pa to i jest ono u čemu se mi razilazimo, mili moj doktore! Ja tvrdim da treba biti djelotvoran u čišćenju predrasuda, krivih predodžbi i lažnih, prividnih istina! Treba pročistiti te džungle ljudske gluposti, i ako je tako, kao što ste to vi slikovito opisali, da hiljade pogleda na svijet plaze po zemlji kao zmijurine po prašumama, onda treba uzeti u ruke brzometku i pobiti sve te zmijurine laži i gluposti, pročistiti praštanje, asfaltirati ga, evropeizirati ga.

- Znači: likvidirati sve raznolikosti u poimanju svijeta, i to puškom!

- Da! Likvidirati sve krive pojmove, da, da, sve krive pojmove likvidirati, da, da, što sam, naime, htio da kažem, postoji, naime, jedan jedini pojam...

- A koji je taj jedan jedini?

- To je onaj koji se podudara s istinom!

- Pa u tome i leži tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih "pogleda na svijet", što je kroz hiljade i hiljade godina svaki "pogled na svijet" za sebe lično uvjeren da se "on jedan jedini podudara s istinom"! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do ljudožderskog, diluvijalnog, prahistorijskog, uzajamnog životinjskog upravo proždiranja tih "pogleda na svijet". Jedni vjeruju, drugi spašavaju, treći ljube, četvrti su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, šesti, sedamdesetisedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi prvenstvo, svi se pobijaju međusobno, svi se isto tako međusobno uništavaju.

- Ja znadem da je moj pogled na svijet istinit, prvo zato što se podudara sa stvarnošću, a drugo zato što je sintetičan! On nije ekskluzivan, on obuhvaća sve u jedno, on je jednostavan, jasan, propisan i logičan! Ja vjerujem da će on konačno ipak pobijediti!

- Čujmo, čujmo! Dakle vi "vjerujete"!

- Da, ja vjerujem jer znadem!

- Između vjere i uvjerenog znanja nema zapravo nikakve razlike! Provjereno znanje i znanstveno obrazloženo vjerovanje u suštini je jedno te isto! Onaj koji vjeruje da je njegov "pogled na svijet" znanstveno ovjerovljena istina, te prema tome znade a ne vjeruje, ili "vjeruje jer znade", savršeno je sličan onome vjerniku koji vjeruje ne zato što znade, nego što ne zna da ne zna - to jest da vjeruje. A trebalo bi zapravo tako znati da vjeruješ da ne znaš, pak zato ne vjeruješ. Jer što znači znati da je nešto "istina", pak u tu "istinu" vjerovati zato što je to "istina ovjerovljena iskustvom"? Iskustvom se može isto tako ovjeroviti i to da neće nikada nitko doznati što je konačna "istina". Vi "vjerujete" da "znate", a ja vjerujem da ne znam, to jest - ja ne vjerujem da znam! Ne vjerujući, dakle, da znam, ili vjerujući da ne znam i da ne mogu znati (jer me to isto tako uči ovjerovljeno iskustvo), ja prema tome vjerujem po svome "pogledu na svijet" da vjerovati uopće ne treba načelno ništa, pa niti to da znamo što je "istina", kao ni to da nas nečemu uči iskustvo, jer nas to isto vjekovno iskustvo uči da nitko nije nikada spoznao ni prozreo životne zagonetke prosto zato što je obično umro prije nego što se je mogao opametiti. Prekratak je život pojedinaca da bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog ličnog "životnog iskustva", a kako se od onih koji su skupljajući to iskustvo umrli prije nas ne može ništa naučiti, o tome nam govori najuvjerljivije život sam! Život je kratkotalasno prostrujavanje čestica i upravo u tome i jeste životna tajna što je tako kratkotrajan i kratkotalasan. l to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da život pojedinca traje samo jedno koljeno duže, čovječanstva ne bi bilo, jer bi već davno bilo svršilo samoubojstvom.

(...)

Iz romana Na rubu pameti Miroslava Krleže (1938)

izvor teksta:

http://www.prometej.ba/

Miroslav Krleža, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.

Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.

Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX. st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946., sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.

Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame »nordijske škole«, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom »ratne lirike«, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, »domobranskome ciklusu«, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, »jakobinskome ciklusu«, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922., Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.

Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.

U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.

God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela.

Citiranje:
Krleža, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

izvor biografije: https://enciklopedija.hr/

ilustracija: FB Miroslav Krleža