VIKTOR KOVAČIĆ - OTAC MODERNE HRVATSKE ARHITEKTURE - piše Božidar Brezinščak Bagola (serijal)

a ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba

Uvodna napomena

Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost. 

     Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti. 

Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)

7/18 nastavak

Druženje s bečkom skupinom hrvatskih modernista

     Rasprave i suživot s bečkim modernistima probudili su u Viktoru želju da svoj stan na Marienplatzu pretvori u hram umjetničkog življenja. Kad je to priopćio kolegi Edi Schönu ili „Lijepom“, kako ga je od milja znao oslovljavati pohrvaćenim prezimenom, ovaj je smjesta prihvatio to kao odličnu ideju da se u stanu iznad kavane s austrijskim literatima okupljaju bjegunci iz Hrvatske. Schön mu je odmah spomenuo Vladimira Vidrića, Zagrepčanca koji je po izlasku iz zatvora u Bjelovaru nastavio studij prava u Beču i u bečkim kavanama plijenio pozornost sugovornika svojim nevjerojatnim pamćenjem. Pamtio je neizmjerno duge brojeve, množio ih napamet, dijelio, čitao odostraga ili u određenom vremenskom razmaku.

     Jedne večeri ujesen 1897. Kovačića je u „Cafe Griensteidl“ potražio mladić izdužena lica i prodornih očiju, u crnom kaputu, s velikim „cilinderhutom“ na glavi. Bio je to Milan Begović, rodom iz Vrlike u Dalmatinskoj zagori, koji je na bečkom Filozofskom fakultetu upisao romanistiku i pohađao slavističke kolegije kod Vatroslava Jagića, hrvatskog filologa, u to vrijeme najpoznatijega svjetskog slavista. Predstavio se kao pjesnik koji je prve pjesme objavljivao pod pseudonimom Tugomir Cetinski, poklonio je Viktoru zbirku pjesama koju je prije godinu dana objavio u Zagrebu, prenio mu pozdrave od Janka Leskovara i Luke Marjanovića s kojima se pred odlazak u Beč imao priliku upoznati i razgovarati u redakciji Vienca, čestitao mu na nagrađenom projektu i dobivenoj stipendiji, pohvalio se da prevodi s njemačkog tekstove za Hrvatsko narodno kazalište, te ga na kraju kolegijalno zamolio za posredovanje kod upoznavanja s književnicima i boemima koji se redovno sastaju u kavani ispod njegova stana. 

Viktor se obradovao došljaku iz Zagreba. Svidjela mu se njegova dalmatinska nametljivost, pogotovo kad je uz ispijanje rakije iz posebnih čokanjčića nastavio pričati kako je na realki u Splitu drugovao s pjesnikom Vladimirom Nazorom, kako je u Zagrebu upisao i prekinuo prirodoslovni studij, kako ga nije zadovoljavalo mjesto suplenta na gimnaziji, kako je pobjegao u Njemačku... Pobjegao zato, nastavio je s uvjerljivom pričom, jer je po svom shvaćanju poezije blizak Hofmannsthalu, jer želi biti moderan, želi izreći nešto svoje a svačije, nešto zdravo a zabranjeno, nešto staro a drukčije... 

     Milan Begović, dalmatinski »bonvivant«, veseljak koji voli dobar život i tjelesne užitke, upoznao je Viktora s bečkom skupinom hrvatskih modernista. Predvodili su ih Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Kovačić se rado družio s njima i podupirao ih u zauzimanju za slobodu umjetničkog stvaranja. Svi su oni, baš kao i on, bili svjesni kulturnopovijesne prekretnice koja se jasno očitovala u članku „Die potemkinsche Stadt“ (Potemkinov grad) Adolfa Loosa, objavljenom u secesijskom časopisu Ver sacrum. Loosova oštrica bila je uperena protiv historicizma koji je prevladavao u urbanističkim navikama europskih metropola. Zbog toga ih je Loos sarkastično nazvao europskim nekropolama. Za Potemkinova sela znao je tada svaki naobražen čitatelj. Prema predaji, ruski je general Potemkin iluzionističkim trikovima htio carici sugerirati blagostanje ruskih pokrajina. Loos je tu obmanu povezao s arhitekturom, tvrdeći da su reprezentativne historicističke zgrade dojučerašnjeg graditeljstva svojevrsna svjedočanstva laži i hohštapleraja. Sva ta pseudogotika, pseudorenesansa i pseudobarok obmaniteljski su privid, jer lažne fasade prekrivaju svu neudobnost i nefunkcionalnost prostorija koje se nalaze iza velegradskih potemkinijada. Civilizacijski nedostaci namjeravaju se kompenzirati raskošnim fasadama. Običnog stanovnika grada koji je unajmio skučen stan na posljednjem katu obuzima žarki osjećaj feudalnog sjaja i gospodske veličine kad promatra zgradu izvana. Dokle god će se stanovnici tih zgrada zadovoljavati prividom, poduzetnici će na tržištu narudžbe povjeravati onom arhitektu koji će prividnu raskoš postizati s jeftinijim materijalom. Zato Loos zaključuje da siromaštvo nije sramota, ali je nedopustiva drskost služiti se prividom, lažnom ornamentikom.

     U lipnju 1898. bečki časopis Der Architekt na svojim je stranicama reproducirao Kovačićev studentski rad, projekt za hotel Wienzeile. Taj projekt je među nekolicinom drugih spomenut i u kritičkom komentaru Adolfa Loosa mjesec dana kasnije u časopisu Neuer Freie Presse, što je Viktora posebno razveselio. Naime, Viktorov kolega Jože Plečnik, slovenski polaznik Wagnerove škole, primio je za svoj diplomski rad urbanističkog rješenja kupališta Schreveningen kod Haaga Rimsku stipendiju koja mu je omogućila višemjesečno studijsko putovanje po Italiji i Francuskoj. Loos je komentirao dodjelu Rimske nagrade, istaknuvši u svom komentaru da je Plečnik razočarao na svim linijama, a napose nagrađenim projektom. Pohvalio je Kovačića i Swobodu među studentima druge godine, te neke nove radove koje su izložili raniji đaci, tada stipendisti na putovanju, među inima i rad Leopolda Bauera kojemu je Kovačić  u Pariz slao novac od poststudijske stipendije.

     Loosova javna  pohvala znatno je podigla ugled Viktoru Kovačiću kod svih pripadnika bečke skupine hrvatskih modernista koji su tog ljeta pripremali izdavanje književno-umjetničke smotre Mladost. Pozivali su ga na svoje domjenke, a on se rado odazivao i sudjelovao u raspravama o novom shvaćanju umjetnosti i umjetničkog življenja. Jedne večeri Livadić se naširoko raspričao o Janku Leskovaru i njegovu netom izašlom romanu Propali dvori, u kojem se autor bavi psihološkom analizom propaloga zagorskog  plemića.

• Svaki od nas naći će u tom romanu djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti. To djelce od svega stotinjak stranica, savršeno napisano, odvodi čitatelja u neki nestvaran, autonoman svijet.

• Prava umjetnost ne podnosi buku, njoj je potrebna tišina, ona nas udaljivanjem od svakodnevne stvarnosti vraća istinskom životu.

• Otkrivanju tamnih dubina u vlastitoj nutrini.

• U svakome od nas čuči težnja da sanjarenjem zaboravimo na brige i boli. 

• U tihom kutiću naše duše jest nevidljivo vrelo što tajanstveno žubori i šapće nam o tajnama naše duše i vječnog svemira.

     Kad su od Kovačića čuli da je Leskovar učiteljevao u njegovu zavičaju i da mu je upravo on davao prve savjete na što treba paziti za vrijeme školovanja i šegrtovanja u Grazu, sugovornici su bili šokirani. U njihovim očima bljesnuo je tračak zavisti, nije im odmah išlo u glavu da bi jedan arhitekt mogao biti tako blizak književnosti, da se osobno poznaje s književnikom kojeg su uz Matoša i Gjalskog najviše cijenili. Nagovarali su Viktora da napiše nešto za književnu smotru, ali on je tu mogućnost odgodio za kasnije te se svom upornošću stvaralačkog nemira posvetio Wagnerovim predavanjima, projektima i građevinama.

Projekt za carski ljetnikovac Orianda 

     U završnim semestrima Viktor je rijetko zalazio u kavane. Bilo mu je daleko važnije proučavanje komparativnih studija Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, najutjecajnijeg austrijskog umjetnika baroknog doba, upoznavanje s projektima Karla Friedricha Schinkela, najistaknutijeg predstavnika neoklasicizma i neogotike, te s učenjem Gottfrieda Sempera o uspostavljanju djelotvornog postupka koji bi  trebao uroditi neupitnim, istinitim stilom, odnosno potpuno autentičnim arhitektonskim izrazom. 

     Dok je listao Schinkelovu zbirku arhitektonskih projektata, za oko mu je zapeo  jedan od njegovih neizvedenih planova, projekt za carski ljetnikovac Orianda na Krimu. Bez imalo kolebanja odlučio je upravo taj Schinkelov neizvedeni nacrt uzeti kao osnovu za svoj završni rad u Wagnerovoj školi.

     Ujesen 1898. Viktoru se iz Zagreba pismom javio slikar Vlaho Bukovac, što ga nije čak ni previše iznenadilo, budući da su hrvatski modernisti u Beču zanosno pričali o tom svjetski poznatom slikaru koji je studirao u Parizu i ondje radio petnaestak godina, a došavši u Zagreb postao je središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života u gradu. U svega nekoliko godina svog boravka u Zagrebu potaknuo je brojne inicijative, kao što su izgradnja prvih umjetničkih radionica, priređivanje samostalnih i kolektivnih izložbi, a najznačajnija je svakako bila gradnja reprezentativnog Umjetničkog paviljona u hrvatskoj prijestolnici. Na samom početku pisma Bukovac navodi kako ga je na pisanje potaknuo pjesnik Milan Begović, koji je prekinuo studij slavistike u Beču i prihvatio mjesto suplenta na nižoj gimnaziji u Zadru. Svratio je kod njega u atelje i pričao mu sve najbolje o mladom arhitektu. U nastavku pisma Bukovac piše kako mu je namjera okupiti u Umjetničkom paviljonu mlade umjetnike koji su ustali protiv tradicionalnih akademskih šablona, tražeći punu individualnost i slobodu umjetničkog izričaja. Na kraju pisma zamolio je Kovačića da sudjeluje na izložbi koja će se sredinom prosinca održati prigodom svečanog otvorenja Umjetničkog paviljona. 

     Viktor je dakako bio počašćen zamolbom te se velikom slikaru htio dostojno odužiti. Izradio je nacrte za okvir njegova platna s portretom bana Ljudevita Vranicanija i s njima sudjelovao na velikoj izložbi zajedno s kiparima Robertom Frangeš-Mihanovićem i Rudolfom Valdecom, te slikarima Robertom Auerom, Ivanom Bauerom, Vlahom Bukovcem, Otonom Ivekovićem, Ferdom Kovačevićem, Slavom Raškaj i drugima.  Osobno je nazočio svečanom otvorenju Umjetničkog paviljona, upoznao se s mnogim umjetnicima, u Hrvatskom salonu, smotri za modernu umjetnost, pročitao je zanimljive priloge, a što je najvažnije, veletrgovac Ivan Štern ponašao se prema njemu kao uglednom umjetniku i ponudio mu najluksuzniju sobu u novom obiteljskom domu na Ksaveru. 

     Znao je Viktor da to ima zahvaliti plemenitoj gospođi Amaliji, zato je ponudu objeručke prihvatio i zadržao se u Zagrebu za božićne blagdane, sve do Tri kralja.  Gospođa je i dalje bila ljubavnica na visini supružničkih zadataka. U salonu poslije večere iskazivala bi doličnu ljubav prema suprugu, a u prijepodnevnim satima, za vrijeme njegove odsutnosti, uživala bi kao prilježnica u krevetu svog ljubavnika. Zaboravila je na povremene bolove u donjem dijelu trbuha, nije mu priznala da je u nepunih mjesec dana dvaput završila u bolnici, podavala mu se kao raskajana bludnica koja je za pravu ljubav spremna umrijeti. Ni jednom riječi nije spominjala tetku Karolinu, nije ga ispitivala kako mu je u Beču. Ljubila ga u usta, u obraze, u desno uho i po vratu, šaptala mu kako je malo potrebno za neizmjernu sreću, kako se raduje njegovu skorom povratku u Zagreb, kako će mu pomoći kod iznajmljivanja stana u središtu grada. Zadnjeg prijepodneva došla je u sobu sva oznojena, ispričavala se i žalila na visoku temperaturu, poljubila ga za rastanak i povukla se. Poslije podne morali su pozvati doktora. Osjećala se sve gore i gore, predvečer je odvezena u bolnicu. Viktora je ta nagla promjena stisla pri srcu, ali morao je paziti da Ivan to ne primijeti, zato se još iste večeri rukovao s njim, zahvalio mu na gostoprimstvu i rekao da će rano ujutro na kolodvor.

     Sljedeća dva mjeseca posvetio se proučavanju Schinkelove osnove za dvorac Orianda na poluotoku Krimu. U njoj je ideal arhitekture prikazan kao »lijep san« u briljantnim crtežima i akvarelima. Koliko je sam Schinkel cijenio svoje osnove po kojima se nikad nije gradilo, vidi se po tome što je za svoju monografiju o najvećim djelima građevinske umjetnosti dao posebno izraditi litografije u boji. Na tim litografijama u prvi plan izbija arhitektura s onu stranu puke korisnosti, arhitektura kao čista umjetnost, uvažavajući pritom sve unaprijed zadane programe. To se lijepo vidi na crtežu ostakljenog paviljona za razgledavanje u obliku hrama u kojem je arhitektura sama po sebi vidljivija nego ikad prije.

     Kovačić je Oriandu u svom završnom radu nazvao ljetnikovcem, pristupivši projektiranju s polazišta Semperove teorijske misli o nastajanju potpuno istinitih i autentičnih umjetničkih djela. Nastala je strogo simetrična rezidencija na uzvisini uz Crno more, estetski sjajno stilizirana, s čak dvaput naglašenim dekorativnim polukružnim lukom u središnjoj osi. 

     Završni rad predao je svom učitelju na dan nacionalne žalosti u povodu smrti Johanna Straussa mlađeg, kralja bečkih valcera. Uz Viktora Kovačića Wagnerovu školu završili su te akademske godine Slovenac Jože Plečnik, Austrijanac Hans Kestranek, Čeh Roderich Swoboda i Nijemac Hugo Wanderley. 

Povratak u Zagreb i oproštaj s dobročiniteljicom

     Otto Wagner piše u svojoj knjizi da je “arhitektura umjetnost i kao takva mora biti individualna i suvremena”, te da je “poziv arhitekta poziv je umjetnika koji mora odgovarati zahtjevima svog vremena“. Takvo poimanje arhitekture i umjetničkog življenja u potpunosti je prihvatio njegov učenik Viktor Kovačić koji je  na bečkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti zahvalno preuzeo svoj »Austritts-Zeugnis«, svjedodžbu o završenom studiju, pozdravio se s majstorom Wagnerom i kolegama, pospremio svoje stvari u dva velika kofera, predao tetki Karolini ključeve od stana i noćnim vlakom krenuo put Graza, Maribora, Poljčana... 

Na postaji u Grazu pozdravio se s gospođom Ingeborg, koju je na peron dopratio kršni mladić, vjerojatno jedan od palira na gradilištima strica Marka. Blaga i vedra staričica čestitala mu je u stričevo i svoje ime na velikom uspjehu, upoznala ga s mladićem po imenu Karlo, raspričala se o stričevoj nezgodi na poslu, kako je iščašio zglob na lijevoj nozi i zbog toga nije mogao doći na kolodvor da pruži ruku svom pametnom nećaku...

Viktor se u kupeu prvog razreda s posebnim zadovoljstvom prisjećao školovanja i šegrtovanja u štajerskoj prijestolnici, odmotavajući smotuljak s prigodnim poklonom i neočekivano velikom svotom novaca. Stric i gazdarica Ingeborg zaista su mnogo učinili za njega, pomogli mu da zarana osjeti u sebi ljubav prema sudbini, da je stvoren za nešto neuobičajeno, što ne podliježe ustaljenim manirama življenja, za nešto što se mora tek dogoditi, i to na njemu svojstven, izvoran i neponovljiv način... Ljubav prema sudbini, poigravao se za vrijeme vožnje Nietzscheovim mislima, nije ništa drugo nego prepoznavanje sebe kao sudbine. A to je u biti nešto najuzvišenije i najneizvjesnije. Sudbina nikome ništa ne duguje, uvjeravao je samog sebe na usputnoj postaji Poljčane.

Na zagrebačkom kolodvoru dočekao ga veletrgovac Štern, koji je s velikom zahvalnošću ispunjavao svaku želju svoje teško oboljele supruge, pa je tako za mladog arhitekta iznajmio jednosoban stan nedaleko od svoje vile na Ksaveru. Nosači su preuzeli kofere, a njih dvojica odsjeli su u kavani Zagreb, gdje mu je Ivan potanko ispričao kako se zdravstveno stanje gospođe Amalije naglo pogoršavalo i više nema nikakvih izgleda za oporavak, sama kost i koža... Predavši mu ključeve od stana, zagrli ga kao svog sina od kojeg ne očekuje ništa drugo nego da bude na visini, da bude lučonoša. 

Viktor je odložio prenatrpane kofere u iznajmljenom stanu i pohitao u posjet gospođi Amaliji. Ugledavši je na bolesničkoj postelji, kako joj sluškinja podiže glavu i govori tko je došao, ostao je osupnut prizorom, ali se smjesta pribrao, prišao postelji, zagledao se u dva modra jezerca bolesničinih očiju, jedino što je od života ostalo na voštanoj boji kože i izmoždenim kostima... Pogledom mu je poželjela dobrodošlicu, pogledom koji sve oprašta... Nije mogla govoriti... Nikakve druge znakove nije davala osim tog sjetnog pogleda koji se nije zaustavljao u njegovim očima, već je prodirao mnogo dublje, u moždane vijuge, sleđivao krv u žilama... Viktor se prignuo i poljubio bolesnicu u čelo... Sluškinja je obazrivo prepustila glavu njegovim rukama i udaljila se od postelje. Sada se i sam našao na mukama kakve se u životu dožive samo jednom... Suočio se s najvećom zagonetkom pred sobom i u sebi... Austrittszeugnis ili ispisnica... Naziv dokumenta s kojim se namjeravao pohvaliti osobi koja je sve učinila za njega poprimao je u turobnim mislima nadnaravno značenje... U rukama je držao jedva živu glavu, svjedodžbu o završenom životu... Izvrsnu ocjenu isijavala su jedino još dva modra jezerca na tom kamenu bjelutku od glave, ispranom bezbrojnim poljupcima... Izvrsnost je isijavala i nestajala u bezvremenosti kojoj miljenik sudbine u tim trenucima nije dorastao... Jer on se tek vratio iz Beča... Njemu je stalo do života, zato je u dosluhu Isusove izreke »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve« prepustio bolesnicu uplakanoj sluškinji, a sam je kratko vrijeme nestao iz Zagreba, samo da ne mora biti na sahrani. 

Izlet u Slavoniju, susret s biskupom Strossmayerom 

Umjesto sahrane i mise zadušnice za prerano umrlu Amaliju plemenitu Ožegović nadobudni arhitekt Viktor Kovačić priuštio je sebi izlet u Slavoniju. U Vinkovcima ga je dočekao stari znanac Vladimir Lunaček, nekad student medicine u Beču, a sada privatni učitelj i pisac novinskih članaka, zapažen procjenitelj umjetničkih događanja na područjima likovne umjetnosti, književnosti i kazališta. 

Grad na rijeci Bosutu dobio je za vrijeme Austro-Ugarske baroknu jezgru, što je Kovačić smatrao krajnje neukusnim nametanjem stila. Lunaček nije htio raspirivati raspravu o arhitekturi, već je svom gostu zanosno pričao o Matiji Antunu Reljkoviću, hrvatskom prosvjetitelju, koji je rodom iz posavskog sela Svinjar, a umro je u Vinkovcima. Bio je sin graničarskog časnika i počeo je kao običan vojnik. Borio se u sedmogodišnjem ratu, bio zarobljen od Prusa, proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri i kao zarobljenik počeo čitati francuske i njemačke pisce. Rano se povukao u mirovinu i napisao poučan spjev Satir iliti divlji čovik, prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva u Slavoniji. Posjedovao je sjajnu inteligenciju duha.

• Inteligencija duha, vidiš moj Vladimire, to je ono za čim moramo težiti u našem obračunavanju sa starima.

• Moramo jasno razlikovati praiskonski smisao riječi duh, ili još bolje riječi dah i nadahnuće, od prizemnih iskvarenica tog smisla.

• Inteligenciju duha ili genijalnost ne smijemo podređivati genitalijama. Nismo stvoreni za oponašetelje.

• Viktore, ti si očito svjestan svoje genijalnosti, za razliku od mene koji se tek mučim s dokazivanjem talenta.

• Vratimo se smislu riječi “genius” ili stvaralački duh, “genius loci” ili duh mjesta, »genius seculi« ili duh vremena, »genius patriae« ili duh domovine. Te riječi moraju u sebi sadržavati ideal. Ukoliko u njima nema ideala, one postaju iskvarenicama, zagađenom duhovnom hranom. Izvornost zamjenjuju oponašenjem. Primjere za to nalazimo gotovo u svim hrvatskim gradovima i mjestima, pa tako i u Vinkovcima. Oponašanjem baroka uništen je duh ovog grada sada i ovdje.

• Uništen na području graditeljstva, ali je srećom sačuvan na području književnosti. Reljkovićevim putem nastavio je Josip Kozarac, rođeni Vinkovčanin, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara koji se dokazao kao romanopisac i polemičar.

• Jedino što sam od njega pročitao jest pripovijetka Tena. Ta mlada slavonska djevojka privukla je moju pažnju shvaćanjem koliko je ljepota bitna za ugodan život seoske djevojke. Nije imala nimalo srama što je selo ogovara. Zapravo, moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Bila je odlučna, svjesna svog mjesta, nosila je u sebi “genius loci”.

• Njenu sudbinu nije predodredila genijalnost, već nesretna prva ljubav i siromaštvo. Odlučila je da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji, nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom...

• Domogla se sretnog raspoloženja, osjećanja da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. Tu je Kozarac nadvisio sve malograđanske poluinteligente.

• Možda si u pravu. Prije odlaska na studij živio je dosta slobodan i neobuzdan život. Na Visokoj školi za kulturu tla u Beču diplomirao je kao najbolji student u svojoj godini, a potom je kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka službovao u mnogim mjestima Slavonije i Podravine. Pisao je djela koja se u većini slučajeva temelje na stvarnim događajima, zato s pravom slovi kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca.

• Iskrenost prije svega, prijatelju! Da budem iskren, večeras mi se prohtjelo pojesti dobar fiš-paprikaš i slušati cigansku svirku na guslama. Ti preporuči svratište za odmor i okrepljenje, a ja častim...

Sutradan su zajedno krenuli u Đakovo. Vladimir je poznavao ekonoma biskupije, nasmijanog i bucmastog kanonika, a imao je veliku čast nekoliko puta sjediti za prepunim stolom biskupa Strossmayera. Šaljivdžija kanonik dočeka ih u palači svoje kurije s rakijom prepećenicom, ponudi ih raženim kruhom, šunkom i kulenom, ispriča im nekoliko šala na račun slavonskih bećara, potom ih povede sa sobom na razgledavanje katedrale te biskupijskih vinograda i podruma. Za vrijeme razgledavanja i kušanja najboljih sorti misnog vina slušali su veselog domaćina kako hvali svog biskupa. Pored svih zasluga na području prosvjete i kulture, itekako je zaslužan na području vinarstva i vinogradarstva. Izgradio je podrum u Trnavi i Musiću, obnovio podrum u Mandićevcu... Za njegova biskupovanja vina đakovačke biskupije iznošena su na izložbe i odlikovana visokim priznanjima u Parizu, Beču i Trstu... Raspričao se dobroćudni i biskupu najodaniji kanonik takvim žarom da nije ni primijetio kako ga njih dvojica uopće ne slušaju. Viktor je zaspao za masivnim stolom, a Vladimir je jedva uspio podbočiti glavu desnom rukom i davati povremene znakove budnosti. 

Sljedećeg prijepodneva probudi ih glasno kucanje na vratima gostinske sobe i kanonikov pozdrav »Laudetur Iesus Christus”«. Kanonik se slatko smijao njihovoj slabosti, nisu njih dvojica za misna vina, što ne znači da nisu u milosti Božjeg Sina, šegačio se sluga Gospodnji, ispričao im kako ih je kočijaš Joca jednog po jednog jedva dovukao do njihovih postelja, tako da je na kraju ipak sve dobro završilo. Sada je ljubazni domaćin provjerio ima li vode u peharu kraj stolića s lavorom za umivanje, izvadio iz komode dva ručnika, pokazao im zahod i obradovao ih priopćenjem da su u pet poslijepodne pozvani na domjenak s preuzvišenim biskupom...

Starina biskup dočeka ih u društvu s trojicom crkvenih dostojanstvenika u velikoj sjenici  na uzvisini dvorskog perivoja. Viktor se odmah sjetio čime će zadobiti njegovu naklonost. Protokolarno predstavljanje i ljubljenje biskupskog prstena zasladio je spominjanjem svog rodnog mjesta Rogaške Slatine, kako je već kao dijete čuo za preuzvišenog biskupa i njegov ljetnikovac u poznatom slovenskom lječilištu. Biskup Juraj uzvratio mu je očinski toplim riječima, naglasivši da je o njemu čuo sve najbolje od svojih prijatelja u Zagrebu. Nastavili su razgovor o bečkom arhitektu Karlu Rösneru koji je izradio čak tri projekta za đakovačku katedralu. Tek s trećim bio je biskup Strossmayer zadovoljan. I kad je napokon započela izgradnja, projektant je umro... »Istinski stvaralac umire za svoje djelo!«, nazdravio je velmoža društvu za prepunim stolom. 

Blagovanje u sjenici potrajalo je do zalaska sunca. Crkveni dostojanstvenici pričali su kako je sazrela ideja za sazivanje prvog hrvatskog katoličkog kongresa. Zagrebački Katolički list napravio je određenu pripremu, stvarajući ideju o povezanosti katolicizma s domoljubljem... Razumije se da tu ideju nisu podržavali dvojica mladih buntovnika, već su jedva čekali da se dobro naspavaju i krenu dalje put Osijeka.

Osijek se u to vrijeme modernizirao iz grada-tvrđave u otvoreni pogranični grad Austro-Ugarske monarhije. Zahvaljujući biskupu Strossmayeru, na glavnom je trgu izgrađena zgrada gimnazije u klasicističkom stilu... “I ona po nacrtima Hermanna Bolléa!”, uskliknuo je Kovačić, više razočaran, negoli ushićen veličinom majstora koji je nedvojbeno bio dobar prema njemu kao praktikantu.

• Svaka čast Strossmayeru, Kršnjavome i Bolléu, podigli su Hrvatsku na noge u graditeljstvu. Kamo god dođeš, dočekaju te njihove katedrale, crkve, kapelice, zgrade, arkade, kurije i palače... 

• Osijek posljednjih desetljeća doživljava pravi procvat u graditeljstvu. Sagrađena je jedna od najljepših bolnica, podignuta velika županijska palača, a nasuprot njoj  narodno kazalište. Grade se brojne vile u secesijskom stilu...

• Sve je to sjajno te istovremeno tuđinski monumentalno...

• Kako to misliš? 

• U većini tih zgrada nema hrvatske prepoznatljivosti, nedostaje im »genius patriae«, hrvatska duša. 

• Ne možeš reći da Strossmayer nije patriot, da Kršnjavi nije najviše napravio za Hrvatsku unatoč mađarskim pritiscima, ili da Bollé nije bio spreman sve ostaviti u Njemačkoj i preseliti se u našu zemlju, pa čak i vjeru promijeniti...

• Ne radi se tu o promjeni vjere. Bollé je postao katolik zbog narudžbi i materijalnog bogatstva. On je Hrvatsku prihvatio kao svrbež dlanova majstorskih ruku, svrbež koji donosi basnoslovnu zaradu...

U zgradi Velike gimnazije glavnu je riječ imao sin bogatog poduzetnika, jedan od trojice osječkih studenata u Beču, okupljenih oko časopisa Mladost, prve književno-umjetničke smotre modernističkog pokreta s izrazitim europskim obilježjem. Ugledavši dvojicu starih znanaca, poskočio je od veselja, na brzinu sve dogovorio s tajnikom, te pošao s gostima na ručak u gostionicu »Zlatno sunce«. Obnovili su uspomene na bečke dane i dvije večeri zaredom raspredali o novom, modernom shvaćanju umjetnosti. 

Za Viktora je pravo iznenađenje bilo spominjanje Vladimira Vidrića kao pjesnika, premda mu nije bilo teško povjerovati da taj zanesenjak i pamtitelj brojeva piše pjesme s temom starine u kojima razne mitologije i tradicije povezuje sa suvremenim čitateljem. S velikom pozornošću slušao je Lunačekovo razmišljanje o pripovijetkama Janka Leskovara, kako u njima prevladavaju momenti iscrpljenosti, pesimizma, misticizma, jalovog filozofiranja, spiritualizma i snova. Glavni likovi vrlo precizno, emocionalno i intelektualno prodiru u same sebe, prepoznaju se u sudbonosnim odlukama koje najčešće ne uspijevaju realizirati zbog psihičkog opterećenja prošlošću...

Ravnatelj gimnazije s posebnim je pak oduševljenjem spominjao Antuna Gustava Matoša, pjesnika, kritičara i polemičara iz Tovarnika. Pričao je kako njegove pripovijetke plijene čitateljevu pažnju misterijima ljubavi i smrti, analizom pojedinačnih individualnih sudbina... 

Po povratku u Zagreb Kovačić je živio kao boem i estet. Javno je iskazivao pripadnost „mladima“, premda mu je laskala i svaka pohvalna riječ „starih“. Povremeno je odlazio u arhitektonski biro Hönigsberg&Deutsch, u to doba jedan od vodećih u Zagrebu. Arhitekti Leo Hönigsberg i Julio Deutsch bili su izravni izdanci bečke arhitektonske škole historijskih stilova, budući da su obojica završila studij na bečkoj Tehničkoj školi kod jednog od najutjecajnijih bečkih arhitekata Heinricha von Ferstela.U njihovom birou radio je Viktorov stariji kolega Vjekoslav Bastl, projektant ljekarne "K Svetome Trojstvu", dvokatnice s prizemnim, posebno uređenim prostorom za ljekarnu i privatnim stanovima na prvom i drugom katu. Kovačićevu pažnju privukle su smjele konstrukcije s otvorenim i ostakljenim pročeljem prizemlja, te naglašenom vertikalom dvije gornje etaže, osobito u središnjoj zoni. Pročelje zgrade bilo je u potpunosti urešeno bogatim secesijskim ukrasima, a središnji zabat drugog kata ukrašavao je natkriveni reljef Svetog Trojstva, rad kipara Rudolfa Valdeca, Viktoru posebno dragog autora alegorijsko-tematskih plastika Ljubav, sestra smrti i Sputani genij. 

Na samotnim šetnjama gradom Viktor Kovačić pozorno je promatrao pročelja zgrada, divio se sažetoj i strogoj uravnoteženosti bez suvišnog plastičnog dekoriranja. Rado se zaustavljao ispred Hrvatskog glazbenog zavoda i Prve hrvatske štedionice, upoznao je njihova projektanta i graditelja Janka Nikolu Grahora, gradskog zastupnika i predsjednika Društva hrvatskih inženjera i arhitekata. Ovaj ga je učlanio u šaljiv klub »Kvak« gdje se u biranom društvu moglo dobro zabaviti uz profinjen humor te prozboriti koju o europskom modernizmu. 

napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u njegov stan (potkrovlje, mansarda) u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)

*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). 

Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. 

Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. 

Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). 

Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).

Citiranje:

Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)

foto: Petar Kolovrat