Škola života - piše Elia Pekica Pagon
mojzagreb.info News Portal 08.03.2026.

kako bi lijepo bilo roditi se s uputstvima za život, s korisnim savjetima za sve životne situacije. Ali takvih uputstava nema, već je svaki novi dan nova lekcija koja nas uči životnoj mudrosti i čini nas boljim učenicima u školi života
Svi smo mi učenici velikog učitelja zvanog Život i svaki dan polažemo neki novi ispit, a da toga nismo ni svjesni. Stalno, baš stalno učimo nešto novo o sebi, o svijetu u kojemu živimo i o ljudima koji nas okružuju. U školi života nikada nije dosadno. Stalno misliš kako si napokon svladao sve lekcije, kad ono dočeka te neko novo iznenađenje i neka nova spoznaja koja te zauvijek mijenja pomažući ti da od sada nadalje koračaš mudriji za još jedno životno iskustvo.
Tako je cijeloga života. Uvijek će nas nešto iznenaditi i stoga nemojmo misliti kako smo svladali sve životne lekcije, jer tko zna kakve nas lekcije još čekaju i kakva iznenađenja. Laže svatko tko kaže – da se ponovno rodim, ponovno bih učinio sve isto kao što sam i prvotno učinio. Čisto sumnjam. Mislim da bi baš svaki čovjek, poučen stečenim iskustvom učinio sve drugačije nego što je prvotno učinio, jer se opekao i shvatio kakvi su ljudi i kako okrutan može ponekad biti Život. Ali, na svu sreću, taj isti Život može biti itekako lijep ako ga takvim osmislimo i ako znamo otkloniti sve negativnosti iz svoga života, kao što bismo se riješili korova iz našeg vrta i ako se znamo čuvati, jer tko će nas čuvati ako nećemo mi sami sebe? Opreza nikad dosta.
Nije svaka osoba koja nam se osmjehuje naš prijatelj. Ne želi nam svaka osoba dobro. Ljudi nisu onakvi kakvima se prikazuju. William Shakespeare (1564. – 1616.) imao je pravo kada je napisao da je ovaj svijet pozornica na kojoj svatko nešto glumi. Teško je danas od tolikih glumaca koji nas okružuju nekome vjerovati. Malo je suosjećajnih ljudi. Zato se nemoj nikome žaliti. Ima ljudi koji se naslađuju tuđim nevoljama. Ako si sretan, nemoj niti o tome pričati, jer ljudi su jalni, zlobni i neće se svi veseliti tvojoj sreći, malo je onih koji uživaju u tuđoj sreći. Većina ljudi gleda samo sebe, a još k tome svi znamo da ljudi nikada nisu bili otuđeniji nego što su to danas. Ljudi više ne osjećaju jedni druge. Te su veze odavno pukle.
Danas je digitalna komunikacija pregazila našu komunikaciju uživo što je više nego porazno. Ne znam zašto smo tako naivno to dozvolili? Ljudi odrađuju odnose jedni s drugima s porukama koje jedni drugima šalju putem aplikacija. Žalosno. Nemamo jedni druge. Svatko je od nas zapravo sam unatoč prividu zajedništva, unatoč toj iluziji koju nam nudi virtualni svijet. Upamtimo da tehnologija nikada neće zamijeniti našu komunikaciju uživo. Pitam se hoće li se ljudi ikada vratiti jedni drugima? Hoćemo li i kada ponovno početi primjećivati jedni druge u prolazu i dignuti naše poglede sa zaslona naših pametnih telefona koji nas uvlače u vrtlog iz kojega nema povratka? Hoćemo li se jednog jutra doista probuditi u boljem svijetu?
Dok ne dođe taj dan, ne govori nikome o svojim planovima, jer će ti se izjaloviti. Ne pričaj nikome previše o sebi. Mudrije je šutjeti. Šutnja je doista zlato. S njom nikada nećemo pogriješiti, a često nam poklanja neviđeni mir. Ne treba svaka tišina biti ispunjena govorom. Najteži su oni razgovori radi reda, s kojima se samo ispunjava tišina. Vrijede jedino razgovori u kojima osjećamo jedni druge, za vrijeme kojih se naše duše dotiču. Vrijede jedino smisleni razgovori koji su usmjereni ka nekom cilju i u kojima rastemo kao ljudi, u kojima nam duše cvjetaju kao najljepši cvjetovi. Sve drugo je gubljenje vremena. Bolje je ponekad biti sam nego u krivom društvu.
Čuvaj svoju ljubav prema sebi, svoj unutarnji mir i vjeru u sebe. To su tvoji najbolji savjetnici i najveći iscjelitelji. Voli sebe i svoje životne trenutke. Ne daj se nikome bez da si razmislio o kome se radi. Ne idi bezglavo na sve strane. Ne odgovaraj na svaki poziv. Ne odazivaj se svakome. Stani. Razmisli kakva je energija iza tog poziva. Svaki stres donosi bolest. Kloni ga se. Ti ga sam sebi sigurno nećeš pokloniti. Poklonit će ti ga netko čim izađeš kroz vrata svoga doma. Ili netko tko te tko te tko zna iz kojih razloga pokušava dobiti na telefon.
Čuvaj se negativnih energija koje su razorne kao svi drugi otrovi. Biti u društvu s negativcem je jednako kao i trovati se cigaretama, alkoholom i bilo kojim drugim opijatima. Loši ljudi mogu te doslovno otrovati, kao što te dobri ljudi mogu iscijeliti toplinom svoje duše i svojom pozitivnom energijom.
Misli, zbori i djeluj pozitivno. Neka tvoje pozitivne misli budu podvučene lijepim riječima i neka tvoje misli i tvoje riječu budu tvoja pozitivna djela koja će dati doprinos izgradnji boljeg i plemenitijeg svijeta. Ono smo što mislimo. Ono smo što izgovaramo. Ono smo što činimo. Naša misli, naše riječi i naša djela uvijek nam se vraćaju poput bumeranga i putuju svijetom dotičući druge ljude. Kako je lijepo navečer usnuti nakon svakog dobrog dana ispunjenog mirom, ljubavlju i dobrotom.
Ne govori nikada ništa loše niti o sebi niti o drugima, jer riječi imaju svoju moć i veću nego što smo je svjesni. Riječi su energija koja nekamo putuje i zato nemoj nikada odašiljati negativnosti u eter, već izgovaraj lijepe riječi i poklanjaj svima oko sebe lijepe riječi te iste očekuj i od drugih.
Kloni se svega što zrači negativno. Izbjegavaj ljude koji te umaraju i nakon susreta s kojima se osjećaš iscrpljeno i tragaj za ljudima koji te uzdižu, motiviraju, razbuđuju i uveseljavaju.
Japanski biznismen, pisac i istraživač Masaru Emoto (1943. – 2014.) uporno nas je podsjećao kako se naše tijelo sastoji od oko 70% vode. On je to smatrao najvećom spoznajom koja nas može spasiti i iscijeliti. Ne bismo smjeli to zaboraviti, jer naše tijelo na svoj način reagira na sve oko sebe i čovjek je u biti jako osjetljivo biće na sve ono što vidi i čuje.
Kako netko iz službene znanstvene zajednice može opovrgnuti njegove tvrdnje? Nikako. Mogu ga samo vječno kritizirati i tvrditi kako nije bio u pravu, ali opet, kako oni to mogu tvrditi i na temelju čega? Zar su oni istražili kako pozitivne misli, zvukovi, riječi i općenito govoreći svi pozitivni sadržaji utječu na nas, a kakav utjecaj ima sve ono negativno što nas okružuje? Pa naravno da ćemo bolje reagirati na sve ono pozitivno i lijepo oko nas. Na lijepe riječi, lijepe slike, bajkovite pejzaže, blagotvorne i umirujuće zvukove, predivna životna iskustva i ugodne i pristojne ljude.
Emoto je smatrao da pozitivne misli, riječi i blagotvorni zvukovi mogu uvelike poboljšati naše zdravlje i strukturu vode u našem tijelu. Zašto mu ne bismo vjerovali? Njegove metode uključivale su izlaganje vode raznoj glazbi, molitvama ili napisanim riječima prije zamrzavanja.
Reakcija vodenih kristala na različite zvukove bila je zapanjujuća, što je Emoto zabilježio kamerama kako bi svijetu dokazao svoje tvrdnje.
Nije tražio ničiju potvrdu ni priznanje, jer što uopće nekome može značiti potvrda u ovako pokvarenom i korumpiranom svijetu? Masaru Emoto samo je bio iskreno fasciniran mišlju da sami sebi možemo pomoći percipirajući pozitivne sadržaje, slike i zvukove i izbjegavajući sve ono negativno i zlokobno u svijetu u kojemu živimo.
Ono što upijamo postaje sastavni dio nas. Potrudimo se stoga da to bude nešto pozitivno i pomno birajmo ljude i situacije koje će nas činiti mirnima i zadovoljnima, a ne ljude koji će nas na bilo koji način uznemiravati i situacije u kojima ćemo se osjećati nelagodno. Ovaj život je samo jedan i mi smo ti koji biramo kojim ljudima i kakvim ćemo sadržajima pokloniti svoje vrijeme i svoju pozornost.
Emoto je smatrao da ljudske misli, riječi i emocije fizički utječu na strukturu molekula vode od koje smo većim dijelom svi mi sačinjeni. Njegove fotografije smrznutih kristala vode pokazuju da pozitivne riječi kao što su ‘ljubav’, ‘volim te’, ‘hvala’,…. stvaraju prekrasne, simetrične oblike, dok negativne riječi poput ‘mrzim te’ proizvode kaotične strukture. Slično se pokazalo i s različitim glazbenim žanrovima. To znaju svi koji su čitali njegove zanimljive knjige koje potiču čovjeka na razmišljanje o svemu tome.
Kada netko kaže da je dobro misliti pozitivno, ljudi bahato odmahuju rukom, kao da se radi o nekoj potrošenoj ‘self-help’ floskuli. No, na njihovu žalost nije tako. Pozitivne misli itekako nas uzdižu i čine da se osjećamo bolje, kao i naša dobra djela koja su naša valuta za vječnost. Ne moramo biti znanstvenici kako bismo to saznali. Dovoljno je misliti i zboriti pozitivno i činiti dobra djela te potom promatrati što se događa u nama i oko nas. Što bismo trebali? Misliti negativno i isto tako djelovati negativno? Svi znamo kome je to u interesu – zlim silama koje nažalost vladaju ovim (u njihovoj režiji op.a.) izopačenim svijetom bez da smo ih birali. Oni se hrane negativnostima i našim međusobnim sukobima nabijenima negativnim energijama koje nas sve zajedno truju i čine bolesnima.
Unatoč nedostatku znanstvene potvrde i priznanja, Emotove knjige, poput ‘Poruke skrivene u vodi’ te ‘Istina o vodi – biram dobro’ stekle su veliku popularnost među čitalačkom publikom i utjecale na mnoge pristupe duhovnosti i osobnom razvoju. Naša najveća zaštita od svih negativnosti ovoga svijeta je biti i ostati na putu dobra i ne dozvoliti sebi da nikada s toga puta slučajno ne skrenemo stranputicom. Život je pun iskušenja, ali ne dajmo se zavarati. Ostanimo na putu svjetla i klonimo se mraka. Nastavimo vjerovati u bolji svijet. Nastavimo vjerovati u trenutke istinskog zajedništva s drugim dragim, toplim ljudima s dušom.
Naš osobni razvoj pitanje je svakog od nas osobno. Svi smo mi, ponavljam, učenici u najvažnijoj od svih škola – školi života. Život nas svakim danom čini mudrijima i pametnijima. Lijep je to osjećaj i radujmo se stoga svim novim lekcijama koje su tek pred nama. Život nam u biti s vremenom pokazuje kako može biti lijep kada mi uzmemo njegovo kormilo u svoje ruke i kada mi počnemo birati kakvi će biti trenuci našega života, ne dozvoljavajući da ga netko kreira umjesto nas samih, a što bolje poznajemo sebe i što više životnih lekcija svladamo, donosit ćemo bolje odluke.
napisala: Elia Pekica Pagon za news portal Epoha
suvremeni news portal Epoha za kulturu komuniciranja pratite na njihovom web sjedištu https://epoha.com.hr/
te FB profilu https://www.facebook.com/epoha..
Elia Patricia Pekica Pagon (Zagreb, 16. rujna 1971.), hrvatska pjesnikinja, publicistica, marketinška stručnjakinja i umjetnička fotografkinja. Kći je hrvatskog međunarodno poznatog komunikologa Marka Pekice.
Elia Pekica Pagon, Mag. educ. philol. angl. i Mag. educ. philol. ital., publicistkinja, pjesnikinja, marketinška stručnjakinja, umjetnička fotografkinja, (Zagreb, 16. IX. 1971.) u rodnom je gradu završila osnovno (OŠ Jabukovac), srednje (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi; popularno zvan Kultura – stručni suradnik za televiziju, film i kazalište) i fakultetsko obrazovanje (magistra edukacije engleskog i talijanskog jezika i književnosti) te poslijediplomski studij amerikanistike (Filozofski fakultet, Zagreb). Usavršavala se u Italiji (Firenze, Perugia, Rimini) i Velikoj Britaniji (Brighton, Cambridge, London, Rickmansworth, Weybridge). Osim engleskog i talijanskog jezika koje je studirala, je učila je španjolski, francuski, njemački i kineski jezik. U svojim brojnim putovanjima imala je priliku izbliza se upoznati s poviješću, tradicijom i kulturom raznih zemalja, što je uvelike utjecalo na njezino poimanje svijeta. Novinarskim radom bavi se od rane mladosti kada je svoje radove na temu glazbe objavljivala u hrvatskom dvotjedniku za mladež Pop Extra koji se bavio estradom, izlazio je od 1992. do 1995. godine te u časopisu za mlade Rocky Express koji se ponajviše bavio glazbom, a također je izlazio devedesetih godina.
Po završetku studija na Filozofskom fakultetu, usporedo s poslijediplomskim studijem amerikanistike, radila je za multinacionalne kompanije British Airways, Marks & Spencer, Baxter i Hill & Knowlton, gdje je obnašala dužnost direktorice marketinga i prodaje te vodila odnose s javnošću, a engleski jezik je predavala na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora po akreditaciji WERBE AKADEMIE am WIFI Wien.
Nakon stečenih iskustava u stranim multinacionalnim kompanijama na području tržišnog komuniciranja i odnosa s javnošću te uvidjevši da Hrvatska nema svoj časopis za tržišne komunikacije, Elia je zajedno s ocem Markom, međunarodno priznatim komunikologom, godine 2001. pokrenula strukovno glasilo, mjesečnik Zvono – časopis za marketing u praksi. Časopis Zvono izlazio je od 2001. do 2004. godine kada nastavlja izlaziti također kao mjesečnik pod imenom Epoha – časopis za kulturu komuniciranja, a redovno je izlazio sve do siječnja 2009. godine praćen sloganom – Gradimo mostove među ljudima, vremenima i prostorima. U spomenutim časopisima Elia je kao glavna urednica istih, kroz dugi niz godina objavljivala društveno angažirane eseje, kritičke osvrte i recenzije te intervjue s istaknutim stručnjacima iz raznih polja ljudskih djelatnosti. U siječnju i listopadu 2006. godine objavljena su dva posebna izdanja časopisa Epoha broj 58 i 67 posvećena Elijinim razgovorima s njoj vrlo dragim sugovornikom, prof. Slavkom Kulićem pod naslovima Razgovor o globalizaciji i Razgovor o globalizaciji i privatizaciji.
Uz sve ostale Elijine interese, poetsko stvaralaštvo je nešto čemu se uvijek rado vraća i u čemu posebno uživa. Svoje prve pjesničke uradke Elia je, na prijedlog profesora Stipe Grgasa objavila u zadarskom Glasju – časopisu za književnost i umjetnost koji je izlazio od 1994. do 2004. godine. Iza toga uslijedile se objave Elijinih pjesama u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo. Do sada je objavila tri zbirke pjesama: Sama (Ceres, Zagreb, 1998.), U podnožju neba (Ceres, Zagreb, 1999.) i Ljubavne pjesme (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1999.). Recenzenti Elijinih zbirki poezije bili su poznati hrvatski akademici Ivan Slamnig i Ante Stamać izrazivši se vrlo afirmativno o njezinu poetskom stvaralaštvu, o kojem su se u više navrata vrlo pohvalno izrazili i Ranko Marinković, Dragutin Tadijanović, Zlatko Tomičić te brojni drugi autoriteti hrvatske književnosti. U pripremi je i četvrta Elijina zbirka pjesama pod radnim naslovom Ime jeseni. Godine 2016. Elia je s velikom ljubavlju uredila i bila nakladnik zbirke poezije na čakavskom narječju svoga oca Marka – Ivana Pekice pod naslovom Istro mila moja, lipa mati moja.
Godine 2008. Elia je objavila svoju knjigu eseja pod naslovom Globalno usijanje u izdanju nakladničke kuće Elpeluba d.o.o., dok je svoje najopsežnije djelo, svojevrsni leksikon na temu globalizacije pod naslovom Na Diogenovu putu, objavila 2010. godine u izdanju Sono grupe d.o.o. iz Poreča, Unex grupe d.o.o. iz Zagreba te nakladničke kuće Znanje d.o.o. iz Zagreba. Knjiga sadrži Elijine razgovore s istaknutim hrvatskim i svjetskim autorima i znanstvenicima (od Miltona Glasera do Noama Chomskog) s raznih područja (sociologija, likovna umjetnost, jezikoslovlje, povijest, komunikologija, gospodarstvo, arhitektura, glazba, dizajn, fotografija,..).
Od 2008. do 2012. godine bila je stalna kolumnistica tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U listopadu 2010. godine Elijin osvrt na lik i djelo legendarnog hrvatskog karikaturista Ota Reisingera pod nazivom Susreti sjećanja i sreće objavljen je u knjizi Susreti s velikim Otom Reisingerom, hrvatskog književnika i karikaturista Janka Bučara čiji je nakladnik Hrvatsko društvo karikaturista.
U prosincu 2010. godine na poziv Centra za poslovnu etiku Konrad Adenauer Stiftung i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Pekica sudjeluje na međunarodnom simpoziju pod nazivom Siromaštvo i etika u sklopu kojeg je njezino izlaganje u obliku eseja pod naslovom Globalno etičko povjerenstvo objavljeno u istoimenoj knjizi Siromaštvo i etika koja je izašla 2011. godine u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, a koju je uredio Prof. dr. sc. Ivan Koprek.
Od 2012. godine surađuje s regionalnim mjesečnikom za marketing i odnose s javnošću Media Marketing iz Sarajeva koji donosi vijesti iz oglašivačke industrije iz regije i svijeta.
Od 2014. godine Elia je stalna kolumnistica i suradnica regionalnog Web portala za marketing i odnose s javnošću Media Marketing (www.media-marketing.com). U prosincu 2014. godine Elijine kolumne objavljene su u knjizi kolumni raznih autora Media Marketinga pod naslovom I ja sam bio, čiji je glavni urednik bio Ekrem Dupanović, a izdavač NO LIMIT, Sarajevo. Stručne tekstove objavljuje i u inozemnim časopisima Magazine World (Velika Britanija) i Kreativ (Mađarska).
Osim na hrvatskom Pekica piše i na engleskom jeziku. U SAD-u je objavila svoju poeziju u nekoliko antologija: The Enchantment of Memory (2001.), A Grasp at Eternity (2001.), The Best Poems & Poets of 2001 (2002.), On Gossamer Wings (2002.), The Road That Never Ends (2003.).
Fotografija je također jedna od Elijinih ljubavi. Do sada je svoje fotografije izlagala na skupnim izložbama fotografija u Zagrebu (Fotoklub Zagreb) te u Houstonu (SAD) gdje je 2007. godine s ocem Markom sudjelovala sa svoje 42 fotografije na velikoj međunarodnoj izložbi pod nazivom Never Been to Houston. Uz fotografiju, Elijin hobi je i figurativno slikarstvo, ali svoje radove do sada nije izlagala.
Godine 2015. izašla je Elijina knjiga pod naslovom Manifest humanosti (prvo izdanje), zbirka autoričinih eseja nastalih u razdoblju od 2008. do 2014. godine. Knjiga eseja pod nazivom Oči našeg vremena (prvo izdanje) objavljena je 2016. godine donoseći autoričine eseje nastale u razdoblju od 2008. do 2016. godine, a kako su prva izdanja obiju spomenutih knjiga eseja bila rasprodana, godine 2016. tiskana su druga neizmijenjena izdanja obje knjige. U mjesecu studenom 2018. godine, Elia je objavila svoju knjigu eseja na engleskom jeziku pod naslovom The Wisdom of Aramis u Hrvatskoj, a u mjesecu prosincu Elijina knjiga The Wisdom of Aramis izdana je i u SAD-u, u izdanju nakladničke kuće Balboa Press, A Division of Hay House te tako postala dostupna međunarodnom tržištu. Trenutno radi na svojoj novoj knjizi.
izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...
foto: Petar Kolovrat




