Raspad Rusije - piše Kristijan Krkač

pod pojmom „raspad Rusije“ podrazumijeva se hipotetska situacija raspada Ruske federacije na manje države od kojih se ponekad za neke podrazumijeva kako bi se priključile drugim najčešće susjednim državama

Raspad ne znači „nestanak“, ali znači značajno smanjenje. Tu temu raspravljaju ljudi kao što su: Garry Kasparov, Mikhail Leontyev, Herman Gref, Maxim Kalashnikov, Sergey Kurginyan, Alexander Prokhanov, Natalya Narochnitskaya i Dmitry Medvedev. Raspadom je Sovjetski savez izgubio ne samo količinu teritorija (između 1/5 i 1/4) nego i važne teritorije na zapadu i jugozapadu. Rusija se tako doslovno udaljila od Europe, od arapskog svijeta i od Kine.

Raspad Rusije često se promatra u analogiji s raspadom Sovjetskog saveza. Ta analogija ne treba biti uzeta previše strogo jer je uz niz sličnosti također i puno razlika. Nakon bezrezervne podrške Ukrajini od strane Zapada nakon ruske invazije na nju često se spominje kako je pravi cilj Zapada „oslabljivanje Rusije kako dugoročno ne bi mogla ponoviti bilo što slično bilo gdje“, a sredstvo za taj cilj je potpuna obrana Ukrajine od invazije i oslobođenje cijelog međunarodno priznatog teritorija.

Razni su uzroci propasti velikih država ili zajednica, carstava i kraljevstva. Ti uzroci nisu jednostavni nego složeni, a često spominjani dijelovi tog složenca su međuovisni unutarnji i izvanjski. Unutarnji su najčešće vezani uz urušavanje pravosudnog, gospodarskog i političkog sustava; često uz korupciju, nepotizam i sl., ali i uz želju dijelova za samostalnošću, a izvanjski su najčešće vezani uz vlastite gubitke na međunarodnom planu. V. M. Zubok u djelu „Collapse: The Fall of The Soviet Union“ (YUP, 2021) drži da su unutrašnji razlozi dominantni.

Nasuprot njemu Reuveny, R. i Prakash, A. (1999) „The Afghanistan war and the breakdown of the Soviet Union“ (Review of International Studies , Volume 25 , Issue 4 , October 1999 , pp. 693-708) tvrde kako je invazija na Afganistan značajno pridonijela raspadu SSSR-a. Slično tvrdi i Jason Jay Smart u djelu „Character Assassination: A Tool in International Politics“ (2021; dominantno doktorat iz 2019) tvrdi kako je analogija s gubitkom pri invaziji na Afganistan kao izvanjski jedan od glavnih uzroka. Argument izvanjskog uzroka počiva na analogiji Afganistan-raspad SSSR-a : Ukrajina-raspad Rusije. SSSR je u 9 godina u Afganistanu izgubio 15.000 vojnika, a Rusija je u samo 7 mjeseci u Ukrajini izgubila 50.000 vojnika (to je statistički zanemarive, no ako bi Rusija izgubila recimo 1,4 milijuna vojnika, onda bi to bio 1% ukupne populacije i značajno veći postotak radno i vojno sposobnog stanovništva). Invazija na Afganistan nije bila značajni financijski trošak SSSR-a jer je bilo i značajno većih, dok se pretpostavlja kako je invazija na Ukrajinu značajan financijski trošak.

Ne želeći ulaziti u raspravu o ovoj analogiji ili čak o analogiji s propastima prethodnih velikih vladavina, pretpostavimo kako se ipak radi o i unutrašnjim i izvanjskim uzrocima, ali i o njihovom pozitivnom odnosu, tj. na način da obje skupine uzroka idu u istom ili sličnom smjeru. Izvanjski uzroci su jasni jer Rusija nema osobit status u svjetskoj zajednici, a sad je potpuno srozan (čak i kod negdašnjih bliskih barem partnera, ako ne i bliskih suradnika). Egzistira kao prodavač energenata i prirodnih resursa. Invazija na međunarodno priznatu Ukrajinu to je pogoršala. Ne treba zaboraviti međunarodne sankcije, europsko napuštanje ruskih energenata itd. Ukrajina se želi odmaknuti od Rusije i približiti EU i NATO-u. Za Rusiju gubitak u invaziji na Ukrajinu zaista predstavlja sličnost s gubitkom u invaziji na Afganistan, ali to nema snagu samostalnog uzroka raspada.

Unutarnji uzroci su de facto puno snažniji od izvanjskih. Nikakva vladavina prava, toliko nizak stupanj demokratičnosti da je upitno ima li ruski oblik vladavine uopće smisla nazivati demokracijom, gospodarska kriza i prije invazije, posvemašnja korupcija, nepotizam i vladavina postsocijalističkih elita koje zgrću osobna bogatstva pod cijenu lošeg poslovanja itd. dobar su dio unutarnjih uzroka. Izvanjski uzrok lošeg tijeka invazije za Rusiju i mobilizacija proizveli su dodatne moguće unutarnje uzroke u smislu pobune dijela građana protiv rata i mobilizacije.

Ukratko, očito su zadovoljeni ili se postepeno do kritične mase čini se zadovoljavaju pojedinačni unutrašnji i izvanjski uzroci. Oni zasebno vjerojatno neće dovesti do raspada Rusije. Ono što je potrebno je postojanje istosmjernosti i istovremenosti svih navedenih uzroka, nepostojanje uzroka suprotnih zbivanja i najvažnije sklad unutrašnjih i izvanjskih. Ako bi se to dogodilo, tad bi mogli govoriti o „raspadu Rusije“. Inače ne. U poredbi ne samo s raspadom SSSR-a, ne samo Carske Rusije nego i drugih usporedivih carstava u povijest treba reći kako se raspad rijetko zbiva „preko noći“ već traje neko vrijeme već samim time što su carstva teritorijalno velika.

Ipak, tijekom tog trajanja ili procesa „raspada“ uvijek su utvrđeni ključni događaji i trenuci nakon kojih je bilo jasno da je „raspad“ na djelu i kako nema povratka. Ponekad su to značajni izvanjski gubitci (npr. gubitak u Ukrajini), unutrašnja pobuna (npr. pobuna Rusa protiv mobilizacije), gospodarski slom (npr. učinak sankcija s vremenom) ili ubojstvo pojedinca ili skupine koja je na vlasti (npr. ubojstvo Putina), a često je to sklad više od jednog takvog događaja. Oni mogu biti zgusnuti u 1 ili 7 dana, ali ih se točno razumije kao trenutak u kojem je „raspad“ postao ireverzibilno stanje.

Jesu li te okolnosti nastupile ili su možda svakim danom sve vjerojatnije zanimljivo je pitanje kojim se bave puno pametniji i stručniji ljudi od mene. Ovdje nisam niti namjeravao tvrditi kako će se to zbiti ili ne jer naime ne postoji carstvo, kraljevstvo, država ili zajednica koje je od početka poznate povijesti opstalo do danas pri čemu današnje postojanje etničkih skupina u regijama ili globalno strateški zanemarivim državama ne može predstavljati kontinuitet takvog carstva i sl. Dakle, sva su carstva propala samo je pitanje kad, gdje, kako i pod kojim uvjetima i skladom uzroka.

Raspad SSSR-a i uopće komunističke vladavine u Europi smo doživjeli i može nam se činiti dobrim primjerom, ali prema pričanjima naš baka i djedova to je bio kudikamo manji raspad od raspada primjerice Austrougarske koji su i to doživjeli zato što je taj raspad bio ne samo raspad jedne države i načina vladanja nego i raspad jedne slike svijet, svjetonazora (Weltbild, Weltanschauung) i načina života.

napisao: dr. sc. Kristijan Krkač

Dr. sc. Kristijan Krkač (r. 1970.) profesor je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) od 2003. godine. Prije dolaska na ZŠEM bio je izvanredni profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (1996.-2017.). Kao gostujući profesor bio je na Science Po Lille (Francuska) i Sveučilištu RISEBA (Latvija).

Njegovi istraživački interesi uglavnom su unutar područja poslovne etike, DOP-a i održivosti te u filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Na tim je područjima objavio 12 knjiga te je urednik i kourednik 8 udžbenika, zbornika radova s ​​konferencija, a kao gost urednik uredio je izdanje časopisa Društvene odgovornosti. Autor je i koautor više od 120 izvornih znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, poglavlja u knjigama i članaka o enciklopediji. Objavljivao je za De Gruyter, Springer, Ashgate, Emerald i austrijsko društvo Ludwig Wittgenstein.

Suradnik je urednika u Journal of Social Responsibility Journal (Emerald) i bio je član uredničkog odbora i recenzent nekoliko međunarodnih časopisa i konferencija (Europa, Azija, Sjeverna Amerika) i urednik rubrika za dvije enciklopedije DOP-a (Springer) .

Njegove zapažene ideje uključuju pragmatičnu / morfološku analizu kasnije filozofije L. Wittgensteina, zadani kriterij laganja i preoblikovani koncept društvene neodgovornosti poduzeća.

Cjelovit životopis i bibliografija dostupni su na sljedećoj poveznici.

Izabrani radovi

Filozofija

1. Čuda džungle, Uvod u filozofiju Ludwiga Wittgensteina [Wonders of jungle, Introduction to the Philosophy of Ludwig Wittgenstein], with J. Điri and M. Soldo, Zagreb, ZSEM, MATE d.o.o. 2021.
2. A Custodian of Grammar, Essays on Wittgenstein’s Philosophical Morphology, Lanham, University Press of America, 2012.
3. “Wittgenstein’s four-stroke faces and the idea of visual philosophy”, Wittgenstein Studien, De Gruyter, (online 2019, print 2020), Vol. 11, No. 1, 2020:31-52, DOI: https://doi.org/10.1515/witt-2020-0003.
4. “Modeling axis by rotation” (Điri J., Lukin J., Krkač K.) “Aesthetics today, Contemporary Approaches to the Aesthetics of Nature and of Art, Contributions of the 39th International Wittgenstein Symposium” Majetschak S. Weiberg A. (eds.), Kirchberg am Wechsel, ALWS, 2016, pp. 57-60.
5. „Wittgenstein’s Dubbit III: Caught in Kirchberg am Aspekt-Wechsel“, Wittgenstein Studien, De Gruyter, 1/2010:121-51.

Business ethics, CSR, and Sustainability

1. Poslovna etika, korporacijska društvena odgovornost i održivost [Business Ethics, Corporate Social Responsibility and Sustainability], B. Jalšenjak and K. Krkač (eds.), 2nd edition, ZSEM, MATE, 2016.
2. Encyclopedia of Corporate Social Responsibility, S. A. Idowu (ed. in chief), N. Capaldi, L. Zu, A. Das Gupta (co-editors), Berlin Springer Reference, 2013 (Section editor).
3. “Corporate social irresponsibility: humans vs. artificial intelligence”, Social Responsibility Journal, Vol. 15 No. 6, 2019, pp. 786-802, https://doi.org/10.1108/SRJ-09....
4. “Habitual Lying Re-examined” (K. Krkač, D. Mladić, S. Buzar) in: American Journal of Sociological Research, 2012 2(1): 1-10, DOI: https://doi.org/10.5923/j. sociology.20110101.01.
5. “Acquiring CSR practices: From deception to authenticity”, (J. Debeljak, K. Krkač, I. Bušljeta Banks), in Social Responsibility Journal, 2011, Emerald, VOL. 7, NO. 1, pp. 5-22.

biografija autora izvor: https://zsem.hr/

foto: Karolina Bartulović