Andrija Artuković suđenje - Ekskluzivno u tri nastavka donosimo izvatke iz knjige odvjetnika Silvija Degena

poglavlje o suđenju Andriji Artukoviću

Autorica biografske knjige o glasovitom odvjetniku Silviju Degenu i njegovim najintrigantnijim profesionalnim slučajevima, hrvatska publicistkinja i ugledna književnica Rosie Kugli nam je ustupila za javnu objavu tri intrigantna poglavlja iz novonastale knjige "Silvije Degen - Odvjetnik – svjedok vremena". Zahvaljujemo gospođi Rosie Kugli na ustupljenom foto i tekstualnom materijalu, ovoga nezaobilaznog i napetog štiva, koje se čita kao pravi američki krimić. U nastavku slijedi prva objava.

Suđenje Andriji Artukoviću

Toga kasnojesenskoga dana, 14. studenoga 1984., Andrija Artuković, 85-godišnji onemoćali, teško bolesni i sijedi starac, uhićen je u svome domu u Surfsideu. Sve je izgledalo kao uhićenje nekog opasnog kriminalca: njegovu su kuću opkolili brojni policajci (njih najmanje dvadesetak) i policijski automobili, a čak je i helikopter nadlijetao mjesto uhićenja. Bila su tu, za svaki slučaj, i ambulantna kola u koja su poslije na nosilima unijeli uhićenika.

Bilo je razvidno da će doći do novog suđenja na osnovi novog jugoslavenskog zahtjeva za Artukovićevo izručenje. Artukovićev sin Radoslav, koji se zatim punih šesnaest mjeseci borio da spriječi izručenje, odmah se dao na posao. Angažirao je trojicu veoma uglednih odvjetnika da brane njegovoga oca, a za pomoć se obratio i najupućenijem američkom istraživaču povijesti Nezavisne Države Hrvatske, Henryju de Zengu. Potonji je priskrbio čvrste argumente koji su nedvosmisleno pobijali navode glavnog svjedoka optužbe, stanovitog Bajre Avdića.

Tijekom sudskog postupka odvjetnici su se višekratno pozivali na nemogućnost Artukovića da svjesno i aktivno sudjeluje u postupku i na argumente koji uvjerljivo opovrgavaju navode glavnog svjedoka optužbe, ali sudac Volney Brown koji je vodio sudski postupak nije uvažio argumente obrane, s obrazloženjem da će o njima ionako odlučivati sud u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Valja vjerovati da je sudac Brown doista bio uvjeren u objektivnost jugoslavenskog suda.

Suđenje na Okružnom sudu u Zagrebu

U srijedu 12. veljače 1986. na Zagrebački aerodrom sletio je zrakoplov u kojem je bio i pomno čuvani Andrija Artuković. Iz zrakoplova su na nosilima iznijeli onemoćalog starca i potom ga prebacili u zatvorsku bolnicu na Šimunskoj cesti. Ondje su suci istražitelji višekratno ispitivali Artukovića, neovisno o tome je li on bio voljan ili sposoban odgovarati na njihova pitanja, a da njegovi odvjetnici poslije nisu imali uvida u zapisnike tih saslušanja.

Radoslavu Artukoviću preostalo je još samo jedno: pronaći odvjetnika koji će braniti njegovoga oca. Saznao je da je zagrebački odvjetnik Željko Olujić u više navrata pred jugoslavenskim sudovima branio ljude optužene za političke delikte. Zato ga je već noću 13. veljače nazvao i ponudio mu da brani njegovoga oca. Olujić se našao pred teškom dvojbom: profesionalna mu je dužnost nalagala prihvatiti ulogu branitelja, ali niz nepovoljnih okolnosti govorio je protiv toga. U javnosti se već davno prije, otkako je američki sud donio odluku o izručenju, sustavno počelo stvarati ozračje protiv njegovog mogućeg klijenta i ako se odluči preuzeti obranu znao je da riskira da ga izravno ili neizravno proglase narodnim neprijateljem, zaštitnikom masovnog ubojice, a mogao je očekivati - što se poslije doista i dogodilo - da se ponegdje pojave tvrdnje o tome da radi na "rehabilitaciji ustaštva". Olujić se najposlije ipak odlučio postupiti u skladu s kodeksom odvjetničke profesije i, unatoč svemu što je govorilo protiv toga, prihvatio je ponudu. Slučaj je, međutim, bio toliko složen da je zaključio da će mu biti nužna suradnja dvojice uglednih kolega: zagrebačkog odvjetnika Silvija Degena i beogradskog Srđe Popovića. Obojica su, kao i Olujić, pokazala dovoljno hrabrosti i uključila se u tročlani braniteljski tim, a Radoslav Artuković suglasio se s time. Okružni sud u Zagrebu Artukoviću je odredio i dvojicu odvjetnika po službenoj dužnosti: Marija Kosa i Krešimira Abela. Obojica su, tijekom pripremnih radnji i na samome suđenju, zapravo ometala Artukovićev odvjetnički tim u njegovu radu. Štoviše, imali su, za razliku od Olujića, Degena i Popovića, povlašten pristup optuženiku za njegova boravka u zatvorskoj bolnici i tijekom ispitivanja kojima je podvrgnut. Nasuprot tome, odvjetnici koje je angažirao Radoslav Artuković vrlo često nisu na vrijeme dobivali na uvid čak ni zapisnike o tim ispitivanjima. Bez nekog uvjerljivog razloga istražni je postupak proglašen tajnim, što je značilo da mu ovlašteni branitelji optuženika ne mogu nazočiti, niti znati za njegove rezultate. Takva je bila primjena pravila Zakona o kaznenom postupku na Okružnom sudu u Zagrebu.

Za predsjednika krivičnog vijeća određen je Milko Gajski, u to vrijeme predsjednik Okružnoga suda.

Andriju Artukovića iznose iz aviona

Kako se sudski postupak postupno pretvarao u farsu s predvidljivim ishodom

Od prvoga dana suđenja bila se ustalila procedura da medicinski tim, koji je sačinjavalo petero liječnika, unisono, poput dobro naučene školske lekcije, ponavlja da je Artukovićevo zdravstveno stanje "normalno za starca njegovih godina" te da je, dakle, sposoban sudjelovati u sudskom postupku.

Prvoga dana optuženom su pročitali točke optužnice 1./a i 1./c. Njegov je položaj bio, zapravo, bezizlazan. Kao što navodi odvjetnik Željko Olujić u svojoj knjizi "Kako nisam obranio Andriju Artukovića": "progovori li u korist optužnice - protiv njega je; usprotivi li joj se - reći će mu da laže; ako šuti - priznaje krivicu."

Trećeg dana suđenja predsjednik sudskog vijeća odbio je zahtjev obrane da se suđenje magnetofonski snima, s obrazloženjem da Radio Zagreb ionako snima njegov tijek. Obrana se, dakako, nije mogla koristiti tim snimljenim materijalom, a prvih dana suđenja nije čak pravovremno dobivala ni stenograme, kako bi se mogla pripremiti za ispitivanje svjedoka.

Za ilustraciju postupaka suda prema optuženiku spomenut ćemo samo nekoliko pojedinosti. Sud i tužiteljstvo vrlo često su upadali u riječ Artukoviću, iskazujući elementarni nedostatak pristojnosti, a to je, navodi Olujić, "najmanje što se može iskazati optuženiku kojem se radi o glavi". Došlo je i do susreta Artukovića sa sinom Radoslavom u sudnici, a predsjednik sudskog vijeća nije dopustio niti da se dodirnu! Artuković je bio vidno potresen, ali je onaj već spomenuti liječnički tim žurno objavio da je sposoban za nastavak suđenja.

Obrana je zatražila da se optuženik izvede pred medicinske vještake, ali ovaj put slovenske, kako bi utvrdili njegovo duševno i tjelesno stanje. Zahtjev je, naravno, odbijen, a zastupnica optužbe je branitelje optužila da se u njihovom načinu obrane očituju primjese anglosaksonskoga prava, koje je, dakako, nemoguće usuglasiti s pozitivnim zasadama socijalističkog pravnog sustava. Zasmetalo ju je i to što su se svome branjeniku ponekad obraćali s "gospodine", a ne s "optuženi"!

Tijekom suđenja redali su se iskazi brojnih svjedoka koji su, neki konkretnije, a neki uopćeno, govorili o teškim zločinima ustaškoga režima. No, nije bilo nijednog svjedočenja koje bi nepobitno i uvjerljivo ukazivalo na izravnu i osobnu vezu Andrije Artukovića s tim zločinima.

Krunski svjedok optužbe - Bajro Avdić

Bajro Avdić je kao pripadnik tzv. "divljih" ustaša na početku rata, prema vlastitu priznanju, bio sudionik ratnih zločina na trebinjskome području. Kasnije je, opet prema vlastitim tvrdnjama, u Zagrebu postao vrstan motorist te je "kao discipliniran i sposoban vojnik" uključen u osobnu Pavelićevu pratnju na motorima. U pedesetim je godinama osuđen na 20 godina zatvora, a kazna mu je kasnije ublažena te je pušten iz zatvora poslije 12 godina. Iz vremena prvih njegovih ispitivanja pred jugoslavenskim sudom datira i njegovo svjedočenje o navodnom Artukovićevom zločinu kojem je bio nazočan. Pred Okružnim sudom u Zagrebu Avdić se pojavio samouvjereno, svjestan svoje važnosti kao ključnog svjedoka u suđenju Andriji Artukoviću. Avdić je promijenio svoj iskaz u odnosu na one prijašnje iz pedesetih godina, kako bi udovoljio očekivanjima tužiteljstva i potkrijepio pojedinosti njegovih optužbi. No, pokazalo se da mu to nije bilo nimalo lako jer je u njegovom opširnom svjedočenju trebalo biti točno onako kako se od njega tražilo, tako da je u pojedinim trenutcima gubio nit pripovijedanja i morao se prisjećati onoga što treba reći. Glede toga bio je zanimljiv jedan isječak svjedočenja u kojemu ga predsjednik sudskog vijeća Milko Gajski želi podsjetiti da nešto još nije rekao, a on pokušava dobiti na vremenu da se prisjeti naučene lekcije:

M. Gajski: "Da li se još kojeg događaja sjećate iz te pratnje?"

B. Avdić: "Ja ću vam sve ispričati, polako, nećemo žuriti. Da se i ja prisjetim."

Riječ obrane

Sudsko vijeće koje je odredilo smrtnu kaznu Andriji Artukoviću pokazalo je krajnju neupućenost u povijesne okolnosti u kojima je u vrijeme NDH djelovao Andrija Artuković, kao svojevrsni intelektualni ukras koji je imao prikriti autokratski i zločinački karakter Pavelićeve ustaške vlasti. To vijeće je, višekratno kršeći pravni i pravosudni sustav u okviru kojega je trebalo i moralo djelovati, krnjilo ugled vlastite zemlje u inozemstvu te je tako, u stvari, radilo protiv njenih interesa. S jedne su strane sudili čovjeku koji ni po čemu nije bio sposoban sudjelovati u sudskome procesu, čovjeku koji je u više navrata zaspao tijekom suđenja, a s druge su strane posve neopravdano sasvim zanemarili to da je Artuković pripadao ubilačkom vremenu, što je za svakog objektivnog suca značilo umanjivanje njegove moguće krivnje.

U dogovoru s dvojicom kolega branitelja, odvjetniku Degenu pripala je zadaća da u završnoj riječi govori o medicinskom aspektu suđenja i da optuženika brani od druge točke optužnice, one o navodnom Artukovićevom naređenju da se "kod nekoga dvorca" u okolici Samobora ubiju stotine zarobljenih partizana.

Svoje obraćanje Sudu Degen je započeo za ovaj slučaj važnom opaskom: "Povijest ne može biti predmetom osude, nego samo predmetom prosudbe." Drugim riječima, prošlom vremenu ne možemo suditi - možemo ga prosuđivati.

Ustvrdio je, zatim, da su pred Sudom tijekom tri tjedna suđenja prošle mnoge žrtve ili članovi obitelji žrtava jednog zločinačkog režima i svjedočili o sumraku čovječnosti koji je bio na djelu. Stoga je ovaj postupak postigao ono što je i trebalo postići, a to je kritika fašizma. No, mi ovdje sudimo jednom čovjeku, Andriji Artukoviću, i pritom, kao oni koji sude, ne smijemo poći od toga da je on "balkanski Herostrat", nego mu trebamo suditi za njegova djela ili nedjela počinjena prije više od četrdeset godina. Danas prosuđujemo što se u njegovoj svijesti događalo prije četrdeset i pet godina i to je jedino za što mu možemo suditi. No, postavlja se pitanje: možemo li mu uopće suditi, budući da ovaj Artuković koji je ovdje pred nama nije biološki, ni fizički ni psihički, onaj Artuković iz godine 1941. Sada pred nama sjedi Artuković koji je bolesni i oronuli starac. Ideja koja je njega, a i mnoge druge, u subjektivnom smislu tada nosila dobila je povijesnu kritiku, prosudbu cijeloga svijeta.

Degen je potom istaknuo da se ideja prava ne svodi samo na pravdu, nego sadrži još dvije nezaobilazne vrijednosti: svrsishodnost i pravnu sigurnost. U smislu pravne sigurnosti i Artuković i svaki optuženik uopće ima se pravo pozvati na to da mu sud sudi isključivo po onome za što ga tužitelj optužuje. Osim toga, pravna sigurnost u sebi sadržava i odrednice procesnoga prava, a tu se onda postavlja vrlo važno pitanje: je li Artuković aktivni procesni sudionik?

Upravo zato branitelji smatraju da je pitanje zdravstvenoga stanja optuženika i njegove sposobnosti aktivnoga sudjelovanja u ovom postupku izuzetno važno, i to toliko da bi, po njihovu mišljenju, trebalo doći do obustave postupka.

Andrija Artuković

Činjenica da se A. Artuković liječio i da je pokazivao istovjetna dementna stanja kao na ovome procesu, zaključio je Degen, govori u prilog tvrdnji da on nije osoba koja glumi svoju bolest, nego je, upravo suprotno, osoba koja glumi da nije bolesna.

Medicinski vještaci u ovom postupku nisu priznali status senilne demencije Artukoviću, nego su čak ustvrdili da se njegovo stanje poboljšalo, što je u ovakvim slučajevima nevjerojatna i nigdje zabilježena pojava.

Nasuprot tome, njegovi branitelji, s obzirom na njegovo stanje, uopće nisu mogli uspostaviti kontakt s optuženikom u svezi sa činjenicama iz optužnoga spisa, a napose kod predočavanja raznih dokumenata. U tome nisu uspjeli od 20. veljače, pa sve do 8. svibnja 1986., odnosno u najmanje 40 razgovora. A ovdje, tijekom suđenja na ovome sudu, liječnički tim svakodnevno iznosi tvrdnju da je psihofizičko stanje A. Artukovića takvo da je sposoban sudjelovati u krivičnom postupku. Zbog toga su branitelji zatražili gerijatrijsko - psihijatrijsko nadvještačenje, kojim bi se nedvosmisleno utvrdila sposobnost ili nesposobnost optuženika da sudjeluje u sudskom postupku. Svi zahtjevi su odbijeni, s obrazloženjem da je liječnički tim što ga je Sud odredio stručan, što je istovremeno značilo da su četvorica vrhunskih američkih liječnika, koji su kod Artukovića dijagnosticirali niz tjelesnih i duševnih oboljenja koja su mu onemogućila aktivno sudjelovanje u sudskom postupku, medicinski amateri.

Degen je, premda za suđenje Artukoviću nema posve odgovarajućeg presedana u međunarodnoj sudskoj praksi, podsjetio da je na poznatom Nürnberškom procesu njemačkim ratnim zločincima američki psiholog G. M. Gilbert zaključio da iz procesa valja isključiti Gustava Kruppa jer da je već tako starački dementan da nije kadar pratiti proces.

Artukovićev branitelj zatim je iznio niz konkretnih pojedinosti koje su nedvosmislena potvrda da optuženik nije sposoban aktivno sudjelovati u sudskom postupku.

- Unatoč tome što su imali desetke kontakata s njime, Artuković nije upamtio imena svojih branitelja.

- Rijetko je točno odgovarao na upit koliko mu je godina, a nikada nije znao odgovoriti koja je kalendarska godina.

- Optužnicu ni u jednom trenutku nije razumio i nije kadar ponoviti četiri točke optužnice.

- Ne orijentira se niti u prostoru, niti u vremenu, a ne zna ni pred kojim mu se sudom sudi.

- Tijekom istražnoga postupka na ovome Sudu, Artuković je, između ostaloga, kazao i sljedeće (navedeno na 9. i 10. stranici istražnog zapisnika od 3. ožujka 1986.): "Ja sam si uzeo slobodu iz zatvora engleskoga da održim govor ruskome narodu. Moj govor je bio vrlo kratak. Samo što sam ga završio . . . nije prošlo ni pola minute, slavni ruski narod je za pola minute, štono riječ, prešao na katoličku vjeru, i to ni manje ni više nego dvijestotine i trideset milijuna naroda."

- Obrana mu je morala postaviti pitanje pred kojim mu se sudom sudi, na što smo dobili odgovor da je to sud u Americi i da je on ugrabljen i doveden u južnu Srbiju, da je zlostavljan i oslijepljen od Đilasa. Svima je bilo jasno da je riječ o očito dementnoj osobi koja, kao takva, ne može biti procesni sudionik.

- Optuženik je u više navrata tijekom rasprave, i to za vrijeme najneugodnijih i najtežih iskaza, zaspao, tako da su ga sudski stražari budili. Ima li jasnijeg pokazatelja da ga se nipošto ne može smatrati aktivnim sudionikom sudskog postupka? Optuženiku se može suditi jedino ako je sposoban shvatiti za što ga optužujemo. U suprotnome, gubi se svrha bilo kakvog suđenja, a potpuno nestaje ideja prava, svrsishodnosti i pravne sigurnosti.

"U ime naroda!"

Sva nastojanja Artukovićevih branitelja da ukažu na niz propusta i nelogičnosti u sudskom postupku, na nepostojanje neporecivih dokaza koji bi potvrđivali Artukovićevu krivnju i na njegovu nesposobnost da aktivno sudjeluje u suđenju, pokazali su se uzaludnima. Presuda Artukoviću već odavno je bila donesena - na novinskim stupcima, u televizijskim i radijskim emisijama, u samim formulacijama optužnice i, nadasve, u načinu na koji je vođen sudski postupak. Stoga je i presuda (koju nikako ne bismo mogli nazvati pravorijekom) bila posve očekivana: Andrija Artuković osuđen je na smrt. Zar je uopće moglo biti drukčije, kad je sam predsjednik sudskoga vijeća Milko Gajski pri kraju govora uzveličao svejdočenje Bajre Avdića? Neštedimice je hvalio njegovu točnost u iznošenju pojedinosti i naglasio da je Avdić u svome iskazu cijelo vrijeme govorio bez ikakvih proturječja i odstupanja od bitnih činjenica. Drugim riječima, pohvalio je učenika za, smatrao je, dobro naučenu lekciju.

U svojoj knjizi "Kako nisam obranio Andriju Artukovića" Željko Olujić veoma lucidno zapaža: " . . . je li osuda Nezavisne Države Hrvatske (jer o tome je, zapravo, bila riječ - op. autorice) donesena na Okružnome sudu u Zagrebu u procesu dr. Andriji Artukoviću, uopće primjerena kad se njezinom ministru unutarnjih poslova ne može dokazati nijedno inkrimirano djelo, ustvari ništa osim supotpisivanja nekih zakonskih odredaba i potpisivanja provedbenih zakonskih odredaba? Osim toga i moralne krivnje dr. Artukovića, nije na suđenju dokazano baš ništa."

I žalbe Artukovićevih branitelja bile su unaprijed osuđene na neuspjeh

Sva trojica Artukovićevih odvjetnika podnijela su žalbe na presudu Okružnoga suda u Zagrebu, držeći se pritom onih segmenata obrane koje su osobno obradili. Žalbe su uputili Vrhovnome sudu SR Hrvatske. Tužilaštvo je, sukladno proceduri, uložilo prigovore na te žalbe koje je Vrhovni sud prihvatio.

I presuda Saveznoga suda kojom je potvrđena presuda Vrhovnoga suda SR Hrvatske, a time i Okružnoga suda u Zagrebu, pokazala je da i njeni članovi, prema očekivanju, u svemu podržavaju svoje kolege iz nižestupanjskih sudova kao i tužitelje. Što je braniteljima preostalo učiniti?

Jedino što je preostalo bilo je za Artukovića zatražiti pomilovanje. Pomilovanje se, posve razmuljivo, može zamoliti isključivo uz dopuštenje osuđenika. No, osuđenik nije bio kadar izjasniti se o tome, a njegova obitelj nije htjela ni čuti za to, opravdano držeći da bi takvo što bilo ponižavajuće za čovjeka koji je osuđen, a da mu krivnja nipošto nije bila dokazana. Dodatni razlog bila je i činjenica da pomilovanje od smrtne kazne ne podrazumijeva i oslobađanje iz zatvora. Artuković je, dakle, bio osuđen umrijeti u jugoslavenskom zatvoru ili u nekoj sličnoj ustanovi.

Silvije Degen i Željko Olujić, čiji je Artuković još uvijek bio klijent, odlučili su se sami podnijeti molbu za pomilovanje. Okružni sud u Zagrebu odbacio je tu molbu kao nedopuštenu rješenjem izdanim 27. ožujka 1987. Od dana primitka toga rješenja Okružnoga suda odvjetnici su imali tri dana da bi se na nj žalili. No, i prije nego su uputili žalbu, Okružni je sud donio rješenje kojim se odgađa izvršenje smrtne kazne. Obrazloženje je bilo gotovo nevjerojatno: naime, isti oni medicinski vještaci koji su tijekom suđenja sveudilj tvrdili da je Artuković sposoban sudjelovati u sudskom postupku, sada su odjednom zaključili da je on obolio. Promjenu njegova zdravstvenog stanja proglasili su "kvalitativnom", a usto su istaknuli još jednu značajku Artukovićeve bolesti, a to je bila "progresivnost".

Rješenje je postalo pravomoćno i time je stavljena točka na cijeli slučaj. Vladajuća politika samim je suđenjem i presudom dobila ono što je tražila i sada Artukovića više nije trebalo strijeljati. Neka samo umre u zatvoru. Za jugoslavenski politički vrh varijanta s neprekidnim odgađanjem izvršenja smrtne kazne bila je zacijelo najbezbolnija. Dapače, time je pred svjetskom javnošću očitovana navodna humanost države koja je Artukoviću sudila.

Andrija Artukovič umro je u jugoslavenskom zatvoru, dosta brzo poslije izricanja presude. Prema zakonu, njegova obitelj nije mogla saznati gdje je zakopano njegovo tijelo, a jedva je ishodila dopuštenje da ga u zatvorskoj bolnici pričesti katolički svećenik. Oronuli starac napustio je ovaj svijet, a da jamačno nije bio ni svjestan što se zapravo s njime dogodilo.

Knjiga "Silvije Degen Odvjetnik – svjedok vremena" može se naručiti preko Umjetničke organizacije Kugli&Kugli, ( https://www.kugliikugli.hr/hr/ ) ili preko HRVATSKA AUTORSKA AGENCIJA – CIV d.o.o. iz Zagreba, Ribnjak 40. 10 000 Zagreb

Andrija Artukovič hrvatski odvjetnik i političar (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. XI. 1899 – Zagreb, 16. I. 1988). Diplomirao i doktorirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Od 1924. radio kao sudski pripravnik u Zagrebu, a 1926. otvorio odvjetnički ured u Gospiću. Godine 1932. sudjelovao u Velebitskom ustanku, a 31. VIII. iste godine emigrirao je u Italiju, gdje ga je Ante Pavelić imenovao pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Osumnjičen za sudioništvo u pripremama atentata u Marseilleu, uhićen u listopadu 1934. u Londonu i predan Francuskoj, koja ga je u siječnju 1935. izručila Jugoslaviji. Nakon 16 mjeseci zatvora u Beogradu, oslobođen je sudskom presudom. Od svibnja 1936. ponovno je u emigraciji do uspostave NDH, kada je najprije imenovan članom Hrvatskog državnog vodstva (privremene vlade NDH), a potom ministrom unutarnjih poslova u prvoj vladi NDH. Kao ministar unutarnjih poslova imao je važnu ulogu u pripremi i provedbi rasnih zakona donesenih 30. IV. i 4. VI. 1941. te je javno zagovarao rješenje židovskoga pitanja kao što ga je riješila njemačka vlada. Svojim je djelovanjem 1941−42. postavio temelje organizacije progona Židova, Roma i Srba te političkih protivnika NDH u Hrvatskoj i BiH tijekom Drugoga svjetskog rata. Od listopada 1942. do sredine 1943. bio je ministar pravosuđa i bogoštovlja, a zatim je ponovno preuzeo resor unutarnjih poslova te je od listopada 1943. do sloma NDH bio državni prabilježnik – čuvar državnoga pečata. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku i otišao u Austriju, odatle u Irsku, a 1948. u SAD te se nastanio u Kaliforniji. U srpnju 1945. jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem. Jugoslavenske su vlasti više puta tražile njegovo izručenje, a izručen je u veljači 1986. Iste godine Okružni sud u Zagrebu izrekao mu je smrtnu kaznu za ratni zločin. Zbog visoke životne dobi i teška zdravstvena stanja presuda nije izvršena. Umro je u bolnici Kaznenoga doma u Zagrebu.

Citiranje:
Artuković, Andrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

biografija Andrije Artukovića, izvor: https://www.enciklopedija.hr/

izvor teksta i foto: Umjetnička organizacija Kugli&Kugli