Globalno selo ne podnosi tradiciju - piše Elia Pekica Pagon

što učiniti s takvim uvrnutim svijetom i njegovim društvom kada se unaprijed zna tko će biti gubitnik u tom surovom procesu globalizacije? Ne kaže se uzalud – ‘došli divlji, istjerali pitome’

Nikada se prije ovaj svijet nije toliko rugao tradicionalnim vrijednostima kao danas. Nikada prije ljudi nisu bili toliko otuđeni i odvojeni jedni od drugih, ali i od sebe samih i svoje biti, svog podrijetla i obitelji. Bezvrijednosti su postale nove vrijednosti. Nakaznost je postala nova ljepota. Brutalnost je postala nova ljubaznost, sebičnost nova empatija, glupost i površnost nova pamet, sotonizam nova duhovnost. Abnormalnost je danas nažalost postala nova normalnost.

Ljudi su na zaprepaštenje mnogih pozvani sami odlučiti hoće li biti muškarci ili žene, umjesto da žive onakvi kakve ih je Bog stvorio. Igraju se bogova. Oni sami žele biti bogovi. Je li to normalno? Izruguju se samima sebi i svijetu oko sebe. Nikada prije nismo svjedočili tolikim abnormalnostima kao danas. Sve ono što smo do jučer smatrali normalnim i društveno prihvatljivim, danas biva ismijano, dok se abnormalnosti i anomalije slave u ime tolerancije drugih i drugačijih ljudi. Ne. Nitko ne govori da svi trebamo biti isti.

Naprotiv. Trebali bismo cijeniti jedni druge i naše raznolikosti, ali novo-abnormalnom svijetu to nije dovoljno. On od ljudi traži obrnutu asimilaciju – on od nas traži da se odreknemo sebe i svoje tradicije, kulture i običaja u ime globalnog ludila. Ovaj ludi svijet od nas traži da se asimiliramo u obrnutom smjeru. Ovom svijetu više ne odgovara da svaka zemlja i svaki narod ima neka svoja obilježja. Sada mu više odgovara da šutke pristanemo biti stanovnici jednoličnog i dosadnog Globalnog sela.

Nekada je bio običaj da se sljubimo sa sredinom u koju dolazimo kao stranci, odnosno da poštujemo tradiciju, kulturu i običaje te sredine i obrnuto – od stranaca se očekivalo da poštuju našu tradiciju i o njoj uče od nas. Danas su stvari bitno drugačije, jer tog međusobnog poštovanja više nema, jer su nastupila neka nova pravila igre.

Ima dosta ljudi koji uistinu poštuju i vole sve ljude svijeta, ali s druge strane ima i onih koji ne poštuju nikoga osim one koji su njima slični. I, što sad? O tome vladari svijeta nisu razmišljali dok su nas sve trpali u lonac za taljenje ili možda baš jesu pa im sada sve ide po planu. Ljudi koji poštuju sve ljude svijeta nikada neće isticati svoje stavove i nametati nekome svoju volju ili uvjerenja, dok će ljudi koji priznaju samo sebe i sebi slične itekako isticati svoje simbole i činiti sve da svaku stopu ovoga svijeta obilježe svojom tradicijom, namećući je ostatku svijeta.

Što učiniti s takvim uvrnutim svijetom i njegovim društvom kada se unaprijed zna tko će biti gubitnik u tom surovom procesu globalizacije? Ne kaže se uzalud – ‘došli divlji, istjerali pitome’. Koliko se danas uopće isplati biti pitom u ovom sve surovijem svijetu? Divljim ljudima željnima nametanja svoje volje drugima paše da budemo pokorni i pitomi.

Moramo postati svjesni gorke činjenice da na svijetu ima jako puno skupina ljudi koji poštuju isključivo svoje običaje i svoju tradiciju, dok oni ekstremniji među njima druge i drugačije ljude smatraju manje vrijednima, nevjernicima, pa čak i neprijateljima koje treba eliminirati i tome slično, a to nije nimalo bezazleno i to je točka kada bismo trebali stati i malo bolje razmisliti o projektu Globalnog sela i pojmu tolerancije drugih i drugačijih i njezinu pragu.

Upitamo se: Kako se u društvu takvih raspamećenih ljudi može osjećati čovjek koji cijeni i poštuje sve ljude svijeta i nema problema s tim da svatko ima pravo na svoj pristup životu? Što je bilo s onim – živi i pusti druge da žive? Dok ti voliš sve ljude svijeta, jer si tako odgojen i smatraš to ispravnim stavom, odjednom shvatiš da na svijetu ima ljudi kojima je mržnja prema svima koji su po bilo čemu različiti od njih usađena duboko u njih. Teška je to i vrlo bolna spoznaja.

Kada slušaš te ekstremiste kojih ima sve više i više kako s mržnjom progovaraju o ‘drugima i drugačijima od njih’ i što bi im sve radili, krv ti se sledi u žilama i odmah shvatiš da je ‘melting pot’ propali i potpuno promašeni projekt globalizacije kao procesa koja je sada očito dosegla svoj vrhunac čineći sve naše gradove jednoobraznim i vrlo opasnim globalnim središtima u kojima neprestano traju ‘igre gladi’. Ulice i trgovi više nisu mirna i sigurna okupljališta i šetališta, već bojna polja na kojima se odvija borba između onih koji napadaju druge i drugačije i onih koji se uopće ne brane pri tim napadima.

Da. Svijet je postao Globalno selo u doslovnom smislu. Nestaju lokalni običaji i tradicije. Stanovništvo se mijenja. Sve postaje jednoobrazno i nezanimljivo. Ljudi se povlače u sebe i svoje živote sve manje vjerujući jedni drugima. Nema nikakvih posebnosti ni zanimljivosti. Globalno selo ne podnosi lokalne tradicije, kulturu i običaje. Globalno selo je bojno polje na kojem će stradati svi oni ljudi koji su se odrekli sebe i svoje tradicije.

Raznolikost se rastopila i pretvorila svijet u dosadno Globalno selo puno ljudi kojima je zajedničko još jedino tlo po kojem hodaju uz iznimku pojedinih zajednica koje pokušavaju sačuvati svoje običaje i tradiciju ne samo u svojim domicilnim sredinama, već to čine gdje god bili želeći biti u društvu sebi sličnih ljudi. I, nije uopće problem u tome, već u ekstremnim skupinama koje žele nametati svoje običaje drugim ljudima diljem svijeta. Na taj način agresivni i nametljivi ljudi tjeraju u kut kulturne i civilizirane ljude koji se pri susretu s nametljivcima koji ne priznaju nikoga osim sebe i svoje, povlače u sebe, ne želeći ulaziti u bilo kakve sukobe s nasilnicima koji prema njima otvoreno iskazuju mržnju, jer su drugačiji od njih.

Pitam se – zašto smo i kada mi odustali od druženja i zbližavanja s nama sličnim ljudima, već smo još k tome dozvolili da nas lokalni političari dodatno posvađaju i podijele te smo se predali nekim tobože ‘globalnim trendovima’ u ruke, želeći biti suvereni dio velikog svijeta kako bismo nakon toga doživjeli vatreno buđenje shvativši da u tom procesu taljenja svih mogućih različitosti možemo biti samo gubitnici ako ne znamo voljeti sebe i svoje i poštovati jedni druge na mikro razini?

Vrlo je skupo danas odreći se svog podrijetla i tradicije, odreći se naše istine u korist lažnog, prijetvornog i licemjernog ‘melting pota’, integriranog multietničkog i multikulturalnog društva. Ta ideja da se od svake etničke skupine uzme ponešto s krajnjim ciljem stvaranja zajedničke kulture i jedne posve nove ‘globalne civilizacije’ pokazala se u praksi potpunosti promašenom.

Zajednički globalni identitet koji je bio cilj globalizacije ne može i nikada neće postojati, jer pretpostavka za očuvanjem svih tradicija po receptu ‘od svake po malo’ bila bi međusobno poštovanje među ljudima različitih pogleda na svijet i različitih običaja, a toga nema ni u tragovima ni na mikro razini, a kamoli na globalnoj makro razini. Kako će ta priča završiti ako nastavimo s taljenjem u korist divljih i na štetu pitomih skupina ljudi? Odgovor je više nego jasan – divlji će pomesti pitome.

Hoćemo li doista to dozvoliti? Kako stati na kraj toj negativnoj strani globalizacijskih procesa kojoj nas izlažu svjetski vladari i njihove političke marionete? I, možemo li se uopće sukobljavati s ljudima koji nas mrze bez ikakvog razumnog argumenta ili opravdanja (može li mržnja uopće imati opravdanje? op.a.), dok mi iskazujemo poštovanje prema njima, jer poštujemo druge i drugačije?

Nemojmo se nikada odricati sebe, svoga podrijetla, naše tradicije i starih narodnih običaja naših najdražih baka i djedova koji su usnuli vječni san držeći nas za ruku prije sna, smireno nas gledajući, vjerujući da je sve kako treba biti i da u nama živi sve ono što smo zajedno živjeli i da u nama gori vječni plamen koji su davno zapalili naši predci. Dok su nas gledali u tim zadnjim minutama života, gledali su svoju budućnost u našim očima, uvjereni kako ćemo u ime ljubavi koju su nam poklonili, nastaviti ići njihovim putem.

Sjetimo ih se! Sjetimo se svega onoga što su nas učili naši stari. Sjetimo se njihove ljubavi. Sjetimo se tko smo i čiji smo i počnimo jedni druge voljeti! Poštujmo tuđe običaje, ali sjetimo se i svih naših običaja koje smo možda zanemarili u korist Globalnog sela i na vlastitu štetu. Nikada nemojmo nametati svoja uvjerenja drugima, ali nemojmo dozvoliti niti da nama netko nameće svoja uvjerenja i pravila igre koja su po našim uvjerenjima neprihvatljiva i krajnje sramotna.

napisala: Elia Pekica Pagon za news portal Epoha

suvremeni news portal Epoha za kulturu komuniciranja pratite na njihovom web sjedištu https://epoha.com.hr/

te FB profilu https://www.facebook.com/epoha..

Elia Patricia Pekica Pagon (Zagreb, 16. rujna 1971.), hrvatska pjesnikinja, publicistica, marketinška stručnjakinja i umjetnička fotografkinja. Kći je hrvatskog međunarodno poznatog komunikologa Marka Pekice.

Elia Pekica Pagon, Mag. educ. philol. angl. i Mag. educ. philol. ital., publicistkinja, pjesnikinja, marketinška stručnjakinja, umjetnička fotografkinja, (Zagreb, 16. IX. 1971.) u rodnom je gradu završila osnovno (OŠ Jabukovac), srednje (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi; popularno zvan Kultura – stručni suradnik za televiziju, film i kazalište) i fakultetsko obrazovanje (magistra edukacije engleskog i talijanskog jezika i književnosti) te poslijediplomski studij amerikanistike (Filozofski fakultet, Zagreb). Usavršavala se u Italiji (Firenze, Perugia, Rimini) i Velikoj Britaniji (Brighton, Cambridge, London, Rickmansworth, Weybridge). Osim engleskog i talijanskog jezika koje je studirala, je učila je španjolski, francuski, njemački i kineski jezik. U svojim brojnim putovanjima imala je priliku izbliza se upoznati s poviješću, tradicijom i kulturom raznih zemalja, što je uvelike utjecalo na njezino poimanje svijeta. Novinarskim radom bavi se od rane mladosti kada je svoje radove na temu glazbe objavljivala u hrvatskom dvotjedniku za mladež Pop Extra koji se bavio estradom, izlazio je od 1992. do 1995. godine te u časopisu za mlade Rocky Express koji se ponajviše bavio glazbom, a također je izlazio devedesetih godina.

Po završetku studija na Filozofskom fakultetu, usporedo s poslijediplomskim studijem amerikanistike, radila je za multinacionalne kompanije British Airways, Marks & Spencer, Baxter i Hill & Knowlton, gdje je obnašala dužnost direktorice marketinga i prodaje te vodila odnose s javnošću, a engleski jezik je predavala na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora po akreditaciji WERBE AKADEMIE am WIFI Wien.

Nakon stečenih iskustava u stranim multinacionalnim kompanijama na području tržišnog komuniciranja i odnosa s javnošću te uvidjevši da Hrvatska nema svoj časopis za tržišne komunikacije, Elia je zajedno s ocem Markom, međunarodno priznatim komunikologom, godine 2001. pokrenula strukovno glasilo, mjesečnik Zvono – časopis za marketing u praksi. Časopis Zvono izlazio je od 2001. do 2004. godine kada nastavlja izlaziti također kao mjesečnik pod imenom Epoha – časopis za kulturu komuniciranja, a redovno je izlazio sve do siječnja 2009. godine praćen sloganom – Gradimo mostove među ljudima, vremenima i prostorima. U spomenutim časopisima Elia je kao glavna urednica istih, kroz dugi niz godina objavljivala društveno angažirane eseje, kritičke osvrte i recenzije te intervjue s istaknutim stručnjacima iz raznih polja ljudskih djelatnosti. U siječnju i listopadu 2006. godine objavljena su dva posebna izdanja časopisa Epoha broj 58 i 67 posvećena Elijinim razgovorima s njoj vrlo dragim sugovornikom, prof. Slavkom Kulićem pod naslovima Razgovor o globalizaciji i Razgovor o globalizaciji i privatizaciji.

Uz sve ostale Elijine interese, poetsko stvaralaštvo je nešto čemu se uvijek rado vraća i u čemu posebno uživa. Svoje prve pjesničke uradke Elia je, na prijedlog profesora Stipe Grgasa objavila u zadarskom Glasju – časopisu za književnost i umjetnost koji je izlazio od 1994. do 2004. godine. Iza toga uslijedile se objave Elijinih pjesama u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo. Do sada je objavila tri zbirke pjesama: Sama (Ceres, Zagreb, 1998.), U podnožju neba (Ceres, Zagreb, 1999.) i Ljubavne pjesme (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1999.). Recenzenti Elijinih zbirki poezije bili su poznati hrvatski akademici Ivan Slamnig i Ante Stamać izrazivši se vrlo afirmativno o njezinu poetskom stvaralaštvu, o kojem su se u više navrata vrlo pohvalno izrazili i Ranko Marinković, Dragutin Tadijanović, Zlatko Tomičić te brojni drugi autoriteti hrvatske književnosti. U pripremi je i četvrta Elijina zbirka pjesama pod radnim naslovom Ime jeseni. Godine 2016. Elia je s velikom ljubavlju uredila i bila nakladnik zbirke poezije na čakavskom narječju svoga oca Marka – Ivana Pekice pod naslovom Istro mila moja, lipa mati moja.

Godine 2008. Elia je objavila svoju knjigu eseja pod naslovom Globalno usijanje u izdanju nakladničke kuće Elpeluba d.o.o., dok je svoje najopsežnije djelo, svojevrsni leksikon na temu globalizacije pod naslovom Na Diogenovu putu, objavila 2010. godine u izdanju Sono grupe d.o.o. iz Poreča, Unex grupe d.o.o. iz Zagreba te nakladničke kuće Znanje d.o.o. iz Zagreba. Knjiga sadrži Elijine razgovore s istaknutim hrvatskim i svjetskim autorima i znanstvenicima (od Miltona Glasera do Noama Chomskog) s raznih područja (sociologija, likovna umjetnost, jezikoslovlje, povijest, komunikologija, gospodarstvo, arhitektura, glazba, dizajn, fotografija,..).

Od 2008. do 2012. godine bila je stalna kolumnistica tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U listopadu 2010. godine Elijin osvrt na lik i djelo legendarnog hrvatskog karikaturista Ota Reisingera pod nazivom Susreti sjećanja i sreće objavljen je u knjizi Susreti s velikim Otom Reisingerom, hrvatskog književnika i karikaturista Janka Bučara čiji je nakladnik Hrvatsko društvo karikaturista.

U prosincu 2010. godine na poziv Centra za poslovnu etiku Konrad Adenauer Stiftung i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Pekica sudjeluje na međunarodnom simpoziju pod nazivom Siromaštvo i etika u sklopu kojeg je njezino izlaganje u obliku eseja pod naslovom Globalno etičko povjerenstvo objavljeno u istoimenoj knjizi Siromaštvo i etika koja je izašla 2011. godine u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, a koju je uredio Prof. dr. sc. Ivan Koprek.

Od 2012. godine surađuje s regionalnim mjesečnikom za marketing i odnose s javnošću Media Marketing iz Sarajeva koji donosi vijesti iz oglašivačke industrije iz regije i svijeta.

Od 2014. godine Elia je stalna kolumnistica i suradnica regionalnog Web portala za marketing i odnose s javnošću Media Marketing (www.media-marketing.com). U prosincu 2014. godine Elijine kolumne objavljene su u knjizi kolumni raznih autora Media Marketinga pod naslovom I ja sam bio, čiji je glavni urednik bio Ekrem Dupanović, a izdavač NO LIMIT, Sarajevo. Stručne tekstove objavljuje i u inozemnim časopisima Magazine World (Velika Britanija) i Kreativ (Mađarska).

Osim na hrvatskom Pekica piše i na engleskom jeziku. U SAD-u je objavila svoju poeziju u nekoliko antologija: The Enchantment of Memory (2001.), A Grasp at Eternity (2001.), The Best Poems & Poets of 2001 (2002.), On Gossamer Wings (2002.), The Road That Never Ends (2003.).

Fotografija je također jedna od Elijinih ljubavi. Do sada je svoje fotografije izlagala na skupnim izložbama fotografija u Zagrebu (Fotoklub Zagreb) te u Houstonu (SAD) gdje je 2007. godine s ocem Markom sudjelovala sa svoje 42 fotografije na velikoj međunarodnoj izložbi pod nazivom Never Been to Houston. Uz fotografiju, Elijin hobi je i figurativno slikarstvo, ali svoje radove do sada nije izlagala.

Godine 2015. izašla je Elijina knjiga pod naslovom Manifest humanosti (prvo izdanje), zbirka autoričinih eseja nastalih u razdoblju od 2008. do 2014. godine. Knjiga eseja pod nazivom Oči našeg vremena (prvo izdanje) objavljena je 2016. godine donoseći autoričine eseje nastale u razdoblju od 2008. do 2016. godine, a kako su prva izdanja obiju spomenutih knjiga eseja bila rasprodana, godine 2016. tiskana su druga neizmijenjena izdanja obje knjige. U mjesecu studenom 2018. godine, Elia je objavila svoju knjigu eseja na engleskom jeziku pod naslovom The Wisdom of Aramis u Hrvatskoj, a u mjesecu prosincu Elijina knjiga The Wisdom of Aramis izdana je i u SAD-u, u izdanju nakladničke kuće Balboa Press, A Division of Hay House te tako postala dostupna međunarodnom tržištu. Trenutno radi na svojoj novoj knjizi.

izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...

foto naslovne fotografije: privatna arhiva Elia Patricia Pekica Pagon