Tko proizvodi cjepivo protiv antisemitizma? - piše Sead Alić

platnene maske bit će zamijenjene maskama licemjerja

1.

Za razliku od pojmova antijudaizam , judeofobija i antižidovstvo kojima se precizno adresira mržnja prema Židovima i/ili židovstvu, pojam antisemitizam lingvistički i politički netočan je i nekorektan pojam. Mržnja prema jednom semitskom narodu podiže se na razinu mržnje prema svim semitskim narodima. Promašenost ovog pojma posebno dolazi do izražaja u svjetlu aktualne agresije semitskih Židova Izraela na semitske Arape Palestine i Okupiranih arapskih teritorija.

Arapi su također semitski narod. Njihov jezik spada u semitsku skupinu jezika. Imajući na umu odnose Izraelaca i Palestinaca onda bi se moralo reći da Semiti mrze Semite. To naravno nije bila intencija Marrovog pojma antisemitizam koji je nastao da bi se etnički 'čisti Arijevci' suprotstavili Židovima (koji su bili Semiti).

Vjerske i kulturne razlike uzdignute su tako na razinu etničkog sukoba. Slabost 'germanskog duha' proizvela je nepreciznu naljepnicu koju danas cionacisti i njihovi ideološki i politički sljedbenici šire diljem Europe i svijeta.

Argument koji pokušava reći da zastarjelost i promašenost pojma antisemitizam nije argument, proizvod je cionacističke propagande koja, proizvodeći nove količine krivnje zbog zločina koji su nekada činjeni nad židovskim narodom, želi onemogućiti kritičku misao o vlastitim zločinima u Palestini.

Oni koji su (nekada) mrzili Židove, nisu mislili i na Arape. Bili su to uglavnom Europljani koji su Židove doživljavali kao ono Drugo spram kojega treba graditi i razvijati vlastiti identitet. Za to vrijeme Arapi su sa Židovima u Palestini mirno živjeli. Mir je potrajao dok se nisu pojavili židovski migranti koji su bježali iz Europe i Rusije, doseljenici koji su se poželjeli proširiti na cijelo područje Palestine (a danas i šire). Cionizam je izrastao u cionacizam a taj cionacizam danas se koristi starom naljepnicom antisemitizma da bi spriječio kritiku vlastitih zločina.

Pojam antisemitizam stoga nema smisla. Stvoren je kao rezultat ideoloških potreba suprotstavljanja židovskim bankarskim i novim izrastajućim političkim centrima moći, pa to treba uvijek imati na umu. Jednako tako, stare predrasude o Židovima ne smiju se uzimati kao dokaz ispravnosti predrasuda cionacizma.

Lingvistički neprecizna i netočna formulacija ne smije se prihvatiti samo zato što se često koristi u javnosti. I propagandni slogani se često čuju u javnosti pa nitko i ne pokušava poistovjetiti ih s istinom.

No antisemitizam je postao pojam/fenomen o kojemu se u svim medijima svijeta mnogo govori. Antisemitizam je postao moralna barijera, etiketa za moralno-politički nepodobne osobe, strašilo kojim se priječi kritička misao o cionacističkoj, izraelskoj, neokolonijalnoj politici prema Palestini i Palestincima.

Na djelu je politiziranje etnosa, vrlo opasno politiziranje religije koje uvijek završava u okrutnim ratovima u ime Boga. Kada iza takvih tendencija stanu vodeća vojna sila na svijetu (SAD), te vodeće države Zapada općenito, onda je to znak za veliku uzbunu. Znak je to da je propaganda odradila ogroman posao i da je na kritičkoj misli sada zadatak dekonstrukcije plana koji je najavljen od Izraela, a kojega podržavaju i aktualna američka, i aktualna europska politika. Cionacizam je ideologija nacizma obučena u cionističko ruho. To je ideologija koja najavljuje svoje širenje na Bliskom istoku, te svojim radikalnim vjerskim stavovima prijeti vjernicima svih ostalih religija svijeta.

Stvorena je, a i dalje se stvara i produbljuje histerija oko nečega što ima elemente postojanja ali što nikada nije do kraja proučeno i znanstveno dokazano. Kritičari nomenklature koja razvija političku, ekonomsku, znanstvenu i medijsku histeriju osuđeni su na ekskomunikaciju. Za to vrijeme nomenklatura političara, medijskih decision makera i ostalih članova cionacističkih sljedbenika, postavljaju temelje teokratskom poretku svijeta ujedinjenog 'spasenjem' od strane religije 'izabranoga naroda'.

Stvar (u medijskoj dimenziji) dosta podsjeća na vrijeme Covida. Tko se suprotstavio covid-histeriji bio je neprijatelj zapadnih vrijednosti. Tko se nije htio cijepiti bio je napadan, nazivan pogrdnim imenima, smjenjivan, proskribiran, ekskomuniciran…Zato je potrebno povući paralele između virusa Covid i Virusa antisemitizma. Usporedba će na jedan relaksiran način oslikati tamna mjesta snažnih svjetskih propagandnih kampanja protiv Covida i protiv 'antisemitizma'.

Sličnost nije plod mašte autora ovih redaka.

2.

Virus antisemitizma nikad nije izoliran. Nikada do kraja analiziran. To ne znači da se protiv njega ne treba boriti svim sredstvima. Ponekad to, istina, preraste u etničko čišćenje, ali virus se svakako mora iskorijenit. Ljudi su kolateralna šteta.

Ono što se pretpostavlja: riječ je o virusu mržnje prema židovskom narodu od strane ljudi drugih vjera, evidentiranom od strane židovske teologije koja, prema Spinozi, ljubav prema Bogu uzdiže na razinu mržnje. Pravi krivac su međutim instituti cionacizma gdje je Virus antisemitizma proizveden. Pušten je u svjetsku javnost da bi industrije propagande, oružja, medija, politike i religija imale što raditi.

Riječ je o virusu za kojeg se kaže da se njime napadaju uglavnom Židovi. Virus je inače dobio ime po semitskoj skupini naroda koje Židovi – doseljenici u Palestinu - preventivno napadaju već jedno stoljeće. Želi se dakle istrijebiti virus mržnje prema jednom od semitskih naroda i to tako da taj virus istovremeno bude povod za etničko čišćenje jednog drugog semitskog naroda.

O Virusu antisemitizma prvi put se počelo govoriti u Europi koja je progonila Židove, ali se borba protiv tog virusa provodi uglavnom na području Bliskoga istoka koji je Židove prihvaćao kad im je bilo najteže. Virus antisemitizma ni tamo nije izoliran ni istražen. Postoje sumnje tek da se pojavljuje u ograđenim logorima.

Za obranu od Virusa antisemitizma potrebne su globalne pripreme jer se nikad ne zna gdje će se virus pojaviti. Globalne pripreme protiv virusa podrazumijevaju globalnu svjetsku medijsku kampanju. Trenutno se ta kampanja provodi (na različite načine) u svim državama svijeta. Trenutni cilj kampanje je opravdanje napada na Virus antisemitizma u Gazi i na Zapadnoj obali, te preventivno sprečavanje kritike antivirusnih aktivnosti.

Osnovni cilj te kampanje generalno, proizvodnja je straha od zaraze neistraženim virusom. Strah od zaraze preventivno liječi. Kada se građanima objasni (na lijep i propagandno zanimljiv način) kakvu bolest izaziva Virus antisemitizma – svi će pristati na cijepljenje protiv Virusa antisemitizma.

Kampanja se realizira uz pomoć i svih vlada svih represivnih sustava suvremenoga svijeta. Posebno je važno restriktivno djelovati odmah jer se tako u građanstvu uništava svaka pomisao na slobodu disanja. Svaka je vlada odgovorna za svoj narod.

Predlaže se zatvaranje i ispitivanje ljudi na koje padne sumnja da ne prihvaćaju službenu taktiku borbe protiv antisemitizma. Posebnu pozornost treba obratiti na studente jer su oni prenositelji virusa i kada ne znaju. Oni su mule koje u svojim tijelima nose virus i prenose ga nezaštićenim građanima. Ako se slučajno pobune predlaže se prokušana policijsko-doušnička metoda: locirati, uhititi, zatvoriti.

Najteže je u Palestini jer se tamo kao na traci ubijaju prirodni prijatelji Virusa antisemitizma. To su ljudi drugih vjera koji se ne žele iseliti iz svojih domova da bi se u njih uselili 'pravovjerni borci' protiv nositelja virusa. Palestinci su dugo skrivali da su zaraženi Virusom antisemitizma. To su uspijevali samo zato što su i sami Semiti.

U borbu protiv još ne izoliranoga Virusa antisemitizma uključeni su svi ključni mediji svih država svijeta. Na taj se način snaži represija i tjera Virus antisemitizma da se pojavi na površini. Ključno medijsko sredstvo je proizvodnja straha. Strah je bio na početku svih religija pa može biti i na početku religijske borbe protiv Virusa antisemitizma.

Poželjno je da realni trošak tih kampanja bude tako visok da u potrebu kampanje nitko živ ne može posumnjati. Oni koji posumnjaju ionako su antisemiti... Zarada se preko nadzornih tijela i preko vlasnika korporacija dijeli s onima koji imaju autorska prava.

U kampanju protiv Virusa antisemitizma trebaju se uključiti ljudi iz znanosti, umjetnosti, odgoja i obrazovanja, predstavnici ekonomskih, religijskih i političkih hijerarhija. Historija intelektualaca cijeloga svijeta dokaz je da će se intelektualci najprije uključiti u kampanju. Ako se ne uključe najviše izgube. Ako se uključe ostaju ono što su bili ranije.

Izjave svih sudionika u kampanji čuvaju se jer će kasnije biti upotrijebljene protiv sudionika. Jednom snimljena izjava boraca protiv Virusa antisemitizma trajno se ugrađuje u arhiv antivirusne zajednice boraca protiv antisemitizma.

Poželjno je da reklamne agencije kreiraju nove slogane za borbu protiv antisemitizma. Smjernice daje slogan: "Misli na druge, cijepi se protiv antisemitizma".

Nužnost cijepljenja protiv antisemitizma treba podići na najvišu razinu. Nijedan građanin nijedne države ne smije ostati necijepljen protiv antisemitizma. Sve koji pokušaju izbjeći cijepljenje treba označiti vidnim oznakama na reveru ili na rukavu.

Treba inzistirati na stavu da se necijepljeni protiv antisemitizma moraju izolirati i da ih ne treba puštati među ljude.

Zaraza tim neizoliranim virusom može biti tako snažna da se građanima i nakon cijepljenja protiv Virusa antisemitizma treba onemogućiti normalno disanje.

Necijepljene treba ekskomunicirati iz zajednice ljudi, ostaviti bez posla, bez druženja sa cijepljenima, bez sudjelovanja u javnom životu i pojavljivanjima u medijima, te ih tako natjerati na razumijevanje ciljeva i snage kampanje.

Cjepivo protiv Virusa antisemitizma treba kupovati samo od provjerenih tvrtki koje će javno priznati da svoje cjepivo nisu dovoljno istražili i da ne znaju što je to antisemitizam. Poželjno je uvijek konzultirati matičnu zemlju jer ona drži sve konce u rukama.

U ugovorima s tvrtkama od kojih će se kupovati cjepivo protiv antisemitizma treba zacrniti što više podataka tako da se antivakseri ne mogu snaći.

Za širenje cjepiva dobro dođu vojnikinje koje se mogu kao lektorice ubacivati na fakultete.

Treba podupirati ideju nekažnjivosti tvrtki koje proizvode cjepivo protiv antisemita jer nije jednostavno proizvesti cjepivo protiv nečega što nije do kraja definirano. Jednako tako treba intenzivno raditi na nekažnjivosti države-Matice u kojoj žive Semiti koje napadaju drugi Semiti.

U vrijeme medijske kampanje protiv Virusa antisemitizma svim ljudima svijeta treba zabraniti približavanje jednih drugima. Neizolirani, neistraženi virus prelazi s osobe na osobu i prijeti cijelom čovječanstvu.

Posebno treba zabraniti približavanje Semita jednih drugima jer Semiti znaju reagirati vrlo grubo ako se antisemit prerušen u Semita približi Semitu koji se bori protiv antisemitizma...

Strogo treba razlikovati države koje podupiru kampanju protiv Virusa antisemitizma od država koje toleriraju i samu mogućnost pojavljivanja tog virusa.

U kampanju treba uključiti što više uplašenih, potkupljivih, labilnih loših, poznatih i naizgled važnih znanstvenika. Kampanja će tako biti uvjerljivija, a i postojanje virusa nešto gotovo samorazumljivo.

Zdravstvenom sustavu treba objasniti da je antisemitizam bolest i da se liječi respiratorima. Tko ne prihvati respiratore teški je bolesnik i treba ha pratiti da se ne izgubi...

Maske će biti znak prepoznavanja odgovornih građana, svjesnih opasnosti. Njih će nositi svi koji prihvate činjenicu da je svježi zrak kontaminiran virusima (stavovima) antisemitizma. Platnene maske bit će zamijenjene maskama licemjerja.

napisao: Sead Alić u travnju 2025. godine

FB profil https://www.facebook.com/sead....

Sead Alić, rođen je 1956. u Donjoj Vraci kod Zenice (BiH). Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je i diplomirao filozofiju i jugoslavistiku. Kao student bio je demonstrator profesoru Danku Grliću te urednik u redakciji Studentskog lista. Tijekom 1980-ih i 1990-ih radio je sljedeće poslove: urednik i voditelj na zagrebačkom Radiju 101; honorarni asistent na predmetu Marksizam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; urednik u izdavačkoj kući „August Cesarec“; urednik i autor u televizijskom programu Z3; te copywriter i kreativni direktor u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Institutom „Otvoreno društvo Hrvatska“ realizirao je seriju filmova o demokraciji, surađivao je u projektima Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te producirao tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 televizijskih emisija u ciklusu „Knjigom u glavu“.

Magistrirao je 1985. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (mentorica: Nadežda Čačinovič). Na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obranio je 2007. doktorsku disertaciju u polju znanosti o književnosti pod naslovom Filozofija i književnost. Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a (mentor: Elvio Baccarini). Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 2009. doktorsku disertaciju u polju filozofije pod naslovom Filozofija medija Marshalla McLuhana (mentorica: Nadežda Čačinovič). 2012. je izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. u zvanje znanstvenog savjetnika, nakon čega ga je Senat Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin) izabrao u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za humanističke znanosti u polju filozofije, gdje i danas predaje u zvanju redovitog profesora.

Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog filozofskog društva, u kojemu je u jednom mandatu obnašao dužnost člana Upravnog odbora, a na njegovu inicijativu je osnovana Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, čiji je voditelj od osnivanja. Član je Hrvatskog komunikološkog društva i voditelj njegove grupe za medije. Osnivač je i voditelj Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu. Pokretač je i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnih simpozija Filozofija medija (Cres, Opatija, Zagreb) i Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Koprivnica, Zagreb). Također je pokretač i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa In medias res. Osnivač je Kulturnog centra Centra Kaptol KCCK) u Zagrebu.

Objavljivao je znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima radova, te je objavio osam autorskih knjiga i uredio šest znanstvenih zbornika.

Sudjelovao je na pedesetak međunarodnih znanstvenih skupova te održao brojna javna predavanja iz područja filozofije medija, mediologije, komunikologije i estetike, što su glavna područja njegovog znanstvenog i stručnog interesa.

Redoviti profesor na Sveučilištu Sjever.

izvor biografije: http://seadalic.com/

foto: privatni album autora teksta Seada Alića