Hrvatsko-češko društvo poziva na tribinu Ludvík Vaculík – bard češkog disidentstva

a nakon slamanja Proljeća 1968. postaje zabranjeni pisac i jedan od prvaka češkog Disenta

Ludvík Vaculík - bard češkog disidentstva povodom 100. godišnjice rođenja 

u utorak 1. rujna 2026. u 19 sati u Češkom domu u Zagrebu, Pavla Šubića 20 

Na tribini će govoriti bohemist i književni kritičar Željko Valentić 

*

Kad stojim ovdje i govorim, uopće ne osjećam onaj osjećaj slobode koji bi čovjek trebao imati kada slobodno kaže što želi. Radije osjećam da prilično kukavički iskorištavam svojevrsno primirje između građanina i vlasti, da griješim zbog činjenice da je vrijeme za svojevrsnu obranu pisaca i umjetnika. Ne znam koliko će to trajati: hoće li do zime, ili čak do sutra.“

Ludvík Vaculík, Govor na 4. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca , Literární listy br. 5, 1968

*

„...napao je socijalističku vlast na grubi antipartijski način na 4. Kongresu književnika, što je naišlo na odgovor naših protivnika, posebno u inozemstvu. Njegov napad bio je upućen stranci i državi. Izašao je iz pozicija stranih stranci kao anarhist koji slobodu shvaća na potpuno neklasni i apstraktni način. Svojim govorom prekršio je načela stranačke discipline, ideološko i organizacijsko jedinstvo stranke.“

Predsjedništvo Centralnog komiteta Komunističke partije Češke Republike, 45. sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Komunističke partije Češke Republike od 19. rujna 1967., točka 17

*

Rekao je da ga je policija ispitivala šest do osam sati dnevno posljednjih mjesec dana, uglavnom želeći znati kako je nastala Povelja 77. „Očito žele odvojiti organizatore Povelje 77 od pukih pristaša“, primijetio je g. Vaculík. „Čini se da se samo potpisivanje manifesta ne smatra zločinom. Međutim, nisam im ništa rekao.“

Paul Hofmann, Češka underground književnost kruži od ruke do ruke , The New York Times

*

G. Vaculík rekao je da su slike zaplijenjene iz njegove kuće tijekom policijske racije prije dvije godine. Kasnije je upozoren da će biti javno objavljene ako nastavi kritizirati vladajuću stranku. Taj trenutak se očito dogodio kada je odbio surađivati s policijom tijekom nedavnih ispitivanja. „I ništa se nije dogodilo“, primijetio je g. Vaculík. „Ljudi u mojoj kući me još uvijek pozdravljaju, prijatelji stoje uz mene, a ljudi koje jedva poznajem govore mi da se policija osramotila nezakonito koristeći nezakonito zaplijenjeni materijal.“

Paul Hofmann, Češka underground književnost kruži od ruke do ruke , The New York Times

*

„Glasao sam protiv ulaska u EU iz razloga razboritosti i estetike. Osjećam da se ovaj projekt postavio u golemi gospodarski pothvat. Njegova težnja za kolektivnom sigurnošću nije motivirana idealima ili moralom, već je mjera zaštite kapitala, koji je sada konačno ujedinjen. Osnovno načelo je jedinstveno tržište. Štoviše, izvanredno je da ideja o zajedničkoj Europi dolazi u vrijeme kada nama sve više vladaju ljudi koji nisu izabrani. Ne čini li vam se to u Britaniji?“

Ludvík Vaculík, The Guardian, 25. travnja 2004

Ludvík Vaculík češki disident, pisac i novinar

Ludvík Vaculík (rođ. 1926. godine) je nesumnjivo jedna od najvažnijih i najživopisnijih osobnosti češke književnosti, pokretač brojnih izdavačkih i peticijskih djelatnosti disidentskog pokreta nakon brutalnog slamanja Praškog proljeća. 

Rođen je u moravskom Brumovu u obitelji tesara 23. srpnja 1926. 

Od 1941. do 1946, bio je šegrt i radnik koncerna Baťa. Zdušno je prihvatio komunistički prevrat i ukidanje građanske demokracije u veljači 1948., ali se kasnije razočarao praksom čehoslovačkog staljinizma. 

Kao novinar radio je u listovima Rudé právo, Literarní noviny i na Češkom radiju. Književnu karijeru započeo je pedesetih godina u časopisu Květen, čiji su suradnici njegovali tzv. poeziju svakodnevice. 

Prvi istaknuti roman Bučna kuća (Rušný dům, 1963.), spoj je reportažnih i fikcijskih elemenata, o sumornom života znanstvenika u internatu. Drugi roman, po mnogima i najbolje djelo, Sjekira (Sekyra), iz 1966., raščlanjuje kako preideologizirana svijest dovodi do otuđenja. 

Zbog romana je izbačen iz partije, ali ubrzo se snažno uključuje u politička zbivanja. 

Autor je slavnog manifesta Dvije tisuće riječi koji je u doba Praškog proljeća tražio ostavke starog komunističkog vodstva i bio potpora Dubčekovim reformistima. 

Nakon slamanja Proljeća 1968. postaje zabranjeni pisac i jedan od prvaka češkog Disenta. 

O svakodnevnom životu iz toga doba piše u komičnome romanu Zamorac (Morčata) iz 1970. Pokrenuo je i samizdatsku ediciju Petlice (Zasun). U njoj je strojopisom „izdavao” djela Klíme, Havela, Sidona, Kohouta, Patočke, Šiktanca i ostalih disidentskih pisaca i filozofa. Bio je i u skupini disidenata koji su napisali Povelju 77. 

Njegova obiteljska i ljubavnička situacija, usred disidentstva (!), rezultirala je romanom Kako se prave muška djeca (Jak se dĕla chlapec, 1993.). 

S ženom Marie bio je u braku od 1949. i dobio tri sina. 

Uz brak imao je i partnerski život s književnicom Lenkom Procházkovom, a s njom ima sina i kćer. 

Procházkova, također disidentica, napisala je roman Pehistica (Smolná kniha) s motivima njihova života, pa je Vaculík romanom ispisao i svoj dio te priče koja je dodatno skandalizirala češko društvo. 

Roman Češka sanjarica (Český snář), 1983), dnevnička je proza u kojoj se, uz melankoličnu ljubavnu priču, tematizira poslanje intelektualca. 

Nakon Baršunaste revolucije 1989., knjige su mu se naveliko objavljivale, bio je kolumnist uglednog dnevnika Lidové noviny, te je primio brojne nagrade. Bio je protivnik ulaska Češke u EU. Gostovao u Zagrebu 2000. kada se sastao s članovima Hrvatsko-češkog društva, a 2002. sudjelovao je na Sajmu knjiga u Puli. 

Umro je u Pragu 6. lipnja 2015.

foto: press arhiva Hrvatsko-češko društvo