LAŽ - piše Sead Alić

laž koja postane sredstvo političkog programa i to takvoga koji se temelji na utilitarnoj interpretaciji ključnih religijskih tekstova (Tore i Talmuda), te koja poput iskre zahvati mase - postaje lažnom revolucijom, birokratsko-teološkom platformom za upražnjavanje aparthejda, rasizma i etničkog čišćenja

Laž je u korijenima cionističkog pokreta. Sredstvo je to obmane kako Židova samih, tako i saveznika cionizma i konačno pasivnog ostatka svijeta.

Cionističke laži tako i toliko su velike da je bilo kome, bilo i jest,

teško pomisliti da nešto tako veliko, a lažno, postoji.

A laž je tu, pred očima građana svijeta. Kamuflirana propagandnim istinama, historijskim pričama, pozivanjima na političku korektnost, proizvodnjom grižnje savjesti zbog odnosa svijeta prema židovima kroz historiju...

Većina Židova je obmanuta od strane cionističkog pokreta. No većina Židova je također prihvatila obmanu.

Laž se dobro prima i uspješno raste na tlu proizvedene emocionalne neravnoteže. Cionisti su jako pazili kada će koju laž plasirati. Znali su također koliko će nove emocionalne neravnoteže proizvesti u svom narodu, kod Palestinaca, političkih i vojnih partnera i u svijetu.

Cionisti su na lukavstvu laži izrasli u najsnažniju silu na svijetu. Oružjem se može osvajati, ali laž je neophodna da se zadrži osvojeno i stvore pretpostavke za daljnja osvajanja.

Jedna od indikativnih laži cionističkog pokreta bila je sadržaj poruke odaslane židovskom narodu u Europi o Palestini kao nadi za opstanak nakon iskustava s nacizmom. Židovima Europe nudila se zemlja u kojoj se mogu obračunati s „nasljednicima njihovih upravo poraženih njemačkih mučitelja“[1]

Lukavo se nudio spas ali i prihvaćanje ideje o revanšu prema nacizmu. Nacizam je naravno bila lažna etiketa zalijepljena na čela i na rukave palestinskog naroda. Nacizam je postao interno međužidovsko opravdanje za zločine koji su postali konstanta.

Laž o nacizmu Palestinaca postalo je opravdanje za vlastiti rasizam. Pod i izlikom borbe protiv nacizma cionizam je provodio nacističke ideje širenja životnog prostora i rasističkog istrebljenja palestinskih Goyima.

Laž o terorističkom karakteru borbe Palestinaca za opstanak, oblik je prikrivanja terorističkog karaktera cionizma. U Palestince je projicirana slika vlastitog terorističkog pokušaja osvajanja cjelokupnog palestinskog teritorija. Etiketom terorizma stvarana je atmosfera u kojoj će svaki otpor Palestinaca biti unaprijed osuđen pa i spriječen. Teroristi cionizma kukavički su poturili 'terorizam' žrtvama svog terorizma - Palestincima.

Jedan od načina koji im je omogućio uspješnu podvalu bio je maltretiranje vlastitog naroda na Bliskom Istoku, u Africi, pa i u Europi. Židovi su terorističkim aktima cionista bili tjerani u Palestinu. 'Zemlja bez naroda' trebala je narod pa makar dotjeran terorističkim nasiljem.

Početkom 16 stoljeća u Palestini je živjelo oko 1,7 posto Židova. Cionistički pokret preokrenuo je odnose učinivši Palestince narodom osuđenim na iseljenje. To nije bilo moguće učiniti legalnim načinima. Od 1898 godine na stolu je ideja o "nasilju nad civilnim stanovništvom", dakle ideja o terorizmu kao načinu osvajanja Palestine za cioniste.

Nacistički karakter cionizma među ostalim prepoznala je i židovska socijalistička grupa Hašomer Hacait koja je 13. Ožujka 1946 godine protestirala protiv Hagane (terorističke organizacije iz koje će izrasti izraelska vojska). Riječi protesta su znakovite: "Nacist je nacist, bio on Židov ili ne, a lažna je osjećajnost židovskog naroda osuditi nacizam, a opravdavati židovski fašizam".[2]

Laž koja postane sredstvo političkog programa i to takvoga koji se temelji na utilitarnoj interpretaciji ključnih religijskih tekstova (Tore i Talmuda), te koja poput iskre zahvati mase - postaje lažnom revolucijom, birokratsko-teološkom platformom za upražnjavanje aparthejda, rasizma i etničkog čišćenja.

Nije bila potrebna posebna mudrost da bi se shvatio pravi/teroristički karakter cionizma. Skupina Irgun (pod vodstvom Menachema Begina) 13. travnja 1948. godine izjavljuje: "Naš cilj je napasti, osvojiti i zadržati, dok ne budemo imali cijelu Palestinu i Transjordaniju u Velikoj Židovskoj državi. Ovaj napad je prvi korak".[3]

Riječ je o izjavi danoj medijima četiri dana nakon užasnog masakra u selu Deit Jasin, "tokom kojeg su, uz odobrenje i podršku Hagane, muškarci žene i djeca bili postrojeni, fotografirani i ubijeni zbog svoje etničke pripadnosti".[4]

Cionistički terorizam, predstavljen javno svijetu u travnju 1948. godine zločinom u Deit Jasinu, nekoliko mjeseci kasnije, uspostavom židovske države, postaje državnim terorizmom. Institucionaliziraju se terorističke aktivnosti terorističkih skupina. Cionisti su dobili plašt ispod kojega će u budućnosti moći lažno predstavljati svoj terorizam kao 'samoobranu': "...Palestinci koji su pokušavali živjeti u svojim vlastitim domovima na svojoj vlastitoj zemlji postali su 'infiltratori', dok su hiljade Izraelaca koji su užurbano naseljavani u njihove otete domove postali 'građani'. Danas, Naoružani Izraelci koji ulaze na palestinsku zemlju, preuzimaju kuće nejevreja i protjeruju ili ubijaju njihove stanovnike, nisu teroristi, pa čak ni infiltratori, već doseljenici' - pojam posebno blag za američku javnost, čiji udžbenici nostalgiju za 'doseljenicima' koriste u svojoj nacionalnoj pripovijesti - povezanost koju su lideri poput Ben-Guriona rado eksploatirali. Ovi izraelski 'doseljenici' su 'civili', i stoga žrtve bilo kakvog otpora, dok su porodice koje oni etnički čiste, ukoliko pokušaju braniti sebe i svoje domove, označene kao militanti ili teroristi".[5]

Orvelovskim obratom (ali u stvarnosti) teroristi postaju ucviljeni građani koji se moraju braniti, a napadnuti Palestinci postaju teroristi jer se pokušavaju obraniti. Cionisti se brane tako što napadaju, ubijaju stanovništvo zemlje u koji se žele useliti, a ubijani Palestinci, osuđeni na otpor, postaju Zapadu neprihvatljivim militantima.

Laž se igra s pojmovima i nudi ih medijima i obrazovanju. Pojmom doseljenika izravno se dira u mogući sram Amerikanaca zbog zločina američkih doseljenika prema Indijancima. Pojmom se sugerira kako Palestinci nisu ništa bolji od Indijanaca koje su Amerikanci poubijali ili stjerali u logore. Pojmom se također prijeti da bi se lavina istine o američkom genocidu prema Indijancima mogla obrušiti na suvremenu američku javnost, ukoliko politika ne vibrira u cionističkom ključu.

Palestinci pak postaju militanti bez države koji se naoružavaju i koji prijete državi priznatoj od Ujedinjenih nacija.

Godine 1948. orvelovskim obratom politička laž zadobiva globalni karakter. Ujedinjene nacije priznale su i podržale zločine, teologiju rasizma i terorizam. Na razinu države podignute su terorističke metode terorističkih skupina koje od tada postaju državnom vojnom formacijom.

S druge strane, otpor cionističkom terorizmu gubi svoju institucionalnu osnovu. Palestinci kojima je lukavstvom svjetskih administracija ukradena država, postaju tek 'militanti' koji se suprotstavljaju nečemu što je uspostavljeno kao legitimna država.

Put je bio otvoren za agresora obučenoga u kostim države. Svaka obrana od zločina bila je imenovana zločinom. Svaki Palestinac koji nije prihvatio cionizmom propisanu sudbinu, postao je militant.

Prevara u okvirima jezika išla je zajedno s prevarama politike. Prevare politike dugo su pripremane u jeziku, kroz medije, utjecajem na obrazovne sustave, te proizvodnjom krivnje i srama u nežidovskim narodima.

Cionistički sljedbenici teologijskih pisara znali su težinu pisane riječi. Znali su da će se u budućnosti kao sveta poštovati riječ koja je zapisana. Otuda nastojanje da se terorizam veže uz Palestince. Otuda sinkronizirani stavovi s Britancima koji su imali Mandat u Palestini i koji su omogućili podizanje cionističkog terorizam na razinu institucije države priznate od strane Ujedinjenih nacija: "Britanski odgovor na palestinski terorizam bio je brutalan i neumoljiv; osumnjičenici su bili pogubljivani bez suđenja, stotine kuća nevinih ljudi srušene, a Palestinci su korišteni kao živi štitovi".[6]

Za onoga tko se potajno želi koristiti nacističkim metodama - Drugi su uvijek nacisti. Za cioniste su to nakon poraza Hitlera bili i Britanci i Palestinci.
I premda su i Amerikanci i Britanci znali da se cionisti neće zaustaviti na dodijeljenom im teritoriju, podržali su, a dijelom i inicirali Rezoluciju 181 kojom je podijeljena Palestina. Velike su sile znale a i Palestinci, da će cionisti učiniti sve da se prošire na cijeli teritorij Palestine. Velike sile nisu reagirale jer im je u geostrateškoj igri tada odgovarala cionacistička dresura Bliskoga istoka. No vremena se mijenjaju.

U prirodi je terorizma agresivno širenje koje se na kraju mora završiti autoterorizmom. Ubijanja drugih radi koristi završavaju u obračunima u vlastitoj kući, obračunima ove ili neke sljedeće generacije.

To nije karma nego logika grabeži.

[1] Thomas Suarez: Država terora. Kako je terorizam oblikovao moderni Izrael, Dialogos, Tuzla, 2025, str. 23

[2] Isto, str. 17

[3] Isto, str. 17

[4] Isto, str. 17

[5] Isto, str. 21

[6] Isto, str. 22

napisao: Sead Alić u svibnju 2025. godine

FB profil https://www.facebook.com/sead....

Sead Alić, rođen je 1956. u Donjoj Vraci kod Zenice (BiH). Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je i diplomirao filozofiju i jugoslavistiku. Kao student bio je demonstrator profesoru Danku Grliću te urednik u redakciji Studentskog lista. Tijekom 1980-ih i 1990-ih radio je sljedeće poslove: urednik i voditelj na zagrebačkom Radiju 101; honorarni asistent na predmetu Marksizam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; urednik u izdavačkoj kući „August Cesarec“; urednik i autor u televizijskom programu Z3; te copywriter i kreativni direktor u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Institutom „Otvoreno društvo Hrvatska“ realizirao je seriju filmova o demokraciji, surađivao je u projektima Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te producirao tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 televizijskih emisija u ciklusu „Knjigom u glavu“.

Magistrirao je 1985. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (mentorica: Nadežda Čačinovič). Na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obranio je 2007. doktorsku disertaciju u polju znanosti o književnosti pod naslovom Filozofija i književnost. Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a (mentor: Elvio Baccarini). Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 2009. doktorsku disertaciju u polju filozofije pod naslovom Filozofija medija Marshalla McLuhana (mentorica: Nadežda Čačinovič). 2012. je izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. u zvanje znanstvenog savjetnika, nakon čega ga je Senat Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin) izabrao u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za humanističke znanosti u polju filozofije, gdje i danas predaje u zvanju redovitog profesora.

Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog filozofskog društva, u kojemu je u jednom mandatu obnašao dužnost člana Upravnog odbora, a na njegovu inicijativu je osnovana Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, čiji je voditelj od osnivanja. Član je Hrvatskog komunikološkog društva i voditelj njegove grupe za medije. Osnivač je i voditelj Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu. Pokretač je i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnih simpozija Filozofija medija (Cres, Opatija, Zagreb) i Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Koprivnica, Zagreb). Također je pokretač i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa In medias res. Osnivač je Kulturnog centra Centra Kaptol KCCK) u Zagrebu.

Objavljivao je znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima radova, te je objavio osam autorskih knjiga i uredio šest znanstvenih zbornika.

Sudjelovao je na pedesetak međunarodnih znanstvenih skupova te održao brojna javna predavanja iz područja filozofije medija, mediologije, komunikologije i estetike, što su glavna područja njegovog znanstvenog i stručnog interesa.

Redoviti profesor na Sveučilištu Sjever.

izvor biografije: http://seadalic.com/

foto: privatni album autora teksta Seada Alića