LJUDEVIT JURAK - ŽIVOT, DJELOVANJE I TRAGIČNA SMRT - piše Božidar Brezinščak Bagola (serijal)

a ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog domoljuba Ljudevita Juraka člana međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina), zbog čega je u Titovoj Jugoslaviji osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob

Roman HITAC U POTILJAK napisan je u spomen Ljudevitu Juraku, rođenom 6. listopada 1881. u selu Zalug, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku, gdje je potom radio u Zavodu za patološku anatomiju. Godine 1914. preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, a 1920. postao redovitim profesorom patološke anatomije na zagrebačkome Veterinarskom fakultetu, nastavivši do kraja života i svoj rad u Prosekturi. Uz to je 1922–32. vodio praktičnu nastavu sudske medicine na Medicinskom fakultetu. Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića upravo je on obducirao mrtvo Radićevo tijelo te je kao sudski vještak sudjelovao u procesu protiv Puniše Račića. Godine 1943. bio je član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su masovno ubojstvo oko 1300 radnika, seljaka, žena i djece počinili Sovjeti godine 1938. Nakon uspostave komunističke vlasti agenti NKVD-a i jugoslavenska tajna policija uhitili su ga 22. svibnja 1945. u njegovom stanu u Zagrebu. Kapetan Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec ponudio mu je slobodu ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva. Jurak je odbio zanijekati znanstvenu istinu, zbog čega je osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.

Evo što je o romanu napisao recenzent dr. sc. Željko Grabarević: 

„Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinščaka Bagole jedno je od onih neophodnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značenju trebaju krasiti književnost svakog naroda… Djelo je ne samo biografija, nego predstavlja i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka. A to nije bilo lako. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno dvadeseto stoljeće te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernandinca.

Prof. Jurak je idealistički i naivno vjerovao da nitko ne može stradati zbog istine, da sve ono što je napravio u svom profesionalnom i društvenom životu ne može biti zanemareno, da nije napravio ništa loše i da će se ratna oluja II. svjetskog rata nakon nekog vremena smiriti i da će se sve nastaviti kao prije, istinabog, u drugim političkim okolnostima.

Hitac u potiljak je dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku čiji je doprinos nastanku i razvoju veterinarske i humane patologije nemjerljiv… Svaki čitatelj koji nađe vremena pročitati ovu Bagolinu knjigu ostat će trajno obogaćen i dirnut ne samo sudbinom jednog velikana, nego i mirisom i okusom domovine koja izvire iz svake rečenice i svakog opisa u knjizi. Sudbina prof. Juraka ostala je u povijest uklesana kao primjer znanstvene i ljudske nepokolebljive izvrsnosti.“ 

Božidar Brezinščak Bagola - Hitac u potiljak

1/5 nastavak

Djetinjstvo u Zalugu 

     Prof. dr. Ljudevit Jurak rodio se 6. listopada 1881. u selu Zalug koje je u ono vrijeme pripadalo upravnoj općini Hum na Sutli. Otac Stjepan i majka Amalija, rođena Preglhofer, bili su zemljoposjednici. Svoje su novorođenče odnijeli drugi dan po rođenju na krštenje u župnoj crkvi sv. Petra u Prišlinu. Krstio ga je župnik Andrija Leskovar, a kumovi na krštenju bili su Ludvig Vitković, umirovljen župnik i njegova domaćica Terezija Ogrizek. U knjigu krštenih upisan je pod imenom Ludovicus Conradus. Vjerojatno su mu roditelji to ime nadjenuli po krsnom kumu, legendarnom župniku, dobrotvoru i prosvjetitelju, čovjeku poduzetna duha, otvorena srca i profinjena ukusa, zaslužnom za izgradnju i otvaranje pučke škole odmah do župne crkve. 

    Selo Zalug proteže se duž strmog obronka ponad rijeke Sutle s hrvatske strane, nasuprot slovenskim selima Rajnkovec, Brestovec i Vonarje te hodočasničkoj crkvi Svete Eme na istoimenom brdu. Rodna kuća ili „hiža“ bila je zazidana od kamena, imala je slamnati krov, i to bez dimnjaka, zato jer je dim iz „šporheta“ i krušne peći išao na „ najže“ ili tavan  gdje se sušilo meso i kukuruzni klipovi. S nepune tri godine Ljudevit se penjao po drvenim stepenicama koje su u hodniku između kuhinje i spavaće sobe vodile na tavan. Ispod njih nalazio se mali žrvanj na kojem bi netko od starijih ukućana svake večeri mljeo kukuruz ili pšenicu. Dječarac Ljudevit znatiželjno bi promatrao ujednačenu vrtnju, slušao struganje kamena o kamen te promatrao kako iz uskog ždrijela sipi zlatno kukuruzno ili bijelo pšenično brašno. Od malena je jako volio žgance začinjene poprženim lukom i čvarcima. S nepune tri godine djed ga je uzimao sa sobom na pašu s kravama. Krave bi držao na štriku svezanom o rogove, a svog unuka držao bi za ruku. Na jesen, kad bi ljetina bila ubrana, skinuo bi štrik s rogova i pustio da krave pasu na strništu i livadama gdje ih je volja. Njih dvojica sišli bi do potoka u kojem je bilo riba i rakova. Djed je bio vješt u hvatanju i pravilnom držanju rakova. Pokazivao mu je kliješta kojih se valjalo čuvati. Pričao mu kako su u njegovo vrijeme rakovi bili veći i moglo ih se prodati na tržnici u obližnjem lječilištu. Najbolji kupci bili su kraljevska gospoda doktori. O da, nisu doktori kupovali samo rakove, voljeli su oni i puhove, nastavljao bi djed s pričom o lovu na te glodavce kitnjasta repa, izbuljenih očiju i dugačkih brkova. Lovilo ih se pomoću posebnih bačvica. Za mamac se koristila rakija, kruške, šljive ili grožđe. Puhovi bi, vođeni primamljivim mirisom, ulazili u bačvice, ali ne bi mogli izaći van. Nakon hvatanja valjalo ih je u što kraćem roku očistiti. Od masnog sala dobivalo se ulje koje je služilo za liječenje rana, opeklina, ozeblina, a koristilo se i protiv upala grla, kašlja, plućnih bolesti. Za meso je pričljiv djedica imao tajno zabilježene adrese i potajice ga nosio u gospodske vile obližnjeg lječilišta, u kojima bi kuharice pripremale meso od puhova kao posebnu poslasticu. Bila je to njegova tajna koju je ponio sa sobom u grob.

     Osim roditelja i djeda Ljudevit je imao i mlađu sestru Mariju koju su svi od milja zvali Micika. Na rijeci Sutli podno sela bilo je u vrijeme njegova djetinjstva čak pet mlinova, a najveći od njih pripadao je očevom bratu. Taj je mlin bio građen od hrastovih planjki čiji su se uglovi vezivali u takozvane „nemške vugle“, što znači da su se planjke na krajevima zarezivale tako da su međusobno povezane činile ravno rezani ugao. Dva velika kamena mljela su žito i stvarala veliku hrpu brašna u mlinu. U dvorištu ispred mlina dizalo se nebu pod oblake visoko orahovo stabla čije su grane pružale poželjnu hladovinu. Umjesto stola služio je stari mlinski kamen, a oko njega dvije velike hrastove klupe. To je mjesto služilo za odmor i razgovor onima koji su uz čašu domaćeg vina čekali na svoje brašno. Kruh se pekao u krušnoj peći, i to odjednom za cijeli tjedan. Mijesio se od kukuruznog brašna i raži. Pekao se dva do tri sata, nakon čega bi se spremao na hladno mjesto, u podrum ili „špajzu“. Bio je to takozvani „zmesni kruh“, kojem je pšenica davala rahlost, a ječam i raž vlažnost. Oko rodne kuće prostirao se velik trnac s trešnjama, marelicama, jabukama, kruškama i šljivama.

Pučka škola u Rogaškoj Slatini 

    U Zalugu nije tada postojala škola, a ne postoji ni danas, tako da je Ljudevit prva dva razreda pučke škole pohađao u Rogaškoj Slatini, udaljenoj od rodnog sela otprilike četiri kilometra. Ta je škola počela s radom 1805. godine u preuređenoj konjušnici župnog dvora. Kasnije je preseljena u zgradu kapelana ili župnikova pomoćnika koji je ujedno bio i učitelj. Prava školska zgrada s dvjema velikim učionicama, blagovaonicom i učiteljskim stanom izgrađena je tek pola stoljeća kasnije. 

     U školu ga je upisala mama koja mu je često pričala o ljekovitosti mineralnih vrela u Rogaškoj Slatini, o gospodskim vilama, perivojima, šetnicama, odmaralištima i vidikovcima. Učitelj Tine, koji nije bio puno stariji od njegovih roditelja, rado je udovoljavao željama  svojih prvašića i odvodio ih na šetnje do natkrivenog drvenog paviljona pokraj hotela Styria, gdje su mogli badava piti mineralnu vodu. Usput bi im pokazivao otvoreno kupalište, glazbeni paviljon, konjušnicu i školu za jahanje, mljekaru i siranu, a najduže bi se zadržavali u parku s vodoskokom ispred Lječilišnog doma. Tu im je učitelj s posebnim oduševljenjem pričao o znamenitim liječnicima iz Graza, Beča ili Innsbrucka koji su boravili u Rogaškoj Slatini i pisali o ljekovitosti njenih vrela. 

     Na kraju drugog razreda učitelj Tine poklonio mu je ogromnu knjigu s prekrasnim fotografijama o Rogaškoj Slatini, koju je napisao i 1838. objavio dr. Ernest Fröhlich, sin prvog ravnatelja rogaškog lječilišta. Tu poklon-knjigu Ljudevit je tek u gimnazijskim godinama mogao čitati s razumijevanjem i zanimanjem. Njegovu pažnju privukao je u prvom redu sam autor, dr. Fröhlich, vlasnik velikog imanja Jankomir i brojnih mineralnih vrela koja je istražio i opisao. Njegovom zaslugom u lječilištu je otvoreno prvo kazalište. Njegovo zagovaranje slovenskih nacionalnih težnji povezalo ga je s hrvatskim vršnjakom Ljudevitom Gajem, koji je 1830. u knjizi pod naslovom Kratka osnova horvatsko-slavonskoga pravopisanja uveo posebnu varijantu  latiničnog pisma, takozvanu „gajicu“, koja je 1848. službeno priznata i kao slovensko pismo. Nadalje, Ljudevit je iz te knjige saznao da su na liječenju u Rogaškoj Slatini bili prominentni gosti, primjerice zemaljski poglavar grof Ferdinand Attems, Napoleonov brat Louis Bonaparte, saski kralj Friedrich August, grofovske obitelji Windischgrätz, Hohenzollern i Würtenberg, hrvatski ban Josip Jelačić, srpski knez Miloš Obrenović, mariborski biskup Anton Martin Slomšek, te đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je s jugoistočne strane lječilišnog parka izgradio za sebe i prijatelje velebni ljetnikovac. Čitanje dotične monografije, kao i osobno doživljavanje Lječilišnog doma i uvaženih liječnika, zacijelo je u gimnazijskim godinama budilo u Ljudevitu želju da poslije mature upiše studij medicine.

Ljudevit Jurak - Sjednička dvorana Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, autor poprsja je Vanja Radauš

Pučka škola kod sv. Petra u Prišlinu 

     Ne zna se zašto su roditelji poslije drugog razreda Ljudevita prebacili iz Rogaške Slatine u pučku školu s hrvatske strane rijeke Sutle. Škola se nalazila između velebne župne crkve sv. Petra i srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor. Dvorac je sagrađen krajem 15. stoljeća kao renesansni kaštel i njime je više od dva stoljeća gospodarila grofovska obitelj Rattkay. Ženidbom je početkom 19. stoljeća postao vlasništvo irske grofovske obitelji Kavanagh. 

     Barun Hinko Kavanagh bio je ugledan gospodin i saborski zastupnik koji je u palači dvorca okupljao prominentne ljude. Njegovi česti gosti bili su prof. dr. Luka Marjanović, rektor Sveučilišta u Zagrebu, koji je u Humu na Sutli imao svoju ladanjsku kućicu, zatim Janko Leskovar, učitelj i orguljaš u Prišlinu, don Frane Bulić, arheolog i povjesničar, Ksaver Šandor Gjalski, književnik i političar, te mnogi drugi. Barun se amaterski bavio arheologijom. U nedalekoj Breznoj gori otkopao je ostatke rimske utvrde te pronašao nešto rimskih novaca i uresnih komada, naročito mnogo fibula. Na domjencima u palači njegova dvorca pričalo se o filozofiji, poljodjelstvu i porezu. U ono doba bilo je teško doći do krajcara, napose poljodjelcima, pa je stoga hvale vrijedna bila namjera zemaljske vlade da probudi u narodu volju za svilogojstvo. Uzgajanje dudovih svilaca bilo je osobito probitačno za poljodjelce koji su imali odrasliju mladež. 

     Na putu do škole koja se nalazila iza velike šume, malo dalje od srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor, šalilo se i međusobno podbadalo dvadesetak dječaka i nešto više djevojčica. Svako jutro u sedam sati sastajali bi se kod kapelice te u vrlo živahnoj procesiji krenuli poljskim putevima i stazama prema školi. Najbučniji bili su đaci koji su ponavljali treći ili četvrti razred. Među njima se posebno isticao Jožek kojeg su po nadimku zvali Ćuk. Možda zbog njegove male glave i krupnih očiju. Ili zato što je bio opsjednut sovama. Na pola puta zaustavljali bi se ispod visoke kvrgave trešnje. Jednog jutra Ćuk se okladio s ostalima da će se popeti visoko gore te iz duplje između dviju kvrga izvući sovu. Okladio se vjerojatno o komadić domaće kobasice koja bi se rijetko našla u njihovim ruksacima. I zaista, popeo se brzinom vjeverice. No, najsmješnije od svega bilo je to da je upravo vjeverica dočekala njegovu ručicu u duplji, ujela ga za prst i on se uz bolan krik spustio na zemlju. Ugriz je morao biti prilično dubok. Jadni Ćuk morao je narednog dana ostati kod kuće. Potrajalo je to danima, a onda se saznalo da su ga njegovi roditelji ispisali iz škole. Umjesto da hoda s njima i uživa u zajedničkim igrama, morao je za kaznu  obavljati težačke poslove kod imućnijih seljaka, što Ljudevitu nikako nije išlo u glavu. 

     Na raskrižju između sela Zalug i sela Prišlin vesele i razigrane školarce pozdravljao je Isus na križu. U čašu ili bočicu do njegovih nogu uvijek bi neka od djevojčica stavila svježe ubrano cvijeće, što je u Ljudevitu pobuđivalo neku posebnu toplinu. Naime, u njegovu zavičaju Isusa se nije štovalo samo u crkvi, štovalo ga se i izvan crkve, na raskršćima, seoskim putevima i puteljcima, na poljima i livadama, uz šume i potoke. Seoskim raspelima, krajputašima i kapelicama uvijek se približavao s dvostrukim poštovanjem, s poštovanjem prema službenom božanstvu i s poštovanjem prema vlastitom doživljavanju neba kao nesagledive vječnosti.

     Novi učitelj u hrvatskoj školi bio mu je književnik Janko Leskovar iz Pregrade, zagorski muž u najljepšim godinama. Pored školničkog posla vodio je mješovit pjevački zbor u župnoj crkvi te se gotovo svakodnevno  družio s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor. Iz tih razgovora crpio je nadahnuće za svoju prvu pripovijetku Misao na vječnost koja je kod čitateljstva i književne kritike bila dočekana s oduševljenjem. I ne samo to, družio se školnik Leskovar i s nadobudnim župnikom, svojim prezimenjakom Andrijom Leskovarom, koji je u župi Prišlin naslijedio legendarnog župnika Ljudevita Vitkovića. Zato nije nikakvo čudo što je u svojoj autobiografiji zapisao: 

     U prišlinu sam proživio najveselije dane svoga života. Samo mjesto Prišlin sa župnom crkvom sv. Petra i nije selo. Tu je tek župski dvor, škola, jedna birtija i dućan, malo niže grad Mali Tabor, gdje je živio barun Kavanagh, a ostalu župu sastavljaju sela koja i nijesu drugo nego zaseoci, posijani po brežuljcima što se spuštaju u ravnicu prema Sutli.

     A niti kilometar dalje od crkve sv. Petra nalazi se već u župi taborskoj kapela sv. Ivana, kraj nje dvorac Novi Tabor, dom nadaleko poznat s gostoljubive obitelji Brezinščak, a dalje na cesti prema Humu kuća profesora Marjanovića, pa onda Hum i iza brežuljka mjesto Taborsko.

     Svršavam poslije jedne ure školu, a župnik me već čeka. Ima uvijek gotov program kuda ćemo i kome ćemo.

     Idemo po visini našeg dugog brda, a vjetar piri s masiva visokog Boča prijeko u Štajerskoj, mi se hvatamo za šešire pridržavajući ih, ali kročimo naprijed. Seljaci govore: 'Naš župnik i školnik ne bi ostali doma makar i fratri padali iz oblaka'. Spuštali smo se s naše visine i dolje u Rogatec na istok i u Rogašku Slatinu na zapad.“

     U narodnim običajima, praznovjerju i vjerskoj tradiciji sutlanskog podneblja postoje također mnoge sličnosti. Zagorci i Štajerci imali su vrlo slična gledanja na trudnicu koja za vrijeme trudnoće ne bi štošta smjela vidjeti, npr. bogalja, da joj dijete ne bi bilo bogalj; a morala bi biti dobra i darežljiva, da joj dijete bude na ponos i diku. Običaji prilikom rođenja i krštenja gotovo su jednaki u selima s jedne i druge strane rijeke Sutle. Stari ženidbeni običaji razlikuju se jedino po tome što bi hrvatski dečki hodali u “klatariju”, a slovenski “v potep”, što znači da bi najprije u grupicama hodali selom i pjevali, a potom se, duboko u noć, polako razilazili i odlazili svaki svojoj djevojci. Svadbeni su običaji s hrvatske strane za nijansu bogatiji glede veseljačenja, držanja zdravica i ispijanja čaša do dna. Običaji kod posljednjeg ispraćaja i sahrane međusobno se nadopunjavaju dvojezičnim izražavanjem sućuti, molitvenim obredima pokraj odra, sviranjem „pleh muzike“ ili pak zbornim pjevanjem nad otvorenim grobom te okupljanjem rodbine, susjeda i prijatelja pri zajedničkoj večeri na karminama poslije sprovoda. Običaji svetkovanja i pjevanja vezani su za crkvene blagdane i njihovo značenje, a kako je riječ o istoj rimokatoličkoj vjeri, ni ti se običaji bitno ne razlikuju, već se sadržajno nadopunjuju. Na pokladni utorak ili fašnik kuha se s jedne i druge strane rijeke Sutle dimljena svinjska glava, peku krofi, krafne ili krapiči, a maškare plešu za debelu repu i zelje, ne bi li što bolje rodili, jer je to bila najčešća hrana na stolu težaka i seljaka. Uskrsnim običajima posebnu draž davali su “pušleki” ili “pukše” na Cvjetnicu, kitice prvog proljetnog zelenila i procvalih grančica drenovine na dugim štapovima što su ih dječaci nosili u crkvu. Božićne ili zimske običaje ukrašavanja kuća, kićenja jelke, pravljenja jaslica, pripremanja posebnih jela pratilo je grupno pjevanje nabožnih pjesama pod prozorima na Badnju večer, na Silvestrovo, uoči Sveta Tri kralja i na Svijećnicu.

     Bogatoj narodnoj predaji nedvojbeno su zajednička tri povijesna izvora iz kojih crpe sadržaj mnoge priče hrvatskog i slovenskog sutlanskog podneblja. Prije svega priče o pasjoglavim ljudima koje po svoj prilici potječu iz vremena Avara i njihovih zvjerstava u ovim krajevima, zatim priče o Turcima i mjestima ispod starih lipa gdje se navodno nalazilo zakopano tursko blago, te vrlo raširene priče o vješticama, njihovim nadnaravnim moćima i vražjim pečatima.

Spomen ploča na kući Kallina u Gundulićevoj ulici u Zagrebu u kojoj je živio Ljudevit Jurak

Opetovnica i nastavak školovanja

     Nakon završene pučke škole, koju je završio s odličnim ocjenama i bio darivan knjigama, Ljudevit je godinu dana ostao kod kuće. Svakog četvrtka i nedjelje pohađao je opetovnicu, nastavu na kojoj se utvrđivalo opće znanje za nastavak školovanja u gimnaziji ili nekoj strukovnoj školi. Pomagao je roditeljima pri oranju dviju njiva, pri košnji sijena i otave na velikom travnjaku, pri sušenju i prijevozu pokošene trave te spremanju suhog sijena ili otave na sjenik drvenog štaglja. U rano proljeće pomagao je ocu pri koljenju i rezidbi trsova u vinogradu koji je imao oko dvjesto i pedeset čokota. Ljeti bi ga otac uzimao sa sobom u šumu, srušili bi bukvu ili dvije, okljaštrili ih i odvezli doma na drvenim kolima s upregnutim dvjema kravama. Kod kuće bi nastavili s piljenjem i cijepanjem trupaca na deblje cjepanice za krušnu peć i tanje za limeni „šporhet“ u kuhinji. Svako jutro trebalo je u štali počistiti gnoj ispod krava, počešljati ih i izvesti na pašu. Subotom je znao tu i tamo otići s ocem na sajmište u pet kilometara udaljen Desinić, gdje bi pokupovali kose, brusne kamene, grablje, vile i sve čega je nedostajalo na obiteljskom gospodarstvu, a potkraj rujna svake bi godine obavezno kupili po dva mala praščića koje bi mama dohranila za kolinje u tjednu prije Božića. 

     Najveću zabavu na selu pričinjalo mu je „kožuhanje kuruze“. Znalo se skupiti po desetak „kožuhara“ koji bi za vrijeme „kožuhanja“ zbijali svakakve šale, a poslije obavljena posla pjevale bi se uz kuhane kestene i mošt starinske pjesme, zagorske i štajerske. 

     Otac je, dok su na proljeće zajedno radili u vinogradu, pohvalio njegovu marljivost kod kuće i pritom ga značajno pogledao. Naslonio se na kolac i neko vrijeme gledao u nebo, kao da moli blagoslov za svog sina. A onda je ispružio svoju ruku, pokazao žuljeve na dlanu i rekao mu da se može živjeti bez žuljeva. Jednostavnim riječima priznao mu je nešto što je radišni dječarac najmanje očekivao. Naime, njegov je otac bio također jedan od najboljih đaka u pučkoj školi te je tadašnji školnik, pokojni Martin Jurić, poduzimao sve moguće ne bi li mu omogućio prijem u zagrebački konvikt. I uspio je osigurati mjesto u zagrebačkom konviktu, ali nije uspio nagovoriti njegove roditelje. Oni su htjeli da ostane kod kuće i tako je moralo biti. Međutim, sada su druga vremena, nastavio se otac povjeravati sinu, sada on kao otac žarko želi da njegov sin bude danas sutra „presvetli gospon“, da bude učitelj, velečasni župnik ili gospon doktor. U svakom slučaju, od svog sina očekuje nešto više od običnih žuljeva. Zato je odlučio upisati ga u gimnaziju.  Spomenuo je jednu od svojih gospodskih sestričina koja je bila udana za zagrebačkog odvjetnika, tada poznatog suca i visokog dužnosnika pri Zemaljskoj vladi Kraljevine Hrvatske i Slavonije. 

     Uz očevu dobru želju Ljudevit je kao marljiv i nadaren đak stekao još i naklonjenost baruna Hinka Kavanagha. Gospon barun jedne je nedjelje poslije rane mise pozvao oca Stjepana k sebi na razgovor i rekao mu da će se on osobno pobrinuti za maloga i njegovo daljnje školovanje u Zagrebu. Kod općinskog poglavarstva u Humu na Sutli pohranio je određenu svotu novaca i svojom je kočijom odvezao Ljudevita u bijeli Zagreb-grad. 

     Za vrijeme vožnje pošljunčanom cestom s bezbrojnim rupama barun je budućem gimnazijalcu pokazivao ruševine Kostelgrada na sjevernoj strani Kunagore, zagorsku katedralu u Pregradi, dvorce Goricu, Dubravu, Bežanec, Čret, Klokovec i Gredice, te pričao o znamenitim osobama rođenim u tim dvorcima, tako da mu je pet sati truckanja do Zagreba prošlo u znatiželjnom promatranju povijesnih zdanja i slušanju zanimljivih priča. Na cesti od Podsuseda prema Črnomercu poseban dojam ostavila je na njega velika zgrada Zavoda za umobolne. S posebnim zaprepaštenjem pratio je baruna dok mu je pokazivao kako  je uz glavnu zgradu izgrađeno još osam zgrada: dvije za «nečiste» bolesnike, odnosno bolesnice, dvije za «bjesneće» bolesnike, odnosno bolesnice, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemične bolesti, te gospodarstvena zgrada i kapelica. Sve je to bilo izgrađeno «za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića uz dozvolu Hrvatskog sabora dvije godine prije tvog rođenja“, stavio mu je barun na znanje povišenim tonom, kao virilist ili član Sabora koji je na temelju svojeg podrijetla ili položaja imao pojedinačno pravo glasa (votum virile).

  Prošli su kroz mitnicu na Črnomercu i kočija se zaustavila na cesti malo dalje od južnog željezničkog kolodvora. Ljudevit je sav sretan sišao s kočije, uzeo svoj ruksak i stavio ga na leđa. Gospon barun uhvatio ga je za ruku i poveo prema visokim ulaznim vratima dvokatnice. Ušli su u hodnik s dvostrukim stubama, popeli se na drugi kat i zaustavili se ispred vrata koja su na sebi imala pozlaćenu pločicu s ukrasnim slovima čudnog prezimena. Barun je pokucao i vrata je otvorila visoka gospođa u dugoj haljini koja je Ljudevitu majčinski stisnula ruku i ljubazno izgovorila njegovo ime, po čemu je smjesta mogao zaključiti da su joj otac ili barun već ranije ispričali o njemu sve što je trebala znati.     Slatkorječiva domaćica prostrla je stol za objed, iznijela pred njih pladanj s pečenim kopunom, kako se sama pohvalila gospodinu barunu, velikom prijatelju njenog muža koji je taj dan bio u Osijeku.

     Ljudevit je tom prigodom prvi put u životu objedovao pečenog kopuna s mlincima prelivenim sokom od pečenja te zelenom salatom. Poslije objeda, gospođa Sidonija Brezinščak, rođena Jurak, ili Sida, kako ju je od milja oslovljavao barun Kavanagh, nazdravila je kristalnom čašom crvenog vina saborskom zastupniku i nadobudnom gimnazijalcu. Na rastanku je gospon barun zagrlio gospođu Sidoniju, zamolivši je da bude dobra prema malome i pomogne mu kod upisa u Kraljevsku veliku gimnaziju.

Ljudevit Jurak (Zalug, Hum na Sutli, 6. listopada 1881. – Zagreb, 9. lipnja 1945.), bio je hrvatski patolog i sudski medicinar. Začetnikom je humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj.

napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

foto: Petar Kolovrat, i arhivski foto materijali slobodni za objavu