Majka, koja je bolesna i u nekim visokim godinama, završi u bolnici - piše Edit Glavurtić

dok sam to gledala, vidjela sam sve one sobe u bolnici Merkur u Zagrebu, u kojima je mama boravila tijekom sedam godina svoje bolesti od 1996. do 2003., zaključno sa sobama u kojima je ležala posljednjih mjeseci života

Napokon sam (bez previše entuzijazma) pogledala Goodbye June, redateljski debi Kate Winslet. Volim je, pa sam zbog nje i zbog Helen Mirren film odgledala do kraja, ali bilo je dosadno, predvidljivo, sladunjavo i sve smo to već vidjeli. Ima nekoliko dirljivih prizora, ali nisam osjetila neku naročitu emociju. Ukratko, radi se o obiteljskoj drami koja se odvija u predbožićno vrijeme. Majka, koja je bolesna i u nekim visokim godinama, završi u bolnici i jasno je da su to njeni posljednji dani. Tri kćeri, sin i suprug s njom se opraštaju, pri čemu dobivaju priliku da se međusobno pomire jer su obiteljski odnosi narušeni, dvije sestre su u žestokoj svađi, suprug je karikatura od čovjeka, itd, itd.

Da je samo o tome riječ, film ne bih spominjala, ali činim to zbog bolničke sobe u kojoj se odvija najveći dio radnje. Udoban veliki krevet (koji se po potrebi može podizati i spuštati) smješten je pored velikog prozora s kojeg se vidi komad neba i stablo. Pored kreveta nalaze se naslonjači, čak i jedan otoman na koji se čovjek može ispružiti i odspavati. Tu je još hladnjak i veliki televizor, obitelj je okitila božićno drvce, i još uvijek ima dovoljno prostora da u završnim scenama unuci za bolesnicu održe malu božićnu predstavu.

Dok sam to gledala, vidjela sam sve one sobe u bolnici Merkur u Zagrebu, u kojima je mama boravila tijekom sedam godina svoje bolesti od 1996. do 2003., zaključno sa sobama u kojima je ležala posljednjih mjeseci života. Sve su bile iste, tri kreveta, pored svakog ormarić, sve besprijekorno čisto, ali staro, trošno, sivo i žalosno da ti srce pukne. Jedan drveni stolac, ako bi došla dva posjetitelja, drugi je morao stajati ili sjesti na krevet. Bijeli zid u donjem dijelu obojen u neku neopisivu smeđe žućkasto boju povraćotine. Prozor star, bez pogleda. Televizor ... nemojte me nasmijavati.

U sobi su uglavnom ležale tri pacijentice, a kad bi koja preminula, u krevetu bi je sljedeći dan zamijenila druga. Ako se dogodilo neposredno prije vremena za posjete (a dogodilo se nekoliko puta), na vratima sobe je stajao natpis "Ulaz zabranjen" i svatko je odmah znao što to znači, samo nismo znali na koju od tri pacijentice se odnosi, i te minute ili pola sata neizvjesnosti ubrajam u najstrašnija i najteža iskustva koja čovjek može doživjeti.

Jednom prilikom zateklo se u toj zajedničkoj sobi neko biće na granici čovjeka i životinje, kose masne i zamršene, s noktima na nožnim prstima nalik kandžama. To je biće stenjalo tako glasno da se čulo na hodnik, svake dvije minute, neprestano. Kad sam nakon sat vremena, potpuno sluđena tim užasom od zvuka, pitala sestru može li ženu premjestiti da bi druge pacijentice imale mir, samo me pogledala i odbrusila da bolnica nije hotel. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećale žene iz sobe, bespomoćno izložene takvoj užasnoj torturi, bez trenutka mira.

Svašta sam još u tim sobama viđala jer sam posljednjih nekoliko mjeseci dolazila svakodnevno. Uvijek u vrijeme posjeta, od dva do pet poslijepodne, za razliku od likova u filmu koji bolesnici dolaze ujutro, uvečer, u svako doba kad im je zgodno. Nekad sam doktora čekala satima, ulagivala se sestrama i nosila im kave, bombonijere i kolače iz slastičarnice, ali nikad mi nije palo na pamet povisiti ton na bilo koga, dok u filmu Goodbye June članovi obitelji uredno galame i na liječnike i na osoblje.

Ima ljudi koji nemaju loša bolnička iskustva. Svjesna sam da je posao u bolnici izuzetno stresan, naporan i odgovoran, da u sustavu ima divnih ljudi, i liječnika i sestara, čula sam o tome. Ali u sedam godina koliko je trajala mamina bolest, osobno ne mogu izdvojiti nikoga kao osobito ljubaznog ili požrtvovnog. Nismo doživjele nikakvu malu ljudsku ljubaznost vrijednu pamćenja i spominjanja, ničeg osim ravnodušne službene korektnosti i ni mrvicu više od toga, dok za maminu liječnicu opće prakse mogu reći sve najgore, a sve najgore joj i želim jer predstavlja liječničku struku u najgorem smislu.

Nadam se da su se u međuvremenu bolničke sobe u Merkuru promijenile, ali uvijek kad gledam film kao sinoć Goodbye June, vrate mi se u sjećanje onakve kakve su bile u godinama kad sam svakodnevno u njima provodila sate, i teško da ću se ikada riješiti tih prizora. I uvijek kad vidim dobro opremljenu bolničku sobu, sjetim se onog našeg strašnog umiranja u siromaštvu i ravnodušnosti, i obuzme me teška žalost i rezignacija. Znam da ne treba suditi prema filmu, možda je stvarnost u Americi sasvim drugačija, znam da tamo postoji sloj ljudi koji uopće nema zdravstvenu zaštitu, dok je kod nas svakom zagarantirano liječenje. Iako bi se i o tome moglo diskutirati, ali sam već preko svake mjere odužila. U svakom slučaju, film Goodbye June (mislim da bi trebalo pisati sa zarezom, da bi imalo pravo značenje, jer se ne radi o pozdravu kojeg bolesnici upućuje obitelj, nego se radi o poruci koju bolesnica upućuje obitelji) možete mirno zaobići, jer gledanjem nećete ništa dobiti.

Ako hoćete sličnu tematiku, odvojite sat i po za njemački film Heldin/Late Shift koji je u svakom pogledu izvrstan. Radnja se odvija u bolnici, za vrijeme poslijepodnevno noćnog dežurstva jedne medicinske sestre, kojima je film i posvećen. Pametno i s puno empatije, i ni u jednom trenutku ne klizne u opću, stoput viđenu priču. U glavnoj je ulozi sjajna Leonie Benesch (koju sam gledala u jednako dobrom filmu Das Lehrerzimmer / Zakon zbornice), koji je također vrijedan svake minute gledanja.

napisala: Edit Glavurtić u svibnju 2026. godine

na svome FB profilu

https://www.facebook.com/edit....

plakat filma

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu živi od 1970. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine zaposlena je u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Odlazi u Beč 1990. godine, gdje se bavi likovnim radom i 1995. godine na "Universität für angewandte Kunst Wien" dobiva titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine ponovo živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

izvor: https://www.facebook.com/edit....

ilustracija: plakat filma https://www.facebook.com/