Plečnikove Žale - piše Zrinka Paladino

Drugačijeg arhitektonskog sloga i mjerila od mirogojskih mrtvačnica, no također moćan u izričaju i dojmu, Plečnikov je zaštićeni sklop, srećom, i obnovljen i sjajno održavan. Za razliku od našeg Mirogoja, kojeg su osim potresa snašle i druge, puno prizemljenije nesreće – o kojima će također biti više riječi u nekom od idućih osvrta, ljubljanske su Žale uređene i moćne. Kakve mrtvi i zaslužuju.

uz dozvolu naše ugledne sugrađanke arhitektice i urbanistice Zrinke Paladino, prenosimo njen novi blog, uživajte u čitanju...

Hrvatska medijska i strukovna scena, bogatija je od početka rujna 2022. godine za blog Zrinke Paladino pokrenut na internetskoj adresi http://zrinkapaladino.com/.

Na samo 150 kilometara od Zagreba, uz rijeku Ljubljanicu položena je Ljubljana. Uvijek sam se, fascinirana imenima/nazivljem, pitala zašto Zagreb ne leži uz Zagrebicu/Zagrebuljicu ili slično, već uz Savu, no odrastanjem sam shvatila da Zagreb ni ne “živi” sa svojom rijekom, već od nje bježi. S Ljubljanicom je priča drugačija, ta rijeka svojim tokom jedan krasan europski grad dijeli na najljepši mogući način – spajanjem. Arhitekturom, urbanizmom, komunalnom opremom… Divno. No ovdje nije riječ o centru Ljubljane, kojem ću se i zbog nekih recentnijih arhitektonskih i konzervatorskih dosega uskoro posvetiti, već o njezinu groblju Žale. Koje s centrom grada te njegovom riječnom obalom, mostovljem i pratećom arhitekturom vezuje jedno veliko ime – ono slovenskog arhitekta Jože Plečnika (Ljubljana, 1872 – 1957, Ljubljana). O kojem bi, dakako, trebalo pisati i pisati, no ovom prilikom osvrćem se njegovoj sepulkralnoj arhitekturi – Plečnikovim Žalama. Slike ionako govore više od tisuću riječi, pa vas ja danas nizom fotografija upoznajem (koji već niste upoznati, dakako) s jednim divnim oproštajnim sklopom, ali i susjednim mu grobljanskim prostorom.

Jedna ugodna šetnja s dragom prijateljicom po ljubljanskom centru i sjajno obnovljenoj te prenamijenjenoj Cukrarni zaključena je obilaskom (nekoć prigradskog ) groblja sa zaštićenim Plečnikovim sklopom mrtvačnica i pratećih sadržaja, koje sam godinama propuštala obići. I kako to često biva, slučajni i neplanirani obilasci, pokažu se najboljima. Napose kada pri prolasku kroz manirističku ulaznu partiju (dijelom pod obnovom) pristupite Plečnikovoj oproštajnoj kapeli i – čisto onako reda radi – pririsnite kvaku njezinih ulaznih vrata. A kad ono – paf! – ista se otvore i pred vama raskriju svu ljepotu Plečnikova interijera s plemenitim detaljima riješenim zadivljujućom zanatskom vještinom. Istaknuti đak slavnog bečkog arhitekta Otta Wagnera, kao i naš “otac moderne hrvatske arhitekture” Viktor Kovačić (Ločka Vas, 1874 – 1924, Zagreb), Plečnik je jedinstven i prepoznatljiv. Nemoguće ga je u cijelosti ne uvažiti jer je upravo on stiliziranom pročišćenošću svojih djela utro put modernoj slovenskoj arhitekturi, koja se zahvaljujući takvim temeljima i danas grana sjajnim ostvarenjima.

Nije pristojno truditi se biti stručniji od najupućenijih pa se ovdje služim i podatcima stranice DEDI – enciklopedije prirodnih i kulturnih dobara Slovenije, koja registrirano nepokretno kulturno dobro – Plečnikove Žale – predstavlja jednim od najoriginalnijih ispraćajnih sklopova 20. stoljeća. Prva Plečnikova projektantska varijanta datirana je 1937. godinom, a krajem sljedeće godine na natječaju je odabran izvođač, graditelj Emil Tomažič, koji je 1939. gradnju i otpočeo. Unutarnje je opremanje iz 1939. i 1940. godine zbog Drugog svjetskog rata ostalo nedovršeno, a važno je naglasiti kako je Plečniku u projektiranju pomagao student Vlasto Kopač, koji je početkom 1990-ih godina Plečnikove Žale i stručno restaurirao. Kako DEDI logično zaključuje, Žale u smislu Plečnikova preispitivanja povijesnih stilova predstavljaju jedinstvenu prostornu enciklopediju građevinskih oblika zapadnoeuropske civilizacije, kojima je dojmljivo iskazano poštovanje prema ceremoniji ispraćaja preminulih.

Prostorno, Plečnikov ispraćajni sklop grade monumentalno slavolučno ulazno predvorje („Propila“) s pobočnim uredskim volumenima, veća središnja molitvena kapela okružena s četrnaest manjih posmrtnih kapela te zgrada radionice za izradu lijesova.

Dvokatnu kolonadu ulaznog dijela sklopa karakterizira “šuma” stupova i središnji vršni dvostruki kip (leđima prislonjenih) Isusa i Marije, kipara Borisa Kaline. Ispraćajne kapele uglavnom su nazvane po crkvama u Ljubljani – kapela sv. Petra, sv. Nikole (Miklavža), sv. Ahaca, sv. Ivana, sv. Kristofora, kapela Adama i Eve (namijenjena nevjernicima, samoubojicama i nepoznatim pokojnicima) te dvostruke kapele sv. Marije i sv. Jakova, sv. Josipa i sv. Antuna, sv. Andrije i sv. Franje te sv. Ćirila i Metoda uz onu sv. Jurja – s temeljnom idejom preminulih do ukopa počivajućih u rodnim im župnim crkvama. Svaka u svojoj izvedenici osnovnih arhitektonskih slogova, od tumula preko antičkih svetišta do bizantske crkve pa i uzora u profanoj arhitekturi, kapele u svojoj različitosti simboliziraju ideju vjerske i društvene jednakosti.

U glavnoj ulaznoj osovini položena je središnja kapela za molitvu, pred kojom je Plečnik ostvario baldahin i odar s govornicom. I kako isti izvor dalje navodi – oprema kapelica i molitvenih prostorija s oltarima, lusterima i drugom interijerskom opremom spada u najviše domete slovenskog obrta i kao takvoj joj nema premca u suvremenoj Europi. Plečnik je kapelice ogradio parkom s klupama, fontanom, pergolama i natpisima, a zaključio ga je zgradom stolarske radionice za izradu lijesova projektiranom u skladu s načelima arhitekta Gottfrieda Sempera. Na njezinu je pročelju akademski slikar Slavko Pengov među biblijskim prizorima i svecima prikazao i arhitekta Plečnika te i ondašnjeg gradonačelnika Juru Adlešiča.

Temeljna Plečnikova ideja demokratske jednakost ljudi pred Bogom i puno poštovanje ispraćaja mrtvih – to su Žale! Odreda bijela i okružena bogatim i održavanim zelenilom, arhitektura Plečnikovih Žala pruža utjehu bližnjima, dok ljepota prostora poručuje kako smrt ne donosi tamu i beznađe, već utjehu i svjetlo. U prilog rečenomu govori i dodijeljivanje joj 2007. godine europske oznake izvrsnosti, svojevrsna pandana UNESCO-vim spomenicima.

Drugačijeg arhitektonskog sloga i mjerila od mirogojskih mrtvačnica, no također moćan u izričaju i dojmu, Plečnikov je zaštićeni sklop, srećom, i obnovljen i sjajno održavan. Za razliku od našeg Mirogoja, kojeg su osim potresa snašle i druge, puno prizemljenije nesreće – o kojima će također biti više riječi u nekom od idućih osvrta, ljubljanske su Žale uređene i moćne. Kakve mrtvi i zaslužuju.

A o Plečniku će i nekim njegovim ostvarenjima u Zagrebu još biti riječi na ovom Blogu. Napose po zaključenju obnove kripte crkve Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj/Zvonimirovoj ulici, koja je u tijeku. Zbog svih nas zajedno iskreno se nadam kako će nevjerojatno izvorno Plečnikovo rješenje tog magičnog interijera iz 1930-ih godina ostati istovjetno izvorniku. Što je, bojim se, s našim recentim pristupima konstruktivnim i inim postpotresnim obnovama, gotovo pa i nemoguće. Sumnjam da je i znatno mlađe, kvalitetno betonsko nadgrađe crkve arhitekta Zvonimira Vrkljana i suradnika nad tom kriptom ozbiljnije bilo uzdrmano potresom, no kao dugotrajno neprivedeno funkciji ono bi i bilo slobodnije za kvalitetno interveniranje. Podzemna Plečnikova kripta u cijelosti je druga priča! Nadajmo se da je neinvazivno sanirana, da se statički osiguravala “izvana”, da su se obloge, oprema i materijali naručivali “po mjeri”, da se suvremene tehnologije upreglo u izradu detalja istovjetnih izvornicima u materijalu, dimenzijama, oblicima… Jer – u Plečnikovu se ili Kovačićevu ostavštinu ne dira!

Rečeno nama posljednjih desetljeća predstavlja golem problem. Mi tako volimo dirati, zadirati, pečatiti svojim uglavnom nedostojnim tragovima čak i ono što nas je činilo i predstavljalo boljima. Vrjednijima i bogatijima. Ali zaključke o interveniranju u to zagrebačko Plečnikovo djelo donosimo po zaključenju radova! Dotad, tko god stigne, nek se uputi k Ljubljani i Plečnikovim Žalama.

Uskratite li si ih, bit će vam jako žal!

napisala: Zrinka Paladino u lipnju 2023. godine

izvor: https://zrinkapaladino.com/


Zrinka Paladino rođena je 31. prosinca 1972. godine u Splitu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1997. godine pod mentorstvom profesora Nenada Fabijanića. U imenik ovlaštenih arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu upisana je 2008. godine. Od 2010. godine zaposlena je na mjestu zamjenice pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu. U rujnu 2006. godine se kao vanjska suradnica u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a uključila u rad na znanstvenom projektu Modernizam i prostorni identitet hrvatske u dvadesetom stoljeću, voditelja akademika Borisa Magaša, unutar kojeg je monografski obradila arhitekta Lavoslava Horvata. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine obranila je doktorski rad pod nazivom Lavoslav Horvat: Arhitektonsko djelo 1922. - 1977. te je stekla akademski stupanj doktora humanističkih znanosti. U znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u znanstvenom području tehničkih znanosti - polje arhitektura i urbanizam izabrana je srpnja 2013. godine.

Od 2013. godine članicom je uredništva Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske i članicom Odbora Ministarstva kulture Republike Hrvatske za dodjelu nagrade Vicko Andrić. Lipnja 2013. godine objavila je knjigu Lavoslav Horvat: Kontekstualni ambijentalizam i moderna, nakladnika Meandar Medie i HAZU, koja je 2014. godine nagrađena nagradom Neven Šegvić Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolji publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2013. godinu.

Zrinka Paladino je u prosincu 2022. godine objavila i svoju knjigu naslova "Crtice"

Autorica je većeg broja znanstvenih i stručnih radova, te je aktivnom sudionicom različitih znanstvenih i stručnih skupova s područja povijesti hrvatske arhitekture, a posebno zaštite hrvatske graditeljske baštine. Završila je tečaj umjetničke fotografije i aktivno se služi engleskim i talijanskim jezikom. Majka je troje djece.

izvor biografije: https://www.ljevak.hr/

foto: Zrinka Paladino