Probudimo se iz digitalnog ropstva - piše Elia Pekica Pagon

mojzagreb.info News Portal

Zagreb - mojzagreb.info, Obrazovanje - Probudimo se iz digitalnog ropstva - piše Elia Pekica Pagon

već duže vrijeme primjećujem jedan novi društveni trend, a to je sve veće otuđenje i sramotno odrađivanje međuljudskih odnosa digitalnim putem. Počeli smo jedni druge odrađivati lajkovima, gifovima, emojima i porukama, umjesto da se istinski družimo i uživamo jedni u drugima uživo

 

Trebali bismo se svi zajedno upitati – što to u prijevodu znači družiti se iliti praviti nekome društvo? Nemojmo uzimati zdravo za gotovo pojam druženja. To zasigurno nije ono što danas možemo vidjeti na svakom koraku, a to su ljudi zadubljeni u zaslone svojih mobitela. Veći je to problem nego što smo toga svjesni. Ide se prema potpunom otuđenju čovjeka od čovjeka. Ljudi su postali ovisni o mobitelima i aplikacijama. Jedni druge ignoriramo tipkajući po mobitelima i skrolajući po zaslonima istih do beskraja.

Ne znači mi ništa to što je netko fizički prisutan kraj mene, ako istodobno ta osoba komunicira sa svojim mobitelom ili nekim drugim tehnološkim pomagalom umjesto sa mnom i ako se ne gledamo u oči, ako se naše duše ne dotiču na istoj frekvenciji.

Ako se energetski ne dotičemo, to nije pravo druženje, već odrađivanje nekih odnosa koji to u biti više nisu, iako su nekada davno možda to i bili. Jednako tako nije pravo druženje odrađivanje nekih odnosa putem poruka kojima jedni drugima čestitamo rođendane i blagdane, a nismo se istinski družili godinama. Takvi odnosi nikome ne trebaju i nikome neće ni ugrijati srce ni nahraniti dušu. Bolje je biti sam, u tišini svog unutarnjeg mira nego u takvom društvu polu-čovjeka polu-robota. Tko nam je kriv kada smo pristali biti robovi tehnologije. Trebali smo razmisliti zašto nam se sve to nameće kao nužnost…

Razmislimo malo… Ništa nije bez razloga, niti to što u nekoj trgovini svakih nekoliko dana radi neka nova prodavačica, niti to što nam poštu svako malo donosi neki novi poštar, niti to što u nekom omiljenom nam restoranu svako malo rade neki novi konobari, niti to što u frizerskom salonu svako malo radi neka nova frizerka koja ne zna baš ništa o našim željama i potrebama pa s njom krećemo u objašnjavanje svega što želimo ispočetka, niti to što nas u našoj lokalnoj apoteci svako malo dočeka nova magistra, niti to što u našem Domu zdravlja svako malo radi neka nova doktorica ili nova medicinska sestra pa im moramo ispočetka objašnjavati sve naše dijagnoze i zdravstvene probleme, a što nam, naravno oduzima i previše vremena.

Taman kada se naviknemo na neku osobu u uslužnim i javnim djelatnostima, dočeka nas neka sasvim nova osoba s kojom tada krećemo ispočetka u objašnjavanje naših želja, potreba i problema. Sve je to isplanirano kako bi se ljudi prestali zbližavati i imati tople međuljudske odnose jedni s drugima.

Sjećam se kako je to bilo nekad. U našoj lokalnoj trgovini radile su iste prodavačice godinama. Svima smo im znali imena, kao i one naša i već pri našem ulazu u trgovinu, one bi počele pakirati sve artikle za koje su znale da ćemo ih kupiti. Na svakom koraku imali smo individualan pristup koji je svima odgovarao. Nije bilo hladnoće u međuljudskim odnosima niti na jednoj razini, već jedino topline i međusobnog poštovanja i razumijevanja.

O dobrosusjedskim odnosima bolje da i ne govorim. Nekada smo živjeli jedni kraj drugih bez da smo zaključavali vrata naših stanova, čak štoviše, držali smo ih otvorenima, jer smo u pravom smislu te riječi bili jedni drugima pravi susjedi, dok danas susjedi jedni s drugima jedva progovore riječ, jedva da se i pozdrave u prolazu, u svakom slučaju ne da nisu što su nekad bili, već čak čekaju prigodu za neki izmišljeni sukob s nekim kako bi time iskazali svoje frustracije. Jadno i žalosno. Jednom riječju – bilo je predivno i neopisivo uživati u toplini međuljudskih odnosa, imati prave prijatelje i susjede. Ima toga i danas, nije da nema, ali ti humani odnosi su nažalost iznimke, a ne pravila. Danas su nažalost hladnoća i rezerviranost međuljudskih odnosa postale pravilo, a toplina i emotivnost naših odnosa iznimka. Pitanje je hoće li buduće generacije ikada osjetiti takvo što, tu toplinu međuljudskih odnosa?

Sjećam se našeg lokalnog poštara iz djetinjstva čiji je nadimak bio Zeko. Svi su ga voljeli, a mi djeca smo ga obožavali, pogotovo kada smo počeli dobivati naša prva ljubavna pisma. Zeko bi nam, kada bi nas vidio da se igramo na ulici, već izdaleka mahao s pismima za nas, a mi bismo mu radosno trčali ususret kako bi nam on uručio kuverte pune šarenih naljepnica i nama poznatih rukopisa. Kada bi Zeko našim bakama i djedovima donosio mirovine, obično bi sjeo s njima za stol i malo popričao, a oni bi mu uvijek dali pokoji dinar, što ga je posebno veselilo.

Jednako sretno smo se osjećali i kada bismo išli u naš lokalni frizerski salon. Svatko bi od nas imao svoju frizerku koja je znala točno što kao klijenti želimo i sve bi one uvijek ispunile naša očekivanja, a mi smo ih za to uvijek nagrađivali.

Moja frizerka zvala se Micika i bila je više nego profesionalna i ljubazna prema meni kao klijentici, a ja sam uvijek iz salona izašla prezadovoljna. Većina ljudi iz moga kvarta išla je istoj zubarici, cijenjenoj gospođi Matković godinama i bili smo više nego zadovoljni njenom ljubaznošću i izvrsnom brigom do našeg dentalnog zdravlja. Bila sam beskrajno tužna kada sam čula da je preminula.

Bilo je više nego ugodno poznavati ljude s kojima smo svakodnevno komunicirali u trgovinama, restoranima, salonima, ordinacijama… To nam je davalo osjećaj prisnosti i pripadnosti našem kvartu i jednih drugima.

Danas su stvari bitno drugačije. Svaki dan oko nas su neki novi, nama strani ljudi. Nema više prisnosti među ljudima u općenitom smislu pa je tako nema čak niti u onim odnosima gdje bismo očekivali da je ima, a to su naša dugogodišnja prijateljstva pa i poneko stečeno kasnije u životu. Rijetki su istinski, topli, pravi međuljudski odnosi koji nam hrane dušu i griju naša srca. Sve je to nekako površno i s nekom rezervom. Nema više ni previše poštovanja, kao ni povjerenja među ljudima, ljudi su postali rezervirani, oprezni, skeptični, zatvoreni, zaključani u svoje digitalne zatvorske ćelije. Boje se otvoriti svoja srca jedni drugima.

Nemojmo odrađivati jedni druge, ne uzimajmo zdravo za gotovo pojam druženja jednih s drugima. Druženje je zamišljeno da u njemu uživamo i izmjenjujemo energiju iskrenog prijateljstva i ljubavi jedni s drugima, a ne da jedni druge odrađujemo, što virtualno, što našim pukim fizičkim prisustvom za vrijeme kojeg ponovno bježimo u digitalni svijet. To nisu međuljudski odnosi i to nije pravo druženje.

Ne može interes biti jedini motiv našeg druženja s nekim. Postoji nešto ljepše i puno važnije od interesa. Postoji činjenica da smo ljudi. Sjetimo se tko smo. Sjetimo se da smo ljudi i da smo upućeni jedni na druge prvenstveno radi dijeljenja ljubavi i empatije, a tek onda na red dolaze razni interesi koji nemaju veze s našim emocijama.

Sve to što činimo je krivo i protivno ljudskosti kao takvoj. Kao da nas je netko isprogramirao da svakim danom budemo sve više otuđeni. Sve to samo nam daje iluziju prijateljstva i nekakvih odnosa koji to u biti nisu.

Ne trebaju nam iluzije, trebaju nam pravi prijatelji koji nas istinski vole i gledaju nas u oči dok s nama pričaju, koji nas slušaju i doista čuju srcem, kao i mi njih, koji s nama plaču kada smo tužni i raduju se s nama kada smo sretni kao i mi s njima. Poklonimo stoga jedni drugima naše vrijeme i našu pozornost.

Napravimo jedni drugima društvo kada god smo to u mogućnosti. Počnimo naše susrete doživljavati kao slavlja života i za vrijeme njih zaboravimo na naše pametne telefone koji su zarobili svu našu pozornost udaljujući nas jedne od drugih. Oni su naša pomagala i sredstva kojima se služimo za razne potrebe, kao što se služimo četkicom za zube, ali nemojmo dozvoliti da mobiteli postanu naši najbolji prijatelji bez kojih ne možemo živjeti, dok istodobno stvarne ljude iz naših života više nismo u stanju doživjeti. Samozvani vladari svijetom žarko žele da budemo što udaljeniji jedni od drugih i marljivo rade na tome. Nemojmo im to dozvoliti i nemojmo raditi sve njima u prilog, već se probudimo iz tog hipnotičkog digitalnog sna ili bolje ropstva i vratimo se prirodi i jedni drugima.

Počnimo ponovno biti ljudi. Počnimo primjećivati jedni druge u prolazu. Počnimo jedni druge gledati u oči koje su ogledala naših duša. Nahranimo duše jedni drugima. Ugrijmo srca jedni drugima. Pružimo jedni drugima ruke i počnimo jedni druge osjećati i suosjećati jedni s drugima. Kada se sjetimo da smo ljudi čija srca tragaju za istinskom ljubavlju, svima će nam životno putovanje postati ljepše i ugodnije.

napisala: Elia Pekica Pagon za news portal Epoha

suvremeni news portal Epoha za kulturu komuniciranja pratite na njihovom web sjedištu https://epoha.com.hr/

te FB profilu https://www.facebook.com/epoha..

Elia Patricia Pekica Pagon (Zagreb, 16. rujna 1971.), hrvatska pjesnikinja, publicistica, marketinška stručnjakinja i umjetnička fotografkinja. Kći je hrvatskog međunarodno poznatog komunikologa Marka Pekice.

Elia Pekica Pagon, Mag. educ. philol. angl. i Mag. educ. philol. ital., publicistkinja, pjesnikinja, marketinška stručnjakinja, umjetnička fotografkinja, (Zagreb, 16. IX. 1971.) u rodnom je gradu završila osnovno (OŠ Jabukovac), srednje (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi; popularno zvan Kultura – stručni suradnik za televiziju, film i kazalište) i fakultetsko obrazovanje (magistra edukacije engleskog i talijanskog jezika i književnosti) te poslijediplomski studij amerikanistike (Filozofski fakultet, Zagreb). Usavršavala se u Italiji (Firenze, Perugia, Rimini) i Velikoj Britaniji (Brighton, Cambridge, London, Rickmansworth, Weybridge). Osim engleskog i talijanskog jezika koje je studirala, je učila je španjolski, francuski, njemački i kineski jezik. U svojim brojnim putovanjima imala je priliku izbliza se upoznati s poviješću, tradicijom i kulturom raznih zemalja, što je uvelike utjecalo na njezino poimanje svijeta. Novinarskim radom bavi se od rane mladosti kada je svoje radove na temu glazbe objavljivala u hrvatskom dvotjedniku za mladež Pop Extra koji se bavio estradom, izlazio je od 1992. do 1995. godine te u časopisu za mlade Rocky Express koji se ponajviše bavio glazbom, a također je izlazio devedesetih godina.

Po završetku studija na Filozofskom fakultetu, usporedo s poslijediplomskim studijem amerikanistike, radila je za multinacionalne kompanije British Airways, Marks & Spencer, Baxter i Hill & Knowlton, gdje je obnašala dužnost direktorice marketinga i prodaje te vodila odnose s javnošću, a engleski jezik je predavala na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora po akreditaciji WERBE AKADEMIE am WIFI Wien.

Nakon stečenih iskustava u stranim multinacionalnim kompanijama na području tržišnog komuniciranja i odnosa s javnošću te uvidjevši da Hrvatska nema svoj časopis za tržišne komunikacije, Elia je zajedno s ocem Markom, međunarodno priznatim komunikologom, godine 2001. pokrenula strukovno glasilo, mjesečnik Zvono – časopis za marketing u praksi. Časopis Zvono izlazio je od 2001. do 2004. godine kada nastavlja izlaziti također kao mjesečnik pod imenom Epoha – časopis za kulturu komuniciranja, a redovno je izlazio sve do siječnja 2009. godine praćen sloganom – Gradimo mostove među ljudima, vremenima i prostorima. U spomenutim časopisima Elia je kao glavna urednica istih, kroz dugi niz godina objavljivala društveno angažirane eseje, kritičke osvrte i recenzije te intervjue s istaknutim stručnjacima iz raznih polja ljudskih djelatnosti. U siječnju i listopadu 2006. godine objavljena su dva posebna izdanja časopisa Epoha broj 58 i 67 posvećena Elijinim razgovorima s njoj vrlo dragim sugovornikom, prof. Slavkom Kulićem pod naslovima Razgovor o globalizaciji i Razgovor o globalizaciji i privatizaciji.

Uz sve ostale Elijine interese, poetsko stvaralaštvo je nešto čemu se uvijek rado vraća i u čemu posebno uživa. Svoje prve pjesničke uradke Elia je, na prijedlog profesora Stipe Grgasa objavila u zadarskom Glasju – časopisu za književnost i umjetnost koji je izlazio od 1994. do 2004. godine. Iza toga uslijedile se objave Elijinih pjesama u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo. Do sada je objavila tri zbirke pjesama: Sama (Ceres, Zagreb, 1998.), U podnožju neba (Ceres, Zagreb, 1999.) i Ljubavne pjesme (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1999.). Recenzenti Elijinih zbirki poezije bili su poznati hrvatski akademici Ivan Slamnig i Ante Stamać izrazivši se vrlo afirmativno o njezinu poetskom stvaralaštvu, o kojem su se u više navrata vrlo pohvalno izrazili i Ranko Marinković, Dragutin Tadijanović, Zlatko Tomičić te brojni drugi autoriteti hrvatske književnosti. U pripremi je i četvrta Elijina zbirka pjesama pod radnim naslovom Ime jeseni. Godine 2016. Elia je s velikom ljubavlju uredila i bila nakladnik zbirke poezije na čakavskom narječju svoga oca Marka – Ivana Pekice pod naslovom Istro mila moja, lipa mati moja.

Godine 2008. Elia je objavila svoju knjigu eseja pod naslovom Globalno usijanje u izdanju nakladničke kuće Elpeluba d.o.o., dok je svoje najopsežnije djelo, svojevrsni leksikon na temu globalizacije pod naslovom Na Diogenovu putu, objavila 2010. godine u izdanju Sono grupe d.o.o. iz Poreča, Unex grupe d.o.o. iz Zagreba te nakladničke kuće Znanje d.o.o. iz Zagreba. Knjiga sadrži Elijine razgovore s istaknutim hrvatskim i svjetskim autorima i znanstvenicima (od Miltona Glasera do Noama Chomskog) s raznih područja (sociologija, likovna umjetnost, jezikoslovlje, povijest, komunikologija, gospodarstvo, arhitektura, glazba, dizajn, fotografija,..).

Od 2008. do 2012. godine bila je stalna kolumnistica tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U listopadu 2010. godine Elijin osvrt na lik i djelo legendarnog hrvatskog karikaturista Ota Reisingera pod nazivom Susreti sjećanja i sreće objavljen je u knjizi Susreti s velikim Otom Reisingerom, hrvatskog književnika i karikaturista Janka Bučara čiji je nakladnik Hrvatsko društvo karikaturista.

U prosincu 2010. godine na poziv Centra za poslovnu etiku Konrad Adenauer Stiftung i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Pekica sudjeluje na međunarodnom simpoziju pod nazivom Siromaštvo i etika u sklopu kojeg je njezino izlaganje u obliku eseja pod naslovom Globalno etičko povjerenstvo objavljeno u istoimenoj knjizi Siromaštvo i etika koja je izašla 2011. godine u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, a koju je uredio Prof. dr. sc. Ivan Koprek.

Od 2012. godine surađuje s regionalnim mjesečnikom za marketing i odnose s javnošću Media Marketing iz Sarajeva koji donosi vijesti iz oglašivačke industrije iz regije i svijeta.

Od 2014. godine Elia je stalna kolumnistica i suradnica regionalnog Web portala za marketing i odnose s javnošću Media Marketing (www.media-marketing.com). U prosincu 2014. godine Elijine kolumne objavljene su u knjizi kolumni raznih autora Media Marketinga pod naslovom I ja sam bio, čiji je glavni urednik bio Ekrem Dupanović, a izdavač NO LIMIT, Sarajevo. Stručne tekstove objavljuje i u inozemnim časopisima Magazine World (Velika Britanija) i Kreativ (Mađarska).

Osim na hrvatskom Pekica piše i na engleskom jeziku. U SAD-u je objavila svoju poeziju u nekoliko antologija: The Enchantment of Memory (2001.), A Grasp at Eternity (2001.), The Best Poems & Poets of 2001 (2002.), On Gossamer Wings (2002.), The Road That Never Ends (2003.).

Fotografija je također jedna od Elijinih ljubavi. Do sada je svoje fotografije izlagala na skupnim izložbama fotografija u Zagrebu (Fotoklub Zagreb) te u Houstonu (SAD) gdje je 2007. godine s ocem Markom sudjelovala sa svoje 42 fotografije na velikoj međunarodnoj izložbi pod nazivom Never Been to Houston. Uz fotografiju, Elijin hobi je i figurativno slikarstvo, ali svoje radove do sada nije izlagala.

Godine 2015. izašla je Elijina knjiga pod naslovom Manifest humanosti (prvo izdanje), zbirka autoričinih eseja nastalih u razdoblju od 2008. do 2014. godine. Knjiga eseja pod nazivom Oči našeg vremena (prvo izdanje) objavljena je 2016. godine donoseći autoričine eseje nastale u razdoblju od 2008. do 2016. godine, a kako su prva izdanja obiju spomenutih knjiga eseja bila rasprodana, godine 2016. tiskana su druga neizmijenjena izdanja obje knjige. U mjesecu studenom 2018. godine, Elia je objavila svoju knjigu eseja na engleskom jeziku pod naslovom The Wisdom of Aramis u Hrvatskoj, a u mjesecu prosincu Elijina knjiga The Wisdom of Aramis izdana je i u SAD-u, u izdanju nakladničke kuće Balboa Press, A Division of Hay House te tako postala dostupna međunarodnom tržištu. Trenutno radi na svojoj novoj knjizi.

izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...

foto: Petar Kolovrat

mojzagreb.info
 

Vijesti - Gradske

Vijesti - Hrvatska

Vijesti - Svijet

Galerija - mojzagreb.info

Galerija - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Horoskop - mojzagreb.info

Online izdanje - i do 80% popusta

Glas Istre Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info Novi List Današnje izdanje (i do 80% popusta) by mojzagreb.info