Dnevnik anti-influencerice, tamna strana ”boraca za ljudska prava” u Zagrebu - piše Krešimira Gojanović mr. art
mojzagreb.info News Portal 19.03.2026.
usput pričam i sa raznim ljudima iz nekih gradskih ustanova, kojima su došli neki novi ”napredni” ravnatelji i ravnateljice, pa mi ljudi pričaju da opet i pod njima ima i mobinga i straha, i da se boje zamjeriti bilo kome od te ekipe da ne izgube posao - dakle, zagrebački strah u kulturi opet nije nestao, ostao je isti i danas!
Duboko sam osjetljiva na situacije kada u gradu Zagrebu netko od negdje izbacuje ili protjeruje likovne umjetnike. Posebno mi to smeta kada iza takvih postupaka stoji gradska birokracija zaposlena po nekoj ”političkoj podobnosti”, dok se sa druge strane nalazi neki ne-stranački umjetnik koji nema nikakve zaštite ni od obitelji ili nekog političkog plemena, i onda mu u takvim nevoljama u pravilu neće pomoći niti njegove inertne i lijene strukovne udruge, ni Ministarstvo kulture, pa ni mnogi od njegovih kolega umjetnika, među kojima na hrvatskoj likovnoj sceni tradicionalno može vladati puno natjecateljstva i nesolidarnosti.
Umjetnik protjeran iz Meštrovićevog paviljona od strane Bandić – HDZ koalicije ili umjetnik protjeran iz svog ateljea od strane Možemovih ”aktivista” – koja je uopće razlika??
Po meni tu nema nikakve razlike i sve to ostaje tragično ISTO već desetljećima u gradu Zagrebu. Zato ću malo pisati o toj temi da je raščlanim i sebi i vama, obzirom da volim kopati po ”tamnoj strani” kolektivne psihe, jer paradoksalno mislim da će nas to prije prosvijetliti, nego sav taj ispolirani politički PR domaće kulture, u kojoj se teška pitanja uvijek guraju pod tepih, a jedna vlast smjenjuje drugu, nastavljajući jednako sa istim nepravdama, nepotizmom, licemjerjem i bezobzirnošću, kakva je uostalom krasila i onu prethodnu vlast.
Krešimira Gojanović: ”Grad bez ljubavi”, tuš / akrilni flomasteri na papiru, 50×40 cm
Grad Zagreb danas je prepun ”boraca za ljudska prava” i ”boraca protiv klimatskih promjena”, na sve strane gledamo feminističke performanse i neku salonsku ”borbu za ženska prava” koja se obilno financira od Gradskog ureda za kulturu, pri čemu nam se stvorila jedna nova klasa pomodnih ”aktivista” sa Instagrama koji se nasnimavaju dok prosvjeduju, tvrdeći nam da se oni bore i za mene i za vas i sve ostale gradske ”ranjive” skupine.
No istovremeno svi ti ”revolucionari” već godinama ostaju gluhi i slijepi kad im gradski umjetnici pričaju o svojim problemima: o nedostatku prostora za rad, o neplaćenim samostalnim izložbama po gradskim galerijama, o nekim udrugama koje su se posve odmetnule od svoga članstva i utamane po 50 000 do 100 000 eura po jednoj izložbi, da bi uza sve to još nastavile i vlastito članstvo cijediti sa raznim kotizacijama.
Sve to skupa ne zanima naše ”borce za ljudska prava” - gradski umjetnici su njima bili dobri onda kada su za njih glasali i kada su ih dovodili na vlast, no čim su naši ”aktivisti” zasjeli u svoje gradske i skupštinske fotelje, počeli su pokazivati začuđujuću neosjetljivost prema umjetnicima, i specijalno onim ne-stranačkim, koji su danas jednako ostali ”lovina za odstrel” raznih političkih klanova, potpuno isto kao što je to bilo i u Bandićevo vrijeme.
Krešimira Gojanović: ”Umjetnici u gradu lažnih aktivista”, tuš / akrini flomasteri na papiru, 50×40 cm
Usput su nam uz gradske ”aktiviste” došle i gomile nekih – sociologa, etnologa, politologa, komparatista, filozofa….i svi su se oni počeli baviti ”konceptualnom umjetnošću”, rastjerujući sa natječaja u kulturi školovane akademske umjetnike, pa im onda ni to nije bilo dosta, nego su strukovnim umjetničkim udrugama još zabranili i da idu na natječaje ako zarađuju manje od 30 000 eura godišnje, i također, počeli su pikirati i na ateljee gradskih umjetnika, tvrdeći nam da je to sve Bandić dijelio bez javnih natječaja, ali eto, sad će nam oni kao novi ”oslobodioci grada” donijeti jednu transparentnost i kriterije kakvih prije nije bilo.
I uza sve te njihove lijepe priče, opet se na žalost završava onako kako je bilo i prije: svoji guraju svoje, frendovi si međusobno pomažu - po raznim upravnim vijećima, savjetima, komisijama, a nova pročelnica za kulturu, baš kao i nekad stari Lovrić i Lušetić, u jednoj revijalnoj lakoći otkantava sve prigovore svih onih umjetnika, koji se ne nalaze ”na liniji” njezine stranke i njezinih šefova.
Usput pričam i sa raznim ljudima iz nekih gradskih ustanova, kojima su došli neki novi ”napredni” ravnatelji i ravnateljice, pa mi ljudi pričaju da opet i pod njima ima i mobinga i straha, i da se boje zamjeriti bilo kome od te ekipe da ne izgube posao - dakle, zagrebački strah u kulturi opet nije nestao, ostao je isti i danas!
I zagrebačke samostalne i profesionalne ne-stranačke umjetnike i dalje prati taj osjećaj nesigurnosti u vlastitom gradu, da nam u svakom trenutku netko može nešto UZETI – da nas mogu odstraniti, isključiti, kancelirati – da je tim likovima opasno zamjerati se jer su okruženi hrpama nekritičkih sljedbenika, baš kao što je nekad i Milan imao svoje sljedbe poslušnika, čije duše je kupio raznim ustupcima i privilegijama.
I znam da sa svojim tekstovima mogu naživcirati mnoge od tih ljudi, ali iskreno rečeno – boli me briga, jer mi je izuzetno bitno da analiziram tu ljudsku osobinu koja predstavlja veliki raskorak izmedju onoga što se nudi kao jedan politički PR i onoga što na kraju svega dobijamo iza svih tih uglancanih referata za medije i društvene mreže: vlast u Zagrebu i dalje ne razumije probleme gradskih umjetnika, niti ih je spremna slušati, te su i dalje i ovoj vlasti, jednako kao i onoj prošloj, umjetnici dobri samo onda kada šute, rade i prave svoje besplatne i nehonorirane izložbe za naslikavanje raznih političara.
Dakle, ništa novo pod suncem, i što je još najbolje, ja uopće više i ne vjerujem u ovim godinama da može doći nešto NOVO, čak ni poslije ovih – toliko puta su razni političari prevarili zagrebačke umjetnike i ostavili ih na cjedilu, da se zaista ne nadam više ničemu. Što možda čak i nije loša pozicija: sa jednom zdravom dozom opreza i nepovjerenja prema svakoj vlasti, ja i dalje moram sa svojim kolegama nastaviti stvarati svoja djela, bez izgovora i opravdanja.
Nemam više vremena da trpim lažne ”aktiviste” – prodane ”feministkinje”, licemjerne malograđane presvučene u dojmljive maske ”čovjekoljubaca”, moram izoštriti svoj fokus da vidim iza svih tih lijepih privida, što drugim riječima znači da opet moram duboko roniti po ”tamnoj strani” – i ne samo njihovoj, nego i svojoj ! I to je onda valjda isto neki put ??
Krešimira Gojanović: ”Podobna kustosica cenzurira umjetnike”, tuš na papiru, 50×40 cm
Ne trebamo u gradu čekati ”nove” ljude, jer ako nema nekih temeljnih spoznaja na razini gradskog mentaliteta, ako ništa nismo naučili na greškama prethodnika, ”novi ljudi” nikad neće ni doći, samo će recimo dolaziti klonovi od pokojnog Milana – sa drugačijim maskama.
Jer čovjek se ne mijenja tako što će o sebi pričati da se on bori za neku ”pravdu” – čovjek se mijenja samo ako se dugi niz godina temeljito preispituje kako da ostane pravedan prema sebi i drugima, i u tim preispitivanjima se onda ne moramo ni naslikavati po društvenim mrežama, ni po prosvjedima, ni na raznim ”performansima”, jedino bi bilo dobro da pokušamo živjeti bez straha.
Zagrebačka kultura trebala bi se konačno osloboditi tog moralnog kukavičluka i sluganstva pred raznim političarima, morali bi ipak moći, i zbog sebe samih, izraziti iskrenu emociju kakva god ona bila, jer dokle god smo to sposobni, imati ćemo nešto što gradska politička birokracija nikad nije i neće imati: slobodan duh koji kritički i kreativno misli, svim strahovima usprkos!
napisala: Krešimira Gojanović mr. art u ožujku 2026. godine
izvor: https://kresimira.wordpress.co...
Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad pod nazivom ”Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima”.
Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika, HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge i voditeljica projekata. Izlagala je na 51 samostalnoj izložbi i preko 100 skupnih žiriranih u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja.
Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle. Autorica je edukativnog programa za likovne umjetnike ‘’Vizualne komunikacije i kulturni marketing za profesionalne umjetnike’’, kojega je više puta izvodila u sklopu edukativnih aktivnosti različitih strukovnih udruga u kulturi. Djeluje i kao nezavisna kustosica od 2007. godine, organizira likovne izložbe, piše likovne kritike i predgovore izložbama svojih kolega, te iza sebe ima 50-ak važnijih kustoskih projekata. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala Zagrebački likovni umjetnici, namijenjenog neprofitnoj kulturnoj promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske. Živi i radi u Zagrebu.
foto: Petar Kolovrat
