U čemu je tajna ženske religioznosti i zašto su žene u Hrvatskoj religioznije od muškaraca? - piše Dr. sc. Ivan Burić

a religioznost kao jedan od najtajanstvenijih i najintimnijih društvenih fenomena, u gotovo svim svojim komponentama i dalje se snažno opire jednostavnim objašnjenima

Žene su religioznije od muškaraca. Bez obzira koji se indikator religioznosti analizira, bez obzira o kojem je istraživačkom projektu riječ, rezultati istraživanja su gotovo uvijek unisoni: žene su religioznije od muškaraca i to u velikoj većini društava, pogotovo u onima u kojima je kršćanstvo dominantna religija.

Tu pravilnost potvrđuju i nalazi Pew Research Center studije prema kojima je u 61 zemlji na svijetu religioznost žena veća za minimalno 2% od religioznosti muškaraca[1].

Normalno, identična je situacija i u Hrvatskoj. Na to zorno upućuju rezultati zadnjeg vala ISSP istraživanja (2024.), kao i rezultati zadnjeg vala Europskog društvenog istraživanja (2023.). Primjerice, prema Europskom društvenom istraživanju iz 2023., prosječna ocjena subjektivne religioznosti žena na skali od 1 do 10 iznosi 6, a muškaraca 5,1. Prema ovom istraživanju 38% muškaraca te 63% žena moli barem jednom tjedno. I prema učestalosti pohađanja vjerskih obreda, ukoliko se analizira vrijednost „minimalno jednom mjesečno pohađam vjerske obrede“ žene su religioznije od muškaraca: 46% (ISSP), tj. 43% (ESS) žena naspram 32% (ISSP), tj. 31% (ESS) muškaraca. Pritom je veća učestalost pohađanja vjerskih obreda prisutna u svim generacijama. Dakle riječ je o činjenici neovisnoj o dobi: žene čine većinu prisutnih na vjerskim obredima.

Tablica 1. Pohađanje vjerskih obreda minimalno jednom mjesečno po spolu

Mlade hrvatske žene među najreligioznijim su u Europi

Kao što smo pokazali prije godinu dana u članku Hrvati su još uvijek među najreligioznijim narodima u Europi, stupanj religioznosti, bez obzira na sekularizacijske trendove, u Hrvatskoj još uvijek je relativno visok, a to je svojstveno i za naše najmlađe sunarodnjake i sunarodnjakinje. Naime, kao što je istaknuto u spomenutom članku, po kriteriju subjektivne procjene religioznosti u dvjema najmlađim generacijama najmlađi Hrvati su religiozniji u odnosu na veliku većinu njihovih europskih vršnjaka.

No još je zanimljivije da izgleda kako su mlade žene u Hrvatskoj (generacija Z i Y), a na što upućuju oba predstavljena istraživanja, među najreligioznijim na našem kontinentu.

Primjerice, prema ISSP istraživanju čak 40% Hrvatica iz generacija Z i Y barem jednom mjesečno pohađa religijske obrede[2], dok prema rezultatima Europskog društvenog istraživanja to čini njih 38%. Dakle, očito je da oko 40% žena u dobi od 13 do 44 godine u Hrvatskoj barem jednom mjesečno pohađa vjerski obred što je po oba istraživanja daleko iznad europskog prosjeka.

Grafikon 2. Pohađanje vjerskih obreda minimalno jednom mjesečno: žene u generacijama Z i Y po zemljama (ISSP 2024).

Grafikon 2. Pohađanje vjerskih obreda minimalno jednom mjesečno: žene u generacijama Z i Y po zemljama (ESS 2023).

Mlade visoko obrazovane žene religioznije su od starijih visokoobrazovanih žena u Hrvatskoj

Zanimljivo je da između ESS i ISSP istraživanja ne postoji suglasje o razlikama u religioznosti mlađih i starijih žena. Dok podaci ISSP istraživanja sugeriraju značajniji pad religioznosti u mlađim generacijama žena, kod ESS istraživanja razlika između mlađih i starijih žena nije jače izražena (vidi tablicu 1). Međutim, podaci iz oba istraživanja ukazuju na jedan zanimljiv fenomen vezan uz obrazovanje i religioznost mjerenju učestalošću pohađanja vjerskih obreda. Mlade visokoobrazovane žene u Hrvatskoj u većem broju od visokoobrazovanih žena u baby boom generaciji ili starijih pohađaju vjerske obrede minimalno jednom mjesečno. To je posebice svojstveno za viskoobrazovane žene u generaciji Z. Drugim, riječima, prema navedenom indikatoru realno je za pretpostaviti da su najmlađe visokoobrazovane Hrvatice religioznije od najstarijih visokoobrazovanih Hrvatica. Ovo držimo kao pretpostavku zbog malog subbuzorka visokoobrazovanih žena u generaciji Z (<35) što smanjuje pouzdanost zaključivanja. No, ukoliko bi se ova pretpostavka pokazala točnom, tada bi razloge za to svakako trebalo potražiti u ključnim društveno-političkim obilježjima vremena u kojima su ove dvije generacije socijalizirane što je pak tema za jedan zaseban članak.

Tablica 2. % visokoobrazovanih žena koje pohađaju vjerske obrede minimalno jednom mjesečno po generacijama

Koji je ključ ženske religioznosti?

Iako je razlika u ženskoj i muškoj religioznosti uočena još u prvoj polovici 20. stoljeća, sustavnija teorijska objašnjenja ove razlike počela su se razvijati tek od 80-tih godina prošlog stoljeća. Međutim, unatoč brojnim istraživanjima, empirijski potvrđeno jednoznačno objašnjenje razlika među spolovima i dalje ne postoji, tj. očito je kako postoji veći broj perspektiva i pristupa koje mogu pomoći u njihovom razumijevanju. Primjerice, istraživači iz Pew Research centra podrobnije opisuju dva generalna teorijska koncepta kojima se objašnjava jaz u religioznosti muškaraca i žena.

Prvi teorijski koncept bi se mogao nominirati kao teorije socijalizacije i društvenih uloga. On naglašava društvene uvjete, rodne uloge i strukturalne čimbenike kao faktore religioznosti. Prema ovom pristupu razlike u religioznosti rezultat su socijalizacije te povijesno i društveno različitih uloga muškaraca i žena. Na osnovne propozicije ovog teorijskog koncepta uputio nas je sociolog religije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. sc. Krunoslav Nikodem naglašavajući važnost knjige Zašto su žene religioznije od muškaraca,  Marte Trzebiatowske i Steva Burcea.

Trzebiatowska i Bruce ističu da „ništa u biološkoj konstituciji muškaraca i žena … ne objašnjava rodno uvjetovane razlike u religioznosti“. Prema njima, te su razlike bolje objašnjive amalgamom različitih društvenih činjenica među kojima ističu dominantnu ulogu žena u rađanju i suočavanju sa smrću, što žene pozicionira bližima religiji nego muškarce. Kao dodatni čimbenik navode i pritisak muškaraca na žene da budu religiozne kao način kontrole ženske seksualnosti. Također, kao važan razlog rodnog jaza ističu i „vremenski zaostatak“ u načinu na koji je sekularizacija u modernom dobu djelovala na muškarce i žene. Zbog svojih istaknutih uloga na tržištu rada i u javnom životu muškarci su u pravilu bili ranije pogođeni sekularizacijskim čimbenicima koji su smanjili uvjerljivost religijskih uvjerenja i pretvorili religioznost iz nužnog uvjeta građanstva u osobni izbor. Kako žene sve više preuzimaju uloge slične muškim u aktivnostima izvan doma, Trzebiatowska i Bruce pretpostavljaju da bi se u budućnosti mogle smanjivati i razlike u razinama religioznosti. Štoviše, spekuliraju da bi rodni jaz u religioznosti, kako se rodne uloge sve više izjednačavaju, a rodna ravnopravnost postaje uobičajenija, mogao s vremenom u potpunosti nestati: „dovoljno je žena danas slobodno od društvenih uloga koje su ih posredno dovodile u orbitu organizirane religije da se razgradi mreža očekivanja koja ih je, kao skupinu, činila sklonijima religiji.“

U ovaj teorijski kontekst može se uvrstiti i teza Nippe Norris i Ronalda Ingleharta koja naglašava da razlike u „egzistencijalnoj sigurnosti“ najbolje objašnjavaju religijski jaz između spolova. Prema ovim autorima žene često daju veći prioritet religiji zato što su češće suočene s različitim formama nesigurnosti kao i stoga što su manje otporne na teškoće siromaštva, dugova, lošeg zdravlja, starosti i nedostatka fizičke sigurnosti. Iz tog razloga žene daju veći prioritet sigurnosti i religiji, što pruža osjećaj sigurnosti i blagostanja.

Također, na tragu teorijskog koncepta socijalizacije i društvenih uloga mogu se sagledati i pojedina tumačenja povezanosti između uključenosti žena na tržište rada i njihove religioznosti. Primjerice, temeljem podataka iz Australije (1983.) David de Vaus i Ian McAllister zaključuju da su niže stope sudjelovanja žena na tržištu rada „glavni uzrok“ njihove veće religioznosti. Oni pritom ističu da su žene zaposlene na puno radno vrijeme ne samo manje religiozne od onih koje ne rade, nego pokazuju i religijsku orijentaciju sličnu muškarcima. Prema njihovoj hipotezi rad izvan doma može pružiti „socio-psihološke koristi“ koje se inače dobivaju kroz religiju te tako učiniti religiju manje važnom i manje relevantnom za neke ljude.

Drugi generalni teorijski koncept kojim se objašnjavaju razlike u religioznosti muškaraca i žena mogao bi nazvati konceptom „bioloških / genetskih / psiholoških razlika“. Dakle,  riječ je o onim pristupima koji polaze od pretpostavke da su razlike u muško-ženskoj religioznosti u određenoj mjeri rezultat bioloških, genetskih ili psiholoških razlika. Primjerice, sociolog religije Rodney Stark postavio je hipotezu o povezanosti niže razine muške religioznosti s višom razinom testosterona (viša razina testesterona se dovodi u vezu s većom sklonošću riziku). Prema toj logici, muškarci su spremniji riskirati „nevjerovanje“, dok su žene opreznije i sklonije religiji kao obliku sigurnosti. Starkov koncept razrađuje raniju tezu koju su iznijeli sociolozi John P. Hoffman i Alan S. Miller. Oni su primijetili da se čini kako muškarci imaju veći urođeni sklonost preuzimanju rizika te su stoga spremniji od žena riskirati da neće biti kažnjeni u zagrobnom životu. Kao rezultat toga, muškarci su manje religiozni. Budući da su žene općenito sklonije izbjegavanju rizika, prema ovoj teoriji, one se okreću religiji kako bi izbjegle vječnu kaznu ili osigurale mjesto na nebu.

Matt Bradshaw i Christopher G. Ellison zalažu se za daljnje istraživanje genetskih čimbenika. Kako ističu, neke studije bioloških utjecaja na vjerski život sugeriraju da „genetske razlike čine otprilike trećinu varijacija“ među pojedincima u različitim aspektima osobne vjerske odanosti. Iako dva sociologa prepoznaju ulogu društvenih i okolišnih utjecaja, tvrde da biološke predispozicije ostaju održivo ali i ne u potpunosti provjereno objašnjenje za spolne razlike u religioznosti.

Slično tome, Jeremy Freese i James D. Montgomery pretpostavljaju da bi psihološke razlike mogle rasvijetliti razlike u religioznosti između muškaraca i žena. Zalažu se za više istraživanja o tome koji psihološki aspekti najviše utječu na religioznost i kako geni i društveno okruženje oblikuju razlike između muškaraca i žena. Posebno ističu važnost većeg broja istraživanja o tome kako se osobine ličnosti koje se obično povezuju s „ženstvenošću“ i „muškošću“ manifestiraju u religioznosti dvaju spolova.

Priroda religioznosti i dalje je prekrivena velom tajne

Žene češće mole od muškaraca, češće odlaze na vjerske obrede i izražavaju višu razinu subjektivne religioznosti. No odgovor na pitanje što je razlog toga, je li to “priroda” ili „socijalizacija / društvo“ još uvijek nije jednoznačno pružen. Očito je da teorijski koncepti koji ističu društvene čimbenike kao glavne mehanizme u objašnjavanju spolnog jaza u religioznosti muškaraca i žena ne daju adekvatna objašnjenja. Naime, unatoč velikim društvenim i strukturnim promjenama i transformacijama rodnih uloga posljednjih desetljeća, taj jaz u mnogim društvima i dalje postoji. To je uočljivo i u Hrvatskoj. Mlade žene u Hrvatskoj, a to su one koje su u velikom broju prisutne na tržištu rada, još uvijek su religioznije od mladih muškaraca, i ta razlika po oba analizirana istraživanja nije zanemariva (vidi tablicu 1.). K tome, mlade visokoobrazovane žene u Hrvatskoj religioznije su i od visokoobrazovanih žena u najstarijoj generaciji. Kada se tome doda činjenica da su društveno-razvojni procesi u zadnjih pola stoljeća slabili patrijarhalne vrijednosti i jačali različite forme društvene emancipacije žena (vidi Tomić-Koludrović: Pomak prema modernosti: žene u razdoblju zrele tranzicije) neki od ključnih argumenata teorija „socijalizacije / društvenih uloga“ u objašnjenju jaza između muškaraca i žena po pitanju religioznosti u slučaju Hrvatske očito ne drže vodu.

No istovremeno, ni teorije koje naglašavaju „prirodne“, biološke ili psihološke faktore ne nude potpuno zadovoljavajuće objašnjenje. Iako takvi pristupi upućuju na moguće razlike u sklonosti riziku i sigurnosti ili apostrofiraju različite emotivne aspekte oni se često oslanjaju na općenite i teško empirijski provjerljive pretpostavke. Dodatno, ove teorije teško objašnjavaju varijacije u razlikama u religioznosti muškaraca i žena između različitih društava, kultura i povijesnih razdoblja. Ako su biološke i psihološke predispozicije ključni uzrok, postavlja se pitanje zašto je intenzitet spolnog jaza u religioznosti promjenjiv i osjetljiv na društveni kontekst. Stoga se čini da ni biološki redukcionizam, jednako kao ni društveni, ne može samostalno objasniti kompleksne obrasce razlika u religioznosti između muškaraca i žena.

Sve u svemu, religioznost kao jedan od najtajanstvenijih i najintimnijih društvenih fenomena, u gotovo svim svojim komponentama i dalje se snažno opire jednostavnim objašnjenima. To je vidljivo i u slučaju fenomena ženske religioznosti. Zašto su žene u Hrvatskoj, unatoč snažnim društvenim i vrijednosnim promjenama, sekularizacijskim trendovima, rastu obrazovanja, snažnoj prisutnosti na tržištu rada i dalje snažnije povezane s religijskim? Zašto su mlade hrvatske žene koje su prema pojedinim istraživanjima liberalnije od mlađih muškaraca ujedno i religioznije od njih? Izgleda da se odgovori na ova pitanja ne mogu zasnivati isključivo na socijalizacijskim čimbenicima i naučenim društvenim ulogama kao niti na biološkim i psihološkim razlikama. Stoga je očito da u jednadžbu fenomena ženske religioznosti moramo uključiti još poneku nepoznanicu, možda i onu uglavnom empirijski teško dohvatljivu potrebu za duhovnim ispunjenjem i transcendentalnim iskustvom.

[1] Zahvaljujem se dr. sc. Siniši Zriniščaku što me je uputio na istraživanje Pew Research Center o razlikama u religioznosti između muškaraca i žena.

[2] Gotovo identična je situacija i ako se gleda samo generacija Z. 

napisao: Ivan Burić u prosincu 2025. godine

Ivan Burić

Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu.

izvor: https://sociologija.hr/

graf: https://sociologija.hr/

foto naslovnice: Petar Kolovrat