Zagrebački ilegalci - Akcija Botanički vrt

režim je odmah pojačao prisutnost vojske i policije na ulicama, a pokretni prijeki sud ubrzo je za osvetu osudio na smrt 185 Židova i komunista kao „intelektualne začetnike zločina”

Udarna grupa sastavljena od dvanaest zagrebačkih ilegalaca pod vodstvom Slavka Komara napala je 4. kolovoza 1941. oko podneva bombama, iz Botaničkog vrta, odred Ustaške sveučilišne vojnice koji je izlazio iz studentskog doma u Runjaninovoj ulici: bilo je to napravljeno u znak sjećanja na ubojstvo Krste Ljubičića koje su frankovački studenti počinili 1937. u tom domu.

Ova je akcija trebala i ustašama i javnosti pokazati da tragedijom kod Kerestinca komunistički pokret nije uništen.

Ilegalci su bacili bombe i potom namjeravali paljbom iz pištolja likvidirati ranje­ne.

No, nisu znali da u vrtu studentskog doma postoji teški mi­traljez iz kojeg se tada počelo pucati.

Stoga su se, prije nego što su potrošili metke, morali povući.

Bilanca napadaje bila 28 ra­njenih ustaša. U povlačenju se neki ilegalci nisu snašli, pa su pali u ruke policije. Sam Komar je pretrčao na drugu stranu Botaničkog vrta, skočio s ograde na cestu koja vodi na Miramarski podvožnjak, ali se zatim vratio ,,u grad, u Mihanovićevu”.

Naime, Vlado Popović, sekretar Operativnog partijskog rukovodstva za Hrvatsku, koji je imao iskustvo iz Španjolskog građanskog rata i koji ga je pripremao za akciju, savjetovao je Komara kada izvrši neki zadatak, ne bježi ,,u pustinju, nego u gužvu, tamo gdje ima ljudi”.

U Mihanovićevoj je Komar naletio na jednog agenta koji ga je pokušao legitimirati, ali je Komar izvukao pištolj i zaprijetio mu: „Marš, ubit ću te.”

Tako su se rastali bez ispaljenog metka, pa se Komar izgubio u gradskoj vrevi.

Kako se znalo da je on sudjelovao u akciji, morao je bježati iz grada te je bio jedan od osnivača Žumberačkog odreda.

Do akcije kod Botaničkog vrta obračuni između komunista i ustaških agenata odigravali su se na zagrebačkoj periferiji, obič­no uvečer ili noću, ali ne usred dana, takvom žestinom i prak­tički u centru grada.

Ova akcija zagrebačkih ilegalaca bila je najveća dotad.

Režim je odmah pojačao prisutnost vojske i policije na ulicama, a pokretni prijeki sud ubrzo je za osvetu osudio na smrt 185 Židova i komunista kao „intelektualne začetnike zločina”.

Isti je dan strijeljano 98, potom 5. kolovoza još 87 „Židova i komuni­sta”.

A to su bile brojke koje su samo službeno bile objavljene.

izvor: FB Bitka Na Sutjesci

Akcija Botanički vrt 1941. godine - Zagreb

Slavko Komar

Dr. Slavko Komar (Gospić, 18. veljače 1918. – Zagreb, 28. srpnja 2012.) bio je sudionik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Hrvatske, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije.

Životopis

Rođen je 1918. godine u Gospiću, u radničkoj obitelji. Prije Drugog svjetskog rata živio je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, upisao se na Veterinarski fakultet i doktorirao.

Godine 1937., bio je primljen za člana Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Aktivno je politički djelovao na Sveučilištu u Zagrebu, Godine 1940., bio je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.[1]

Antifašistička borba

Poslije okupacije Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske 1941., prešao je na ilegalan rad. Po zadatku KPJ, radio je na organiziranju udarnih skupina, koje su napadale neprijatelje, vršile sabotaže, diverzije i druge akcije u Zagrebu.

Pod Komarovim rukovodstvom izvršena je, po odluci Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 4. kolovoza 1941., diverzija nad pripadnicima ustaške satnije kod Botaničkog vrta u Zagrebu. U akciji je sudjelovala grupa od dvanaest članova KPJ i SKOJ-a. Šest od njih se nalazilo na osiguravanju, a šest u izravnom napadu. Među ovom drugom šestoricom nalazio se Komar. Njih šest je usred dana, iz Botaničkog vrta, bacilo bombe na sveučilišnu ustašku satniju dok je prolazila ispred đačkog doma u ulici Josipa Runjanina. Od tih bombi bilo je ranjeno i ubijeno 28 ustaša. Akcija je brzo odjeknula Zagrebom i okolinom.

Pošto su ga ustaše pratili, napustio je Zagreb i otišao na Žumberak, gdje je kao borac stupio u partizanski odred „Matija Gubec“ i uskoro postao zamjenik političkog komesara odreda. Ubrzo je po odluci KPJ otišao u Hrvatsko primorje. Tijekom 1942. godine, bio je tajnik Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Sušak i član Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Hrvatsko primorje i Gorski kotar.

Od 1942. do 1947. godine bio je član Biroa Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije. U tom vremenu bio je i član Sazivačkog odbora Prvog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije i kao predstavnik antifašističke omladine Zagreba, sudionik u radu toga kongresa, održanog krajem prosinca 1942. godine u Bihaću. Kasnije je postao i član Glavnog odbora Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske (USAOH), a na Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Hrvatske, održanog od 8. do 9. svibnja 1944., bio je izabran za člana Predsjedništva ZAVNOH-a. Na Drugom kongresu USAOJ-a, održanom od 2. do 4. svibnja 1944. iznio je referat Omladina i stvaranje Demokratske Federativne Jugoslavije. Na tom kongresu bio je izabran za člana Tajništva Centralnog odbora USAOJ-a. Tijekom rata je surađivao i u omladinskom antifašističkom tisku, poput „Mladog komunista“ i u ostalim tiskovinama.[1]

Poslijeratna karijera

Poslije rata je dovršio fakultet, doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Pošto je ranije bio izabran u Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, na Drugom kongresu KPH 1948. bio je izabran za člana Politbiroa Centralnog komiteta KPH. Bio je ministar u Vladi Narodne Republike Hrvatske 1948. i 1949. godine, zatim predsjednik Oblasnog narodnog odbora u Osijeku. Od 1952., bio je ministar predsjednik Savjeta za poljoprivredu NR Hrvatske, a sljedeće godine član Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske. Član Saveznog izvršnog vijeća postao je 1954. godine, a dva puta je bio biran za poslanika Savezne skupštine SFRJ.

Za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije bio je biran na Šestom, Sedmom i Osmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije. Bio je i veleposlanik SFR Jugoslavije u Indiji, a zatim kratko vrijeme potpredsjednik Savezne skupštine SFRJ. Bio je i član Savjeta federacije SFRJ.[1]

Umro je 28. srpnja 2012. godine u Zagrebu i sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Knjige i odlikovanja

Autor je nekoliko knjiga i memoara:

• „75 dana u Sovjetskom Savezu“, Beograd, 1945.
• „Politika razvoja poljoprivrede“, Beograd 1963.
• „Indija“, Beograd 1976.
• „Sušački dani 1941.“, Rijeka 1986.

Nositelj je Partizanske spomenice 1941., Ordena junaka socijalističkog rada, Ordena narodnog oslobođenja i ostalih stranih i jugoslavenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 23. srpnja 1952. godine.

Krajem prosinca 2008. godine, uručeno mu je visoko odlikovanje Ruske Federacije za zasluge i osobni doprinos u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu.

izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...

ilustracija: Bitka Na Sutjesci