Boris Ljubičić intervju iz 2025. i 2012. godine

a Boris Ljubičić hrvatski je dizajner vizualnih komunikacija i jedan od ključnih autora hrvatske dizajnerske scene druge polovice 20. i početka 21. stoljeća

*Ove razgovore donosimo iz obrazovno edukacijskih potreba i smisla, Hrvatska i njena kreativno politička mladost ima čovjeka kojeg treba slušati, Borisa Ljubičića

(intervju iz 2025. godine HRT, prosinac)

U emisiji Romano Bolković - 1 na 1, koja je prikazana u utorak, 30. prosinca 2025. godine na Četvrtom programu HRT a u 20:05, gost je bio dizajner Boris Ljubičić.

Razgovor s Borisom Ljubičićem ne polazi od klasične biografije, već od pitanja identiteta, odgovornosti i pozicije autora u vremenu i prostoru.

Otvara se tema dizajna kao čina odgovornosti, odnosa prema političkim i društvenim temama te uloge plakata u suvremenom medijskom okruženju.

Posebna se pažnja posvećuje plakatima iz 1990-ih koji su snažno obilježili kolektivnu vizualnu memoriju, kao i pitanju nasljeđa: što njegovi radovi govore o vremenu u kojem su nastali i kako će ih čitati buduće generacije.

Romano Bolković - 1 na 1 - Boris Ljubičić

(Hvala Romanu Bolkoviću)

video/ilustracija: Hrvatska radiotelevizija ( https://www.youtube.com/)

(intervju iz 2012. godine)

POPUTBINA ZA EU - Boris Ljubičić - Druga Hrvatska

Boris Ljubičić hrvatski dizajner, višestruko nagrađivan, poznat po upornom zalaganju za promicanje hrvatskog identiteta temeljenog na "kockicama"; također autor izmjenično postavljenih kvadrata ili popularno zvanih "kockica"; poznat i po umjetničkom djelovanju koje kombinira grafički dizajn i performans. Diplomirao je 1968. slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te se potom profesionalno usavršavao u Finskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Izraelu i Japanu. Prvi značajan projekt koji je napravio bio je vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Znak kojega je dizajnirao Ljubičić - tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj podlozi - usvojen je kao trajni simbol za sve mediteranske sportske igre.

Nakon 1990. godine značajnije se posvećuje projektu vizualnog identiteta Hrvatske kao nove države nastale raspadom SFRJ. Tada Ljubičić predlaže novi izgled hrvatskog novca i zastave, ali se njegovi prijedlozi ne realiziraju. Unatoč tome, Ljubičić je uporan u promidžbi svoje ideje koja hrvatski identitet stilizira do krajnosti i koristi samo dva izmjenična kvadrata kao vizualni kôd. Ideja postupno biva prihvaćena, najvećim dijelom upornim djelovanjem Ljubičića koji taj izmjenični kôd integrira u većinu svojih projekata, ali jednim dijelom i od dizajnerske struke koja prihvaća kôd i također ga počinje koristiti kao osnovu za većinu identiteta u novonastaloj Hrvatskoj državi, te jednim dijelom od same javnosti. Danas su izmjenični kvadrati ili popularno zvane "hrvatske kockice" općeprihvaćene kao najprepoznatljiviji hrvatski identitet.

Zbog čega je u Hrvatskoj, unutar prostora javne komunikacije pojam države zapostavljen, nauštrb pojma republika. Prema nekakvom uvriježenom razmišljanju kad mislimo na državu, rabimo pojam republike. Država se spominje jedino u kontekstu pravne države? Zbog čega se bježi od pojma države, čije je stvaranje bilo tolike godine nedostižan nacionalni cilj?

Ne samo godine, nego čitava stoljeća. Riječ je o tome da je vrijeme ispred, vrijeme prije stvaranja suvremene hrvatske države bilo označavano pojmom "socijalistička Republika Hrvatska". Ponekad mi se učini da je tu riječ ispred, jednostavno, netko samo prebrisao i najednom je ostalo samo "Republika Hrvatska". Što to pokazuje? Ništa drugo nego činjenicu da mi nismo ušli pravim korakom u nešto što bi trebalo imenovati pojmom država, u našu novu državu. Doista smo olako shvatili činjenicu stvaranja nove države, prilično nonšalantno shvaćajući novonastalu situaciju kao – "pa kaj sad", "navek smo ionako tu". Prije svega, riječ je tu o površnosti u kojoj ima i malo proračunatosti po principu "a kaj bi se mi sad pravili važni kak država" i ostali smo na pojmu republika. Razmišljao sam kad je tomu već tako, zašto ne bismo rabili pojam "pravna republika", jer državu spominjemo samo u kontekstu nekakve pravice.

Ipak, u suvremenom svijetu pitanje države i državotvornosti je itekako pitanje nacionalnog identiteta. Jer, ako identitet shvatimo kao "razlikovnost od drugoga" tada se i narodi međusobno razliku i po tome jesu li tijekom povijesnog razvitka uspjeli stvoriti nacionalne države ili nisu?

Točno. U hrvatskom slučaju to znači da smo stoljećima čekali priliku da dođemo u tu poziciju, odnosno prilika se pojavila u točno određenom povijesnom okviru, što je više posljedica historijskih zbivanja, a manje naših htjenja.. Konkretno, rušenje Berlinskog zida i napuštanje bipolarne strukture Europe i svijeta, omogućio je nekolicini zemalja, pa i Hrvatskoj, da postanu države. Specifičnost našeg tadašnjeg problema je bilo izlazak iz bivše zajedničke države i dijeljenje tih prostora među zemljama sljednicama. U tim velikim povijesnim mijenama, stvaranje nove strukture pratila je agresija i obrana, oružani sukob, rat. Međutim, kad govorimo o nacionalnom identitetu kao mogućnosti razlikovanja država, onda mi se ključnim čini trenutak kad su nas ostale zemlje priznale kao zasebni entitet. Naime, mnogi narodi, poput Palestinaca, Kurda i da dalje ne nabrajam, kako ne bih nekoga uvrijedio, jednostavno, bez obzira na sva svoja nastojanja i htjenja, nisu države do trenutka dok ih druge države ne priznaju, naglašavam, upravo kao države. Zato je začudno da smo mi u naše nacionalne blagdane utrpali sve do toga trenutka, dok smo čin međunarodnog priznanja Hrvatske nekako ostavili po strani, olako misleći "eto, dogodilo se"...

Je li je taj svojevrsni nacionalni povijesni zaborav, "plitko pamćenje" hrvatskog naroda nagnalo da redizajnirate jedan od temeljnih simbola hrvatske državotvornosti – Bašćansku ploču?

- Hrvati kao narod Bašćansku ploču drže činjenicom koja nam puno znači. Jer ona dolazi iz daleke povijesti, iz 11. stoljeća, pisana je glagoljicom i u njoj se spominje jedan od hrvatskih povijesnih vladara – kralj Zvonimir. Ako je analiziramo u likovnom smislu bašćanska ploča na svojoj gornjoj strani ima cvjetni friz i sastoji se od 13 glagoljičnih redaka i predstavlja darovnicu kralja Zvonimira i identitetski ju doživljavamo kao prvu pisanu činjenicu o hrvatskom narodu. Zato mi se učinio trenutak međunarodnog priznanja Hrvatske iz 1992. kao prigoda za drugu Bašćansku ploču. Motiv izrade nove Bašćanske ploče je pomicanje povijesti. Dakle, postupak kojem povijesnoj osnovici dajem suvremeni iskorak. Zato moja Bašćanska ploča, koju ne imenujem drugom, već novom, na svojoj gornjoj stranici ima friz kvadrata, pisana je latinicom i izvedena u tipografiji koja se naziva Can You read Me, u prijevodu – možeš li me pročitati. Njezin je sadržaj tekst koji glasi „priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu. Slobodni narodi Europe i svijeta, Anno Domini 1992". Zanimljivo je da je kasnije, u različitim medijima taj tekst ponavljan, najčešće kao ton u različitim radijskim i televizijskim emisijama i većina je taj tekst shvaćala kao tekst Franje Tuđmana, a ne moj.

Zbog čega odabir slabije čitljive tipografije? Kao izraz nerazumijevanja Hrvatske i međunarodne zajednice?

Odabir psima Can You read Me je anegdota, isto kao što je i glagoljica ozbiljna anegdota. Glagoljica je pismo koje čovjek mora dobro poznavati kako bi ju čitao. Kako bih uspostavio što bolju vezu s izvornom Bašćanskom pločom, čitajući slova izvedena u novijoj tipografiji, također, se mora poznavati, bolje zadubiti i razmisliti o tekstu i tražiti njegov smisao. Primjerice, tu je slovo „i" samo jedna točka, dok slovo „o" ima samo četvrtinu kruga. Dakle, slova su bitno reducirana, premda je riječ o tipografiji koja je nastala iz Times standarda, ali je reducirana. Tim sam izborom nastojao postići da se ljudi pred tim sadržajem duže zadrže, da se zapitaju što tu piše, što je ujedno i način da im cjelokupan doživljaj samog teksta duže ostane u sjećanju. U hrvatskom Saboru je odljev povijesne Bašćanske ploče i moj je prijedlog da se pored nje postavi i nova, tako da jedna pokazuje staru hrvatsku povijest, a druga noviju hrvatsku povijest, odnosno njen najznačajniji datum – međunarodno priznanje hrvatske države.

Što je dizajn države, a što vizualni dizajn nacionalnog identiteta?

Započeo bih s tezom da mi jesmo sanjali državu, no o njoj nismo nikada ozbiljno razmišljali, nismo ju promišljali. I naša materijalna povijesna nasljeđa koja imamo, poput prve zastave bana Jelačića, dvojbene su likovnosti, no što je tu je. Devedesetih, istodobno sa stvaranjem države došlo je i do realizacije i umjesto promišljenog, osviještenog pristupa, jednostavno se zgrabilo nekoliko motiva ionako nejasne povijesti, pa se malo redizajnirano i stvoreni su vizuali koji ni tada, pa ni danas, nisu zadovoljavajući. To se dogodilo usljed činjenice da nam je nedostajalo ljudi koji bi uzeli "državu na svoja leđa". Kako bih to pojasnio uprotrijebiti ću jedan politički termin – državu su tada, uglavnom, zgrabili tzv. Sedamdesetprvaši, čiji je pomak u vremenu bio barem dvadeset, možda i više godina. Konkretno, ukoliko se to uopće smije reći, nismo imali zdrave ljude za novi projekt. A država jest, osobito u situaciji kad ona ranije nije postojala toliko stoljeća, zapravo, novi projekt. Kad razmatramo razmatramo pojedine aspekte vizualnog identiteta određene države, često se uzima primjer Švicarske koja ima vrlo jasan vizualni identitet. Njega čini crvena površina na kojoj je jasno iscrtan bijeli križ. Ona možda nije jedna od najljepših zastava, ali je jedna od najprepoznatljivijih. Japansko indetitetsko obilježje mnogi smatraju vrlo lijepim zato što je to crveni krug unutar bijele površine, no isto tako to je, unatoč odabira tople boje samo jedan hladan krug. Zanimljivo je da Japan imenuju "zemljom izlazećeg sunca", no djeca kad crtaju sunce ne crtaju krug, već zrake. Suprotan, ali unekoliko i sličan primjer Japanu je Kanada. Ona ima gotovo naturalistički nacrtan list i na prvi je pogled jasno da je to javorov list, dok se kod japanske zastave može samo zamišljati da je crveni krug sunce. Dakle, Japan je konceptualistički, dok kod kanade imamo realizam. Zastave koje se najviše brendiraju i nose su zastava Velike Britanije i SAD-a.

Premda je riječ o povijesnim zastavama, kod uspješnih vizualizacija nacionalne povijesti u simbolu zastave, lako se uočava da je heraldika na zastavama odavno napušten koncept, a mi smo ga devedesetih uveli, istodobno sa stvaranjem države. Najblaže rečeno, već tada - anakrono?

- Problem je u tome što ljudi, uopće, ne znaju ništa o povijesti heraldike. Korijeni europske heraldike sežu u daleka povijesna razdoblja kad se išla braniti Sveta zemlja, dakle, u dobra križarskih ratova. Kada su vitezovi koji su išli u križarske pohode na svojih štitovima crtali ono što su željeli, poglavito u borbi, biti. Zato su crtali lavove, orlove, jastrebe, uglavnom, životinje grabežljivce. Ponekad u šali kažem da, primjerice, dvoglavi orao, koji i danas opstoji u njemačkom Bendestagu, jedino još može plašiti malu djecu jer je on, pa bio i stiliziran, u najmanju ruku, vrlo čudan oblik. S druge strane, naš izmjenični kvadrat je vrlo veseo i živ. Razlika između suvremenosti i povijesti opstoji i politički. Francuzi su giljotinirali svog tadašnjeg kralja Luja XVI, zbacili s vlasti dotadašnjeg monarha, kako bi stvorili prvu povijesnu republiku. Iz tog povijesnog nasljeđa lučimo da sve države koje imaju političko republikansko uređenje, a to je tzv. građanska država u kojoj se vlast bira, nema više heraldike u nacionalnim simbolima kao što je zastava. Grba, jednostavno više nema zato što nema ni vladara kojeg on simbolizira, iz kojeg on vuče svoju lozu. Ranije se događalo da promjenom vladara i loze, mijenja i grb. Postoje i zemlje koje su i danas kraljevine, no nemaju heraldike u grbu, poput Nizozemske. Oni imaju iste boje kao i Hrvati – crveno, bijelo i plavo, ali grba nema. Njihova aktualna zastava kao nacionalni simbol prirodna je politička slika same zemlje. Isto je i s ostalim europskim republikama. Bojim se da mnogima u hrvatskom Saboru to nije jasno, pa misle da je hrvatski grb staromodan ili, pak, da je ružan itd. Da, on u sebi vjerojatno ima sve te elemente, no važno je da shvatimo da je to, prije svega politički koncept. Grb, dakle postoji samo izoliran za povijesne činjenice, dok u suvremenosti one nema svoje realne vrijednosti. Na Španjolskoj zastavi on je samo povremeno, ovisno o prigodi. Zastave danas žive u novom mediju. Tako primjerice, kad naš Čilić igra na nekom međunarodnom teniskom turniru protiv španjolskog igrača, na televiziji vidimo našu zastavu s grbom i španjolsku bez grba.

Možda je rješenje da smo uklonimo grb i ostane povijesna hrvatska trobojka – crven – bijeli plavi?

Nije. Jer tada bismo ostali goli. Važne su boje. Moj je koncept obrnut. U njemu ja iz grba gradim zastavu. To je njena izdvojivost i njen identitet. Polja se protežu po cjelokupnoj površini, uz uporabu hrvatskih povijesnih boja – crvene, bijele i plave. Mi se našim susjedima u Mađarskoj ili malo daljoj Austriji ponekad narugamo kako nemaju mora, pa slijedno tome nemaju ni plave boje. Na prvi pogled, začudno je da ni susjedna Italija, koja je praktički uronjena u more. To je posljedica historijskih okolnosti u kojima je Tirolski sjever uspio nametnuti zelenu boju, no njihova nogometna vrsta kad nastupa u međunarodnim utakmicama nosi azzuro plave dresove.

Kad je o nacionalnoj heraldici riječ, zanimljivo je da je socijalizam u svojim inačicama DDR-a, Bugarske, Rumunjske i nama najbliže Jugoslavije, također koketirao s idejom grba u zastavi. Tako da ako zastave heraldiku grba crpe iz sredonjovjekovlja, za socijalističku heraldiku nakon Drugog svjetskog rata možemo reći da je novokomponirana. Na određen način ideja ujedinjena šest baklji iz jugoslavenskog grba živi u lepezi pet povijesnih grbova suvremenog hrvatskog grba sa zastave?

Točno ste to primijetili. Jugoslavenski grb sadržava ideju šest buktinja – jedan plamen. No, u njemu su buktinje izjednačene. Kod aktualnog hrvatskog grba, u stvari, imamo 5 pojedinačnih grbova od kojih svaki ponaosob predstavlja jednu hrvatsku regiju – Dalmacija, Slavonija, Dubrovnik i Istra, dok je jedan od njih pomalo anoniman, ali heraldički pripada Ilirskom pokretu. Poznato je da je presudnu ulogu u kreiranju takvog grba imao Dr. Franjo Tuđman. No, ne može se reći da on nije volio Hrvatsku, ali što se grba i zastve tiče, može se reći da je u definiciji načinio pogrešku. Mali grbovi u gornjem dijelu grba doimlju se kao izlog iz kojeg netko može nešto i uzeti. Želi istaknuti da je grb, po svom političkom smislu, trebao biti definiran kao jedan, a ne kao jedan plus tih pet koje se na njemu nalaze. Uz ovu osnovnu kritiku samoga koncepta, a stoje i sve ostale zamjerke poput "životinjskog carstva", anakronosti i ružnoće, ideja jedinstva je nešto što bi političari morali razumjeti.

Znači li to da "čišćenje" ili redukcija (odstranjivanje) likovnih elemenata nacionalnih simbola od složenih prema jednostavnijim, vodi u stvaranje vizualnog koda nacionalnog identiteta?

Istina je da je značajno formirati vizualni kod, no isto tako znamo da ga je lakše oblikovati ako imamo izdvojenu grafiku. Tako, primjerice, Švicarski nož nije bilo koja naprava u formi džepnog nožića koji ima dvadesetak alata u sebi, već nož koji to ima i na kojem je bijeli križ na crvenoj pozadini. Neke zemlje i njihovi idenditeti rabe boju, mahom je riječ o zemljama čije su zastave tzv. klasične trobojke. Tako uz sve moguće boje uz United Colours of Benetton uvijek ide i zelena traka, talijanska nacionalna boja. S druge strane, kad imate grafizam koji je izdvojiv kao što je to primjerice Japan, sve oblikujete iz njega. Na primjer, znak Toyota, njihov logotip, u stvari, su tri elipse koje tvore znak, iz čega je razvidno da je riječ o japanskoj tvrtci. U naše, hrvatskom slučaju, to su kvadrati. Kvadrati su pojmovno naši. Kvadrati su Hrvat. Dakle, riječ je o elementu koji je vrlo jasan. Koji je izdvojiv, prepoznatljiv, koji se već pronio svijetom kroz razne situacije. Kroz sport, primjerice.

I koji još uvijek nije cjelovito upotrijebljen za označavanje viuzualnog identiteta države i nacije?

Posebno je zanimljivo kako on danas više funkcionira u memoriji građana, nego što je u bilo kojem od oblika službene uporabe. Službena zastava i službeni hrvatski grb funkcioniraju na način koji ne samo da je politički slab, već je i neperceptivan. Problem je, između ostalog, da je naša zastava puno slabija od našeg dresa. To ne znači da treba mijenjati dres, nego, naravno, da treba pomijeniti zastavu! Na zagrebačkom Gornjem gradu, na Trgu Svetog Marka, na krovu crkve je najveći hrvatski grb, živo obojan. Međutim, to je tzv. Povijesni grb trojedince koji predstavlja Dalmaciju, Slavoniju, ali i Hrvatsku. Pa jednostavno, za vrijeme Austrougarske Hrvatska je bila samo jedna uža zona između Dalmacije i Slavonije, dok Istru nisu nikada ni imali, tako da u tom povijesnom grbu ona nije ni navedena. Kako bilo, osnovno je da su ti kvadrati crveno-bijeli. No, i austijska boja je crveno-bijela. Često u šali znam reći kako Austrijanci imaju "lažnu trobojku" koju čine crvena, bijela, pa opet crvena. To je jedna lijepa valcer vrpca u koju je moguće štošta umotati i uvijek ćete znati da je riječ o Austriji. Crvena i bijela poručuju da je to Austrija. Upravo su u Austriji, na stropu i Insbrucku, oni sami naslikali bijelo crveni hrvatski grb koji može biti i bijelo-crveni i srebreno-crveni. Osobno sam mišljenja da je, namjerno ili ne, izostavljena plava boja. Jednostavno, ona nedostaje. Mišljenja sam da je nama plava boja iznimno važna. Kad je, primjerice, o sportskom dresu riječ, mislim da bi on trebao biti crveno bijeli kvadrati, a ovisno o boji protivničkog dresa u opozitu plavo – bijeli kvadrati? Jednostavno, zašto ne? I, dakako, ne zustaviti se samo na nogometnim dresovima, već ih aplicirati na dresove hrvatskih nacionalnih vrsti u svim sportovima.

Nije li pardoksalna situacija da su određena rješenja, projekti, ilustracije, plakati ili/i ostali artefakti koje ste posljednjih godina dizjanirali promišljajući hrvatski idenditet imali bolju recepciju u inozemstvu, nego u Hrvatskoj? S jedne strane to dobro, jer su i namijenjeni komunikaciji Hrvatske sa svijetom, a međunarodna prizanja govore o visokoj razini hrvatskog dizajna, no s druge strane govore o našem tvrdokonrom neprihvaćanju suvremenih dizajnerskih rješenje. Je li samo mentalitet u pitanju ili što?

Nažalost, to je točno, a razlozi zašto je tomu tako su slojeviti. Prije svega, u Hrvatskoj danas još uvijek opstoji specifična inačica hrvatske šutnje koja se ogleda u poziciji da se mi Hrvati još uvijek bojimo samih sebe. Jednostavno, mi sebe pericipiramo kao nešto što, jednostavno, mora biti slabije, što mora biti malo, što uvijek mora biti u drugom planu, kao nešto što mora biti "ispod stola kad veliki igraju". Jedino se u sportu događa da smo ponekad "malo hrabriji". No, svijet na to sve gleda puno drukčije. Zanimljivo je promatrati kako to izgleda kad na međunarodnim natjecanjima kad pobjeđuju sportaši poput Blanke Vlašić. Ona krasno izgleda, vrhunski je sportaš i odlično skače u vis. Ali kad pobijedi i ogrne se u tu našu aktualnu zastavu – to izgleda strašno! Promatrač se odmah mora upitati – od kud je ta došla? Kad ogrne tu našu zastavu ona više nije ona Blanka, svjetska atletska zvijezda koja skače iznad dva metra i osvaja medalje. Ili, kad je Janica Kostelić pobjeđivala u skijanju, potpuno je logično da se nakon pobjede ogrne nacionalnom zastavom kao simbolom nacionalnog identiteta, jer upravo u zastavi izravno se iskazuje nacionalni identitet. No sa zastavom koju imamo ona je izgledala kao Šestičanka.
U Knjizi Squers (Kvadrati), svojevrsnom planetarnom dizajnerskom bestselleru posljednjih pet godina, uspoređena je postojeća službena hrvatska zastava s mojim projektom. Ta poredba ide u prilog mog rješenja koje, za razinu od postojećeg, "konzumira povijest prepoznajući identitete". Dakle, nema tu nikakve mistifikacije. Naravno, uspijevate jedino ako imate rad na svjetskoj razini, bez obzira što dolazi iz relativno anonimnog prostora, a mi to, nažalost jesmo.

Vizualno oblikovanje kod nacionalnog identiteta je spor proces. Japanu je bilo potrebno 70 godina da prihvate ideju crvenog kruga?

Mnogi ljudi koji me podržavaju, čak me ni ne poznaju, ali kažu kako je šteta da moj prijedlog hrvatske zastave iz 1990. godine nije realiziran. Ponekad se upustim i u razgovor s njima i kažem kako je to dobro, jer sam mišljenja kako za to, jednostavno, još uvijek nije sazrelo vrijeme. Ponekad imam i osjećaj da je to tada napravljeno da bi možda u nekom razdoblju poslije to palo, odnosno da bi u nakon promjene političkih struktura takva rješenja bila odbačena. Drugi su me, pak, savjetovali da razgovaram s političarima. Moram reći da ja nikada to nikada nisam činio, jer sam mišljenja kako je riječ o nacionalnom projektu jednog čitavog naroda, cijele države. Preferencije pojedinca u takvom jednom kolektivnom čiju ne mogu biti presudne. Tako da sam to prepuštao medijima i sve je teklo kroz vrijeme.

U traganju za vizualnim kodom Europa ima problem koji je sličan hrvatskom problemu. Razlika je u tome da je europski problem nastao na potpuno drugi način. Naime, Europa nema nekakve zajedničke povijesti koju bi sad trebala realizirati već je stvarana kroz različite koncepte pomirenja nakon Drugog svjetskog rata. I to odozgo. Da bih ilustrirao problem poslužiti ću se reminesencijom na Georga Orwela i njegov čuveni roman 1984. On je tada utvrdio da nakon hladnog rata ostaju samo tri politička središta svijeta – SAD, Amerika koja to već jest, Azija koja se stvara na velikoj Kini i razvijenom Japanu i Europi koja ne zna što je. Kada to vizualiziramo i transponiramo na jezik simbola uviđamo da trenutačni europski vizualni identitet ima krug kao Japan i zvijezde kao SAD. I što sad? Koji znak da ujedinjena Europa utisne na svoje proizvode? Prije desetak godina, uz pomoć ministarstva Europskih integracija, organizirao sam natječaj za europske dizajnere na temu Europa 2020. godine, ne oslanjajući se pritom samo na zemlje Europske unije, nego čitavu Europe, od Urala pa do Atlantika. U dva kruga natječaja pristiglo je 260 plakata iz kojih smo napravili izložbu koja i danas putuje svijetom. U propozicijama sam dopustio dizajnerima da pišu bilo kojim jezikom kojim se u Europi govori ili, ako žele, da uopće ne pišu. Ta je akcija pokazala da u vizualnom smislu Europa tek treba stvoriti sebe i nju svih ovih godina, ako se to može otvoreno reći, grade politički činovnici, koji jednostavno, dođu u neku zemlju i kažu do sutra moratie učiniti to i to, a kad to učinite, onda ćemo dalje razgovarati. Dakle, još uvijek Europa gradi sebe, a kako mi uskoro ulazimo u tu asocijaciju naš je zadatak da damo naš dopisnos toj izgradnji. Tu ne treba robovati steroetipovima. Na primjer, zemlje koje po pola godine predsjedaju EU-om u svojim vizualnim standardima za vrijeme mandata uopće ne rabe žute zvjezdice, već oblikuju identitet koji su spojeni između vizualnog koda zemlje koja je trenutačno na mandatu i najčešće rabe EU samo kao kraticu. Još sam 1989. godine radio prijedlog zastave Europske unije, pa sam kao matricu uzeo Mondrijana, jer je riječ o jednom od najsuvremenijih autora koji je pomaknuo granice suvremene modernosti i likovnosti. Njega sam spojio s Europom, koja je najciviliziraniji kontinent svijeta. Priču sam započeo u budućnosti, 2020. godine, kad se sastao Europski parlament i zaključio da imaju krug kao Japan i zvijezde kao SAD i da je potrebo novo rješenje. U toj mojoj priči oni prihaćaju moje rješenje, jer boje sam, naravno, zadržao, no javlja se gospodin Johanson iz Švedske i kaže. "Da, i ja se slažem, samo mi ne dirajte boje!" Što sam htio poručiti. Boje današnje Europe, plava i žuta, u stvari, su švedske boje. Moje rješenje počiva na ideji velikog slova "E" koje je isprekidano na isti način na koji su isprekidane linije na cesti. Ta ideja poručuje da je prostor Europe otvoren.

Ili slobodno kretanje ideja, ljudi, kapitala, vrednota koje su u temelju ujedinjenja Europe? No, gdje je tu križ kao simbol kršćanskog utemeljenja Europe?

Da, ali tu je pravi kut koji likovno tvori križ, a i vizalno oblikuje zapadnu civilizaciju. U mom radu "Volim kvadrat i krug" kad ga gledate iz jednog kuta vidite krug, a kad ga gledate iz drugog vidite kvadrat. Zanimljivo je promatrati kako su njegovom objabljivanju u 2D formatu, u tisku, pristupili u Europi, kako u Aziji. Naravno, uvijek su to dvije slike, slika kvadrata i slika kruga. No kad je objavljuju u Japanu, Kini i Tajlandu, onda gledano s lijeva na desno, prvo objave sliku kruga, pa tek onda sliku kvadrata. Dok je u publikacijama koje su objavljene na Zapadu, redovito obrnuto. Prvo ide kvadrat, pa onda krug. Kada dalje razmišljam o tome, uviđam da je dizajn automobila sve zaobljeniji jer se automobili danas u svijetu sve više proizvode na Istoku. S druge strane i kvadratni koncept napreduje. Tako, primjerice, suvremeni uređaji poput mobilnog telefona ima strukturu brojeva i navigacije koji su raspoređeni unutar kvadrata. Kvadrat je, dakle, racionalan. Sjetite se samo prijašnjih telefona sa kružnim brojčanicima za biranje brojeva koji su bili teži za uporabu i teže su se pamtili brojevi. Priča o kvadratu i krugu jedna je vrlo komplesna priča.

Vratimo se u Hrvatsku, projektu New Look Croatia. Kakav je, dakle, taj novi izgled Hrvatske?

Kao što sam već rekao kad sam govorio o hrvatskoj zastavi. Početkom devedesetih sastali su se političari i heraldičari i stvorili su nešto što po svom smislu pripada 19. stoljeću i ne korespondira sa suvremenošću. Po svom izgledu nije ni to. Zato je bilo potrebno oformiti taj pojam "new look". Također, moram raći da je zastava danas, u materijalnom smislu, kao fizički predmet postala minorna. Bila je značajna u srednjem vijeku kad je bilo puno ratovanja, pa simbolički kad osvojiš neko područje, simbolički to označavaš zabijanjem zastave u tlo. Nacionalne zastave kao izrazi nacionalnih identiteta danas opstoje u elektroničkim medijima, sportu. No, unatoč svih mijenja zastava je zadržala svoju primarnu zadaću da je ona osnova, temeljni vizualni idenditet iz kojeg se oblikuju ostali vizualni identiteti i vizualni kodovi, konstante svih drugih tvornih elemenata nacionalnog idenditeta. Na primjer, nije slučajno, već promišljeno i kozekventno izveden logotip IBM-a ima točno 13 linija, isti broj kao i broj linija na američkoj zastavi, a i osnovna američka boja je plava. Zastava je, dakle, osnovno polazište i ako ona nije uspješno riješena, tada je normalno da sve što svoje ishodište ima upravo u njezinom vizualitetu ima problem. Kad ne valja temelj, tada se stiče dojam da sve ostalo, figurativno rečeno, da pliva, da ništa nije određeno... Riječju, posvemašnji vizualni nered. Dosada sam izradio više od 50 logotipa vođen osnovnom mišlju da odražava temeljno identitetsko obilježje, a to je da je on Hrvatska.

A što je to hrvatsko? Vaših Pet točaka kao polaznu poziciju prosudbe pojmova?

Prije svega, hrvatsko bi trebalo biti različito, što je najznačajnija identitetska oznaka. Drugo, ono bi trebalo biti dobro. Tek na trećem mjestu je kao estetska kategorija – lijepo. A četvrtom mjestu je da je to ujedno i svjetsko. Peta odrednica je da je to hrvatsko i tada kad sve to nije. U to petoj točci ima malo samilosti jer kazuje da nešto može biti i slabo i jadno, ali je naše.

Koliko je dizajnerski radikalna teza neprihvaćanja povijesti Hrvata, simbolički na razini Meštrovićeve skulpture, odnosno da je Hrvatska moderna i nova država koja bi, u skladu s tim, u svom identitetskom kodu trebala biti i suvremeno dizajnirana?

Osobito mi se svidjela jedna rečenica hrvatskog političara Stjepana Radića koji je jednom prigodom rekao kako je "Hrvatska zapušćena". Sam izraz mi se sviđa jer je Radić umjesto zapuštena doista rekao "zapušćena". A pod tim pojmom u Hrvatskoj tada, ali i u suvremenoj Hrvatskoj staje poprilično toga. Te zapušćenosti ima i u najvišim intelektualnim krugovima našega društva. Zapanjujuće je da ispred Zagrebačkog sveučilišta, jedne od najznačajnijih intelektualnih pozicija u Hrvatskoj, postoji spomenik jedne ženske figure koja ima čudan rubac na glavi, čudno sklupljene ruke i noge, a koja na koljenima drži nekakvu veliku ploču na kojoj je hrvatski pleter, te kojoj je glagoljičnim pismom ispisano "Povijest Hrvata". To, dakle, predstavlja izdanak za vizualni kod Zagrebačkog sveučilišta koji je tijekom devedesetim prošloga iznjedrio pravu "petljaniju" pleterizacije večine hvatskih nacionalnih vizuala. Zaljepili smo se za nešto vrlo čudno. Obrađivao sam Meštrovića i mogu reći da mu je upravo "Povijest Hrvata" jedna od najlošijih, sad ću upotrijebiti pravu riječ – jedna od svakako "najglupljih" skulptura. Mene mnogi naši "zapušćeni" tradicionalisti optužuju kako ja, navodno, previše "guram" tu suvremenost. Govorili su mi da su radovi ispred vremena, pa mi je palo na pamet da snimim dokumentarac iz budućnosti. Prva bi scena izgledala ovako: Godina je 2067., djeca se igraju u parku, imaju svoje kantice i lopatice i kopaju po pijesku i najednom slučajno otkriju moju zastavu Hrvatske iz devedesetih i s njom počnu trčati po parku i mahati. Odrasli ne znaju čemu se djeca vesele i zbunjeno gledaju, neznajući što se dogodilo. Poruka? Jednostavno u "zapušćenosti" sve što je arheologija, pa bila ona i najnovija a priori je prihvatljivo, dok je futur gotovo zabranjen. Njega se svi boje, od njega se svi ograđuju.
Ili, drugi primjer. Nakon što sam 1991. godine dizajnirao plakat KRVATSKA, nazvali su me iz državnog vrha i ljutito mi priopćili "kako smo tek dobili državu, a ja joj ni ime ne znam napisati!" No, u protoku vremena, danas, taj se plakat, prema izboru Google-a, nalazi među 100 najboljih plakata u povijesti svijeta. Dakle od samog početka plakata, Tolouse de Lautreca pa do Ljubičića i to uz loš presnimak samog plakata i nepodesan prijevod jer se to doista teško prevodi na svjetske jezike, a i kod recepijenta nema snagu dojma kao i kod izvornika, plakat Krvatska je izborio svoje mjesto. Njegova najveća vrijednost je da određuje povijesni trenutak kako je Hrvatska nastala. Kad pogledaju taj plakat i pučkoškolcima je odmah jasno kako je nastala hrvatska država.

Iz istoga razdoblja je i, također vrlo nagrađivan plakat "Read betwen lines"?

Taj je rad dobio sedam međunarodnih nagrada, a više od tri se već tretiraju kao prekršaj. Njegov uspjeh leži u činjenici kako je on, zapravo, orenuo temu o plakatu. Plakat je nešto što se mora vidjeti i raspoznavati s 5 ili 10 metara udaljenosti. Ako je tada dobar, onda je – dobar. U tom je plakatu bilo poigravanja sa samim medijem plakata. Jer, jer on se čita iz bliza. U duhu engleskog humora bi bilo, možda ponavljanje samoga teksta, pa se postavlja pitanje same percepcije. No, u mom plakatu između redaka je izvorni tekst svjedočanstava koje sam zapisao od samih sudionika događaja o onome što se u Vukovaru stvarno dogodilo.
Tri su stvari koje su u vizualnom smislu već određene danas u svijetu, one su naše, a mi ih se pribojavamo. Potpuno bezrazložno. To je izmjenični kvadrat kojeg srećemo na svim visokim objektima, u grafizmu suvremenog svijeta. Praktički, svugdje... No, to je možda i problem, jer mnogi se pitaju – zbog čega najvidljiviji? Možda je bolje da mi budemo manje vidljivi, kažu? Drugi primjer je pas Dalmatiner ili Dalmatinac, kako ga neki zovu, odnosno njegov uzorak krzna. Grafika njegova krzna je unikatna i on je najvidljiviji, tako da netko tko nema pojma o pisma zna za dalmatiner uzorak. No, tu ne završava njegova izuzetnost, jer za razliku od ostalih azijskih i afričkih životinja kao što su zebra ili leopard, koje također imaju grafiku na sebi, on nema ponavljajuću strukturu, već je svaka različita. Treći još uvijen u našoj svijesti nepriznat element je kravata. U Francuskoj samo svojedobno raspravljao s njima o kravati. Nije njima baš draga priča kako su Hrvati izmislili kravatu, no marketinški su, u najmanju ruku pogriješili jer je upravo preko francuskog kravata ušla u ostale jezike svijeta. Kako bilo, povijesna je istina da su naši bojovnici došli s nekakvim svojm rupcima, a Francuzi su kao kultiviran narod postepeno od toga napravili kravatu kao modni predmet kojeg danas poznajemo. Mislim da ju mi trebamo inovirati. Zato sam je svojedobno napravio inovaciju u čvoru s kvadratom.

Kakav je korporativni dizajn u Hrvatskoj?

Pliva ima plavi krug sa slovom "P" u sredini, što dogovara nacionalnim bojama njena današnjeg izraelskog vlasnika (izraelska nacionalna zastava ima plavu boju na bijeloj pozadini), ali nema nikakave veze s njenim hrvatskim podrijetlom. S druge strane, INA, naftna kompanija svojedobno je imala slogan "Ina ima ime", što je istina jer je riječ o kompaniji čije je ime sastavljeno od svega 3 slova, od čega su dva samoglasnici. To je rijetkost i to je dobro. Loše je to što ta ti plava slova nikako ne određuju da je to hrvatski brand. MOL, mađarska naftna kompanija ima crvenu strelicu koja se zabija u zelenu liniju i jasno je da je riječ o mađarskoj tvrtci. Dakle, nije samo sporno tko ima 50 posto vlasništva i još koji glas gore ili dole, već o činjenici da se vizualnim korporacijskim identitetom čuva vlasništvo. U svijetu globalizirane ekonomije, slijedeći načelo slobodnog protoka kapitala više nije ni važno tko je vlasnik ako imate jasan vizualni identitet kodiran nacionalnim vizualnim kodom.

Što je hrvatski idenditet danas, u europskom kontekstu?

Kad razmatramo indentitetska pitanja moramo krenuti od vizije, a ona je u Hrvatskoj, nažalost, neriješena, nepostojeća... Vizija nije nešto što bi imenovali poštapalicom "više radnih mjesta, više kapitala i više demokracije". Jer to isto podjednako trebaju i prva gospodarska sila svijeta, kao i njezin globalni takmac – Kina. U tim pitanjima nema ničega hrvatskog. Identitet je razlikovnost. Tako se, primjerice, Japan svojedobno zatvorio na dugo razdoblje od jednog stoljeća. To je vrijeme iskoristio kako bi oblikovao vlastitu razlikovnost u odnosu na osnovnu kulturu koja dolazi iz Kine. U tom su smjeru djelomično izmijenili svoje pismo, još i više, a najviše su izmijenili stilsku sliku od sebi koja se uvelike razlikuje od kineske. U tom smislu Hrvatska nije učinila ništa, pa čak nije ni sačinila osnovnu definiciju vlastitih resursa. A Hrvatska bi, prema mom dubokom uvjerenju, danas mogla biti Švicarska na Mediteranu. Kako? Premda se ne čini na prvi pogled odmah kompatibilnim, a indentitet jest razlikovnost, onda kad oni imaju banke, mi imamo otoke, njih više od 1000, što je čudo samo po sebi i samo po sebi stvara image sliku o nama u mediteranskom, europskom, odnosno svjetskom kontekstu. Švicarsku čine tri najveća europska naroda – Nijemci, Talijani i Francuzi, Englezi su, ipak, u europskim pitanjima uvijek prisutni, ali negdje sa strane. Dakle, Švicarsku čine tri naroda iznimne povijesti, kulture, dostignuća, tri snažna nacionalna identiteta, no ona je ipak uspjela od te mješavine stvoriti snažan vlastiti nacionalni identitet. Kada analizirate predodžbe o toj zemlji, jedni će spominjati banke i financije, drugi sireve, treći čokoladu, četvrti satove itd. Pa što je tu onda posebno, jer i drugi narodni imaju sireve, pa možda i bolje od švicarskih, Francuzi, na primjer ili mnogi proizvode satove? Da, ali ne švicarske. Isto kao i čokoladu ili sireve. U švicarskom identitetu lijepo se ostvaruje pojam "manje je više". Oni su odavna definirali vlastite pozicije i konzekvetno ih njeguju. Naša promišljanja o identitetu često su pusta nabrajanja, da ne kažem naklapanja, o tome što imamo kao i drugi. Potrebno je krenuti od definicije – što smo? Hvalimo se bogastvima kojih, u stvari, nemamo. Ili, gdje su odgovori na pitanja – što je to hrvatska glazba, likovnost, folklor ili, pak, gastronomija? Zato stalno upozoravam da je kod razmatranja identitetskih pitanja potrebno voditi računa o razlikovnosti, da to što stavljamo kao obilježje nacionalnog identiteta mora biti dobro, da je to i lijepo, da je svjetsko i da je svakako naše, te na tim kriterijima se izgrađivati. Problem je da živimo u "zgusntom vremenu" da nemamo puno vremena za izgrađivanje pojedinačnih konstrukta nacionalnog identiteta. Jer ulazimo u Europu izgrađenih pojedinačnih identiteta. Nacionalni identitet je konstrukt. Zato ga na pragu Europe trebamo definirati.

Čeka nas, činom ulaska u Europsku uniju svojevrsna premijera nacionalnog identiteta?

Bez obzira na našu "slavnu povijest", od stoljeća sedmog, moramo biti svjesni činjenice da je Hrvatska nova zemlja na karti svijeta. U tom kontekstu, od svih slogana koje smo imali posljednjih godina za hrvatski turizam, kao vrlo pregnatno izražena ekspresija nacionalnog identiteta, svidio mi se slogan "Hrvatska – ukras svijeta". Jer, znamo da je ukras mali, dok je svijet veliki, ali bez tog ukrasa ni svijet ne bi bio tako lijep. Komponenta veličine je deformirana u glavama ljudi jer su promatraju, uglavnom, statistički, gdje su glavni kriteriji površina, broj stanovnika, BDP po glavi itd. Ispravniji mi se čini pristup koji uvažava kvalitativnu komponentu prosudbe o određenoj zemlji. Konkretno, ako Blanka Vlašić skoči više od drugih, ona je to učinila i gotovo, bez obzira na zemlju iz koje dolazi.

razgovor vodio: Vidmir RAIČ

realizacija: Petar Kolovrat

ovaj razgovor je viođen u Zagrebu 2012. godine

za news portal https://mojzagreb.info/

***Boris Ljubičić (Sinj, 1945.) hrvatski dizajner, višestruko nagrađivan, poznat po upornom zalaganju za promicanje hrvatskog identiteta temeljenog na "kockicama"; također autor izmjenično postavljenih kvadrata ili popularno zvanih "kockica"; poznat i po umjetničkom djelovanju koje kombinira grafički dizajn i performans.

Životopis

Boris Ljubičić diplomirao je 1968. slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te se potom profesionalno usavršavao u Finskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Izraelu i Japanu. Prvi značajan projekt koji je napravio bio je vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Znak kojega je dizajnirao Ljubičić – tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj podlozi – usvojen je kao trajni simbol za sve mediteranske sportske igre. Godine 1987. osniva vlastiti studio, Studio International, u Zagrebu.