ĆUDO S PANTOVĆAKA: 100 dana i još smo živi!

Nije se dogodilo - ništa. Bijela slova predizbornog slogana "PRAVDA" na promo olovkama, majicama, bedđevima, jednostavno - blijede.

Kad se pogleda na prvih sto dana predsjednikovanja gospodina Josipovića, hrvatskog predsjednika, može se bez mnogo muke zaključiti da se ustvari, nije dogodilo ništa od onoga što je najavljivao kao najvažnije u svojoj predizbornoj kampanji. Naime svatko se može lako sjetiti crvenih kemijskih olovaka na kojima je bijelim slovima bilo otisnuto njegovo ime i riječ: Pravda. No, od te riječi pa do pravednog društva daleki je put, a sve korupcijske afere i drugi slučajevi koji su se od tada pojavili pred licem pravosudnih organa ili u medijima, potiču ustvari iz drugih krugova političke odnosno pravosudne moći. Tako od te proklamirane formule isticane kao pobjednički politički slogan, ostaje isto što je i prije bilo, samo – parola. Predsjednik Josipović međutim, ističe kako je u tim pitanjima, borbe protiv korupcije i kriminala, njegov položaj posve na strani Vlade koja se s tim problemom žestoko uhvatila u koštac. No, glede toga na strani vlade je i velika većina građana Hrvatske, pa je normalno da se od njega očekuje više. Da li će i kako on s predsjedničkog mjesta u formi pijedestala jedne naizgled barokne marionete promijeniti košulju i učiniti neki konkretni korak još nije izvjesno, niti se ne vidi iz poteza koji se odigravaju. To je i praktično pitanje s obzirom na ovlasti, jer se organi koji su pod njegovom upravom, dakako, mogu upotrijebiti i u tom području. Zato je pitanje zašto se to ne čini, odnosno, što ga sada priječi u tome da poduzme potrebne korake. Isto se odnosi i na pitanja paraobavještajne zajednice koja je, narodski rečeno, gospodinu Josipoviću «pakirala» uoči predsjedničkih izbora a u korist drugih aktera. Kasnije je on na to reagirao, ali je na tome stalo. Dakle, posao se opet nije obavio do kraja, odgovor i odgovornost ostali su nedorečeni, uostalom, kao i neke druge stvari kada je u pitanju politički lik i djelo dr. Josipovića.S druge strane kao velike mane njegovog političkog ustoličenja češće se ističu pitanja kao što je formiranje njegovog političkog kabineta. Tu se iznose stvari koje su ustvari para-idiotske i sa ozbiljnom politikom nemaju veze. Apsolutno je pravo da on kao predsjednik sam izabire svoje suradnike, a to kakav je koji od njih i nije toliko presudno. Najvažnije je to onome koji ih je izabrao i koji od njih očekuje rezultate i podršku. Druga je stvar ako sam predsjednik ne zna koga je i zašto izabrao u svoj tim, jer bi to onda ukazivalo na to da je možda stvar zrela za tretman u nekoj ordinaciji. U posljednje vrijeme na udaru kritike nalazi se predsjednikov analitičar Dejan Jović, koji je podigao prašinu zbog mišljenja kako je ideja Jugoslavije bila dobra za male narode, pa tako i za hrvatski narod. Naravno, gospodin Jović to je izrekao u smislu komentara susreta predsjednika BIH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske u Sarajevu, a kojega je organizirala akcija koja sebe naziva Igmanska inicijativa. Šteta što gospodin Jović nije bio dosljedan i dodao kako je ideja jugoslavenstva barem za sada, najprestižniji hrvatski izvozni proizvod, no to mu se može ostaviti da mu padne na dušu. Uglavnom izvrsno je da i analitičari i savjetnici gospodina Josipovića imaju svoje mišljenje i razmišljanja, pa čak i u ovako delikatnim temama, kada ih on već nema ili ne ističe. Isto tako, bilo bi grozno da svi misle kao gospodin Josipović, onda bi možda o svemu tome bilo puno teže i puno manje za pisanje.Ono što je možda još zanimljivo za ovaj prvi period njegove vladavine, jeste da se gospodin Josipović zalaže za objavu Registra branitelja. Ipak se steče dojam da je i to tek verbalno, no svakako je važno. To pokazuje barem svijest o tome da se i u tom razvučeno i zamršeno pitanje unese malo reda, i da ustvari, branitelji imaju javno dostupan dokument, to jest stečevinu koja ih identificira bez ikakvog daljeg upita.Nada postoji, ali ipak, vjera umire posljednja. Tko želi onda slobodno može vjerovati u to kako će idućih sto dana predsjednikovanja dr. Josipovića biti bolji i uvjerljiviji. Ipak je teško biti političar a ne imati odlučnost i vlastito mišljenje koje bi bilo društveno djelatno. Naravno, i manje stranački naglašeno, manje u funkciji predstojećih parlamentarnih izbora i suptilnih poteza koji se u tom smislu odigravaju, a više u korist svih stanovnika, to jest, građana Lijepe naše.