Danas se obilježava Međunarodni dan šaha - donosimo činjenice o šahu
mojzagreb.info News Portal 20.07.2024.
za šah je potrebno strpljenje, smirenost, koncentracija i taktičnost, a s time se ne rađamo, već to treba razvijati
Na današnji se dan, 20. srpnja, diljem svijeta obilježava Međunarodni dan šaha.
Obilježava se od 1966. godine odlukom Svjetske šahovske federacije, a datum je ujedno i dan osnivanja te organizacije. Ova drevna igra na 64 polja zahtjeva, ali i razvija, koncentraciju, kreativnost i taktičnost te je mnogima jedan od omiljenih oblika zabave.
Povijest šaha
Podrijetlo šaha nije u potpunosti poznato, a prvi se put spominje u 6. stoljeću. Međutim smatra se da je nastao čak i ranije, negdje oko početka naše ere. Uzima se da je to igra nastala u Indiji, gdje je na sanskrtu zapisan naziv „čaturanga“. Čaturanga ima i svoje značenje, „četverodijelna“, a to je bio pjesnički naziv za vojsku. To se odrazilo na figure jer kao što vojska ima četiri roda, tako u šahu postoje: pješaci, konjaništvo, topništvo i danas lovac, za razliku od tadašnje konfiguracije čaturange u kojoj su bili slonovi. Kasnije su naziv preuzeli Perzijanci, a potom od njih Arapi kao „šatrandž“, kod kojih je igra uživala iznimnu popularnost.
U Europi se šah širio upravo preko Arapa, ali i Bizanta, a najviše se popularizirao tijekom križarskih ratova. Europljani su zatim donijeli promjene koje su igru učinile dinamičnijom i time je šatrandž transformiran u šah blizak ovome kakvoga danas poznajemo. Oko 1470. uvedena je možda i najznačajnija promjena u šahovskoj igri, potpuno je promijenjena koncepcija time što je dama pretvorena iz najslabije u najjaču figuru. Kasnije se šah širio među slojevima počevši s kraljevskih dvora, preko građanske klase u usponu sve do gostionica u kojima je postao dostupan svima. Svakako, kada govorimo o povijesti šaha, trebamo izdvojiti Gioachina Greca (ne slavnog slikara El Greca), koji je jedan od najboljih igrača u povijesti. Živio je od svog šahovskog znanja, pobjeđujući mnogobrojne protivnike, ali još važnije, prodajući svoje rukopise.
Pozitivan utjecaj na kognitivne sposobnosti
Šah je zahtjevna igra, pogotovo u današnje vrijeme kada je sposobnost koncentracije na dramatično niskoj razini. Za šah je potrebno strpljenje, smirenost, koncentracija i taktičnost, a s time se ne rađamo, već to treba razvijati. Kako to drugačije razvijati nego nečime što to iziskuje? Šah pomaže intelektualnom razvoju djece, ali i starijih. Jasno, kod djece ima puno veći učinak, ali poboljšati apstraktno razmišljanje, taktičnost, razmišljanje o rješavanju situacija na različite načine može se kroz čitav život.
Osim toga, šah potiče disciplinirano razmišljanje, razvija kreativnost i sposobnost držanja u glavi istovremeno više različitih slika i kombinacija što će zasigurno koristiti kroz život. Pritom je zabavno i ne oduzima previše vremena za učenje, a naravno, tu je i socijalna komponenta jer šah ne možeš igrati sam. Naravno, sada je, nažalost, popularnije online igranje koje nema taj element, ali i ono ima pozitivan utjecaj na kognitivni razvoj.
Zanimljivo je da košarku, koja je igra kuteva, možemo na neki način promatrati kao jako ubrzani šah sa živim figurama. Dakle, sportašima u svim timskim sportovima, ne samo košarkašima, šah može pomoći u taktičkom razmišljanju i proširenom gledanju na više situacija odjednom. Također pomaže i pri razumijevanju važnosti ofenzive, ali podjednako i defenzive i kako se svaka greška plaća.
Možemo zaključiti da je šah simbolički jedna umanjena i bezopasna verzija bojišta, u široj slici i života i sastoji se od donošenja odluka, baš kao i život. Samo, ima jedna razlika, a to je cijena plaćanja grešaka pri donošenju tih odluka.
*a ovu priču napisao je prije dvije godine Bruno Šoba student prava s interesom za društvene znanosti, politiku i umjetnost pisane riječi. Nikako ne može odabrati između Jesenjina i Goethea, ali prva ljubav mu je ipak - sport.
izvor:: https://mimladi.hr/
*a što piše međo stalim na Wikipediji o šahu
Povijest modernog šaha (od 1470.)
Oko 1470. godine nepoznati španjolski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, koja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana "De la dama" (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna. Iz Španjolske se reforma brzo proširila na Italiju. Do tada se lovac kretao maksimalno za dva polja po dijagonali u potezu, a sada je dobio neograničeno kretanje. Dok je dama koja se kretala za dva polja po linijama i dijagonali dobila današnje mogućnosti kretanja i tako postupno od najslabije postala najjačom figurom na ploči. Naime prije u šatrandžu se dama zvala ferz i u samim počecima se kretala tek za jedno polje po dijagonali i bila najslabija figura. Ta reforma je ubrzala igru i proširila mogućnosti, što je sasvim odgovarala duhu renesansnog čovjeka tog doba.
Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je 1497. godine Španjolac Lucena u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Pedro Damiano.
U 16. stoljeću najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. godine na dvoru španjolskog kralja Filipa II. u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.
Šah se u 17. stoljeću i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Španjolski biskup Ruy López de Segura je razvio elemente šahovskih otvaranja i počeo analizirati jednostavne završnice (knjiga Libro de la invención liberal y arte del juego del Axedrez). Veliku slavu postigao je Talijan (iz Kalabrije) El Greco (1600. – 1634.). On je putovao Europom, igrao za novac i svuda pobjeđivao. Svoja uputstva za igru nije tiskao kao knjigu, nego ih pripremao samo kao rukopise, koje je skupo prodavao bogatim ljubiteljima. Karakteristika šahovske igre u to vrijeme je tendencija za brzim razvojem figura s ciljem napada na najslabije protivnikove točke u osnovnoj postavi. Zbog zanemarivanja defenzivne igre i nepoznavanja šahovske taktike i strategije te partije traju uglavnom vrlo kratko s bezbrojnim previdima čak i mata u jednom potezu.
Uz El Greca se veže jedna zanimljiva životna priča. Rođen je u Kalabriji oko 1600. godine u siromašnoj obitelji. U to vrijeme u šahu je prednjačila Italija, a najači igrači su bili Salvio, Giulio Cesare Polerio i Carerra. Mladi siromašni Greco je počeo prepisivati za plemiće različita šahovska djela, od Lucene pa do talijanskih modernih autora. S vremenom je i sam počeo izvoditi kombinacije u otvaranju te unaprjeđivati izvode svojih prethodnika. Iako, je Grecov genije bio poznat cijeloj Italiji nikad nije dobio pravu prigodu potuči sve oponente za najboljeg šahista Italije. Zato je otišao u svijet potražiti svoje mjesto pod suncem, gdje ga neće toliko sputavati njegovo podrijetlo. Odlazi u Francusku i tamo na dvoru Henrika II. igra protiv najboljih francuskih šahista. Sve ih pobjeđuje vrlo lako više puta i za nagradu dobiva od kralja 5.000 kruna. Neki su pokušali to uspoređivati s kasnijim zaradama i zaključili, da je to najveća vrijednost neke šahovske nagrade ikad. No, to mu nije bila jedina zarada, jer je cijelo vrijeme još i prodavo plemićima na dvoru svoje rukopise. Tako su neki engleski plemići, koji su se zatekli u Parizu pozvali El Greca u Englesku. On željan dodatne zarade i prihvaća poziv te odlazi preko Le Manchea. No, na putu za London Greco biva opljačkan i jedva izvlači živu glavu. U Londonu jednako lako pobjeđuje sve protivnike, ali izostaje nagrada engleskog kralja. Tako kao jedina zarada Grecu u Londonu ostaje prodaja rukopisa plemićima. Zato se on vraća u Francusku, gdje opet pobjeđuje sve protivnike te opet dobiva, doduše manju, nagradu od francuskog kralja. Opet prodaje svoje rukopise plemićima. U tim rukopisima Greco izvodi nove inačice, ali nikad te inačice s današnjeg stajališta nisu korektne. Nakon maestralne igre uvijek dolazi do kritičnog trenutka, gdje vuče neočekivano slab potez. To je razumljivo, jer mu je šah jedina zarada te u svakoj inačici želi sačuvati nešto za sebe, kako bi nastavio sloviti kao najjači šahist. U njegovim partijama je vidljiva težnje nekoj vrsti protopozicijske igre, ali nema potrebe dublje ulaziti u takve pozicije. Greco na vrhuncu šahovske moći, odlučiop je otići u Španjolsku pa odatle u Ameriku. U Španjolskoj pobjeđuje sve protivnike te dobiva nagradu od španjolskog kralja, te ponovno prodaje rukopise. S velikim bogatstvom odlazi u Ameriku, gdje kupuje velike posjede s mnogim prirodnim bogatstvima. Odlučio je izaći iz šahovskog svijeta i posvetiti se gospodarstvu, ali u tome ga je spriječila jedna od zaraznih bolesti, koje su se širile u Novoj zemlji. Umire mlad u naponu snage oko 1634. godine.
Od početka 18. stoljeća, primat u šahu preuzimaju Francuska i Engleska. Središte šahovskog života postaju kavane, u kojima se okupljaju pripadnici nove građanske klase u usponu. Najpoznatije su Café de la Regence u Parizu i Old Slaughter u Londonu.
Drugu polovicu 18. stoljeća obilježio je Francuz François André Danican, poznatiji pod imenom Philidor (1726. – 1795.) (vidi Philidorova škola). Također je bio slavni operni skladatelj. Tijekom nekoliko desetljeća daleko je nadmašivao sve svoje protivnike.
Prva novinska šahovska rubrika pojavila se 8. srpnja 1813. godine u Liverpool Mercuryju.
Prvi šahovski časopis počeo je izlaziti 1836. godine u Parizu pod imenom La Palamada, urednik je bio Labourdonais.
Prvi međunarodni šahovski turnir odigran je 1851. godine u Londonu. Šesnaest sudionika igralo je mečeve po kup-sustavu. Pobijedio je Adolf Anderssen.
Svjetsko prvenstvo (od 1886.)
Svjetsko prvenstvo u šahu natjecanje je čiji pobjednik postaje svjetski šahovski prvak. Pobjednik je igrač koji prvi osvoji deset bodova (do 1921. godine), poslije 1921. godine šest bodova. Prvi osvajač Wilhelm Steinitz bio je svjetski prvak 8 godina. Drugi svjetski prvak bio je Emanuel Lasker, titulu je nosio najdulje do sada, punih 27 godina, od 1894. do 1921. godine.
Titula prvaka je bila jedinstvena od 1886. do 1993. godine. U tom razdoblju bilo je 13 svjetskih prvaka, potom dolazi do raskola i postoje dvojica prvaka: tzv. klasični prvak svijeta i prvak svijeta FIDE. Poslije 2006. godine titula prvaka je opet jedinstvena, od 2007. do 2013. godine to je bio Indijac Viswanathan Anand, petnaesti prvak svijeta, a nakon njega od 2013. godine Norvežanin Magnus Carlsen.
izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/...
Honoré Daumier - Igrači šaha
*a što piše u Hrvatskoj enciklopediji o šahu
šah (perz. šāh: vladar, kralj, car), jedna od najstarijih i najraširenijih igara na ploči.
Šah se igra na šahovskoj ploči (šahovnici) s osam redova (brojčanih oznaka 1 do 8) i osam stupaca (slovnih oznaka a do h) tako da svako od 64 polja ima jedinstvenu oznaku, npr. a1, a2. U početnoj poziciji na šahovnici je 16 bijelih i 16 crnih figura – po jedan kralj i dama, po 2 topa, lovca i skakača te 8 pješaka (pijuna). Kralj se kreće po jedno polje na sve strane. Top se kreće ravno, linijski (naprijed, natrag, desno, lijevo) po jedno ili više polja. Lovci se kreću dijagonalno (naprijed, natrag, lijevo, desno), jedan po bijelim, drugi po crnim poljima. Dama je najjača figura, objedinjuje hod topa i lovca. Skakač je jedina figura koja može preskakati figure, svoje i protivničke. Kreće se u obliku slova L i to 3 polja (ravno, naprijed, natrag, desno, lijevo) te doskoči na 4. polje koje s 3. poljem graniči pod kutom od 90°. Pješaka se s polaznoga polja može povući naprijed za jedno ili dva polja. Od četvrtoga polja dalje vuče ga se samo po jedno polje. Kada stigne na posljednje polje svojega reda, pretvara se (promovira), po želji samog igrača, u neku od jačih figura, osim kralja. Rohada (mala, velika) potez je u kojem se vuku dvije figure (kralj, top – obveza je prvo vući kralja). Poseban potez en passant (u prolasku) nastaje kada se pješaka s početnoga polja povuče za dva polja, a njemu na dolaznom polju lijevo ili desno stoji protivnički pješak. Protivnik može uzeti povučenoga pješaka, ali ne mora. U šahovskoj partiji prvi potez vuče šahist s bijelim figurama. Partija završava pobjedom jednoga od šahista ili neodlučeno (→ remi). Pobjeđuje se davanjem mata, predajom protivnika u izgubljenoj poziciji, padom zastavice na satu ili sučevom kontumacijom (sudačka odluka o gubitku partije zbog povrjede pravila igre, turnirskoga propisa i sl.). Službene partije igraju se sa šahovskim satom, a potezi se bilježe (notiraju) na posebne tablične obrasce. Sve protivničke figure, osim kralja, mogu se uzeti nekom figurom. Pojam šah znači da je kralj pod udarom djelovanja neke protivničke figure i da igrač mora povući potez kojim će se obraniti od šaha, a ako takva poteza nema, onda je mat. Trajanje partija ograničeno je. Na važnijim natjecanjima igra se tzv. olimpijsko vrijeme (90 min po igraču), plus bonus (30 min) i 30 s po svakom povučenom potezu. Korištenje vremena obojice šahista prati digitalni sat koji je obvezni rekvizit natjecanja. Najčešće se turniri igraju u 9 ili 11 kola za koja računalni program protivnike sparuje na tzv. švicarski način (švicarac): nakon svakoga kola sparuje protivnike podjednakoga bodovnog učinka. Kada je sudionika malen broj, svaki igra sa svakim (tzv. Berger sustav). U simultankama jači šahisti istodobno igraju protiv više slabijih protivnika. Šahovski strojevi razvijaju se od XVIII. st., a suvremeni šahovski računalni programi mogu nadigrati i najjače svj. šahiste. U problemskom šahu rješavaju se matne zadaće (u 2 ili više poteza), studije i zadaće vilinjega (vilinskog) šaha.
Prva je igra na dasci sa šahovskim elementima čaturanga, koja se u Indiji oko 600. razvila iz aštapade, igre na ploči s 8 × 8 polja. Igrala su ju četiri igrača, svaki s po 8 figura (predvodnik, slon, konj, bojna kola, 4 vojnika pješaka). Kockom se određivalo tko vuče potez. Svrha igre bila je uništiti sve protivničke figure. Iz te igre u Perziji je nastao čatrang, koji igraju 2 protivnika. Glavnu figuru nazivali su šah (kralj), a uveli su i novu figuru pod imenom farzin (savjetnik). Svrha je igre matiranje protivničkoga kralja. Od VIII. do X. st. Arapi su ju pod imenom šatrandž prenijeli u Europu. Kralj, top i skakač kretali su se kao i danas. Pješak se kretao po jedno polje naprijed, a uzimao jedno polje u koso. Slon se kretao u koso, s 1. na 3. polje, a mogao je preskakati figuru na 2. međupolju. Arapski firzan (dama) kretao se po polju u koso. Igra se ubrzala nakon 1497. kada je Juan Ramírez de Lucena izdao knjigu u kojoj se dama i lovac vuku kao danas. Potez uzimanja pješaka en passant prihvaćen je potkraj XIX. st. Španj. šahist Ruy López de Segura 1561. spominje današnju rohadu. Najjači šahisti svojega doba bili su Francuzi François André Danican, poznat kao Philidor (1726–95), i L. Ch. M. de La Bourdonnais (1795–1840) te Amerikanac Paul Morphy (1837–84) koji je 1858. pobjeđivao najbolje eur. šahiste. Sat za ograničavanje trajanja razmišljanja u partiji uveden je 1883.
Svjetska šahovska federacija FIDE (Fédération internationale des échecs) osnovana je 20. VII. 1924. u Parizu. FIDE je potaknula održavanje prve šahovske olimpijade 1927. u Londonu, od 1948. preuzima i svj. prvenstva, a od 1950. dodjeljuje titule velemajstor i međunar. majstor. Prijedlog nomenklature šahovskih otvaranja 1971. objavio je hrv. šahist Braslav Rabar razvrstavši ih u 3 skupine: D (koja počinju s 1. d4), E (1. e4) i R (razna; koja počinju drugim potezima: 1. c4; 1. f4; 1. Sf3 itd.). Nakon 1980. nomenklatura je proširena na 5 slova (A, B, C, D, E). Tada se tragalo i za brojčanim iskazom snage pojedinca. FIDE je 1970. prihvatila sustav izračuna (rating system) koji je razradio amer. fizičar Arpad Emrick Elo (1903–92). Elo-rejting postaje gl. kriterij pri ispunjavanju normi za stjecanje titula, kategorija. Za jačinu kategorije određen je brojčani izraz – za početnike 1600 bodova, za igrače IV. kategorije 1700, III. kategorije 1800, II. kategorije 1900, I. kategorije 2000, za majstorske kandidate 2100, nacionalne majstore 2250 (ili 2200), majstore FIDE 2300, međunar. majstore 2400 i velemajstore 2500.
Dosadašnji prvaci bili su W. Steinitz (prvak 1886–94), E. Lasker (1894–1921), J. R. Capablanca (1921–27), A. Aljehin (1927–35; 1937–46), M. Euwe (1935–37), M. Botvinik (1948–57; 1958–60; 1961–63), V. Smislov (1957–58), M. Talj (1960–61), T. Petrosjan (1963–69), B. Spaski (1969–72), R. Fischer (1972–75), A. Karpov (1975–85; 1993–99), G. Kasparov (1985–93), Aleksandr Halifman (1999–2000), Viswanathan Anand (2000–02; 2007–13), Ruslan Ponomarjov (2002–04), Rustam Kasimdžanov (2004–05), Veselin Topalov (2005–06), Vladimir Kramnik (2006–07), Magnus Carlsen (od 2013). Svj. prvake imala je i 1993. osnovana međunar. šahovska udruga Professional Chess Association (PCA): Kasparov (1993–2000) i Kramnik (2000–06). Od 1998. svj. prvenstvo igra se po kup (teniskoj) formuli. FIDE je 2006. ujedinila titulu svj. prvaka mečom između svojega prvaka Topalova i prvaka PCA Kramnika.
Dosadašnje prvakinje bile su V. Menčik-Stevenson (1927–44), Ljudmila Rudenko (1950–53), Jelisaveta Bikova (1953–56; 1958–62), Olga Rubcova (1956–58), N. Gaprindašvili (1962–78), Maja Čiburdanidze (1978–91), Xie Jun (1991–96; 1999–2001), Susan (Zsuzsa) Polgár (1996–99), Zhu Chen (2001–04), Antoaneta Stefanova (2004–06), Xu Yuhua (2006–08), Aleksandra Kostenjuk (2008–10), Yifan Hou (2010–12; 2013–15; 2016–17), Anna Ušenina (2012–13), Marija Muzičuk (2015–16), Tan Zhongyi (2017–18), Ju Wenjun (od 2018).
Juniori igraju na svj. prvenstvima od 1951. Od hrv. juniora svj. prvaci bili su Bojan Kurajica (1965), Ognjen Cvitan (1981) i Hrvoje Stević (1995). FIDE je uvela prvenstva za kadetske i juniorske uzraste s naznakom godina i slovima B (boys – dječaci) i G (girls – djevojke): B-10, B-12, B-14, B-16, B-18, B-20; isto i s G-10 itd. Od hrv. šahistica Lara Stock bila je svj. prvakinja u skupini G-10.
Europska šahovska unija (European Chess Union; ECU) osnovana je 1998; prethodno je postojala Europska šahovska zona kao operativno tijelo FIDE.
Dosadašnji eur. prvaci bili su Pavel Tregubov (2000), Emil Sutovsky (2001), Bartłomiej Macieja (2002), Zurab Azmaiparašvili (2003), Vasilij Ivančuk (2004), Liviu-Dieter Nisipeanu (2005), hrv. velemajstor Zdenko Kožul (2006), Vladislav Tkačijev (2007).
Eur. prvakinje bile su N. Gaprindašvili (1969., 1970), Nana Aleksandrija (1971), Zsuzsa Veröci (1972), Ala Kušnir (1973), Natalija Žukova (2000), Almira Skripčenko (2001), Antoaneta Stefanova (2002), Pia Cramling (2003), Aleksandra Kostenjuk (2004), Katarina Lahno (2005), Ekaterina Atalik (2006), Tatjana Kosinceva (2007).
U Kupu europskih prvaka 1996. šahovski klub Borovo–Vukovar ’91 bio je eur. doprvak. Na svj. prvenstvu nac. momčadi (Luzern, 1997) hrv. izabranici zauzeli su 6. mjesto od 10 ekipa. U klupskom Kupu europskih prvaka za žene (Rijeka, 1997) Kastav je osvojio 2. mjesto. M. Palac osvojio je 3 medalje kao momčadski igrač: dvije zlatne (Pula, 1997., i Göteborg, 2005) i jednu brončanu (Batumi, 1999). Srednjoeuropski kup 1998. osvojila je hrv. nacionalna vrsta u sastavu: B. Lalić, R. Zelčić, V. Kovačević, J. Nikolac i D. Rogić. Na eur. prvenstvu u ubrzanom šahu (Cannes, 2006) R. Zelčić bio je prvak. Na eur. prvenstvu nac. momčadi 2007. hrv. juniori (Ivan Šarić, Saša Martinović, Zvonimir Iveković, Julijan Plenča) osvojili su 3. mjesto.
Prema legendi koju je 1880. zapisao Vjekoslav Klaić, hrv. kralj (969–997) Stjepan Držislav oslobodio se sužanjstva pobijedivši u tri partije mlet. dužda Petra II. Orseola i za svoj znak uzeo šahovsku ploču. Najstariji hrv. trag o šahu nalazi se u imovinskom popisu Mihovila (u. 1385. u Zadru), trgovca suknom, gdje je naveden stolić sa šahovskom garniturom. Šah se igrao na Pagu (1393), u Dubrovniku (1422. i 1434) i Splitu (1535). Engl. orijentalist Thomas Hyde u djelu O istočnjačkim igrama (De ludis orientalibus) 1694. piše o dopisnom šahiranju mletačkih i hrv. trgovaca (mercatores venetos et croatos). Barun F. Trenk prigodom napada na pruski tabor 1745. zauzeo je kraljev šator i kao ratni plijen osvojio šah od (slonove) kosti i stijeg pruskoga kralja Fridrika II. Velikog. U Karlovcu su 1844. bile objavljene prve matne zadaće. Gj. Pilar ostavio je svežanj šahovskih zapisa (1868–92) u kojima otkriva šahovski život u Zagrebu i svoje šahiranje u »Café de la Regence« (Pariz, 1869/70). Zagrebački šahovski klub održao je 1885. osnivačku skupštinu. Prvu početnicu u nastavcima Šah – opis i pravila objavio je 1893. Vjekoslav Rutzner u časopisu Pobratim. Prvu knjigu Šahovska abeceda napisao je I. Gross. U svojim knjigama Gross naziva figure kralj, dama, toranj, lovac, skakač; otud su za figure ostali inicijali: K, D, T, L, S. Na poticaj Zagrebačkoga šahovskoga kluba 1912. u Zagrebu je bila održana osnivačka skupština Hrvatskoga šahovskog saveza na kojoj su bili izaslanici i klubova iz Karlovca, Osijeka i Siska. U Zagrebu je 1925. pokrenut mjesečnik Šahovski glasnik; izlazi i danas. U Osijeku je 1925. Osječki šahovski klub u Gradskom vrtu pred publikom priredio partiju živoga šaha – figure su bile kostimirane gospođe i djeca. U zagrebačkom HNK-u je 1941. u večernjoj predstavi bila izvedena partija živoga šaha prema partiji koju je 1915. odigrao A. Aljehin. U Dubrovniku je 1950. odigrana IX. šahovska olimpijada, a hrv. šahist B. Rabar bio je najuspješniji igrač (9 bodova iz 10 partija). Na toj olimpijadi igralo se figurama koje je skicirao A. Maurović, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti (optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata). R. Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj verziji. God. 1994. Ante Karačić izradio je metalne figure (cink) pod imenom Hrvatski povijesni šah. Figure su u njem kralj Tomislav, kraljica Jelena, kula Minčeta, hrv. sokol kao lovac, skakač s glavom alkarskoga konja, pješaci iz počasne straže hrv. predsjednika. Prvi primjerak darovan je svj. prvaku G. Kasparovu.
Na svj. prvenstvu slijepih šahista 1970. hrv. majstor Nikola Dragun osvojio je naslov doprvaka.
U članstvo FIDE Hrvatski šahovski savez primljen je 21. VI. 1992. za Olimpijade u Manili. Šahovska naklada utemeljena je 1945. i izdala je oko 200 šahovskih knjiga i brošura autora V. Vukovića, D. Marovića, Slavka Petrovića, Nenada Petrovića, Vatroslava Peteka, B. Rabara, Dubravka Timeta, Branka Pavlovića, Idriza Sušića, Zlatka Klementa, Tanje Belamarić, Vlatka Kovačevića, Jurja Nikolca i dr. Kronologiju hrv. šaha od 1385. do 1963. u 543 nastavka objavio je Slavko Peleh u Vjesniku (1994–2005).
Prvaci Jugoslavije bili su hrv. šahisti B. Rabar (1951), K. Hulak (1976) i I. Nemet (1979), 1–2. mjesto dijelili su M. Udovčić (1963), Srđan Maragunić (1977), M. Cebalo (1985) i Z. Kožul (1989., 1990), a 1–3. mjesto B. Rabar i A. Fuderer (1953). Vlasta Maček bila je prvakinja Jugoslavije 1980., a dijelila 1–2. mjesto 1973. te 1–3. mjesto 1978.
Pobjednici hrv. prvenstava: Mirko Jukić (1991), O. Cvitan (1992), D. Rogić (1993), Filip Ljubičić (1994), G. Dizdar (1995), R. Zelčić (1996., 1998., 2003), Milan Franić, Aleksander Delčev, M. Palac, Z. Klarić (1997), I. Žaja, N. Ferčec, Darko Feletar, Danijel Novak (1999), I. Žaja (2000), Ivica Armanda (2002), M. Palac (2004), K. Hulak (2005), Z. Kožul (2006).
Pobjednice hrv. prvenstava: Albina Paraminski (1991), V. Maček (1992., 1999), Mirjana Petek-Medić (1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 2003., 2005., 2006), Zorica Puljek-Salai (1998), Mara Jelica (2002), Rajna Šargač (2004).
U XIX. st. i do 1918. u svijetu su bili poznati hrv. problemisti Gjuro Szabo, I. Gross, Julije Jozefović, Nikola Vesin, Josip Plachutta. Svj. prvenstvo nac. momčadi 1947. osvojila je jugosl. reprezentacija u kojoj su bili isključivo zagrebački rješavači matnih zadaća (N. Petrović, Ante Labura, Branko Pavlović, B. Rabar, Marijan Dumić, Božidar Sakač, Zlatko Smrkić, Zvonimir Juginović, Đorđe Lasković, Zlatko Modor). U Zagrebu je 1951–80. izlazio časopis Problem koji je uređivao N. Petrović. Od 1959. Problem je postao glasilo FIDE za problemski šah. Petrovićeva je zasluga i pokretanje FIDE Albuma u kojem se sustavno objavljuju najbolje svj. matne zadaće. Petrović je 1974. imenovan počasnim članom FIDE. Velemajstorima problemskoga šaha proglašeni su 1975. N. Petrović i 1980. Hrvoje Bartolović. U razdoblju 1958–2000. u Hrvatskoj je održano više kongresa svj. problemista.
Citiranje:
šah. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.
izvor teksta: https://www.enciklopedija.hr/
foto: Honoré Daumier - Igrači šaha Honoré Daumier, The Chess Players (c. 1863–1867). Oil on canvas, 24 x 32 cm. Petit Palais, Paris
Pojedinosti dopuštenja
Ova datoteka je dostupna pod Creative Commons CC0 univerzalnim odricanjem u javno vlasništvo.
Osoba koja je sudjelovala u radu na ovom dokumentu posvetila je rad javnom vlasništvu odricanjem od svih njenih prava na taj rad širom svijeta po zakonom o autorskim pravima i sve povezana zakonska prava koja bi imao/imala, u mjeri dopuštenoj zakonom. Možete kopirati, mijenjati, distribuirati i prilagođavati rad, čak i u komercijalne svrhe, bez traženja dopuštenja.
