Govor o budućnosti Europe - Nadvojvoda Karl von Habsburg 11. siječnja 2025. godine

preveo i za objavu priredio Romano Bolković

INTEGRITY. DIRECTION. HOPE

Stav. Usmjerenje. Nada

Živimo u uzbudljivim vremenima. To su zasigurno pokazali i istupi premijera Andreja Plenkovića, na čemu mu od srca zahvaljujem, jer je jasno istaknuo koliko je europsko jedinstvo važno za sve nas. Nesumnjivo, uzbudljiva vremena donose mnoge prilike – i u smjeru poboljšanja i u smjeru pogoršanja.

Mnogo će ovisiti o tome koliko smo sami spremni djelovati i oblikovati budućnost. Mi u Europi barem imamo priliku i mogućnosti za to. Jer, unatoč svim dijagnozama o sve većoj polarizaciji politike i prividnim rješenjima koja nam nude simpatični ili ogorčeni populisti, živimo u demokratskim sustavima u kojima je ključno koliko smo spremni uključiti se i utjecati na oblikovanje budućnosti.

Naravno, možemo se povući i reći – sebi i ostatku svijeta: „Što me se to tiče? Imam siguran prihod, a ako ga nemam, država blagostanja će se pobrinuti za mene, pa se ne moram truditi.“ Hoće li Donald Trump doista završiti rat u Ukrajini u roku od 24 sata, kako je najavio, ili neće, potpuno mi je svejedno. A ako Putin što brže osvoji Ukrajinu jer smo prestali pružati podršku, barem će biti mira, i nećemo morati svakodnevno slušati vijesti o okrutnim napadima niti gledati slike razaranja i ljudske patnje.

Vi znate da to nije moj stav. Stav, usmjerenje i nada tri su ključne riječi koje sam odabrao za naslov ovog govora i koje će također služiti kao moto – crvena nit – za različite organizacije u kojima imam vodeće funkcije tijekom ove godine.

Tko ima stav, zalaže se za nešto. Za načela, principe, angažman, vrijednosti. Onaj tko pokazuje stav neće se obeshrabriti političkom polarizacijom niti zavesti populistima i lažnim ideologijama. Osoba koja pokazuje stav može pružiti usmjerenje i poslužiti kao uzor drugima. Tamo gdje postoji usmjerenje, živi i nada za uspješno postizanje cilja.

Za to nije potrebno ništa novo izmišljati. Jer europska kultura, koja je oblikovala sve nas, možda djeluje pomalo prašnjavo, ali nije zastarjela. Ona nam pruža potrebne temelje. Ta kultura temelji se na takozvanim judeo-kršćanskim vrijednostima. Razum, koji je dio tih vrijednosti, omogućuje nam prepoznati da su one, bez obzira na osobni intenzitet vjere u Boga, ključne za dobro i mirno zajedništvo.

Nije slučajno što je u ovoj kršćanskoj kulturi razvijena vladavina prava, koja je Europu učinila uzorom za druge kontinente. Vladavina prava ne znači da država nameće određenu viziju sreće ili blagostanja silom, već da štiti pravo i slobodu.

Država postavlja opća pravila unutar kojih možemo ostvariti svoju slobodu i osobnu viziju sreće, ne narušavajući slobodu drugih.

U gospodarstvu bismo to nazvali politika reda, odnosno koncept koji je nekoć omogućio njemačko, a time i austrijsko gospodarsko čudo, jer je dopuštao postojanje prave tržišne ekonomije. Kada napravimo korak na međunarodnu, globalnu pozornicu, dolazimo do onoga što nazivamo poretkom temeljenim na pravilima.

Sve to nije samo po sebi razumljivo, kao što svakodnevno možemo čuti, vidjeti i čitati u vijestima. No, upravo ako živimo s gore opisanim stavom, iz toga za nas proizlazi obveza da se angažiramo za očuvanje tih principa, koji nisu sami po sebi dani, te ih učinimo usmjerenjem i nadom kako bismo uzbudljiva vremena usmjerili prema dobroj budućnosti.

Kad kažem da sve to nije samo po sebi razumljivo, to je ujedno i podsjetnik da su se ovi elementi stava morali razviti, djelomično kroz brutalna iskustva kroz koja su prošli naši preci. Danas stojimo na raskrižju: hoćemo li uspjeti pravodobno poduzeti ispravne korake ili ćemo dopustiti da ponovno padnemo u stanje u kojem ne vrijedi vladavina prava, već zakon jačega – ili, bolje rečeno, zakon brutalnijega?

Da to ilustriram primjerom iz gospodarstva. Prije Prvoga svjetskog rata imali smo prvu fazu globalizacije u smislu svjetske trgovine. Ta je faza donijela brojne prednosti za opći razvoj. Međutim, trebalo je približno 70 godina da ponovno dosegnemo tu razinu svjetske trgovine, sa svim njezinim prednostima.

Između tih razdoblja ležalo je vrijeme ratova, bilo da su vođeni na bojištima ili kao hladni rat. Iz tih iskustava, srećom, izvučene su neke pouke.

Prisjetimo se 11. ožujka 1938. godine. Hitler je ušao u Austriju i anektirao zemlju. Ostatak svijeta je aplaudirao. Samo je Meksiko protestirao. Smatralo se da će, ako se Hitleru prepusti mala Austrija, u kojoj ionako žive Nijemci, to zadovoljiti njegov apetit za novim osvajanjima. Njegov pravi program, koji je iznio u knjizi „Mein Kampf“, gotovo nitko nije poznavao ili nije želio ozbiljno shvatiti.

No, zatim je došlo Sudetsko područje, cijela Čehoslovačka, pakt sa Staljinom o podjeli Europe, a naposljetku i napad na Poljsku.

Tek tada su Velika Britanija i Francuska počele ispunjavati svoja jamstvena obećanja. Milijuni muškaraca i žena morali su položiti svoje živote kako bi natjerali tiranina na koljena. Njemačka, koju je smeđa zločinačka banda stavila pod svoj jaram, mogla se nakon promjene režima – što bismo danas nazvali „regime change“ – odnosno nakon vojnog poraza, razviti u pravnu državu i demokraciju.

Paralele s današnjim vremenom ne mogu se previdjeti. Putin je prvo prekinuo mir u Čečeniji, što se dogodilo već 1999. godine, nedugo nakon što je postao premijer. Zatim je izvršio invaziju na dijelove Gruzije i oduzeo toj zemlji teritorije. Ušao je na Krim i anektirao ga. Ostatak svijeta to je samo prihvatio.

Jer, kako su mnogi tvrdili, Krim je ionako oduvijek bio ruski. Ljudi koji to izjavljuju možda nemaju ništa zajedničko s općom obrazovanošću, ali bitno je da imaju mišljenje. Tko se prisjeti poziva Putinu u Beč, odmah nakon aneksije Krima i invazije na Donbas, može se samo posramiti predstavnika te zemlje, koji su tada pravili glupe šale s tiraninom iz Moskve.

I ovdje je iluzija nadvladala razum. Željelo se vjerovati da se tiranin iz Moskve može smiriti ako mu se prepusti dio susjedne zemlje, dok se u drugim područjima nastavlja poslovati s njim kao da je sve normalno. Stotine tisuća ljudi dosad su platile taj zabludni stav svojim životima. Ponekad se pitam kako ljudi koji su tada u Gospodarskoj komori zbijali šale s Putinom mogu još uvijek mirno spavati.

Dana 24. veljače 2022. povijest je još jednom pokazala svoju pouku. Tko misli da tiranina, opsjednutog podčinjavanjem, može smiriti predajom plijena, nije razumio jednu od osnovnih pravila politike.

Godine 1945. izvučene su pouke iz događaja od 11. ožujka 1938. Osnovani su Ujedinjeni narodi (UN). Povelja UN-a formulirana je daleko snažnije nego što su to bili statuti Lige naroda.

Članak 2., stavak 4. Povelje UN-a glasi: „Sve članice suzdržavaju se u svojim međunarodnim odnosima od bilo kakve prijetnje ili uporabe sile usmjerene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili koja je na bilo koji način nespojiva s ciljevima Ujedinjenih naroda.“

Ova formulacija općenito je poznata kao zabrana agresije. Riječ je o jasnoj zabrani napada i osvajanja druge države.

Nekoliko članaka dalje, u članku 51., ustanovljeno je pravo na samoobranu – individualnu i kolektivnu. Individualna samoobrana znači da svaka država koja je napadnuta ima pravo braniti se. Kolektivna samoobrana znači da sve države imaju pravo pomoći žrtvi agresije. Ta pomoć može uključivati isporuku oružja, logističku i obavještajnu podršku te slanje trupa.

Ovo pravo na samoobranu traje sve dok Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne donese daljnje ili drugačije mjere. Međutim, ova je odredba trenutačno gotovo mrtvo slovo na papiru, jer Vijeće sigurnosti ne može funkcionirati. Agresor u tom vijeću ima pravo veta.

Poštovane dame i gospodo!

Citirani članci Povelje UN-a čine temelje onoga što danas nazivamo poretkom temeljenim na pravilima ili međunarodnim pravom. Taj poredak temeljen na pravilima na globalnoj razini odgovara onome što nazivamo vladavinom prava na razini nacionalne države. On je potpuna suprotnost onome što nazivamo zakonom jačega. Ili, možda točnije, zakonom brutalnijega, iako s pravom to nema nikakve veze.

Tu se sada nalazimo: demokratska i pravna Europa, demokratski i pravni slobodni Zapad, zapadna zajednica vrijednosti suočena je s pitanjem vrijedi li ovaj poredak temeljen na pravilima i hoće li nastaviti vrijediti. Zajednica tirana, od Pjongjanga preko Pekinga do Moskve i njihovih daljnjih saveznika, ne suočava se s tim pitanjem.

Jer, za tirane vrijedi zakon – ili, bolje rečeno, sila brutalnijega.

To je, usput rečeno, njihova najveća slabost. Jer svaka takva alijansa velikih zločinaca temelji se na krvavo natopljenom agresivnom potencijalu. Činjenica da se ne okreću jedni protiv drugih može se pripisati samo ideologiji straha, u kojoj svaki od tih tirana zna da je drugi jednako spreman na masovno krvoproliće bez treptaja oka.

Čovjek, u svojoj nama poznatoj dostojanstvenosti, ovdje vrijedi samo kao potencijalno topovsko meso i proizvođač daljnjeg topovskog mesa.

Molim vas, poštovane dame i gospodo, nemojte mi zamjeriti na ovoj pomalo drastičnoj upotrebi izraza.

Moramo pogledati izazovima u oči, moramo ih prepoznati i postaviti jasne orijentire kako bismo te izazove savladali.

Moramo znati gdje stojimo i moramo si postaviti jedno jednostavno pitanje: želimo li očuvati poredak temeljen na pravilima? Ako želimo, moramo ga braniti. Ako nam nije stalo, možemo se ponašati poput Chamberlaina iz 1938. ili Scholza – i mnogih drugih – od 2022. pa do danas.

No, povijest nas nije naučila ispravnim lekcijama samo 1945. godine kroz zabranu agresije i pravo na samoobranu, već i 1989. godine, nakon pada Željezne zavjese.

Europska integracija, koja je započela na zapadu Europe sa šest država, a do 1990. prerasla u zajednicu od dvanaest članica, prvi se put mogla proširiti i na srednjoeuropski prostor. Najprije su se pridružile tri države – Austrija, Švedska i Finska – a zatim 2004. godine osam država koje su do 1989. bile pod kontrolom Moskve, zajedno s Ciprom i Maltom. Bugarska, Rumunjska i Hrvatska pridružile su se tijekom sljedećeg desetljeća.

Još 2003. godine postojala je želja da se taj proces proširenja nastavi, te je tzv. zemljama zapadnog Balkana dano obećanje da im je put prema Europskoj uniji otvoren. No, nakon 2004. zavladala je umornost od proširenja, od koje Europa pati i danas.

Politika proširenja jedna je od najuspješnijih inicijativa europske integracije. Riječ je o širenju demokracije, slobode, tržišnog gospodarstva i vladavine prava na širi prostor. Rečenica: „Što dalje pomičemo granice slobode na istok, to je sigurnija sredina“, koju je izgovorio moj otac, naglašava ključnu komponentu proširenja i vrijedi jednako danas kao i tada.

Međutim, ubrzo nakon pada Željezne zavjese dogodila se ozbiljna pogreška uzrokovana pogrešnim tumačenjem događaja. Godine 1991. Sovjetski Savez je raspušten. Na Zapadu se govorilo o kraju Hladnog rata, kraju povijesti i konačnoj pobjedi zapadnih vrijednosti – liberalne demokracije nad totalitarizmom.

No, u Moskvi su povijest tumačili drugačije. Osobito u krugovima KGB-a, ali i mnogih funkcionera bivšeg Sovjetskog Saveza, kraj SSSR-a nije se smatrao krajem Hladnog rata, već tek izgubljenom bitkom u tom sukobu.

Najkasnije s dolaskom Putina na vlast postalo je jasno da stari cilj Moskve – širenje carstva prema zapadu, preko Europe – nije zaboravljen, već doživljava svoju renesansu. Čak ni za vrijeme Jeljcina taj cilj nije nestao, iako unutarnja slabost Moskve tada nije dopuštala odgovarajuće akcije.

Srednjoeuropljani, koji su od 1945. do 1989. živjeli pod vlašću Moskve, vrlo su dobro znali da će Moskva svoj osvajački apetit obuzdavati samo određeno vrijeme. Njihova želja za ulaskom u NATO i osiguravanjem zaštite od nove agresije Moskve bila je itekako opravdana.

Proširenje prema istoku nije bilo rezultat strateške politike SAD-a ili NATO-a, već opravdana želja sada slobodnih zemalja da pronađu sigurnost i gospodarski razvoj u slobodnom Zapadu.

Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji!

Mi ljudi imamo sklonost prema komforu. Navikli smo se na određeni način života, na udobnost koju nam omogućuje naš stečeni prosperitet. Međutim, moramo biti svjesni da se taj prosperitet mora neprestano ponovno stvarati, te da život u slobodi i sigurnosti ovisi o političkom, gospodarskom i društvenom okviru.

Ponavljam, sve to nije samo po sebi razumljivo. Vladavina prava ozbiljno je ugrožena polarizacijom i ideološkim zasljepljenjem. Poredak temeljen na pravilima konkretno je ugrožen totalitarnim i diktatorskim državama koje otvoreno prijete agresijom na susjedne zemlje, a tu agresiju provode vojnim i hibridnim napadima.

Nalazimo se na ključnoj prekretnici. Više od deset godina nakon početka rata Moskve protiv Ukrajine, gotovo tri godine nakon početka invazije uništenja, suočavamo se s pitanjem kako okončati ovaj rat uz provođenje poretka temeljenog na pravilima.

Za nekoliko dana u Washingtonu će prisegnuti novi, a istovremeno stari, predsjednik SAD-a. Koga će američki građani većinom izabrati za svog predsjednika, mi Europljani ne možemo odlučiti. Možemo jedino utjecati na to kako ćemo u Europi usmjeriti svoju politiku kako bismo i dalje igrali ulogu na svjetskoj političkoj pozornici, a ne bili pod dominacijom vaneuropskih sila.

Mnogo se nagađa o tome što bi Donald Trump mogao učiniti kao predsjednik SAD-a. Svi mi znamo njegove izjave, od tvrdnji da bi završio rat u Ukrajini u roku od 24 sata, do njegovih poznatih "dogovora" ili tvrdnje da rata nikada ne bi ni bilo da je on bio predsjednik. Da to kažemo uljudno: samopouzdanja mu ne nedostaje.

Želim se osvrnuti na jedno nagađanje i na vrlo konkretnu prijetnju Europi koju bi predsjednik Trump mogao predstavljati. Svi poznajete njegove izjave o NATO-u, uključujući tvrdnje da zemlje koje premalo izdvajaju za obranu neće biti zaštićene od strane SAD-a, pa čak i prijetnju da bi SAD mogao napustiti NATO.

Naravno, nije tako jednostavno napustiti NATO, ali ako bi američki nuklearni štit prestao važiti za europske saveznike, postavlja se pitanje što bi to značilo za daljnju nuklearnu utrku u naoružanju, što ne bi nužno bilo u interesu SAD-a.

Međutim, predsjednik Trump mogao bi odmah nakon preuzimanja dužnosti u Bijeloj kući potpisati dekret kojim bi povukao vojnu zapovjednu strukturu NATO-a u Europi. Tu zapovjednu funkciju trenutno obnaša Amerikanac, kojeg predsjednik de facto može razriješiti dužnosti.

Što onda? Jesmo li u Europi spremni na takav scenarij? Postoje li planovi kako u roku od nekoliko sati imenovati novog vojnog zapovjednika NATO-a u Europi? I, što je najvažnije: tko bi to bio, iz koje bi zemlje dolazio? Iz Njemačke, koja ima sposobne vojnike, ali politički nije dovoljno djelotvorna? Iz Francuske, koja se već vidi kao vodeća sila Europe, ali nema samo prijatelje? Da ne spominjemo da je Francuska, iako retorički vrlo prisutna u podršci Ukrajini kroz izjave svog predsjednika, prema stvarnoj razini pomoći nadmašena od strane mnogih drugih europskih država. Ili bi to bio netko iz Poljske, zemlje koja trenutno najviše ulaže u svoju obrambenu sposobnost među europskim članicama NATO-a?

Kao što je već rečeno, ne znamo je li Trump već pripremio takav dekret i hoće li ga potpisati. Barem ja ne znam postoje li planovi za takav scenarij. Međutim, znam da odgovorna politika mora biti upravo za takve mogućnosti pripremljena!

Ono što možemo očekivati je novi carinski rat. Trump nam je to već prijetio tijekom svog prvog mandata. No, i Bidenova administracija poduzela je mjere koje se ne bi mogle nazvati slobodnom i poštenom trgovinom. Tijekom Trumpovog prvog mandata carinski je rat bio spriječen zahvaljujući jedinstvenom nastupu Europske unije. Tadašnji predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, uspio je, kao predstavnik cijele EU, jasno poručiti šefu Bijele kuće da je jedinstvena EU ekonomska sila s kojom nije mudro započinjati pravi trgovinski rat.

Europska unija i dalje je ekonomska sila, iako postoje veliki izazovi u očuvanju te pozicije. Kada je riječ o usporedbama u birokraciji, već smo svjetski prvaci, no na takav naslov ne bismo trebali biti ponosni.

I u području trgovinskih sporazuma protekcionističke snage stalno stvaraju prepreke. Pregovori o sporazumu s državama Mercosura, koji traju već četvrt stoljeća, samo su jedan od primjera. Odgovorna politika ne boji se slobodne trgovine, već koristi njezine mogućnosti. Sitničave predrasude, često popraćene lažnim brojkama, ali izrazito bombastično prezentirane, nisu osnova na kojoj možemo graditi europsku budućnost.

Unutar EU-a potrebna nam je povratna usmjerenost na razumnu politiku reda, što jasno uključuje masovno smanjenje birokracije. Činjenica da nijedan političar nije imao hrabrosti, primjerice, zaustaviti zakon o opskrbnim lancima, ne svjedoči o visokom razumijevanju gospodarskih, političkih, ali i društvenih odnosa.

Potpuno nerazumijevanje, poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, pokazuje svatko tko vjeruje da se agresor može smiriti politikom popuštanja. Već sam naveo nekoliko povijesnih primjera za to, a sada to svakodnevno vidimo u praksi od početka razorne ruske invazije na Ukrajinu.

U ovom ratu postoji samo jedna zemlja koja kontinuirano eskalira sukob, a ta zemlja je Rusija. To uključuje napade na vrtiće i bolnice, uništavanje civilne infrastrukture, angažman vojnika iz Sjeverne Koreje, otmice djece i druge ratne zločine.

Europa, s druge strane, provodi stalnu politiku smirivanja, unatoč tome što je upravo ono pogođeno ovim ratom. Time ne želim pozivati na ratničku retoriku; blage riječi, kada se pravilno koriste, mogu biti vrlo učinkovite.

Prisjetimo se starog izreka koju je bivši američki predsjednik Theodore Roosevelt rado citirao: „Govori tiho i nosi veliki štap, pa ćeš daleko stići.“

Europa i Europska unija moraju jednostavno ponovno naučiti osnovna pravila politike moći. Nemamo puno vremena za to. Također, ne trebamo se bojati moći. Sama moć nije loša stvar. Može se loše koristiti ili zloupotrijebiti, ali upravo to nije cilj europske integracije.

Diplomatski protest koji nije popraćen konkretnim mjerama na strani agresora dovodi samo do daljnje eskalacije.

Da, istina je, u ovom govoru Rusija zauzima središnje mjesto. Time ne želim zanemariti ostale probleme koji utječu na našu budućnost. Ali sve te stvari su međusobno povezane.

Sredinom prosinca održana je u Beču mala konferencija pod nazivom „Post War Russia Forum“, u kojoj je sudjelovao i Paneuropski pokret. Jedan sudionik iz Ukrajine tada je izjavio: „Velika Rusija donosi velike probleme, mala Rusija donosi male probleme.“ Preciznije rečeno, govorio je o moskovskom kolonijalnom carstvu.

Današnja Rusija doista je klasično kolonijalno carstvo kojim vlada Moskva. To počinje s gospodarskim iskorištavanjem kolonija i nastavlja se s ugnjetavanjem naroda tog kolonijalnog carstva, pa čak i pokušajem da se njihovi muškarci iskoriste kao topovsko meso u kolonijalnom ratu protiv Ukrajine.

Europa, kojoj je sigurnost njezinih građana važna, trebala bi što prije započeti s razvojem scenarija za potencijalni raspad moskovskog kolonijalnog carstva.

Naravno, sada mi možete reći: „Sabrati se, pa za to doista nema nikakvih znakova.“

Iskreno: ni ja trenutno ne vidim takve znakove. Ali to ne znači da se tim pitanjem ne treba baviti.

Ako bi mi na blagdan svetog Andrije prošle godine netko rekao da će se sirijski diktator Assad za manje od 14 dana povući u moskovski egzil, vjerojatno bih i sam bio skeptičan prema tom scenariju.

I time se opet vraćam na prethodno rečeno: sve je međusobno povezano.

Sjećate se, 2015. godine Assad se već jednom našao s leđima uza zid. Rusija, koja u Siriji ima vojne baze, uključujući i jednu luku, intervenirala je na njegovoj strani. Putin se, da to kažemo jednostavno, „bombardiranjem vratio na svjetsku političku pozornicu.“ U to je vrijeme bilo jasno da bez Rusije nema rješenja za sukobe na Bliskom istoku. Pametan političar iskoristio bi tu poziciju, trgovao prirodnim resursima svoje zemlje s državama zapadnog svijeta i mogao bi biti siguran da se malo tko brine za ljudska prava u njegovoj zemlji.

Međutim, imperijalist je imao ambiciju proširiti svoje kolonijalno carstvo. Taj potez izazvao je ili barem omogućio dinamike u drugim regijama svijeta koje Putin vjerojatno nije predvidio. Kad bi Moskva izgubila svoje vojne baze u Siriji, to bi bio ozbiljan, čak razoran udarac, iako se to na prvi pogled možda ne čini tako. Treba uzeti u obzir i cijelu logistiku za Putinove intervencijske trupe u Africi.

Kao što sam već rekao, sve je međusobno povezano. Kina je osnovala međuagencijsku skupinu koja detaljno proučava kako sankcije EU-a i drugih zemalja djeluju na Rusiju. To možemo tumačiti kao jasan signal da Kina prilagođava svoje planove za moguću aneksiju Tajvana, dijelom oslanjajući se na razvoj događaja u Rusiji, odnosno na ishod ruskog rata uništenja protiv Ukrajine. Ako Rusija uspije u svojim planovima, to bi vjerojatno ohrabrilo Kinu da izvrši invaziju na Tajvan.

To nije u interesu ni Europske unije ni Sjedinjenih Američkih Država.

Osim toga, Kina razmatra scenarije kako bi mogla osigurati određena područja unutar današnje Ruske Federacije, u slučaju da se to carstvo raspadne.

Najveća prijetnja iz Moskve prema Europi trenutno je informacijski rat. To nije ništa novo. Još tijekom Hladnog rata, pa čak i prije, u doba carističke Rusije, Moskva je vodila opsežne dezinformacijske kampanje kako bi destabilizirala Europu. S vremenom je ta ekspertiza dodatno usavršena, proširena i prilagođena novim tehničkim mogućnostima društvenih mreža.

No, ne smijemo se fokusirati samo na društvene mreže. Postoje političke stranke koje otvoreno provode propagandu u Putinovu korist. Također, u etabliranim medijima redovito pišu novinari i komentatori čija je naklonost Moskvi očita. Ta "peta kolona" Moskve seže čak i u akademske krugove.

Pravi cilj dezinformacija nije uvjeriti ljude u nešto određeno, već ih dovesti do toga da na kraju više ni u što ne vjeruju. Onaj tko dospije do te točke postaje laka meta svake tiranije.

Hannah Arendt, poznata borac protiv nacionalsocijalizma i drugih totalitarnih sustava poput komunizma, to je sažela u sljedeće riječi: „Idealna žrtva totalitarne vlasti nije uvjereni nacist ili uvjereni komunist, već ljudi za koje razlika između činjenice i fikcije, između istine i laži više ne postoji.

“Dopustite mi još jednu posljednju napomenu o Rusiji. Često se govori da trebamo podržati „drugu Rusiju“. Da, trebamo. Ali istovremeno moramo biti pošteni i priznati da tu „drugu Rusiju“ više ne možemo pronaći unutar same Rusije. Rat za osvajanje Ukrajine nije samo Putinov rat.

To potvrđuju i najnovije ankete, prema kojima u Rusiji postoji većina koja podržava primirje ili čak mir s Ukrajinom. To zvuči obećavajuće. No, čim se postavi pitanje hoće li to uključivati odricanje od okupiranih ili anektiranih teritorija, ta podrška pada na vrlo malu skupinu. Imperijalizam nije samo osobina Putina, već je duboko ukorijenjen u ruskom društvu.

Iako tezu o kolektivnoj krivnji promatram sa skepsom, trebali bismo se prisjetiti riječi sovjetskog tužiteljstva na Nürnberškom sudu za ratne zločine i primijeniti ih na moskovsko kolonijalno carstvo: „Za zločine Nijemaca odgovorni su svi Nijemci, i to na istoj razini kao i vodstvo zemlje – jer oni su ti koji su izabrali svoju vladu i nisu je zaustavili kada je počinila zločine protiv čovječnosti.

“Poštovane dame i gospodo, naravno da se postavlja pitanje: kako doći do mira u ovom ratu? Na početku svog govora govorio sam o vladavini prava, politici reda i poretku temeljenom na pravilima u svjetskoj politici, u kombinaciji s Poveljom UN-a.

Iz toga proizlazi jasna obveza za sve one koji Europu vide kao kontinent slobode i koji žele sačuvati zapadnu zajednicu vrijednosti za buduće generacije: Ukrajini moramo pružiti sve što joj treba da porazi rusku vojsku i njezine saveznike. Također, moramo dopustiti Ukrajincima da te oružane sustave koriste bez ograničenja.

U vezi s iranskim raketnim napadom na Izrael, netko je komentirao: „Uložili smo milijarde kako bismo gađali strijele, a ne strijelce.

Ukrajini moramo omogućiti da uništi baze iz kojih tiranin iz Moskve pokreće napade i cilja civilnu infrastrukturu. Režimi poput Putinovog razumiju samo snagu, odlučnost i jasan stav. Blagi tonovi bez snažnog „štapa“ samo ohrabruju takve režime – i ovdje ne mislim samo na Moskvu – na daljnju agresiju.

Prije nekoliko dana, poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, obilježili smo tridesetu godišnjicu ulaska Austrije u Europsku uniju. Mnogo se toga dogodilo od tada, i mnoge aspekte današnje politike EU-a možemo i trebamo kritizirati.

Ipak, usprkos kritikama zbog prevelike birokracije i drugih pogrešaka, poput ideologizacije, ne smijemo zaboraviti da je europska integracija započela iz motiva sigurnosne politike. S obzirom na geopolitičku situaciju i izazove s kojima smo suočeni, vrijeme je da Europska unija razvije vlastiti identitet u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ne mislim samo na koordinaciju 27 različitih stajališta, već na pravu europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, na čijem bi čelu bio ministar ili ministrica vanjskih poslova EU-a.

Te izazove moramo primijeniti i kao mjerilo za austrijsku politiku, bez obzira na to koja će vladajuća koalicija biti na vlasti ili hoće li doći do novih izbora.

Živimo u uzbudljivim, ali teškim vremenima. Uzbudljiva i teška vremena zahtijevaju jasan stav kako bi se ponovno uspostavila orijentacija i pružila nada za daljnje oblikovanje slobodne Europe.

Za to se moramo angažirati!

Nadvojvoda Karl von Habsburg, 11. siječnja 2025. godine

*izvorno objavljeno na FB Romano Bolković 16. siječnja 2025. godine

(Hvala mu)

*Karlo Habsburški, točnije Karlo Habsburško-Lotarinški (njem. Karl von Habsburg-Lothringen, mađ. Habsburg Károly; puno ime Karl Thomas Robert Maria Franziskus Georg Bahnam; Starnberg, Bavarska, 11. siječnja 1961.), također znan kao nadvojvoda Karlo Austrijski, austrijski je političar, trenutačna glava obitelji Habsburg i veliki meštar Reda zlatnog runa i Reda svetog Jurja.

Prvi je u nasljednom nizu za titulu cara Austrije i kralja Mađarske, Češke, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Najstariji je sin i šesto dijete Otona Habsburškog (1912. – 2011.) i princeze Regine Sasko-Meiningenske (1925. – 2010.), te unuk posljednjeg austrijskog cara Karla I. (1887. – 1922.). Službovao je kao zastupnik Europskog parlamenta od 1996. do 1999. predstavljajući Austrijsku narodnu stranku.

Životopis

Rođen u Starnbergu u Bavarskoj. Pohađao je osnovnu školu u Pöckingu, a gimnaziju u Tutzingu. Od 1974. član je Paneuropske unije. Poslije završetka studija prava i filozofije postao je član uprave Paneuropske unije Austrije u razdoblju 1982. – 1987. da bi bio izabran za njena predsjednika.

Godine 1996. izabran je za člana Europskog parlamenta (Austrijska narodna stranka), no nakon izbornog poraza 1999. podnio je ostavku. Godine 2002. postaje generalni direktor Organizacije nepredstavljenih nacija i naroda i tu dužnost obnaša godinu dana.

Godine 2007. njegov otac, nadvojvoda Otto odrekao se titule glavara obitelji Habsburga te je ta čast prešla na njega. Sugovornik u dokumentarnom filmu "Otto i Hrvati/Otto und die Kroaten" hrvatskog scenarista i redatelja Vanje Vinkovića (realizirano u suradnji s Hrvatskom paneuropskom unijom i Zakladom Otto von Habsburg, 2013.; prvi hrvatski dokumentarni film prikazan u Europskom parlamentu u Strasbourgu 14. siječnja 2015.), u kojemu govori o povijesnim odnosima obitelji Habsburg i Hrvata (1527. – 1918.) s naglaskom na ulozi njegovog oca Otta u otporu velikosrpskoj agresiji (1991. – 1995.), međunarodnom priznanju Repubike Hrvatske (1992.) i ulasku u Europsku uniju (2013.).

Potomstvo

U siječnju 1993. godine oženio se u bazilici Mariazell s barunicom Francescom Thyssen-Bornemisza s kojom ima troje djece: