HRVATSKE HUMORISTIČNO-SATIRIČKE PUBLIKACIJE KROZ POVIJEST (4. dio) [1919.-1939.]

hrvatski vremeplov humora

humoristično-satirične publikacije feljton 4/7

U Hrvatskoj su neposredno prije, za vrijeme i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata izlazili časopisi za humor i satiru. Prvi od njih bile su Nove koprive, list za satiru i humor koji je izlazio od studenoga 1939. do 1941. godine. Objavljivan je srijedom u izdanju Jugoslavenske štampe iz Zagreba. Odgovorni urednik je bio Imbro Gere. Poznato je ukupno 38 objavljenih brojeva na uobičajenom formatu za to vrijeme i visine 31 cm. One su bile nastavak mnogo popularnijih Kopriva koje su se objavljivale od 1906. do 1939. i o kojima je već ranije bilo govora. Nakon kratke stanke zbog ratnih zbivanja pokrenut je u kolovozu 1941. hrvatski šaljivi i zabavni tjednik pod nazivom Bič. Njega su osnovala braća Valić. Već sljedeće godine list mijenja ime u Šilo. Kao njegov izdavač najprije je potpisan Hrvatski državni tiskarski zavod, poslije Ustaški nakladni zavod. Promijenivši nekoliko urednika posljednji broj Šila je izašao krajem Drugog svjetskog rata u travnju 1945. godine. 

Nekako u isto vrijeme pokrenuta su u Zagrebu još dva časopisa. Prvi od njih je bio Satyricusova humoristička knjižnica, koji je izlazio kao dvomjesečnik od 1943. do 1944. godine, a kasnije kao tjednik pod nazivom Satyricus. Objavljivan je u tiskari Milana Šufflaya, a izašla su ukupno 43 sveska. Časopis je bio bogato ilustriran i tiskan na manjem formatu visine 23 cm. Osnovao ga je, uređivao i surađivao s tekstovima u njemu Milivoj Kern Mačković. On je u periodu od 1942. do 1945. uređivao i humoristični časopis Šilo a bio je poznat po svojoj komici, živahnim i učinkovito poentiranim dijalozima, parafrazama i temama koje su realno opisivale društvene, znanstvene, tehničke i kulturne pojave kao i općeljudske mane. Mnogi su vjerovali da se iza najoštrijih tekstova kao autor skrivao upravo on pod pseudonimom Satyricus. Od 1952. godine radio je kao urednik u poduzeću Narodni list, u kojemu je pokrenuo izdanje „Humoreska“. Drugi časopis se zvao Vrabac. Njega je pokrenula Novinarska naklada u vlasništvu Hrvatskog novinarskog društva kao tjednik u lipnju 1943. Prve godine izlazi u malom, a potom prelazi na veliki novinski format i zadržava ga do kraja izlaženja u proljeće 1945. Urednik mu je bio Josip Blažina Jožčenko. Nešto kasnije je objavljivan dvotjednom dinamikom u izdavaštvu Hrvatskog tiskarskog zavoda iz Zagreba. Bio je ilustriran, u formatu visine 32 cm, a sastojao se od kozerija, političkih satira, humoreski, anegdota i šaljivih pjesama. Humoristični tjednici Vrabac i Šilo, koji su izlazili u doba Nezavisne države Hrvatske (NDH), često su prenosili vijesti njemačkih i talijanskih saveznika dajući katkada iskrivljenu sliku ratnih zbivanja koju su prenosili iz njihovih publikacija, dok je oštra satira bila uperena neprijateljskim državama: Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu, pri čemu su se iznosile politički oportune vijesti iz tih zemalja.

Kerempuh je najpoznatiji i zasigurno jedan od najdugovječnijih hrvatskih humorističko-satiričkih časopisa. Prema dostupnom izvoru („Hrvatski biografski leksikon (1983-2021)“, LZMK, Zagreb, 2002., autorica članka: Klara Pranjko), navodi se sljedeće: „Objavljivan je od 1945. do 2002. godine u zagrebačkom „Olikpropu“ – organizaciji likovne propagande N.F.H. U prvom broju nije bilo navedeno ime glavnoga urednika. Od drugog broja glavni urednik je bio Ivan Laća, a od sedmog broja odgovorni urednik lista je Veljko Klašterka. Kasnije su ga uređivali još i: Fadil Hadžić (u nekoliko navrata), Milivoj Matošec, Hrvoje Hitrec, Franjo Barbieri, Branka Hlevnjak, Mirko Trišler, Otto Antun Reisinger i dr.“ poznati uglavnom karikaturisti. Prvi broj je objavljen 16. rujna 1945. a posljednji u srpnju/kolovozu 2002. Časopis je bio tiskan na 8 stranica novinskog formata, visine papira 46 cm, bogato ilustriran i najčešće je objavljivan kao dvotjednik. Prosječna mu se naklada u doba najveće popularnosti kretala oko 170 000 primjeraka, što je bilo doista impozantno za jedan humoristički časopis. Od listopada 1955. do studenoga 1956. izlazio je mjesečno kao književni časopis za satiru i humor. Do 1958. je ponovno izlazio kao samostalna tjedna novina, a nastavio kao prilog nedjeljnoga broja Vjesnika do kraja 1965. Nije izlazio 1959.-1973. i 1977.-2001. Izdavač mu je od 86. broja (1947. godine) bio Redakcijski odbor Kerempuha, od broja 340 (1952. godine) Vjesnik, a od 1974. godine Društvo hrvatskih humorista odnosno od 2002. Humoristička naklada. Tijekom izlaženja mijenjali su se formati lista. 

Kako navodi sljedeći dostupan izvor (Rudi Aljinović „6. broj Strip revije“, Zagreb, travanj 2011.) u ovom razdoblju pojavili su se i prvi stripovi. „Nijedan se od spomenutih časopisa po svojoj kvaliteti nije ni približio nekadašnjim Koprivama, ponajmanje vrijednošću svojih karikatura. Dobar dio grafičkih priloga prenosili su uglavnom iz njemačkih i talijanskih humorističkih listova jer nisu uspjeli dugo zadržati tadašnje renomirane karikaturiste (Ivo Režek, Franjo Maixner, Walter Neugebauer). Crtači su na amaterskoj razini proizvodili uglavnom takozvane ilustrirane viceve, organičkog jedinstva crteža i tekstovne dosjetke.“ Skromnost radova značila je upitnu čitanost i rentabilnost časopisa. Štedljivim pristupom ograničavao se razvoj kvalitetnog stripa. U to doba strip postaje sve popularniji. Većina stripova je bila namijenjena dječjem uzrastu pošto su odrasli „gutali“ takozvani „čisti“ humor. U već ranije spomenutom izvoru (Rudi Aljinović „6. broj Strip revije“, Zagreb, travanj 2011.) se dalje navodi i ovo: „To je značilo priklonjenost političkoj promidžbi, pri čemu je dominiralo ruganje Churchillu, Rooseveltu i Staljinu, a sve se više poticala fašistička mržnja prema Židovima.“ Satirički strip „Hijacint i Narcisa“ Mihaela Antola ili „Lijek“ odnosno „Dane i Mane na vašaru“ Fadila Hadžića Hafa u Vrapcu bili su izuzetno rado čitani s obzirom da su objavljivani u nastavcima. Tako su se strip-šale iz građanskog i malograđanskog života malo pomalo uvukle u humoristične časopise i postali njihov sastavni dio koji su čitatelji obožavali, a to je pridonijelo i boljoj prodaji i većoj nakladi. Talentiraniji crtači poput Hadžića, Tome Božića (Alberta Kinerta) ili Willyja Landiga na ovaj način su surađujući s humorističkim novinama donekle i brzo rješavali svoja egzistencijalna pitanja u studentskim danima zarađujući od honorara za osnovne životne potrebe – hranu, podstanarstvo i sl.

U petom nastavku feljtona približit ću vam neke časopise koji su se održali sve do današnjih dana. 

Neke od naslovnica spomenutih listova prikazane su u nastavku:

Satyricusova humoristička knjižnica

Šilo

Kerempuh

Šilo (strip „Liek“ Fadila Hadžića)

Izvori naslovnica:

- digitalna građa Knjižnice Grada Zagreba i Portala digitaliziranih časopisa NSK-e

- službena internetska stranica Antikvarijata Biblos, Zagreb

- službena internetska stranica Antikvarijata Vremeplov, Zagreb

- internetski oglasnik Njuškalo.hr 

napisao: Dražen Jergović, zagrebački književnik, aforist i urednik e-magazina „Uh!Aha“ 2026. godine

*Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacija

ilustracija naslovnice: Vidmir Raič