Izložba Jelene Lovrec: In English, please!

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 21. rujna u 19 sati izložba akademske slikarice JELENE LOVREC pod nazivom "In English, please!". Izložba je otvorena do 7. listopada 2015. godine, radnim danom od 10 do 19 sati. Ulaz je besplatan.

Jelena Lovrec svojim izložbenim projektom u Galeriji Vladimir Filakovac predstavlja radove za nju ponešto atipična izraza, obuhvaćajući brojne i raznolike označiteljsko-značenjske sklopove.

Ova je mlada umjetnica svojim radovima do sada domaćoj publici već pokazala i dokazala da njezin tematski fokus, ali i preferencija u mediju u kojemu se izražava – nisu strogo uokvireno polje te se njezina autorska kreacija i ovom izložbom nadaje kao nešto iznimno razgranato, pa gotovo i – neobuzdano. Izložbu čini nekoliko serija kolaža i crteža uvjetno podijeljenih prema tematici, a osim slike – koju Jelena Lovrec aproprira ili u nju značajno intervenira – konstantom se uspostavlja i tekst, u ovom slučaju uvijek tekst na engleskom, izrezan iz staroga udžbenika.

Tradicionalnom igrom riječi i slike, semantičkim (ne)upućivanjem na prezentirano, njegovim izvrtanjem, negacijom i pretjeranom sugestijom – ovaj sklop veoma snažno komunicira i podcrtava znakovite probleme današnjice te vremena i prostora u kojemu ju gradimo.
Serija kolaža s mljevenim mesom možda najsnažnije i najsurovije iznosi priču o europskome prostoru, danas ispresijecanom migrantskim valom. Jelena Lovrec tako na 12 autokarata država, čiji se prostor i granice izravno suočavaju s ovim kriznim svjetskim trenutkom, postavlja sliku mljevenog mesa te dodaje rečenice koje dodatno dinamiziraju ovaj asocijativno-simbolički vrtlog. Podaci o strukturi populacije i njezinu rastu također svjedoče o “staroj Europi” i vrijednostima “koje bi bilo potrebno sačuvati” (pod svaku cijenu).

Priča o regulaciji, kontroli i društvenoj konstrukciji pojedinačnih i skupnih životâ i svakodnevice tematska je preokupacija i serije sa zapovjednim rečenicama poput “Don’t move”, “Lift your right hand! ” i sl., a koja operira upravo dopadljivim crtežima prožetima neskrivenim humorom i odmakom od prezentiranog. Taj je odmak sasvim dovoljan da bi se ciklus kolektivnog porobljavanja nastavio uvijek i zauvijek neometano odvijati; svaki put u nekom novom ruhu, kroz neku novu vježbu kontrole, u nekom novom segmentu pojedinačnih životnih putova.

Kompleksnost predstavljenih serijâ Jelene Lovrec dodatno naglašava upravo tematska šarolikost ovdje izloženih radova. U ovoj specifičnoj kolažnoj metodi autorica se dotiče i jednog drugog tipa kontrole i disperzije moći – tipične i normalizirane i za današnji trenutak i za globalni prostor. Pitanje je to institucionalnih praksi i praksi življenja kao uvjetovanih snažno okoštalim rodnim (a nerijetko i patrijarhalnim) relacijama, koje neizostavno za rezultat vlastitih jednadžbi imaju nejednak položaj za sve činitelje društvene stvarnosti. Serija muških spolnih organa, sastavljena od slika sirovog svinjskog mesa, uparuje se s pokatkad uznemirujućim porukama, a čiji značenjski nukleus munjevito gradira od humora do nasilja. Rodni se antipodi u ovoj seriji mogu čitati i na razini suprotstavljene pozadine, koja je redovito umilna, kontrolirana, ali istodobno dosadna i bez značajnijeg sadržaja.

Ludičkom komparacijom i preoznačavanjem, te igrom zanimljivih i sadržajnih asocijativnih prepletâ, Jelena Lovrec uokviruje pulsirajuće problemske točke naše svakodnevice, ali i detektira neke nevidljive zone društvenoga korodiranja.

Ovi radovi progovaraju o opasnim i aktualnim temama, kao i o teško zamjetnim procesima porobljavanja, dok su istodobno simpatično distancirani tako smješteni u svoj uredni stakleni okvir i postavljeni na čistu bijelu površinu. Ipak, Lovrec detektira grešku u sistemu, možda ne uvijek naoko očitu, ali vješto skrivenu poput gramatičkih grešaka ovih rečenica na engleskom. Ona naznačuje, dijagnosticira, alarmira i upućuje.

Na kraju, čitav proces – unatoč neporecivome momentu autorskoga progovaranja i diskursa umjetničke angažiranosti – nije nipošto lišen i one nevine umjetničkosti; one igre radi igre same i glasnoga upućivanja da je autor(ica) prisutan/na. Toj je težnji, u konačnici, i zahvaliti za naziv izložbe, u maniri (proročke) Stilinovićeve rečenice da umjetnik koji ne priča engleski – nije umjetnik.

Martina Bratić