Licemjerje pod krinkom poštovanja - piše Massimo Recalcati

u bilo kojem društvenom ili profesionalnom sloju klevetanje drugih ljudi svakodnevna je pojava. Neka dignu ruku, mogli bimo upitati naše čitatelje, tko se od nas barem jednom nije okaljao takvom vrstom niske zloće?

Smatram duboko licemjernom raspravu koja se povela oko objektivno uvredljivih riječi koje je Michele Mari [*1955; talijanski književnik, pjesnik, esejist i filolog] izgovorio o Micheli Murgi [1972-2023; talijanska književnica, esejistica, dramaturginja i aktivistica]. Ove rečenice nisu bile napisane niti javno izrečene, nego su izgovorene u razgovoru među piscima.

To se svakodnevno događa u svakoj društvenoj skupini. Oštra i nepravedno gruba prosudba, surova dijagnoza ili nemilosrdna osuda ljudi koje osobno čak ni ne poznajemo tragična su odlika ljudskog bića. Bilo bi potpuno licemjerno to ne priznati. U bilo kojem društvenom ili profesionalnom sloju klevetanje drugih ljudi svakodnevna je pojava. Neka digne ruku, mogli bismo upitati naše čitatelje, tko se od nas barem jednom nije okaljao takvom vrstom niske zloće?

Dobro znamo da postoje čak i oni koji su to pretvorili u pravo zanimanje: govoriti loše o nekome, ogovarati, kritizirati bez razmišljanja, osuđivati, klevetati, donositi sudove bez zadrške i slično. Radi se o ljudskoj sklonosti – nesumnjivo ne među najboljima – koja se osobito rasplamsava, kako je već smatrao Aristotel, unutar homogenih skupina. Rijetko sam čuo da neki pisac govori dobro o svojim prijateljima i kolegama. No to, naravno, vrijedi i za psihoanalitičare, koji bi barem trebali jamčiti određenu nepristranost i dobrohotnu neutralnost u svojim prosudbama, a koji se pak ističu posebnom sklonošću ogovaranju. Ali to, naravno, vrijedi za svaku ljudsku skupinu: pjevače, odvjetnike, računovođe, vodoinstalatere, pekare, novinare itd.

Nijedan deontološki kodeks nikada neće moći ispraviti tu sklonost da se govori loše o sebi sličnima ili o svojim kolegama, niti sklonost uporabe prezrivih sudova ili izricanje divljih dijagnoza vođenih lošim namjerama. Bilo bi potpuno licemjerno to ne priznati. Kao što bi bilo jednako licemjerno pozivati se na dostojanstvo onoga koji je pogođen, jer ni onaj koji je pogođen – osim Isusa Krista – nikada nije lišen pošasti zlonamjerne sklonosti da govori loše o drugima. Osobito, ponavljam, ako taj drugi radi isti posao kao i mi. Tada se pokreće nešto gotovo neodoljivo. Javlja se ne samo đavolski zlobna strana kritičke strasti, nego i snažna doza izražene zavisti.

Znamo to ne samo zato što je psihoanaliza to vrlo detaljno objasnila, nego i izravnim iskustvom: zavidnik napada u onome komu zavidi ono što bi sam htio biti, a nije to. Rado se služiti i klevetom kako bi napao onoga tko predstavlja njegov nedostižni idealni ja. I sve se to može dogoditi, a da se ne zna išta, doslovno ništa, o životu onoga komu se zavidi. Ono što je važno jest samo zlonamjerna priroda predrasude.

Bio bi potreban poseban asketski napor svakoga od nas kako bismo se pokušali oduprijeti iskušenju brzopletog osuđivanja, kritičkog uništavanja i žestoke strasti bacanja blata na drugoga. U privatnom životu je taj asketski napor znatno teži jer popuštaju kočnice koje nas sputavaju. „Piše kao pas i misli samo na novac“, rekao je bez ikakvih posljedica jedan prilično poznat pisac o drugom piscu, mom prijatelju, u mojoj prisutnosti. Je li trebalo javno objaviti takvo nedjelo? To bi bilo kao da pokušavate isprazniti more držeći u rukama malu kantu za vodu. Sklonost zlobnom prosuđivanju vlastitih bližnjih nepopravljiva je. Siguran sam da se ni dobitnici Nobelove nagrade za književnost ne mogu smatrati potpuno oslobođenima te sklonosti, koja prožima život obitelji, prijateljskih skupina, političkih stranaka, vjerskih zajednica i bilo koje druge ljudske zajednice. Dovoljno je okrenuti leđa i već vreba zloban komentar. Uz dodatak da, što se netko više razlikuje od drugih, to neizbježnije privlači zlobnu kritiku.

S tog gledišta, ako se ne želi licemjerno nijekati ta “previše ljudska” istina, jedino što je moguće jest razlikovati privatnu sferu od javne. Ako je privatni život džungla, natjecanje u tome tko će što jače i zlobnije pogoditi svog neprijatelja-prijatelja, onda sud, kada postane javan, dobiva sasvim drukčiju težinu. Ali ne čini mi se da je to slučaj s Micheleom Marijem. On u mojim očima prije svega ostaje istaknut pisac. Njegove isprike ne bi bile čak ni potrebne, budući da je ono što je učinio upravo ono što smo svi skloni neodoljivo činiti.

napisao: Massimo Recalcati. Izvor: La Repubblica, 23. lipnja 2026. (Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba)

izvor: https://polis.ba/

*Massimo Recalcati ( Milano , 28. studenog 1959. ) je talijanski psihoanalitičar i esejist.

Nakon što je diplomirao poljoprivredni inženjer, završio je sveučilišni studij pod vodstvom profesora Franca Fergnanija i stekao diplomu filozofije 1985. na Sveučilištu u Milanu , obranivši tezu pod naslovom Désir d'être i Todestrieb. Hipoteza za usporedbu između Sartrea i Freuda . Ljeti iste godine, čitajući djela Jacquesa Lacana, usmjerio je svoje obrazovanje prema psihoanalizi. Godine 1989. specijalizirao se za socijalnu psihologiju na Školi za psihologiju u Milanu koju je vodio Marcello Cesa-Bianchi . Analitičku obuku provodio je između Milana i Pariza , od 1988. do 2007.  Registriran je u Redu psihologa Lombardije.

Od 1994. do 2002. bio je nacionalni znanstveni direktor ABA-e, Udruženja za proučavanje i istraživanje anoreksije i bulimije. Godine 2003. osnovao je Jonas: Klinički psihoanalitički centar za nove simptome, čiji je predsjednik bio do 2007. Obavljao je kliničku superviziju u ustanovama za mentalno zdravlje (terapijske zajednice, SerT-ovi, psihoterapijski centri, bolnički odjeli) u nekoliko talijanskih gradova. Klinički je nadzornik u rezidenciji Gruber u Bologni , koja je specijalizirana za liječenje teških poremećaja prehrane .

Predavao je na ugovornoj osnovi na sveučilištima u Milanu, Padovi, Urbinu, Bergamu, Lausannei i Veroni. Također predaje na ugovornoj osnovi na Sveučilištu u Paviji od 2006. i na IULM-u u Milanu od 2020. Surađuje sa specijaliziranim nacionalnim i međunarodnim časopisima ( Aut Aut , Pedagogika , LETTERa, Psychanalyse , Revue de la Cause freudienne , Clinique Lacanienne, Psiche ). Pisao je za kulturne stranice Il Manifesta (2001.-2013.) te za kulturne stranice La Repubblice (od 2011.) i La Stampe (od 2020.).

Od 2003. do 2018. režirao je seriju Jonas. Studije primijenjene psihoanalize za Franco Angeli Editore . Od 2014. režirao je seriju Eredi za izdavača Feltrinelli . Od 2015. seriju Studije psihoanalize za izdanja Mimesis. Od 2016., također za Mimesis, seriju Tyche - Quaderni Irpa .

Od 2016. godine osnivač je i znanstveni direktor festivala KUM! u Anconi. Iste godine održao je šest kratkih predavanja o Vincentu van Goghu, Jacksonu Pollocku, Giorgiju Morandiju, Albertu Burriju, Antoniju Tàpiesu i Jannisu Kounellisu u okviru djela Nesvjesno djela za Sky Arte . Godine 2017. promovirao je osnivanje Stranačke škole "Pier Paolo Pasolini" u Milanu, unutar Talijanske demokratske stranke .

Godine 2018. održala je četiri kratka predavanja u Lessico famigliare za Rai 3 o figurama majke, oca, djeteta i škole. Iste godine otvorila se o sebi u dokumentarcu A libro aperto u produkciji La Effe koji u tri poglavlja ocrtava njezinu priču od dolaska u Milano do danas. Pružila je dramaturške konzultacije za predstave Maria Perrotte In nome del padre (2018.) i Della madre (2019.).

Godine 2018. pridružio se uredništvu časopisa "Studi sartriani", koji izdaje Roma TrE-Press. Od 2019. godine suuređuje seriju "KUM!", koju izdaje Il Melangolo (Genova), zajedno s Federicom Leonijem.

Također je 2019. održao sedam lekcija o ljubavi u emisiji Lessico Amoroso , koja je emitirana na Rai 3, te je uredio uvod u djelo Idiot obitelji Jean -Paula Sartrea.

Od akademske godine 2019./2020. postaje ugovorni profesor na Sveučilištu IULM u Milanu , gdje predaje kolegij "Psihoanaliza i umjetnost" na magistarskim studijima.

Godine 2020. osmislio je i stvorio seriju Lessico Civile za Rai 3 .

Godine 2020. osnovao je Građanska društva psihoanalize, mrežu udruga koje pripadaju istoj kulturnoj zajednici kao IRPA i Jonas. Od 2020. član je Milanskog društva za psihoanalizu - Elvio Fachinelli (SMP), a također je i urednik, zajedno s Mauriziom Balsamom, časopisa "Frontiere della psicoanalisi" koji izdaje Il Mulino.

Od 2022. godine je ugovorni profesor dinamičke psihologije za preddiplomski studij pedagogijskih znanosti.

U mladosti je stekao kršćanski odgoj od kojeg se distancirao u odrasloj dobi, da bi mu se kasnije vratio.

(izvor biografije: https://it.wikipedia.org/wiki/Pagina_principale)

foto. Petar Kolovrat