Lijepa priča nedjeljom - Drugi dan da su birtije otvorene - piše Petra Sigur

Ispijanje kave dođe kao sposobnost plesa, poznavanja koraka, moći s bilo kim uhvatiti ritam, napraviti taj minimalni, dobrovoljni ustupak prilagodbe pri čavrljanju

Drugi dan da su birtije otvorene, a već sjedim za kavom na terasi kafića. Topline Sunca ima još pola sata, onda nam postaje hladno. Nismo se stigli napričati, unutra ne smijemo pa se dogovaramo kako ćemo prošetati krug.

Rijetko sam u centru, rijetko se družim i uopće izlazim. Što se mene tiče, birtije su mogle ostati zatvorene još godinu dana, uopće mi ne bi falile niti bih to zamijetila u vidu nekog nedostatka. Ali s ljudima je ipak drugačije. Iako su kafići sinonim za sjedenje s ljudima s kojima imaš o nečemu pričati.

Jedna prijateljica kaže: Ja sa svakim mogu kavu popiti.

Ispijanje kave dođe kao sposobnost plesa, poznavanja koraka, moći s bilo kim uhvatiti ritam, napraviti taj minimalni, dobrovoljni ustupak prilagodbe pri čavrljanju. Eh sad, ljudi su različiti pa se neki u birtije vole sjatiti na dnevnoj bazi. Takva sam možda bila na faksu i u srednjoj školi kad je trebalo ubiti vrijeme između predavanja ili ga pak izbjeći da bih dočekala sljedeći sat koji me zanima. Ili nakon cjelodnevnog povlačenja krepanog vraga za rep među zidovima birtija, otići natrag kući. Onda oni koji svrate u nekoj tjednoj rutini ispričati se sa stalnom postavom društva što ima novoga. Naposljetku mi koji tamo dolazimo rijetko, gotovo jednako kao na misu, posredstvom konvencionalnog dogovora, kad moramo.

Nije problem u ritualu - susretu, druženju, kavi ili ispijanju nekog drugog pića, a obično uzimam pivu, jer nakon nekoliko gutljaja krv struji sporije, prilagođavajući se toj rijetkoj pasivnoj akciji nasuprotnog gledanja i zadržavanja tijeka priče. Nego u sjedenju s rukama u krilu, bez ispruženih nogu, kada umjesto da zadobivam koncentraciju na svoje društvo pribjegavam zjakanju po tuđim licima i figurama, uvlačenja u imaginaciju fizionomija grupno raspoređenih stranaca i poznatih za stolovima. Tko je s kim u kakvom odnosu, o čemu pričaju, repetitivan pokret djevojke koja nervozu susreta s dečkom ublažava nepotrebnim prebacivanjem pramenova kose i kako joj obrazi osuti tamnocrvenim bubuljicama nabubre na svaki trzajni osmjeh. Kako je mlada i uzbuđena... To sam zaboravila.

Dok mi pogled luta pitam frenda što me zanima nastavno na ono o čemu smo pričali putem poruka

Prije 30 godina za isti proces izmjene životnih činjenica među uspostavljenim vezama imali smo samo pisma. Onda se odgovor i zapis o aktualnostima prolongirao, željno iščekivao, pažljivo oblikovao i opisivao ono najvažnije, budući je obuhvaćao duže vremensko razdoblje, u čijem se pomaku može već nešto naglavce promijeniti dok ne stigne na odredište. No, to se rijetko događalo. Barem osobno nikad nisam čula za događaj kako je zaručnik u međuvremenu poginuo na frontu za prostorno-vremenske razdaljine dok je nekoliko listova papira s otiskom misli i emocija putovalo ogrnuto kuvertom. Ili se majka o kojoj piše razboljela i naglo umrla. Iako je takve prevrate za očekivati kao apsolutno moguće. Možda se vakuum otposlane namjere komprimirao nalik današnjem treptaju puštene poruke, koje postaju razlomljene, kraće, banalne, pretjerano detaljne, više nego svakodnevne, ponekad i svakominutne. Rijetko se što uopće stigne dogoditi spram tih poruka, a opet, one nikad nisu opsežno tečne i smirene poput tijeka pisma u koje mora stati sve, reprezentativan komad osobnog svemira. Do idućeg pisma. Ili susreta.

Zatim uspoređujem. Ova plava s podočnjacima za razliku od male, sa svojim muškim društvom već se dobro poznaje. Pokreti su splasnuti, tek joj promjena okoline i kava kojom ju netko poslužuje izmami mrvicu umoran osmijeh. Je li joj to još uvijek dečko ili već muž ne mogu procijeniti. Nešto mu ozbiljno govori, stanje na poslu, s financijama ili u obitelji, radi čega je zbrinuta i lakše joj je kad podijeli. Jedna žena upravo odlazi. Odiže stolac s kojeg se digla i uredno ga privlači stolu za kojim ostaju sjediti još dvije prijateljice. I nisu tako bliske kako se čine, o čemu govore njezine suzdržane kretnje i pretjerano srdačne grimase. Ili su joj odlasci u birtije iznimke radi kojih ukočeno svladava korake ponašanja na koje nije navikla. Povlači rub jakne prema dolje kako bi pokrila kičmu ili zadebljale bokove, kratka kosa joj je prepomno začešljana, na usnama se još ocrtava boja ruža. Blaga je, domaćinska, osjeća rupu kad nije kao uobičajeno u ovo kasnopodnevno doba doma. Ali one su je izvukle van, a i morala je malo proviriti, premda sada žuri tamo gdje se osjeća najbolje. Već razmišlja što će skuhati za sutra i kako starijem sinu treba oprati dres od treninga. Tu je sasvim svoja. Ne zanimaju ju ogovaranja, detalji nečije rastave i nova odjeća. Doma ne mora pokrivati bokove, lickati frizuru da izgleda najbolje što može, mazati se ružem, opeglati bore izgledom blaženstva, biti nasmijana premda joj nije do smijeha. Pitam se, jel' tako izgledam? Kako zapravo djelujem drugima?

Okretom glave prema sjajnom sunčanom izdahu na površini rijeke otkrivam odakle dopire grleni smijeh. Još jedna plava, u najboljim godinama, naglašeno gestikulira dijelovima lica i glasno uživa u pažnji. Uvijek postoji jedna takva na podiju birtije. Ona glavna koja je toga svjesna i preuzima. Pogledi nam se okrznu i ona se zadrži trenutak na meni svjesna mog promatranja. Pravi se zabavna, možda i je, želi pokazati kako maksimalno iskorištava ovo vrijeme prije sumraka. Vjerujem da je i to moguće, uz zauzet stav prema kojem se ravnaš.

Dok se zapričavam, najprije uglavnom zapitkujem. Najgore mi je kad prema prirodnom poretku među prisutnima moram preuzeti ulogu one pričljivije. Jednako nevoljko preuzimanju volana u ruke. Čini me pretjerano naćuljenom, napetom, iako se moram praviti mirnom. Jednostavno iskoči dužnost preuzeti kormilo i nema uzmicanja. Pretvarati se da ne razumiješ kakvo je stanje i šutjeti na način ovog drugoga, još šutljivijeg, bilo bi neumjesno. Mogla bih samo sjediti i buljiti poput staraca u invalidskim kolicima postavljenih među travu i drveće da bi udisali svjež zrak i upijali sunce. Ipak, frend je na razmeđu, među raskoračenim nogama velikog koraka na tlo novog posla i načina organizacije vremena zjapi grotlo neizvjesnosti, ne bi mu zgorega došlo suptilno ohrabrenje i podrška.

Pozvala te u stan, jel' tako? Nije da je zauzeta i da te nije mogla pozvati na kavu van, ovako kao ti mene, iako je sastanak formalno poluposlovan. Ali nije to učinila. I onda je još počela paliti cigaretu za cigaretom... A ti si se digao i rekao da moraš ići, jer ti je smetalo toliko dima... Znam kako je, i mene užasno smeta zadimljen prostor, ali zvuči kao propuštena prilika. Očito je bila nervozna zato što ništa ne poduzimaš...

Gle, da je donijela na stol neko vino, a ne skuhala još jedan čaj, možda bih nešto i poduzeo.

Možda... U tome i je stvar. Kod muškaraca je vrlo bitna inicijativa, čitanje znakova, poduzimanje ključnog prvog koraka. Ako u rezervi gaje imalo naklonosti prema njemu, to žene baca na koljena. Hahaha. Što imaš od odugovlačenja? Što ti je trebala još neka potvrda?

Ali, kad ja sa ženama postajem anksiozan. Strah me da nešto krivo ne napravim.

Sve nas je strah.

A što je najgore što ti se može dogoditi? To da te prijekorno pogleda, odmakne se, skine tvoju ruku sa svog bedra, opali ti šamar? Žena u četrdesetima? Teško..

E, kad smo kod noge na bedru, sad sam se sjetila, upravo tu malo niže mi se to dogodilo kad sam sjedila dolje uz obalu na onom širokom betoniranom podiju-terasi. Tad je tek nedavno napravljen taj uredan prilaz rijeci kojim su ljudi šetali. Imala sam kojih 16 godina, klinka, sjedim poslije škole ili je bio vikend, ali još prerano za grad, ne sjećam se više. Čekam da netko poznat naiđe i odmaram oči na rijeci. Kad dolazi on. Šaner s plavim očima i podužom, lepršavom kosicom na razdjeljak. Nemam pojma kako se zvao, ali viđala sam ga često u gradu, bio je zgođušan s tim okicama, ali nekako medekast i mekan, pretjerano slađan. Ne mogu procjeniti koliko je tada imao godina, vjerojatno između 30 i 40, uglavnom, za mene starac. Zaustavi se, sjedne i pita kako se zovem s tim svojim šarmerskim smješkom koji je inače zasigurno palio. Odgovorila bih mu da me nije prepao i da nisam na njemu nešto nanjušila. Pretpostavljam kako mi je faca izgledala preneražena i svatko s normalnim namjerama bi se digao i nastavio dalje. No, on mi je u idućem potezu stavio ruku na bedro. Zamisli koji ljigavac. I potjerao me, umjesto da sam opsovala.

Eto vidiš...

Ahahah, joj, nisam ti to trebala ispričati. Ovo je bila tako neprikladna digresija. Nije to isto, samo sam se sjetila. Vi ste, uostalom, oboje odrasle osobe u zrelim godinama i svjesni ste konotacija poziva i posjeta u nečiji privatan stan.

Ah, da. Kad sam izgubio lovački nagon. Pardon, ne nagon, svojstva za lov.

Odbija da platim ovaj put, iako je platio i prošli. Skačem preko zidića i uzimam bicikl koji je na njega stajao naslonjen. Osjećam poglede svih onih na koje je moj dosad bio zaljepljen. Vodim bicikl kraj sebe kao konja, kao što sam u djetinjstvu gurala ponija kad bih morala sići s njega. Sve je uokolo titrajuća uspomena. Isprva nisam ni svjesna koliko sam blizu svog kriptonita. Kvart u kojem sam odrasla udaljen je samo nekoliko minuta hoda i predlažem da prođemo onuda. Ionako je idealan za šetnju, pun starih stabala divljeg kestena i nešto mlađih lipa.

Prilazimo mu kroz tamu parka s vrtoglavo visokim platanama čija bijela kora podsjeća na oguljenu kost. U njemu se zbila radnja par bitnih snova koje sam čvrsto upamtila. Predstavljao je neko tamno srce iz kojeg su iskakale divlje zvijeri ili se gnijezdilo čarobno, kristalno kamenje. O tome frendu ne govorim. Kako plimno nadire. Pravim se mirna. Za volanom sam dok vozim druge, u kafiću pod svjetlom društvenog reflektora. No, frend je ugodan. Iz njega struji umirujuća energija iako je možda čak i u mojem društvu anksiozan. Primjećujem i naglas nabrajam tragove deterioracije otkad sam zadnji put ovuda prolazila. A kad je to bilo?

Odselila sam prije više od 10 godina, no kad sanjam svoj dom u kojem podrum predstavlja podsvijest, a tavan alterego, sanjam ga ovdje kuda sada kročim kao stranac, običan flaner razgledač i ta pozicija je izvanjska. Promatram samu sebe iznutra, izvrnute utrobe i unutranjih organa, hodajući snom u kojem je anatomija bića roditeljska kuća i ulica.

Uvukla sam i frenda unutra. Nekim je slučajem početkom rata živio ovdje kod jednog prijatelja.

To ti je kuća njegovog starog i tete koju su podijelili na pola...

Sve znam dok prolazimo muzejskim postavom djetinjih sjećanja.

Obična fasada i zahrđala ograda prikaz je krnjeg obiteljskog stabla i rodovnica.

Privilegija je rasti pored rijeke, na obali, odmah prvi red. Tko nije doživio svakodnevni pogled na riječni tok, ljubičasto-narančaste zalaske i ljetno ustajanje s planom za kupanje, ne razumije.

Približavamo se jezgri i dotad valjda opišem kratku povijest svake druge kuće i njezinih stanovnika, kako smo, klinci, koristili napuštene građevine od nekad javnog značaja. Čudim se, iako se nema čuditi čemu posebno, možda i dosađujem, no ne nalazim obazrivosti preplavljena sjenama preuređenih dvorišta. Moguće da vidim i opisujem ono čega više nema.

Vidiš kako je ova rijeka postala samo oku ugodna kulisa za šetnje. Prije rata tu je bilo krcato kupalište. Nije bilo ljetnog popodneva da sva tri špornja nisu vrvila kupačima. Plovili su brodovi i još se prevozila roba.

Zašutim dok prolazimo kraj kuće preuređene do neprepoznatljivosti, s ukrasnim rešetkama na prozorima suterena. Toga prije nije bilo, takvog nepovjerenja. Vrata su često ostajala otključana.

Skroz smo blizu. Navirujem se prema otvorenim prozorima na katu njegove sobe. Tamo smo proveli pustih i pustih popodneva u dnevno doba žege ili kada se iz bilo kojeg razloga nije moglo ići na kupanje. Vrata veže su isprano zelena i nakon stiska tanke, mesingane kvake lice zapahnjuje lagana vlaga i hladnoća.

Oba krila prozora širom su rastvorena, iznutra dopiru glasovi i tiha muzika, gori svjetlo, razlog otvorenosti po ovoj hladnoći je gletanje zidova. Propinjem se na prste, prošlo je sigurno deset godina kad sam ga zadnji put vidjela. Opravdavao se kako se veza s curom polako raspadala i na kraju puknula. Slično frendu na kojeg sam zaboravila, jer ga nisam ni poznavala.

Fućnula bih mu odozdo da vidim jel' doma i njegova glava bi provirila. Kao što proviruje sada. Nakon polovice proteklog života, rastanka od svakodnevnog druženja na rubu puberteta, poslije rastave, selidbi, rođenja djece i vraćanja starcima u istu sobu od djetinjstva.

Nakon čitave rijeke proteklih ljudi, vremena, ljepota i sranja, on povučen ne znam kojim koncima proviruje glavom van baš dok sam prolazila.

Bok! Dovikne napola se naginjući tako da ga nisam dobro vidjela.

Ej, bok! Odgovaram jednako ležereno, čak i mahnem skraćeno.

Kao da je to sasvim normalno. Samo tako.

Kao da nije prošlo 33 godina, kao da nisu protekla sva moguća sranja i ljepote puberteta, ljudi, preseljenja i rastava. Tijela nam više nisu desetogodišnja plovila.

Vidjela sam da me nije htio gurnuti s čamca iako sam ga očima molila, jer smo znali da ćemo u vodu u robi morati uskočiti svi, samo mi je mala pomoć trebala. Uvijek je bio predobar prema nama curama. A te godine sezona kupanja je kasnila, voda je neočekivano nabujala preko špornjeva i jedini dodir s njom bio je iz čamaca privezanih sajlom za tijelo kestena.

Gurni me, gurni!, izazivala sam, dok je najhrabriji među nama već mlatio iz vode u jakni i tenisicama.

napisala: Petra Sigur

Petra Sigur rođena je 1977. godine u Sisku. Diplomirala je komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak. Objavljivala je književnu kritiku i prozu u časopisima Riječi, Kupa, Književna revija, Tema, a 2018. godine izlazi joj zbirka priča “Pozadinsko zračenje”.

Član je uredništva časopisa Riječi Matice hrvatske u Sisku, za koju povremeno sudjeluje i u pripremi njezinih kulturnih programa.

Petra je strastvena planinarka, a od 2018. godine i članica sisačkog planinarskog društva HPD Sisak na čijoj stranici redovito objavljuje svoje putne zapise.

( izvor biografije autorice priče https://hrvatskarijecunizozems... )

autoricu ove priče hrvatsku spisateljicu Petru Sigur možete pratiti na njenom FB profilu

https://www.facebook.com/kaktu...

foto: caffe bar "Millenium", Nova Ves, Zagreb