LJUDEVIT JURAK - ŽIVOT, DJELOVANJE I TRAGIČNA SMRT - piše Božidar Brezinščak Bagola (serijal)

a ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog domoljuba Ljudevita Juraka člana međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina), zbog čega je u Titovoj Jugoslaviji osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob

Roman HITAC U POTILJAK napisan je u spomen Ljudevitu Juraku, rođenom 6. listopada 1881. u selu Zalug, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku, gdje je potom radio u Zavodu za patološku anatomiju. Godine 1914. preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, a 1920. postao redovitim profesorom patološke anatomije na zagrebačkome Veterinarskom fakultetu, nastavivši do kraja života i svoj rad u Prosekturi. Uz to je 1922–32. vodio praktičnu nastavu sudske medicine na Medicinskom fakultetu. Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića upravo je on obducirao mrtvo Radićevo tijelo te je kao sudski vještak sudjelovao u procesu protiv Puniše Račića. Godine 1943. bio je član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su masovno ubojstvo oko 1300 radnika, seljaka, žena i djece počinili Sovjeti godine 1938. Nakon uspostave komunističke vlasti agenti NKVD-a i jugoslavenska tajna policija uhitili su ga 22. svibnja 1945. u njegovom stanu u Zagrebu. Kapetan Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec ponudio mu je slobodu ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva. Jurak je odbio zanijekati znanstvenu istinu, zbog čega je osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.

Evo što je o romanu napisao recenzent dr. sc. Željko Grabarević: 

„Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinščaka Bagole jedno je od onih neophodnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značenju trebaju krasiti književnost svakog naroda… Djelo je ne samo biografija, nego predstavlja i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka. A to nije bilo lako. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno dvadeseto stoljeće te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernandinca.

Prof. Jurak je idealistički i naivno vjerovao da nitko ne može stradati zbog istine, da sve ono što je napravio u svom profesionalnom i društvenom životu ne može biti zanemareno, da nije napravio ništa loše i da će se ratna oluja II. svjetskog rata nakon nekog vremena smiriti i da će se sve nastaviti kao prije, istinabog, u drugim političkim okolnostima.

Hitac u potiljak je dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku čiji je doprinos nastanku i razvoju veterinarske i humane patologije nemjerljiv… Svaki čitatelj koji nađe vremena pročitati ovu Bagolinu knjigu ostat će trajno obogaćen i dirnut ne samo sudbinom jednog velikana, nego i mirisom i okusom domovine koja izvire iz svake rečenice i svakog opisa u knjizi. Sudbina prof. Juraka ostala je u povijest uklesana kao primjer znanstvene i ljudske nepokolebljive izvrsnosti.

Božidar Brezinščak Bagola - Hitac u potiljak

3/5 nastavak

Počeci znanstvenog rada

     Na samom početku 1911. prof. dr. Ljudevit Jurak bio je od gradske vlasti imenovan sekundantnim liječnikom i pridijeljen u svojstvu asistenta Zavodu za patološku anatomiju Carsko-kraljevskog sveučilišta u Innsbrucku. Predstojnik zavoda bio je  prof. dr. Gustav Adolf Pommer kod kojeg je Ljudevit položio završni ispit. Kao asistent radio je do 1. ožujka 1914., obavljajući sve poslove koji zasijecaju u patološku anatomiju i bakteriologiju, sudjelujući u obuci naročito kod vježbi slušača iz patološke anatomije i histologije i zamjenjujući predstojnika za njegova odsustvovanja, vodeći tako i samostalno institutske poslove.  Pored tih poslova završio je i tečaj sudske medicine za rad u Gradskom fizikatu ili zdravstvenom odsjeku. 

     Za vrijeme službovanja u Zavodu za patološku anatomiju specijalno se bavio istraživanjem atrioventrikularne muskulaturne veze u srcu pod normalnim prilikama kod ljudskih plodova, djece, odraslih i osoba starije životne dobi, kao i u raznim patološkim prilikama, o čemu je održao predavanje sa demonstracijama mikroskopsko histoloških preparata u Znanstvenom udruženju liječnika u Innsbrucku. Predavanje je objavljeno u časopisu Wiener klinische Wochenschrift. Istom području pripada i slučaj Adams-Stokesova kompleksa simptoma, obrađen klinički od privatnog docenta prof. dr. Felixa Gaisböcka, a patološko-anatomski i histološki od asistenta, prof. dr. Juraka, zaposlenog u Zavodu za patološku anatomiju. Njihov zajednički znanstveno istraživački rad objavljen je u uglednom bečkom časopisu Zentralblatt für Herz und Gefasskrankheiten. Prof. dr. Jurak posebno se trudio da opis bude toliko jasan i toliko studiozan te neće ostavljati nimalo sumnje o prirodi, lokalizaciji procesa i povezanosti s kliničkom slikom, nego će predstavljati potpun, savršeno dokumentiran, protumačen i razrađen prikaz bolesti sa svim njezinim ključnim obilježjima. 

     Anatomska istraživanja u Innsbrucku znatno je unaprijedio Franz Karl Anton von Egloff, autor knjige Anthropologia Anatomica, a tehniku anatomskog prepariranja unaprijedio je Karl Dantscher iz Štajerske, studijski kolega Josepha Hyrtla, jednog od najpoznatijih bečkih anatoma. Hyrtlov udžbenik topografske anatomije tiskan je u dvadeset izdanja. Osobito su vrijedne njegove studije o usporednoj anatomiji. Njegov demonstrator u Beču bio je Moritz Holl, koji je po dolasku u Innsbruck podrobno opisao skelet gorostasa Nikolausa Haidla, umrlog tristo godina ranije, tjelohranitelja nadvojvode Sigmunda. Skelet je pronađen u grobnici katedralne crkve Sv. Jakoba prilikom zamjene crkvenih klupa, a čuva se u Muzeju anatomije, na odjelu za klinički funkcionalnu anatomiju. Holl se bavio u prvom redu prepariranjem, ali i životinjskom histologijom, antropologijom i usporednom anatomijom. 

     Ovdje valja spomenuti i kirurga Eduarda Alberta koji je neko vrijeme radio u Innsbrucku, a kasnije se proslavio u Beču, nakon što mu je uspjela prva transplatacija živaca kod čovjeka. Bio je jedan od osnivača klimatskog morskog lječilišta Sveti Pelagije kod Rovinja u Istri. Bečko društvo za poticanje i razvoj morskih hospicija i azila za bolesnu djecu, posebno onu oboljelu od skrofuloze i rahitisa, kupilo je ondje zemljište za bolnicu, a pokroviteljstvo je prihvatila nadvojvotkinja Marija Terezija. 

     Kad smo već kod Bečkog društva, valja spomenuti i dr. Theodora Billrotha, još jednog znamenitog kirurga koji je sedamdesetih godina 19. stoljeća upozoravao na bioklimatske pogodnosti Opatije te je taj primorski gradić podno Učke svojim pacijentima preporučivao za oporavak. Zahvaljujući njegovu autoritetu Opatija je proglašena lječilišnim mjestom, a u njoj se Billroth u poznim životnim godinama za stalno doselio. 

     Prof. dr. Ljudevit Jurak često je u Zagrebu svojim suradnicima pričao s kakvom je nostalgijom u Innsbrucku čitao Billrothova Pisma iz Opatije.  Taj bečki kirurg, koji je uz to bio izvanredno nadaren pijanist i violinist, bio je učitelj i prijatelj mnogim hrvatskim liječnicima koji su studirali u Beču, pa je kao takav izabran za počasnog člana Zbora liječnika Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Preminuo je u Opatiji, a sahranjen je u počasnom grobu na bečkom središnjem groblju. 

     Razvoju patološke anatomije znatno su doprinijeli brojni hrvatski liječnici prije Ljudevita Juraka. Među prvima valja spomenuti Đuru Baglivia, kojemu je pravo prezime bilo Armeno. On se kao dubrovačko siroče posinjeno od talijanskog liječnika Baglivia, vinuo do izvanredne slave kao papinski liječnik i profesor u Rimu. Među njegove glavne zasluge možemo ubrojiti otkrića o finoj strukturi mišića te razradu teorije o živom vlaknu kao anatomsko-fiziološkom elementu svih patoloških procesa. Bio je preteča  fibrilarne, celularne i solidarne patologije, a bavio se i eksperimentalnom fiziologijom. 

     Nadalje, slavni talijanski anatom i patolog Giovanni Battista Morgagni imao je dva suradnika iz Hrvatske. Jedan je bio Bartol Patuna iz Rijeke, a drugi Jakov Mirković s otoka Visa. Mirković je kao liječnik u Trogiru pokrenuo za vrijeme francuske vladavine osnivanje prve medicinske škole u Hrvatskoj, ali iz političkih razloga, nažalost, samo s efemernim uspjehom. Slično je razočaranje doživio i Zagrepčanin Rudolf Lamprecht, koji je pokušao osnovati kiruršku školu u svom rodnom gradu. Njegova nastavna i znanstvena nastojanja izazvala su takav otpor tadašnjih vlasti da je napustio domovinu i otišao u Italiju. Ubrzo je u Padovi postigao položaj profesora porodiljstva, pa i čast dekana Medicinskog fakulteta. U isto vrijeme jedan drugi Zagrepčanin, Josip Zlatarović, predavao je opću patologiju i farmakologiju na Vojnoj kirurškoj akademiji u Beču. Zlatarović je bio oduševljen pristaša homeopatije i izveo je na samom sebi niz terapijskih pokusa s infinitezimalnim dozama lijekova. 

     Na Medicinskom fakultetu u Trnavi  od pet prvih profesora, dva su bila Hrvati, Adam Ignjat Prandt i Miho Šoretić. Prandt je predavao fiziologiju i farmakologiju, a Šoretić opću patologiju i internu medicinu. Osječanin Eduard Emanuel Klein je nakon specijalizacije iz eksperimentalne patologije u Beču otišao u London i tamo je kao profesor bitno utjecao na razvoj moderne histologije i bakteriologije. Drugi Slavonac, Vinkovčanin Karl Heitzmann, hrvatski Austrijanac iz Vinkovaca, živio je i radio u New Yorku, gdje je osnovao laboratorij za medicinsku mikroskopiju. Bio je veoma nadaren slikar, pa njegovi anatomski i patološki atlasi predstavljaju dragocjena umjetnička i znanstvena djela.

     Svega nekoliko godina prije Jurakova dolaska u Innsbruck, na tamošnjem je Medicinskom fakultetu Kraljevskog sveučilišta nastavu pohađao Milivoj Jambrišak te ondje uspješno položio ispite iz zoologije, mineralogije, botanike. Studij medicine završio je u Beču. Kao liječnik-dobrovoljac stupio je u srpsku vojsku za vrijeme Prvog balkanskog rata, a godine 1914. bio je mobiliziran u austrougarsku vojsku i zarobljen na bojišnici u Galiciji. Razdoblje obiju revolucija proveo je u Odesi i Petrogradu. U rujnu 1943. pridružio se partizanima i postao povjerenikom za narodno zdravlje u Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije. Umro je iste godine na planini Vlašić u srednjoj Bosni.

     Pored Jambrišaka u Innsbrucku su u Jurakovo vrijeme djelovala još trojica njegovih zemljaka. Dragutin Radoničić, podrijetlom Crnogorac, bio je asistent na Internoj klinici. Kasnije je u Zagrebu bio izabran za prodekana Medicinskog fakulteta, a bio je i rektor Zagrebačkog sveučilišta. Julije Budisavljević, rodom iz Požege, radio je kao asistent na kirurškoj klinici, kasnije je pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu osnovao Zavod za kirurgiju. Vodio je kolegije i objavio udžbenike Patologija i terapija kirurških bolesti s praktičnim vježbama, Operacijoni kurs na lješinama i Kurs o zavojima. Splićanin Albert Boteri specijalizirao je oftamologiju i radio neko vrijeme kao asistent na očnoj klinici u Innsbrucku, kasnije je u Zagrebu osnovao Kliniku za očne bolesti.

     Dakle, Ljudevit je u Innsbrucku imao puno hvalevrijednih uzora. Zato se kao mlad znanstvenik bavio istraživanjem luetičnih promjena na mozgovnim arterijama, mozgovnim opnama te aortama s ustanovljenjem bakterije spirochaeta pallida u rezovima. Međutim, taj njegov rad strogo stručne prirode, pomno i temeljito obrađivanje skupljenih slučajeva raznih skleroza mozga u vezi s mentalnom zaostalošću te odnošaja rasta mozga i lubanje, za koji su učinjene sve predradnje i skupljena sva literatura, ostao je nepubliciran poradi skorog zapošljavanja u Zagrebu.

    Naime, u lipnju 1913. godine prof. dr. Ljudevit Jurak primio je poziv od strane Profesorskog vijeća Pravnog fakulteta u Zagrebu za mjesto suplenta, odnosno znanstvenog asistenta sudske medicine. Poziv je nakon usmenog pregovaranja bio primoran odbiti zbog nesigurne egzistencije. Ali je srećom  iste godine imenovan  dekretom Kraljevske Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske zemaljske vlade kraljevskim županijskim liječnikom u VIII. činovničkom razredu s osobnim doplatkom. Povjerena mu je služba prosektora za sve javne zdravstvene zavode u Zagrebu i Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu, na koje mjesto je mogao nastupiti istom nakon tri mjeseca otkaznog roka dotadašnje službe u Innsbrucku.

Ravnatelj Prosekture zdravstvenih zavoda u Zagrebu

     Zagreb je prilikom Jurakova zapošljavanja u Prosekturi imao dvije opće civilne bolnice: Bolnicu milosrdne braće na Jelačićevu trgu i Javnu opću bolnicu Milosrdnih sestara u Vinogradskoj; dvije vojne bolnice: u Vlaškoj ulici i na Kuniščaku, te tri specijalizirane bolnice: Zemaljsko rodilište u Ilici, Zavod za umobolne u Stenjevcu i Kužnu bolnicu na Zelenom brijegu.

     Bio je to početak organiziranog rada humane patološke anatomije kao struke na području Hrvatske. Za rad Prosekture bila je adaptirana mrtvačnica Bolnice Milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti. Ravnatelj prof. dr. Ljudevit Jurak sa svojim je suradnicima obavljao obdukcije i radio histološke analize ne samo za Bolnicu Milosrdnih sestara, nego i za Bolnicu Milosrdne braće na Jelačić placu, Kužnu bolnicu na Zelenom brijegu, Umobolnicu u Stenjevcu, Bolnicu za njegu invalida na Šalati, Bolnicu Crvenog križa, vojne bolnice u Vlaškoj i na Kuniščaku, Zemaljsko rodilište u Ilici, za potrebe mrtvačnice na Mirogoju, a u vrijeme Prvog svjetskog rata još i za Garnizonsku bolnicu, Domobransku bolnicu, Domobransku kasarnu, rezervne vojne bolnice u Zagrebu i Ogulinu, te za Dom rekonvalescenata u Črnomercu.

     Na mjestu ravnatelja Prosekture nastavio je svoj dotadašnji stručni rad kao patološki anatom, samo sada u daleko većem opsegu s obzirom na ogroman i raznovrstan materijal, što je rezultiralo objavljivanjem većeg broja znanstvenih radova, mahom tiskanih u Liječničkom vjesniku.

     Radom u Prosekturi uspio je oko sebe okupiti entuzijaste, stručnjake, pa su se tako uz njega javljali i drugi obducenti kao što su primjerice Slavko Palmović, kasnije specijalist za zarazne bolesti; Ivo Ivančić, kasnije profesor farmakologije i predstojnik Zavoda za farmakologiju u Zagrebu;  Karlo Weissmann, kasnije internist u Osijeku; Marcel Kornfeld, kasnije docent na Zavodu za opću patologiju i patološku anatomiju; te Pavao Ćepulić i Viktor Boić, kasnije internisti u Zagrebu. 

      Službeno je prof. dr. Ljudevit Jurak počeo raditi u Prosekturi 1. ožujka 1914., a samo dva tjedna kasnije bio je  imenovan za stalnog sudbenog vještaka pri Kraljevskom sudbenom stolu u Zagrebu. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata morao je kao jedini patolog preuzeti i prosektorski rad u novo uspostavljenim rezervnim bolnicama, od kojih je najveća bila Bolnica Crvenog križa, smještena u prostoru Obrtne škole. Iako opterećen intenzivnim rutinskim radom, prof. dr. Jurak tih je ratnih godina uspio u Liječničkom vjesniku objaviti niz prikaza bolesnika, napose iz područja patologije srca i krvožilnog sustava, neuropatologije, patologije jetre i žučnih putova.

     S osmoricom liječnika osnovao je tih dana Liječnički kuglački klub. Među osnivačima su bili dragi kolege kojih se rado sjećao i kasnije: Ivan Baboselac, ravnatelj i primarijus kirurškog odjela u Zemunu, Janko Božić, šef gradskog ambulatorija za kožne i venerične bolesti, Julije Domac, gradski kotarski liječnik, Ljudevit Kobali, primarijus dječjeg odjela Bolnice Milosrdnih sestara, Josip Marošević, gradski kotarski liječnik, Josip Medved, gradski kotarski liječnik, Ivo Rastovčan, odvjetnik, i Artur Sok, sekundarijus bolnice Milosrdnih sestara. Klub je bio organiziran do te mjere da je izdavao svoje glasilo Kugljački viesnik te redovno održavao sjednice. U vjesniku su članovi kluba objavljivali brojne priloge iz njemačkih časopisa, pošto je Njemačka već duže vrijeme imala kuglački savez, a objavljivali su i humoristične priloge i crteže svojih članova na kojima je Ljudevit često bio humorna meta, što je najzornije prikazano na crtežu ispod kojeg piše: „Jurak et consortes poslije kuglanja“. 

     Zagreb je pred rat i tijekom rata imao dosta dobro razvijenu zdravstvenu službu. U gradskom poglavarstvu djelovali su gradski liječnik, pet kotarskih liječnika, gradski nadveterinar, dva kotarska veterinara, četiri kotarske primalje i tri gradska zdravstvena poslužitelja. Uoči samog rata grad je živio uobičajenom građanskom rutinom. Raskošno su slavljeni prigodni događaji, primjerice kraljev rođendan i imendan, ili posjet članova kraljevske obitelji, događaji koji su uvijek privlačili velik broj građana i bili prilika za mnoga društvena događanja. Kazališta, koncerti i kinematografi posjećivani su, a kavane i gostionice bile su pune. Način odijevanja gospođa i gospođica ni po čemu nije odavao ratno stanje praćeno skupoćom i nestašicom. Krojačke radnje i trgovine odijelima izvrsno su poslovale. Gospođe su tjerale dotad neviđen luksuz. Jedino su privremene redarstvene mjere upozoravale na ratne opasnosti; mjere koje su se odnosile na zatvaranje kućnih vrata, gostionica, krčmi, kavana, trgovina te zabranu okupljanja ljudi na ulicama. 

Spomen ploča na kući Kallina u Gundulićevoj ulici u Zagrebu u kojoj je živio Ljudevit Jurak

     Tek su prvi ranjenici pristigli u grad s raznih bojišnica dali građanima jasno do znanja da se Europa zaista nalazi u ratu. Prof. dr. Jurak je pored svih organizacijskih obveza glede zbrinjavanja ranjenika aktivno sudjelovao na liječničkim sastancima. Pored topovskih granata, novih vrsta topova i strojnica u Prvom svjetskom ratu prvi put su upotrijebljeni bojni otrovi, tenkovi  i avioni. Budući da pješaštvo i borba prsa o prsa nisu imali šanse, jer bi izravni susret s novim oružjem značio  trenutnu smrt, u tom je ratu primijenjena rovovska borba. Na svim bojišnicama kopali su se dugački uski rovovi, pogodni za skrivanje pred neprijateljem i lakše prilaženje neprijatelju. No ti su rovovi povlačili za sobom i brojne nedostatke. Kako je neprijateljska vatra bila neprekidna, vojska je dosta dugo bila prisiljena ostajati u rovovima što je rezultiralo nestašicom hrane, vode te izbijanjem epidemija raznih bolesti zbog loših higijenskih uvjeta. Vojnici su svakodnevno bili okruženi beživotnim tijelima svojih kolega, smrad je bio nesnosan, a bolničarke nisu bile navikle na liječenje rana od topovskih zrna te su pogođeni vojnici najčešće umirali, i to od takozvane plinske gangrene koja se mogla izliječiti jedino amputacijom zaraženog uda. Od bojnih otrova prvi je upotrijebljen klorni plin. Klor uzrokuje jaku iritaciju očiju, izaziva teškoće u disanju, a u većim dozama oštećuje i plućno tkivo. Nakon njega na bojištu se pojavio novi ubojit plin iperit, nazvan prema flamanskom gradu Ypresu, stalnoj meti napada zato što se smatrao glavnom preprekom na njemačkom putu do La Manchea. Taj plin, poznatiji kao plikavac, nije bio otrovan kao klorni plin, ali je uzrokovao plikove na koži, a pri udisanju i plikove na plućima i u probavnom traktu.  Izazivao je bol i slabljenje organizma, a u većim je dozama mogao izazvati i smrt.

     Uslijed svakodnevnih ratnih grozota počeo se društveni život u gradu s velikim zaprepaštenjem svoditi na dobrotvorne manifestacije za vojnike, ranjenike, obitelji mobiliziranih vojnika, udovice, ratnu siročad i sl. Gotovo svakodnevne dobrotvorne priredbe s istovjetnim programom građane su iscrpljivale i duhovno i materijalno. Istini za volju, pod sadržaj dobrotvornih priredbi uvuklo se dosta onih koji su skupljali novac u tobože dobrotvorne svrhe, a završavao je u njihovim džepovima. U gradu se s vremenom iz temelja promijenio dnevni i noćni život. Kavane po danu više nisu bile pune, nestalo je umirovljenika i bučnih rasprava, konobari nisu više dijelili peciva. Noću su iz vlažnih podzemnih stanova izlazili ljudi i žene, bosonoga i odrpana djeca. Na Jelačićevom trgu stvorila bi se povorka koja je bivala sve dulja i dulja. Znalo je čekati na stotine ljudi po nekoliko sati da dobiju kilogram krumpira.

     Uz veliko siromaštvo zavladala je i opća nesigurnost, čemu je doprinosio velik broj mobiliziranih gradskih redara, kojih je zbog mobilizacije u gradu bilo pedeset posto manje, dok je istodobno na gradskim ulicama bilo sve više lopova. Najveći su problem bile dnevne i noćne krađe. Kao posebno problematične ulice noću navodile su se Vlaška, Petrinjska, Palmotićeva i Ilica te Glavni kolodvor gdje je osim uobičajenih prosjaka bilo mnogo besposlenih vojnika koji
su maltretirali i okradali građane. Kralo se posvuda, pa tako i u Prvostolnoj crkvi, zbog čega je odlučeno da se vrata na njoj zatvaraju u deset sati ujutro, jer su redovito nestajali oltarnici, zastori i svijeće. 

     Zagrebačke su ulice bile prepune prosjaka koji su s vremenom kod građana počeli izazivati bijes umjesto žaljenja, čemu su nesumnjivo doprinosili lažni prosjaci. U Gundulićevoj ulici bilo ih je toliko da su tu ulicu nazivali prosjačkom, a svaki je prosjak imao svoj stalni „štand“. Petkom je gradskim siromasima bilo dozvoljeno prosjačenje od kuće do kuće, a subotom se milostinja dijelila u Nadbiskupskom dvoru. Dnevni radnici petkom bi umjesto rada na polju ili u gradu odlazili prosjačiti, jer im je utržak prosjačenjem bio dvostruko i trostruko viši od dnevnice.  Petak i subota postali su izvrsni dani za prosjake, ulice su ih bile pune, kako onih nesposobnih, tako i onih sposobnih za rad. Među prosjacima bilo je muškaraca i žena - ratnih invalida, lažnih invalida, bolesnih i za rad nesposobnih ljudi, a napose zdravih i za rad sposobnih ljudi. Brojna je sirotinja živjela od milostinje građana i dobrotvornih društava, dobivajući hranu, novčanu pomoć, odjeću i obuću, a u isto se vrijeme radilo o radno sposobnim i zdravim osobama koje su mogle zarađivati. Među prosjake se uvuklo i mnogo lopova koji su stvarali probleme redarstvu. Dio prosjaka oblačio se u vojničku odjeću i tražio milostinju po ulicama. Poseban problem predstavljala su zapuštena djeca, djeca bez roditeljskog ili učiteljskog nadzora i ratna siročad. Dane su provodili proseći po ulicama, krčmama, noćnim kavanama ili obilazeći kinematografe. Najviše djece u skitnji bilo je kod škola na gradskoj periferiji: na području Borongaja, Trnja, Horvata, Pantovčaka, Lašćine, Maksimirske ceste, Petrove ulice, ulice Jordanovac, Kožarske ulice, te Savske i Selske ceste. Kao posebno problematična navodila su se područja na zapadu oko vojarni pri Sv. Duhu i u istočnom dijelu Vlaške ulice do Maksimira. Među malim prosjacima bilo je nezakonite djece, djece koja su mobilizacijom očeva i zapošljavanjem majki izgubila roditeljski nadzor ili su ostala ratna siročad, školske djece koja zbog nestašice ogrjeva nisu polazila školu ili su namjerno izostajala iz škole, te male djece koja još nisu pošla u školu.

     Mnoge su žene zbog mobilizacije bile prisiljene zamijeniti muževe na njihovim radnim mjestima. Žene poginulih konduktera i poštara, kao i druge žene i djevojke, pozivale su se na radna mjesta kondukterki u Zagrebačkom električnom tramvaju ili poštarica u Ravnateljstvu pošte. Nuđeni su im poslovi čistačica gradskih ulica, pozivane su na uređenje perivoja i nasada ili na izobrazbu za željezničke ložačice. Istovarivale su robu iz vagona na stanici državnih željeznica, a na poziv Gradskog poglavarstva i uprave Zagrebačkog električnog tramvaja čistile su snijeg s tračnica. Zapošljavane su u vojnim bolnicama i kao pisarničko osoblje u javnim uredima i domobranstvu. Pučka radiona gospojinskog i središnjeg Zemaljskog odbora pokrenula je pak akciju zapošljavanja vojničkih žena, udovica i sirota čija su se djeca do sedme godine čuvala u skloništu Katoličkog društva na Pejačevićevom trgu, a školarci su pod nadzorom učiteljica polazili obuku i ostajali u prostorijama Pučke radione na Goljaku. Cilj te akcije bio je sklanjanje djece s ulice i zapošljavanje žena mobiliziranih vojnika koje nisu imale drugih obaveza. Nije zanemariva ni pojava moralnog propadanja žena i majki u gradu. Tako se upozoravalo na sve veći broj žena čiji su muževi bili mobilizirani, a koje su pijane hodale gradom i nisu brinule za svoju djecu.

     Prof. dr. Ljudevit Jurak za obdukcijskim je stolom tragao za uzrocima umiranja, surađivao u stručnim glasilima, držao brojna predavanja iz područja patološke anatomije i sudske medicine, o čemu svjedoči veći broj radova objavljenih u Liječničkom vjesniku. Osim toga, aktivno je surađivao u rješavanju staleških pitanja u obrani interesa liječnika kao sudskih vještaka, a bio je aktivan i u radu časnog suda Zbora liječnika. Kao član Kraljevskog zemaljskog zdravstvenog vijeća surađivao je naročito u stručnim raspravama iz područja patološke anatomije i sudske medicine, a donekle i u predradnjama za osnivanje i otvaranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Naime, Hrvatski sabor donio je u siječnju 1917. odluku o osnivanju fakulteta te predložio Dvorskoj kancelariji u Beču trojicu profesora - dr. Theodora Wickerhausera, dr. Miroslava Čačkovića i dr. Dragutina Mašeka - sa zadaćom da urede fakultet, postave dekana i brinu se za popunjavanje katedara. Prvi je do rata bio predstojnik Javne opće bolnice Milosrdnih sestara, drugi je vršio dužnost primarijusa i kasnije šefa odjela kirurgije u toj bolnici, a treći je bio kotarski i županijski liječnik, vitez Bosanskodolski. Sva trojica obećavala su prof. dr. Ljudevitu Juraku mjesto na katedri za patološku anatomiju i sudsku medicinu. Očekivao je da će ga pozvati na prvu sjednicu nastavnika u prosincu te godine, ali je poziv izostao. Bilo mu je ispod časti pitati zašto je izostavljen. Božićne blagdane proživio je u očekivanju isprike i poziva da održi nastupno predavanje za izbor u zvanje predavača. Ali ništa od toga, ili točnije rečeno, puno gore od očekivanog. Tri tjedna kasnije neugodno ga je iznenadila vijest u novinama da će prvo predavanje u auli Sveučilišta pod naslovom „O smjeru nastavnog i znanstvenog rada u anatomiji“ održati njegov malo mlađi kolega dr. Drago Perović. Tim predavanjem započeo je s radom Medicinski fakultet na kojem nije bilo mjesta za prof. dr. Juraka. A zašto ga nije bilo? Odgovor nije morao tražiti od drugih. Uskoro mu je postalo kristalno jasno zašto dr. Perović. Ta on je za vrijeme studija radio kao demonstrator, odnosno asistent na Anatomskom institutu u Beču kod profesora dr. Ferdinanda Hochstettera, bio je za razliku od prof. dr. Juraka bečki student, promovirao je "sub auspiciis Imperatoris", što znači uz prisustvo Cara, koji mu je na promociji poklonio carski prsten. Upravo je taj carski prsten odigrao presudnu ulogu u tome da bosanskohercegovački anatom održi svoje nastupno predavanje.

     Profesoru dr. Ljudevitu Juraku ostala je Prosektura, ranjenici koji su u sve većem broju pristizali u grad sa svih bojišnica. Uz liječenje ranjenika sudjelovao je u brojnim raspravama o epidemijama zaraznih bolesti, najviše o španjolskog groznici, te objavio dvadesetak priloga u Liječničkom vjesniku vezanih uz specifična oboljenja. 

     Potkraj listopada 1918. godine Hrvatski sabor donio je odluku o prekidu svih državnopravnih veza s Austrijom i Ugarskom te pristupanju Hrvatske novo uspostavljenoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Mjesec dana kasnije isti je Sabor žurno donio odluku o ujedinjenju Hrvatske s Kraljevinom Srbijom. Prof. dr. Jurak prisustvovao je mimohodu srpske vojske i francuskih četa na Trgu bana Josipa Jelačića. Akt o ujedinjenju potpisan je 1. prosinca, a već 5. prosinca organizirane su demonstracije protiv ujedinjenja. Hrvatski vojnici, povratnici s bojišta izišli su iz vojarni i zajedno s građanima krenuli na Jelačićev trg gdje su ih dočekale pristaše Narodnog vijeća – vladine snage i dragovoljci koji su na njih pucali s okolnih zgrada. Tom prilikom ubijeno je trinaest, a ranjeno sedamnaest demonstranata koji su u narodu ostali zapamćeni kao “prosinačke žrtve”.

    Nova država nosila je isprva naziv Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Predsjednik vlade bio je srpski radikal Stojan Protić, potpredsjednik slovenski teolog Anton Korošec, ministar unutarnjih poslova Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribičević, a ministar vanjskih poslova Ante Trumbić, hrvatski političar, jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora osnovanog u Parizu potkraj svibnja 1915. 

    Ujesen 1920. predstojnik Prosekture prof. dr. Ljudevit Jurak primio je poziv profesorskog vijeća Kraljevske veterinarske visoke škole u Zagrebu da preuzme mjesto nastavnika za predmet opće patologije i patološke anatomije. Poziv je prihvatio uz preduvjet da mu se  prije preuzimanja tog mjesta omogući na stranim visokim školama i fakultetima studij metoda istraživanja u patološkoj anatomiji domaćih životinja, a naročito studij patoloških procesa kod zaraznih bolesti domaćih životinja. To mu je bilo omogućeno i on je četiri mjeseca boravio u Zavodu za patološku anatomiju Veterinarske visoke škole u Beču, kod prof. dr. Rudolfa Hartla, a dijelom u Zavodu za patološku anatomiju Veterinarske visoke škole u Drezdenu, kod prof. dr. Ernsta Joesta, studirajući na svježim i naročito bogatim materijalima i zbirkama. 

    Kraljevskim ukazom imenovan je za javnog redovitog profesora opće patologije i patološke anatomije. Uz redovna predavanja pet godina predavao je još i sudsko veterinarstvo te je tako postao začetnikom veterinarsko-medicinske patologije. U Zboru liječnika bio je član časnog suda, u Liječničkoj komori član disciplinskog suda, a iz ljubavi prema rodnom kraju bio je član Društva hrvatskih Zagoraca. U dva navrata obnašao je dužnost dekana Veterinarskog fakulteta te je bio član hrvatske sekcije Jugoslavenskog veterinarskog udruženja. 

Ljudevit Jurak - Sjednička dvorana Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, autor poprsja je Vanja Radauš

Predstojnik katedre za patologiju i patološku anatomiju 

     Prof. dr. Ljudevit Jurak bio je prvi nastavnik i predstojnik katedre za opću i specijalnu anatomiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Inicijativa za osnivanje fakulteta pokrenuta je sredinom 19. stoljeća. U akademskim krugovima tada su prevladavale tendencije da se veterinarstvo poveže s medicinskom nastavom. Takve tendencije trajale su sve do stupanja na snagu zakona o uređenju veterinarstva u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji kojim se veterinarska služba osamostaljuje i odvaja od liječničke. Na temelju tog zakona utemeljena je Zemaljska veterinarska zaklada Kraljevine Hrvatske i Slavonije sa svrhom da se, kad to prilike dopuste, uz njenu pomoć osnuje u Zagrebu Veterinarska visoka škola. 

     Banskom naredbom bila je 1906. utemeljena Zaklada za uređenje veterinarskih dohodaka. Ta je zaklada dvanaest godina kasnije spojena sa Zemaljskom veterinarskom zakladom. U to vrijeme puno se pisalo o potrebi osnutka samostalne veterinarske visoke škole ili fakulteta, međutim do realizacije te potrebe nije došlo. Zapreke su nestale tek nakon propasti Austro-Ugarske monarhije, kad vlade u Beču i Budimpešti nisu više odlučivale o tome. Tek je tada bilo moguće da Eugen Podaubsky podnese na sjednici Odbora Hrvatsko-slavonskog veterinarskog društva u Zagrebu prijedlog i obrazloži zahtjev za osnutak Veterinarske visoke škole. Taj je prijedlog bio prihvaćen i podnesen Vladi Narodnog vijeća. Osobitim zalaganjem tadašnjeg povjerenika za prosvjetu i vjere dr. Milana Rojca prijedlog je konačno proveden u djelo. Povjereništvo za prosvjetu i vjere izdalo je 26. rujna 1919. naredbu kojom se otvara prvi semestar na Veterinarskoj visokoj školi u Zagrebu. Uprava visoke škole povjerena je dekanu Filozofskog fakulteta dr. Stanku Hondlu, koji se bavio teorijskom fizikom i filozofijom znanosti. Ta je uprava trajala do kraja prve školske godine, kad su imenovani prvi nastavnici. Veterinarskoj visokoj školi dodijeljena je zgrada Zemaljske potkivačke škole kao i dvorišne prostorije za smještaj klinika, no ubrzo su se pojavile prostorne poteškoće, pa je odmah u dvorištu škole započeta izgradnja anatomskog zavoda. Na obližnjoj zemljišnoj parceli bili su izgrađeni i za rad osposobljeni Zavod za histologiju i embriologiju, Zavod za fiziologiju te Zavod za zarazne bolesti i mikrobiologiju. Tako su u dosta kratkom vremenskom razdoblju stvoreni svi uvjeti za prijelaz Visoke škole u Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. No, taj je prijelaz bio prolongiran zbog formiranja zajedničkog Medicinsko-veterinarskog fakulteta koji se ubrzo pokazao nepogodnim, pa je nakon niza rasprava konačno potkraj 1924. Veterinarska visoka škola podignuta na rang Veterinarskog fakulteta.

     U veljači 1930. bila je svečano obilježena deseta godišnjica kluba studenata veterinarske medicine te opstanka Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Na okupu je bio čitav profesorski zbor veterinarskog fakulteta na čelu s prof. dr. Ljudevitom Jurakom kao dekanom, te svi studenti veterinarske medicine. U dvorani Pučkog sveučilišta održana je svečana akademija na kojoj je dekan svima čestitao visok jubilej i govorio o medicinskoj znanosti. Medicina je kao znanost u principu i po svojim znanstvenim metodama istraživanja jedna, a prema objektima koji su povjereni njezinoj brizi dijeli se na humanu i veterinarsku. Poslije pozdravnog govora dekan, prof. dr. Jurak,  skinuo je plavi svileni zastor sa spomen-ploče. Klub studenata veterinarske medicine priredio je prigodom svečane proslave u svim prostorijama Hrvatskog glazbenog zavoda elitni ples. U ime sveučilišta bio je prisutan rektor prof. dr. Josip Belobrk, redoviti profesor pravnih znanosti, Visoku ekonomsku komercijalnu školu zastupao je prof. dr. Ivan Reiter, a od veterinarskog fakulteta bili su uz dekana prof. dr. Ljudevita Juraka prisutni profesori dr. Eugen Podaubsky, dr. Lovro Bosnić, dr. Stjepan Plasaj i dr. Jaroslav Sakar koji je kao predsjednik zastupao Jugoslavensko veterinarsko udruženje - sekciju Zagreb, te docenti  dr. Ivo Babić i dr. Rudolf Ganslmayer. U ime kluba studenata okupljene je pozdravio počasni predsjednik Silvije Hruš te zamolio dekana prof. dr. Juraka da preuzme dužnost kućedomaćina čemu se ovaj najpripravnije odazvao. Glazba je svirala tradicionalnu Gaudeamus igitur. Pokrovitelj svečanosti prof. dr. Milan Rojc blagoizvolio je preuzeti pokroviteljstvo nad prvim plesom studenata veterinarske medicine, istaknuvši velike zasluge Kluba studenata za zagrebačko sveučilište, a napose za Veterinasrki fakultet. Nakon svečanih govora zasvirala je glazba - Polonaise Frédérika Chopina.

     Otvaranje novih zavoda na fakultetu povuklo je za sobom spor oko Zemaljske veterinarske zaklade.  Naime, ta je zaklada rješenjem Ministarstva poljoprivrede i voda 1925. prenesena iz Zagreba u Beograd. Zbog materijalnih poteškoća koje su uslijedile, bilo je onemogućeno rješavanje vitalnih pitanja na fakultetu. U više navrata tražen je povrat imovine Veterinarske zaklade, ali tek nakon što je prof. dr. Lovro Bosnić tiskao brošuru o toj problematici, Zaklada je vraćena, no znatno umanjena, jer je u međuvremenu njezina imovina trošena nenamjenski. Preostala sredstva korištena su za podizanje i razvoj fakulteta, a iz prihoda Zaklade izdavan je fakultetski znanstveni časopis Veterinarski arhiv, osnovan 1931. na inicijativu prof. Frana Ivana Zavrnika, koji je izabran za prvog urednika. Prof. dr. Ljudevit Jurak je uz docenta dr. Slavka Ježića bio član redakcije. Na mjesečnim skupštinama Zbora liječnika često je govorio o svojim istraživanjima, a najveći odjek imao jer njegov referat pod naslovom „Intravenozna injekcija kinina kao predmet sudbenog postupka“, održan na mjesečnoj skupštini Zbora liječnika 24. veljače 1928.

     Uz znanstveni rad, zanimljiva predavanja i rasprave prof. dr. Ljudevit Jurak nije mogao previdjeti i neke politički zakulisne igre u vezi s preseljenjem Veterinarskog fakulteta iz Zagreba u Beograd. Ti su ga događaji koštali mnogo živaca i razočaranja vezanih uz ponašanje nekih kolega i suradnika. Nerado se sjećao odlaska u Ljubljanu na zbor Jugoslavenskog veterinarskog društva. Iz Zagreba su zajedno i složno otputovali prof. dr. Eugen Podaubsky, prof. dr. Petar M. Gjurić, prof. dr. Ivan Zavrnik i on, a vratili se doduše zajedno, ali podijeljeni u dvije frakcije, zato što se kolega Zavrnik, Slovenac po rođenju, udružio s dr. Andrijom Vrvićem, predsjednikom jugoslavenskog udruženja, poduprijevši njegove aktivnosti u svrhu preseljenja Veterinarskog fakulteta iz Zagreba u Beograd. Prof. dr. Jurak tom je prilikom vrlo oštro osudio Zavrnikov postupak i time samo pojačao njegov izdajnički naum. Kolega Zavrnik je sa svojom pro-beogradskom frakcijom nastavio uporno raditi protiv kolege Juraka, pa je tako na izvanrednoj sjednici Savjeta Veterinarskog fakulteta 1930. otvoreno izjavio da je prof. dr. Jurak kao dekan štetan za fakultet. Uspio je nagovoriti još trojicu svojih kolega te je dekanu prof. dr. Juraku na sjednici profesorskog savjeta izglasano nepovjerenje. Podijeljenost među profesorima i politička zanovijetanja uzimala su svakome od njih mnogo energije koju su u normalnim uvjetima mogli i trebali uložiti u odgojni i znanstveni rad. Potrajalo je to sve do 1936. godine, kad je Ministarstvo prosvjete donijelo uredbu o osnivanju zasebnog veterinarskog fakulteta u Beogradu. 

     Tom je uredbom pro-zagrebačka struja na fakultetu dobila svoju zadovoljštinu, a Gradsko poglavarstvo ustupilo je pet hektara zemljišta u Heinzelovoj ulici, nasuprot gradske klaonice i sajmišta,  gdje je podignuta glavna ili dekanatska zgrada u koju je useljen veći broj zavoda. Bili su već pripremljeni svi nacrti za daljnju izgradnju zavoda i klinika, ali je zbog početka Drugog svjetskog rata sve bilo obustavljeno. 

     Dr. Jurak je u svojstvu redovnog profesora Veterinarskog fakulteta predavao sve do kraja života cjelokupnu nastavu iz opće i specijalne patološke anatomije i histologije. Uz pomoć svojih suradnika unapređivao je nastavu, obavljao stručne poslove i znanstvena istraživanja vezana za potrebe Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, ali i sve poslove za potrebe operative veterinarske službe u Jugoslaviji, budući da je ukazom Kralja bio imenovan za člana Sanitetskog savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a rješenjem Ministra narodnog zdravlja iz Beograda postao je članom disciplinskog suda Liječničke komore za Hrvatsku i Sloveniju. Savjesnim radom nastojao je što više obogatiti muzejsku zbirku Zavoda za patološku anatomiju, tako da je ta zbirka postala jednom od najbolje opskrbljenih u Europi.

     Ovdje valja napomenuti da je prof dr. Ljudevit Jurak zasluženo priznanje, iako s velikim zakašnjenjem, doživio i od Medicinskog fakulteta. Na prijedlog profesorskog vijeća tog fakulteta vršio je punih deset godina predavanja i ispite kao honorarni docent za predmet sudske medicine te postao članom ispitne komisije za treći strogi ispit. Bio je strog, ali je nastojao biti što pravedniji pedagog. Kao takav bio je dobro prihvaćen od velikog broja studenata. Svakom je studentu  nastojao nesebično pomagati, držeći se strogo znanstvenih postavki i principa, čvrsto uvjeren da su temeljitost u pristupu znanstvenom radu i dosljednost u tumačenju znanstvenih istina temeljne osobine svakog istinskog čovjeka i znanstvenika. 

     Zagreb je u vrijeme njegova započinjanja s radom na Veterinarskom fakultetu imao nešto više od sto tisuća stanovnika. Od zbivanja izvan Prosekture i fakultetskih zgrada na njega  je dubok utisak, po svemu sudeći, ostavilo otvaranje Zoološkog vrta grada Zagreba. Bio je na otvorenju, slušao svečani govor Mije Filipovića pl. Freudenberškog, pozdravio dr. Augusta Langhoffera, ravnatelja zoološkog muzeja i čestitao mu na donaciji triju lisica. Uz tri lisice u novootvorenom vrtu bile su još i dvije sove, a ulaznica je iznosila jedan dinar. Godinu dana kasnije počela je s radom radio-postaja Zagreb, proradila je prva telefonska centrala. 

     Godine 1929. Zagreb je postao središte novoosnovane Savske banovine koja je obuhvaćala najveći dio zapadne, sjeverne i istočne Hrvatske. Izgrađeno je nekoliko željezničkih  nadvožnjaka, otvorena je gradska tržnica na Dolcu, a broj stanovnika se gotovo udvostručio. Na početku Ilice srušena je stara bolnica, u Križanićevoj je izgrađen kompleks škola, a na Sljemenu dovršen Tomislavov dom i otvoren planinski botanički vrt na ograđenoj padini odmah ispod doma. U njemu je zaslugom botaničara, profesora dr. Frana Kušana, bilo na stotine biljaka što ih je sa svojim pomoćnicima skupljao diljem Hrvatske. Negdje na polovici Drugog svjetskog rata botaničar Kušan požalio se patologu Juraku, prilikom njihova susreta na Sljemenu, da su prihodi za održavanje vrta presušili. Presušili unatoč činjenici da je Kušanov znanstveni rad bio itekako značajan i vrlo raznolik. S izuzetnom upornošću obišao je mnoge gotovo nepristupačne planine i krajeve Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Slovenije. Bio je poznat i cijenjen po svojim radovima o vegetaciji lišajeva. Njih dvojica upoznali su se u Turopolju, gdje je Kušan istraživao ugrožene biljke, drijemovac i vodoljub, a prof. dr. Jurak odlazio je u turopoljska sela u kojima se početkom kolovoza 1938.  iznenada, kao što to biva kod svake nesreće, pojavila nepoznata bolest u konja. Bolest ne bi bila toliko zapažena da se nije dogodio tzv. mraclinski slučaj, kad su u selu Mraclin, nedaleko od Velike Gorice, konji počeli obolijevati i ugibati u epidemijskim razmjerima. U rujnu i listopadu oboljelo je čak dvjesto od četiristo konja, a tridesetak ih je uginulo. Nastavnici, ali i studenti zadnje godine studija veterine, svakodnevno su odlazili u Mraclin i činili sve da se pruži pomoć bolesnim životinjama te utvrdi uzrok te pošasti. Pomoć se sastojala u liječenju lokalnih rana u konja koji su se pomahnitali izranjavali, osobito po glavi. Sve poduzete laboratorijske pretrage, bakteriološke, toksikološke, histološke, svi razudbeni nalazi i biološki pokusi na konjima, mačkama i kunićima nisu omogućili postavljanje etiološke dijagnoze. Nemir, mahnitanje, nekoordinirano kretanje i neprirodno držanje tijela ukazivali su na tešku neurološku bolest. Tu su bolest u stručnom timu, na čelu kojeg je uz prof. dr. Ljudevita Juraka bio i njegov kolega prof. dr. Jaroslav Sakar, nazvali „mraclinska bolest konja“ i ona je kao takva ušla u Hrvatsku enciklopediju koju je nakon stvaranja Banovine Hrvatske pokrenuo književnik i publicist Mate Ujević.

     Matu Ujevića upoznao je prof. dr. Jurak sredinom svibnja 1939. u prostorijama Društva hrvatskih Zagoraca na promociji filozofskog spjeva De rerum natura rimskog pjesnika i filozofa Tita Lukrecija Kara. To je djelo na hrvatski preveo Jurakov zemljak Marko Tepeš, klasični filolog, koji je pučku školu pohađao na Taborskom, u općini Hum na Sutli, a gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu, gdje je godinama bio gimnazijski profesor, sve do 1940., kad je premješten u Karlovac za privremenog ravnatelja muške Državne realne gimnazije. Tepeš je i sam pisao povijesne crtice o napuštenim dvorcima i kurijama Hrvatskog zagorja, a svoja književna ostvarenja potpisivao je pseudonimom Tugomir M. Tepešić. Bio je individualist, pomalo sjetnih očiju iz kojih je isijavala subjektivna smionost. Volio je kartati, osobito bavarski tarok. Za vrijeme kartanja znao bi svojim suigračima postavljati polemička pitanja o smislu života, pa i o svrsi znanosti. Nije pristajao ni na kakve okove religijskog ili ideološkog mišljenja.

     Prvi svezak Hrvatske enciklopedije, s usporednim nazivom Encyclopaedia Croatica na latinskom jeziku, objavljen je 10. veljače 1941., nešto manje od dva mjeseca prije napada na Jugoslaviju. Izdavanje je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastavio Hrvatski izdavački bibliografski zavod. Drugi svezak objavljen je koncem 1941. godine, treći tijekom 1942., a četvrti polovicom 1943. Četvrtom svesku nije bio otisnut nadnevak tiskanja, jer se željelo spasiti dotadašnji rad na tom svesku koji je pisan po uzusima Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića, izdanog za vrijeme Banovine Hrvatske, a zabranjenog pred kraj 1942. Urednik za veterinarsku struku bio je Jurakov kolega  prof. dr. Lovro Bosnić, jedna od najutjecajnijih osoba Veterinarskog fakulteta, izvrstan pedagog i organizator. Njih dvojica nisu bili samo dobri suradnici, već su bili istinski prijatelji i suborci u neumornom suprotstavljanju pro-beogradskim aktivistima koji su 1941. sebe posipavali pepelom. Obojica su prijateljski naslućivali da svijet najvjerojatnije neće otići dovraga zbog esesovaca ili njima sličnog ološa, nego zbog intelektualaca koji se na koljenima dodvoravaju politici.

     U prosincu 1941. godine prof. dr. Ljudevit Jurak pismenim je putem dostavio primjedbu na prijedlog nacrta novog fakultetskog propisnika. Primjedba je, nažalost, bila  samo djelomično uvažena. No, to uvaženog profesora nije obeshrabrilo. Nastavio je s prenošenjem znanja i iskustava na mlade generacije, nesebično im pomažući u radu, držeći se strogo znanstvenih postavki i principa, inzistirajući na temeljitosti u pristupu znanstvenom radu i dosljednosti u tumačenju znanstvenih istina.

Ljudevit Jurak (Zalug, Hum na Sutli, 6. listopada 1881. – Zagreb, 9. lipnja 1945.), bio je hrvatski patolog i sudski medicinar. Začetnikom je humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj.

napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

foto: Petar Kolovrat, i arhivski foto materijali slobodni za objavu