Neistomišljeništvo je postalo opasan trend koji tjera ljude da guše sami sebe i svoju autentičnost - piše Elia Pekica Pagon

zanima me prosperitet ovog društva. Zanimaju me ljudi koji traže rješenja za bolji, pravedniji i sigurniji svijet, zanimaju me kreativni ljudi koji nešto stvaraju, koji se bore za nove vrijednosti i oko sebe šire optimizam i nadu, a ne ljudi koji štuju bezvrijednosti i koji nemaju drugog posla nego da truju svoj okoliš svojim naklapanjima i svojim nihilizmom, kradući drugim ljudima vrijeme

S jedne strane mudraci novog doba savjetuju nam da svakako ostanemo autentični i svoji, unatoč forsiranju jednoobraznosti koja tobože nudi ljudima nekakvu lažnu sigurnost opstanka, a kad smo svoji i kad otvoreno iznosimo svoje stavove, gle čuda, to odjednom postaje opasno, jer neistomišljenici su nemilosrdni, spremni su i ubiti nekoga, ako netko ne misli kao oni. Sve je to pomno isplanirano kako bi običan čovjek u konačnici, vidno preplašen vidjevši što se događa s ljudima koji misle naglas, prestao misliti kada shvati da je misao kao takva postala opasna i da mu je najpametnije ne misliti ništa ako želi mirno živjeti.

I, što sad? Zar smo počeli cenzurirati jedni druge? Još ćemo cenzore ostaviti bez posla ako tako nastavimo. Što će onda ti (ne)ljudi jesti? Od čega će živjeti cenzori kada ljudi sami svojim besramnim ponašanjem svakodnevno svojim međusobnim sukobima jedni druge ušutkuju i cenzuriraju?

Ovdje uopće ne mislim na jedne ili druge neistomišljenike, odnosno ne mislim na desne ili lijeve neistomišljenike, jer i jedni i drugi su jednako opasni kada su ekstremni u svojim stavovima, odnosno u svojoj spremnosti da smaknu nekoga samo zato što ne vidi svijet njegovim ili njezinim očima. Tko si to uzima za pravo da mu se mora sviđati nečije mišljenje i da nekome može nametati svoje stavove? Nemamo li svi pravo na svoje mišljenje?

Nisu ovdje problem samo notorni cenzori koji se bore za nametnuti narativ, njima je to samo posao koji hladno i bez ikakve strasti i emocija izvršavaju za dobar novac. Još su veći problem takozvani dežurni neistomišljenici koji bi se do krvi borili s drugima koji ne misle kao oni i koji bi najradije živjeli u svijetu u kojemu svi misle isto što i oni.

To nema veze s tolerancijom. Kako ti ljudi uopće mogu tu riječ uzimati u usta i potom ušutkivati svakoga tko ne misli kao oni? Kakve veze takvi ljudi mogu imati s bilo kakvom tolerancijom? Nikakve, naravno. Oni toleriraju samo nekoga tko gleda na svijet kao i oni. To su ekstremisti. I uopće nije važna njihova vjeroispovijest ili možda ateizam i bezbožništvo, jer ekstremist je ekstremist, kojemu se god Bogu molio ili ne molio.

Ekstremist je bolestan čovjek kojemu treba liječenje i stručna pomoć. To je čovjek koji ne može podnijeti ljude različite od sebe čiji stavovi se kose s njegovima. Može takav čovjek imati ne znam kakve titule i biti visoko obrazovan, ali ako je ograničen u pogledu suživota s ljudima različitih pogleda na svijet, tada s tim čovjekom nešto nije u redu, jer nije usvojio osnovne norme civilizacijskog ponašanja.

Jednako su licemjerni i nevjernici koji govore o nekoj toleranciji, a onda se rugaju vjernicima i veliki vjernici koji promoviraju ljubav prema svim ljudima, jer ‘svi smo mi braća i sestre’ i onda javno pljuju po toj istoj braći i sestrama, svojim neistomišljenicima. Takvi veze s Bogom nemaju. I jedni i drugi boluju od iste bolesti, zaraženi su mržnjom prema drugima i drugačijima, mogli bismo reći da su po zanimanju ‘gorljivi neistomišljenici’ i to je jedino gorivo koje ih pokreće. Jedva čekaju pronaći nekoga koga će uzeti u obradu kao svog neistomišljenika.

Tipičan neistomišljenik u stalnoj je potrazi za svojim neistomišljenicima. Njega istomišljenici previše ne zanimaju, s njima ne puni svoj rezervoar. Neistomišljenici ga napaljuju i ispunjavaju posebnom radošću i strašću. To je čovjek koji vidi i čuje samo sebe i svoje mišljenje koje smatra neprikosnovenim i jedinim ispravnim. To je čovjek koji jedini zna prave povijesne činjenice bolje od bilo kojeg povjesničara. On je usamljen otok koji ne podnosi ni sebe ni druge ljude. Svakome će naći manu i neki razlog zbog kojeg će se udaljiti od drugog čovjeka.

Mizantrop. Ujutro mrzi sebe za što ima sto razloga, a poslije podne cijeli svijet za što ima još i više razloga. Čovjek je to koji je u sukobu sa sobom uvijek bez problema nađe sto razloga za sukobljavanje s drugima, jer to mu je u krvi. Takvi mizantropi idealan su proizvod globalnih moćnika i njihovih lokalnih slugu. Što više ima takvih ljudi koji ne vole ni sebe pa tako ni druge, to bolje za vladarice i vladare. Takvi njima najviše trebaju, a ne ljudi koji šire ljubav i promoviraju mir i slogu među ljudima. Moćnici ne podnose ljude koji žele graditi bolji i pravedniji svijet. Njima trebaju mizantropi, očajnici, osamljenici puni bijesa, igrači računalnih igara u hudicama, zombiji bez mozga, neistomišljenici, kontraši, svaštari i ništarije novog doba koji žive za podjele i koji se hrane sukobima. Njih ne zanimaju graditelji mostova, već graditelji ograda i zidova.

Neistomišljeništvo je postalo opasan trend koji u ovim i širim prostorima radi razdor među ljudima već desetljećima i čini se da se ljudi još uvijek toga nisu nasitili te još i žešće nastavljaju s glupim podjelama, od kojih nitko nikada nije profitirao. Od podjela profitiraju jedino moćnici koji vladaju svijetom i čiji je cilj dijeliti ljude na što više načina kako bi svima nama mogli što lakše upravljati i manipulirati.

Što neistomišljenici misle – da bi uniformirano istomišljeništvo moglo spasiti svijet od propasti? Kako su smiješni. Ti ljudi su stvarno priglupi. Nikada nećemo svi isto misliti ni o čemu. Svatko je čovjek za sebe, ali to ne znači da ne možemo pronaći način za naš ugodan suživot i miran i siguran život koji je u interesu svih nas. Trebali bismo gledati koji su nam zajednički interesi, a ne tražiti razloge kako bismo se sukobljavali jedni s drugima. Vrijeme svima leti i svakoga ga dana imamo sve manje.

Tim sukobima i podjelama ne bismo više smjeli pokloniti niti sekunde našeg dragocjenog vremena. Previše je vremena do sada potrošeno na te gluposti i trebamo odbiti biti slušatelji samozvanih uličnih političara koji promoviraju neke svoje stavove i svoje povijesne istine. To su psihijatrijski slučajevi koji nisu dijagnosticirani, a mi ne možemo biti njihovi psihijatri niti im možemo pomoći.

Ne zanimaju stoga me ničija povijesna i ideološka naklapanja. Ne mogu im prepisati lijek. Trebali bi krenuti svojim obiteljskim liječnicima kako bi se posavjetovali s njima u vidu daljnjeg liječenja. Čemu to služi? Koga to zanima? Ljudi koji se time bave su svi redom bolesnici i ovi i oni, i lijevi i desni, i gornji i donji. Koliko su nam samo vremena ukrali s tim svojim glupostima. Ne zanimaju me, jer nisam doktorica medicine, a jedini način na koji ih oduvijek vidim je kao nedijagnosticirane pacijente.

Zanima me prosperitet ovog društva. Zanimaju me ljudi koji traže rješenja za bolji, pravedniji i sigurniji svijet, zanimaju me kreativni ljudi koji nešto stvaraju, koji se bore za nove vrijednosti i oko sebe šire optimizam i nadu, a ne ljudi koji štuju bezvrijednosti i koji nemaju drugog posla nego da truju svoj okoliš svojim naklapanjima i svojim nihilizmom, kradući drugim ljudima vrijeme.

Globalisti su prokušanom metodom ‘divide et impera’ (podijeli pa vladaj, op. a.) došli na svoje. Ljudi su i previše otuđeni jedni od drugih. To je za naše vladare idealno. Sada će globalni vladari u miru početi nadzirati i privatnu komunikaciju među svima nama, moći će kada god požele uzimati naše OIB-e, šifre, lozinke, pinove za ulaske u naše račune, aplikacije za komunikaciju i ostalo. Činit će od nas majmune svih vrsta kako bi nastavili vladati svijetom, odnosno svima nama još i više nego danas. Svakim danom sve više.

Previše je na svijetu nenormalnih ljudi koji bi rado nametali svoje stavove drugim ljudima pa čak i ubijali ljude koji su po bilo čemu različiti od njih. Čudnog li svijeta. Sve o čemu se donedavno govorilo da je neprimjereno i politički nekorektno, danas je postalo novo (ne)normalno. Gleda se vrlo otvoreno sve – i nečija boja kože, i nečije mišljenje, i nečija nacionalnost, i nečija vjeroispovijest, bilo što što bi moglo biti razlogom sukoba među ljudima.

Raznolikost je, dakle, postala veliki problem globaliziranog svijeta. Lonac za taljenje je opasno uskuhao, a kakav će biti ishod kad taj lonac prekipi, pokazat će vrijeme. Ljudi se ponašaju kao da jedni druge ne podnose. Rijetki su ljudi željni istinske ljubavi i zajedništva. Svi samo iskaljuju svoj očaj na prvom čovjeku na kojega naiđu. Ljudi su ljudima mete i predmeti iživljavanja i izražavanja pasivno – agresivne mržnje i zlobe, umjesto da su jedni drugima prijatelji. Svijet je krenuo u lošem smjeru i umjesto da se zaustavi i da ljudi napokon progledaju i vide što se zapravo događa, svijet poput brzog vlaka nastavlja juriti u tom pogubnom smjeru za sve nas.

Ljudi često znaju pitati – a koje je rješenje problema suvremenog surovog svijeta? Zar nismo već više puta rekli koje je rješenje? Rješenje ovog problema započet će kada prvi susjed prvog susjeda pristojno pozdravi, jer je to red. Rješenje će početi kada se djeca u školi prestanu svađati oko gluposti i počnu jedni drugima biti prijatelji.

Rješenje će početi kada ljudi prestanu gledati u svoje mobitele i počnu primjećivati jedni druge, dakle – ljude oko sebe. Rješenje će početi kada mladi ljudi ponovno počnu poštivati starije ljude od sebe i prepuštati im sjedala u javnom prijevozu. Rješenje će početi kada na svijetu počne biti manje disfunkcionalnih obitelji u kojima djeca odrastaju u nemogućim uvjetima bez ikakvog nadzora socijalnih službi, a takvih je (ne)obitelji iliti (anti)obitelji danas i previše.

Rješenje će početi kada se prestanemo baviti poviješću i počnemo živjeti u sadašnjosti. Rješenje će početi kada se prestanemo bojati biti autentični, kada počnemo govoriti DA onda kada to želimo i kada počnemo govoriti NE onda kada se tako osjećamo. Svaki puta kada ne izgovorimo ono što nam unutarnji glas govori znači da u tom trenutku iz nekog razloga nismo autentični, nego da smo konformisti i da se bojimo ovog vrlog novog svijeta i njegove osude. Čega se mi to i koga se mi to bojimo?

Svatko od nas ima pravo biti svoj i misliti što god želi te živjeti život kakav god želi. Svaki put kada gušimo sebe i svoju autentičnost uime uniformiranosti i ukalupljivanja u nemisleću masu, radimo protiv sebe. Budimo svoji bez obzira na okolnosti koje od nas traže da budemo nešto drugo ili netko drugi. Ovaj nas svijet treba kao autentične i originalne pojedince, a ne kao šutljive i hipnotizirane konformiste, konvertite, kameleone i licemjere. Nije pravilo da moramo pričati samo s našim istomišljenicima kako bi nam bilo ugodno. Možemo ugodno pričati i s našim neistomišljenicima ako su umjereni, normalni ljudi puno razumijevanja koji su spremni čuti drugačije mišljenje, a ne ekstremisti željni sukoba.

Nečije mišljenje ne bi smjelo nikoga niti smetati niti ugrožavati, kao ni biti bitnije od činjenice da smo svi mi ljudi koji živimo na istom planetu i da je mir i ljubav naš zajednički interes. Ratovi nisu nešto što bi ikome trebao biti interes. Problem je samo u tome što su ratovi danas postali unosan posao od kojeg elite profitiraju, dok u istima kao kolateralne žrtve stradaju nedužni ljudi.

Upravo zbog toga elita ne želi skončati ratove, već produžuje njihovo trajanje u nedogled. To već postaje mučno za pratiti. Mogu oni sve te ratove prekinuti u trenu, ali teško im je prekinuti ratove dok na njima zarađuju. Ne. Pravi neprijatelj nije nam ni prvi susjed niti neki neistomišljenik, pravi neprijatelji svih nas su neljudi s vrha piramide koji s lakoćom upravljaju svima nama i sretni su što im se nitko ne suprotstavlja i što smo međusobno krajnje otuđeni i hipnotizirani trivijalnim temama koje nam nude plaćeni mediji, odnosno propagandisti globalizma. Dok neistomišljeništvo hara svijetom poput najveće prijetnje, globalisti trljaju ruke.

Da. Rješenje itekako postoji i nudimo ga ovdje i sada. Rješenje je ljubav prema životu kao takvom i drugim ljudima kao takvima. Ako smo svi braća i sestre, zašto se tako ne ponašamo? Rješenje će početi kada ljudi ponovno postanu ljudi i prestanu se ponašati kao bešćutni roboti. Rješenje će nastupiti kada svijetom zavlada ljubav i kada sa scene nestanu ljudi sukoba i tragači za neistomišljenicima. Jedino ljubavlju možemo iskorijeniti mržnju. Jedino zajedništvom možemo pobijediti podjele. Jedino probuđenom sviješću možemo vidjeti u što se ovaj svijet pretvorio dok smo desetljećima spavali.

Čovjek kao pusti otok nasred mora koji još k tome traga za neistomišljenicima nije rješenje problema. On je samo još jedan promotor mržnje. Nisu rješenje problema ni naša raznorazna i međusobno sukobljena mišljenja. Neka svatko misli što god hoće, ali jedni druge trebamo prije svega poštivati kao ljude. Ponavljam, rješenje problema nisu naša ista ili različita mišljenja, već naše ruke koje trebamo početi spajati i pružati ih jedni drugima kako bismo preživjeli, neovisno o tome što tko od nas misli. Neka nas tuđa mišljenja ne ugrožavaju. Poklonimo svakome čovjeku mir i ljubav i očekujmo isto zauzvrat. Budimo promotori ljubavi, zajedništva i sloge među ljudima kada god nam se za to pruži prigoda.

napisala: Elia Pekica Pagon za news portal Epoha

suvremeni news portal Epoha za kulturu komuniciranja pratite na njihovom web sjedištu https://epoha.com.hr/

te FB profilu https://www.facebook.com/epoha..

Elia Patricia Pekica Pagon (Zagreb, 16. rujna 1971.), hrvatska pjesnikinja, publicistica, marketinška stručnjakinja i umjetnička fotografkinja. Kći je hrvatskog međunarodno poznatog komunikologa Marka Pekice.

Elia Pekica Pagon, Mag. educ. philol. angl. i Mag. educ. philol. ital., publicistkinja, pjesnikinja, marketinška stručnjakinja, umjetnička fotografkinja, (Zagreb, 16. IX. 1971.) u rodnom je gradu završila osnovno (OŠ Jabukovac), srednje (Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi; popularno zvan Kultura – stručni suradnik za televiziju, film i kazalište) i fakultetsko obrazovanje (magistra edukacije engleskog i talijanskog jezika i književnosti) te poslijediplomski studij amerikanistike (Filozofski fakultet, Zagreb). Usavršavala se u Italiji (Firenze, Perugia, Rimini) i Velikoj Britaniji (Brighton, Cambridge, London, Rickmansworth, Weybridge). Osim engleskog i talijanskog jezika koje je studirala, je učila je španjolski, francuski, njemački i kineski jezik. U svojim brojnim putovanjima imala je priliku izbliza se upoznati s poviješću, tradicijom i kulturom raznih zemalja, što je uvelike utjecalo na njezino poimanje svijeta. Novinarskim radom bavi se od rane mladosti kada je svoje radove na temu glazbe objavljivala u hrvatskom dvotjedniku za mladež Pop Extra koji se bavio estradom, izlazio je od 1992. do 1995. godine te u časopisu za mlade Rocky Express koji se ponajviše bavio glazbom, a također je izlazio devedesetih godina.

Po završetku studija na Filozofskom fakultetu, usporedo s poslijediplomskim studijem amerikanistike, radila je za multinacionalne kompanije British Airways, Marks & Spencer, Baxter i Hill & Knowlton, gdje je obnašala dužnost direktorice marketinga i prodaje te vodila odnose s javnošću, a engleski jezik je predavala na Visokoj školi tržišnih komunikacija Agora po akreditaciji WERBE AKADEMIE am WIFI Wien.

Nakon stečenih iskustava u stranim multinacionalnim kompanijama na području tržišnog komuniciranja i odnosa s javnošću te uvidjevši da Hrvatska nema svoj časopis za tržišne komunikacije, Elia je zajedno s ocem Markom, međunarodno priznatim komunikologom, godine 2001. pokrenula strukovno glasilo, mjesečnik Zvono – časopis za marketing u praksi. Časopis Zvono izlazio je od 2001. do 2004. godine kada nastavlja izlaziti također kao mjesečnik pod imenom Epoha – časopis za kulturu komuniciranja, a redovno je izlazio sve do siječnja 2009. godine praćen sloganom – Gradimo mostove među ljudima, vremenima i prostorima. U spomenutim časopisima Elia je kao glavna urednica istih, kroz dugi niz godina objavljivala društveno angažirane eseje, kritičke osvrte i recenzije te intervjue s istaknutim stručnjacima iz raznih polja ljudskih djelatnosti. U siječnju i listopadu 2006. godine objavljena su dva posebna izdanja časopisa Epoha broj 58 i 67 posvećena Elijinim razgovorima s njoj vrlo dragim sugovornikom, prof. Slavkom Kulićem pod naslovima Razgovor o globalizaciji i Razgovor o globalizaciji i privatizaciji.

Uz sve ostale Elijine interese, poetsko stvaralaštvo je nešto čemu se uvijek rado vraća i u čemu posebno uživa. Svoje prve pjesničke uradke Elia je, na prijedlog profesora Stipe Grgasa objavila u zadarskom Glasju – časopisu za književnost i umjetnost koji je izlazio od 1994. do 2004. godine. Iza toga uslijedile se objave Elijinih pjesama u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo. Do sada je objavila tri zbirke pjesama: Sama (Ceres, Zagreb, 1998.), U podnožju neba (Ceres, Zagreb, 1999.) i Ljubavne pjesme (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1999.). Recenzenti Elijinih zbirki poezije bili su poznati hrvatski akademici Ivan Slamnig i Ante Stamać izrazivši se vrlo afirmativno o njezinu poetskom stvaralaštvu, o kojem su se u više navrata vrlo pohvalno izrazili i Ranko Marinković, Dragutin Tadijanović, Zlatko Tomičić te brojni drugi autoriteti hrvatske književnosti. U pripremi je i četvrta Elijina zbirka pjesama pod radnim naslovom Ime jeseni. Godine 2016. Elia je s velikom ljubavlju uredila i bila nakladnik zbirke poezije na čakavskom narječju svoga oca Marka – Ivana Pekice pod naslovom Istro mila moja, lipa mati moja.

Godine 2008. Elia je objavila svoju knjigu eseja pod naslovom Globalno usijanje u izdanju nakladničke kuće Elpeluba d.o.o., dok je svoje najopsežnije djelo, svojevrsni leksikon na temu globalizacije pod naslovom Na Diogenovu putu, objavila 2010. godine u izdanju Sono grupe d.o.o. iz Poreča, Unex grupe d.o.o. iz Zagreba te nakladničke kuće Znanje d.o.o. iz Zagreba. Knjiga sadrži Elijine razgovore s istaknutim hrvatskim i svjetskim autorima i znanstvenicima (od Miltona Glasera do Noama Chomskog) s raznih područja (sociologija, likovna umjetnost, jezikoslovlje, povijest, komunikologija, gospodarstvo, arhitektura, glazba, dizajn, fotografija,..).

Od 2008. do 2012. godine bila je stalna kolumnistica tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U listopadu 2010. godine Elijin osvrt na lik i djelo legendarnog hrvatskog karikaturista Ota Reisingera pod nazivom Susreti sjećanja i sreće objavljen je u knjizi Susreti s velikim Otom Reisingerom, hrvatskog književnika i karikaturista Janka Bučara čiji je nakladnik Hrvatsko društvo karikaturista.

U prosincu 2010. godine na poziv Centra za poslovnu etiku Konrad Adenauer Stiftung i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu Pekica sudjeluje na međunarodnom simpoziju pod nazivom Siromaštvo i etika u sklopu kojeg je njezino izlaganje u obliku eseja pod naslovom Globalno etičko povjerenstvo objavljeno u istoimenoj knjizi Siromaštvo i etika koja je izašla 2011. godine u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, a koju je uredio Prof. dr. sc. Ivan Koprek.

Od 2012. godine surađuje s regionalnim mjesečnikom za marketing i odnose s javnošću Media Marketing iz Sarajeva koji donosi vijesti iz oglašivačke industrije iz regije i svijeta.

Od 2014. godine Elia je stalna kolumnistica i suradnica regionalnog Web portala za marketing i odnose s javnošću Media Marketing (www.media-marketing.com). U prosincu 2014. godine Elijine kolumne objavljene su u knjizi kolumni raznih autora Media Marketinga pod naslovom I ja sam bio, čiji je glavni urednik bio Ekrem Dupanović, a izdavač NO LIMIT, Sarajevo. Stručne tekstove objavljuje i u inozemnim časopisima Magazine World (Velika Britanija) i Kreativ (Mađarska).

Osim na hrvatskom Pekica piše i na engleskom jeziku. U SAD-u je objavila svoju poeziju u nekoliko antologija: The Enchantment of Memory (2001.), A Grasp at Eternity (2001.), The Best Poems & Poets of 2001 (2002.), On Gossamer Wings (2002.), The Road That Never Ends (2003.).

Fotografija je također jedna od Elijinih ljubavi. Do sada je svoje fotografije izlagala na skupnim izložbama fotografija u Zagrebu (Fotoklub Zagreb) te u Houstonu (SAD) gdje je 2007. godine s ocem Markom sudjelovala sa svoje 42 fotografije na velikoj međunarodnoj izložbi pod nazivom Never Been to Houston. Uz fotografiju, Elijin hobi je i figurativno slikarstvo, ali svoje radove do sada nije izlagala.

Godine 2015. izašla je Elijina knjiga pod naslovom Manifest humanosti (prvo izdanje), zbirka autoričinih eseja nastalih u razdoblju od 2008. do 2014. godine. Knjiga eseja pod nazivom Oči našeg vremena (prvo izdanje) objavljena je 2016. godine donoseći autoričine eseje nastale u razdoblju od 2008. do 2016. godine, a kako su prva izdanja obiju spomenutih knjiga eseja bila rasprodana, godine 2016. tiskana su druga neizmijenjena izdanja obje knjige. U mjesecu studenom 2018. godine, Elia je objavila svoju knjigu eseja na engleskom jeziku pod naslovom The Wisdom of Aramis u Hrvatskoj, a u mjesecu prosincu Elijina knjiga The Wisdom of Aramis izdana je i u SAD-u, u izdanju nakladničke kuće Balboa Press, A Division of Hay House te tako postala dostupna međunarodnom tržištu. Trenutno radi na svojoj novoj knjizi.

izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...

foto: Petar Kolovrat