Proslov o manifestaciji Mihalićevih dana 2026. godine - piše Božidar Brezinščak Bagola

i Mihalić me zaista primio s poštovanjem kakvo se ne iskazuje baš početnicima. Odmah je pročitao moj rukopis, upozorio me na neke jezične nezgrapnosti, poklonio mi svoj stari pisaći stroj na kojemu sam rukopis doradio i ponovno ga pretipkao

Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” u partnerstvu s Ogrankom Matice hrvatske uKarlovcu od 2017. godine organizira manifestaciju Mihalićevi dani s ciljem da se predstaviknjiževno stvaralaštvo i kulturni značaj obitelji Mihalić za grad Karlovac i šire. Po prvi puta ćese ova manifestacija održati u Mihalićevoj kući književnosti, Gornja Gaza 3, Karlovac . Obnovljenom rodnom kućom Stjepana Mihalića upravlja Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić“ kao novim kulturnim središtem grada Karlovca. Okrugli stol Akademik Mihalić u kontekstu europskih književnih kretanja okupit će 14. svibnja 2026. od 12 sati, relevantne stručnjake koji će nastojanja i postignuća akademika Slavka Mihalića svrstati u kontekst europskih književnih kretanja.

12:00 – Uvodna riječ organizatora

12:20 – 12:35 – Mihalićeva kuća književnosti – Jasmina Milovčić, viša knjižničarka,

Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić” Karlovac

12:35 – 12:55 – Naselje Gaza – istinski svjedok vremena velikih književnih stvaranja

karlovačkih autora –Jelena Mužar, mag. pov. umj., Ministarstvo kulture i medija

13:00 – 13:15 – Osvježenje

13:15 – 13:35 – O Edvardu Kocbeku, Slavku Mihaliću i Cirilu Zlobecu – Božidar Brezinščak Bagola,

dipl. teol. i fil., Društvo hrvatskih književnika, Krapinsko-zagorski ogranak

13:35 – 13:55 – Poezija velikih istina i lijepoga jezika – Dubravka Brezak Stamać, prof. hrv. jez.,

XV. gimnazija, Zagreb

13:55 – 14:15 – Otkriće glazbe: „Komorna muzika” Slavka Mihalića – prof. dr. sc. Cvijeta Pavlović,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

14:15 – 14:35 – Slavko Mihalić: stanje istraživanja arhivske građe – Nives Bolić, dipl. kom

knjiž., Doktorski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije,

filmologije, muzikologije i studija kulture, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

15:00 – 15:30 – Turistički obilazak naselja Gaza

Božidar Brezinščak Bagola

EDVARD KOCBEK, SLAVKO MIHALIĆ I CIRIL ZLOBEC

U ROMANU TRAGANJE ZA SAMIM SOBOM

Roman Traganje za samim sobom tiskan je prvi put u Beogradu 1980. kod izdavačke kuće Prosveta. Ušao je tada u uži izbor dviju prestižnih državnih nagrada – NIN-ove u Beogradu i VJESNIK-ove u Zagrebu. Bio je relativno brzo rasprodan, ali do novog izdanja nije došlo, vjerojatno zato što je autor neposredno prije objavljivanja romana napustio Beograd i vratio se u Hrvatsko zagorje, svoju zavičajnu općinu Hum na Sutli.

Radnja romana zbiva se u Ljubljani, Zagrebu, Eichstättu, Münchenu, ponovno u Zagrebu i Münchenu te najvećim dijelom u Beogradu. Prvobitni roman sastojao se uglavnom od autobiografskih dnevničkih zapisa koje sam kasnije nadopunjavao auto-fikcijskim pripovijestima te je kao novo izdanje objavljen u listopadu prošle godine kod nakladnika Fraktura iz Zaprešića. Za književnika nema ljepšeg događaja nego kad mu poslije gotovo pola stoljeća jedna od najuglednijih izdavačkih kuća ponovno objavi novo, znatno prošireno izdanje prvog romana.

Radnja romana odnosi se na najizazovnije, ali i najbogatije desetljeće mog života, od 1968. do 1978. godine. U tom desetljeću imao sam sreću upoznati, družiti se i surađivati s nekim najpoznatijim urednicima i književnicima, među kojima posebno mjesto zauzimaju Edvard Kocbek, Slavko Mihalić i Ciril Zlobec.

Edvard Kocbek

Edvarda Kocbeka, jednog od najvećih slovenskih pjesnika, upoznao sam u siječnju 1969. Evo kako taj događaj opisujem u svom romanu na stranici 18.

„Večeras nam je u gostima bio Edvard Kocbek, jedan od najvećih slovenskih pjesnika i kršćanskih mislilaca. Njegovo sićušno tijelo, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove snažne, isklesane rečenice, nabijene životnom ustrajnošću – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom. Govorio je o svojim iskustvima partizana i kršćanina, zasladivši na kraju zanimljiv razgovor zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj, dr. Franc Rodé, na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na što mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.“

Nekoliko tjedana poslije prvog susreta nosio sam mu s velikim strahopoštovanjem na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Taj događaj je u romanu opisan na stranicama 19 i 20.

„S velikim strahopoštovanjem krenuo sam danas u stan Edvarda Kocbeka, noseći mu na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da pozvonim ili ne. Dva sam puta prilazio vratima pjesnikova stana i nisam se usudio pritisnuti zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti. Vrata mi je otvorio sam pjesnik, i to tako ljubazno kao da je samo mene čekao čitavo poslijepodne. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem je dobru trećinu zauzimao polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, časopisima i knjigama. Na zidu nasuprot vratima visjelo je nekoliko umjetničkih slika, među kojima je posebnu pozornost privlačio portret pjesnikova oca.

Kad je moj domaćin čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo mi je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao u tamošnjim gimnazijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, ali to ne znači da ne voli Zagorce i općenito Hrvate, a ponajviše neke njemu drage pjesnike koje je s velikim oduševljenjem čitao. Zanosno je spominjao imena Slavka Mihalića i Danijela Dragojevića.

Ljubazna supruga i domaćica Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu, majčinskim me osmijehom ohrabrila jer sam još uvijek držao rukopise ispod ruke, te sam drhtavim glasom zamolio pjesnika da pročita moje pjesničke prvijence. Uzeo je rukopise i odložio ih na radni stol. Obećao mi je da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana.“

Osam dana kasnije opet sam krenuo u Veselovu ulicu, a u romanu to opisujem na stranicama 23 i 24.

„Više se nisam dvoumio pred ulaznim vratima. Edvard Kocbek jednako me ljubazno dočekao, što mi je dalo naslutiti da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Prije nego što je prešao na samu stvar, ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, govore li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li doista odlučio postati misionar negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski osvrnuo na hrvatski rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno oprečan studentu teologije. Pjesme su zapravo moj glas pobune protiv životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti. U svakom slučaju, naglasio je, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, moram biti spreman na sukobljavanje s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.“

Preporuka za Slavka Mihalića

Tijekom proljetnih mjeseci 1970. odlučio sam napustiti Družbu misionara lazarista u Ljubljani i nastaviti studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Vrhunac mog odlaska iz Ljubljane bila je Kocbekova preporuka za Slavka Mihalića. Evo, kako to opisujem na 55. I 56. stranici romana:

„U poslijepodnevnim satima krenuo sam na šetnju Miklošičevom ulicom do hotela Union, zatim Nazorovom, zadržao se ispred kioska na raskrižju Nazorove i Titove, te produžio do studentima omiljene slastičarnice. Na prozorskom staklu ugledao sam primamljivu reklamu za film koji će se uskoro prikazivati u Ljubljani. U slastičarnici se nisam dugo zadržao. Popio sam espresso s mlijekom, popušio nekoliko cigareta i u dogovoreno vrijeme krenuo u posjet pjesniku Kocbeku, uvjeren da mi nema mjesta kod misionara lazarista. Složio se sa mnom, potapšao me po ramenu i u zatvorenoj kuverti predao mi pismo za Slavka Mihalića u Zagrebu, u kojemu me toplo preporučio svom zagrebačkom prijatelju, uvjeren da će se ovaj pobrinuti za objavljivanje mog rukopisa.

I Mihalić me zaista primio s poštovanjem kakvo se ne iskazuje baš početnicima. Odmah je pročitao moj rukopis, upozorio me na neke jezične nezgrapnosti, poklonio mi svoj stari pisaći stroj na kojemu sam rukopis doradio i ponovno ga pretipkao.

Zimi 1971. objavio sam u književnoj reviji Marulić prikaz knjige EDVARD KOCBEK: STRAVA, izabrane pjesme, što ih je preveo i za tisak uredio Slavko Mihalić. Prevoditelj Mihalić bio je zadovoljan mojim prikazom i savjetovao mi da rukopis svoje prve pjesničke zbirke pošaljem na natječaj „Fonda A. B. Šimić“ za pjesništvo, prozu i književni esej. Tako se moj pjesnički prvijenac pod naslovom Bjegunac svete uspomene našao među nagrađenim knjigama, zahvaljujući ponajprije poticajima Edvarda Kocbeka i Slavka Mihalića.

Slavko Mihalić i Ciril Zlobec

Godine 1974. izašla je kod Školske knjige u Zagrebu Antologija slovenske poezije u izboru slovenskog pjesnika Cirila Zlobca, a godinu dana kasnije u Ljubljani Antologija hrvaške poezije u izboru hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića. Bio je to rezultat vrlo djelotvorne suradnje dvojice najuglednijih pjesnika dvaju susjednih naroda, koji su u tom poduhvatu bili jedan drugome urednici, lektori, korektori i prevoditelji.

Slavko Mihalić angažirao me u tom poduhvatu kao jednog od brojnih prevoditelja suvremenih slovenskih pjesnika (Pavčeka, Zajca, Taufera, Zagoričnika, Kuntnera). Bio je zadovoljan mojim prijevodima, a ja prezadovoljan neočekivano dobrim honorarom.

Kasnije sam se u životu često susretao i surađivao s dvojicom velikih pjesnika. Cirila Zlobca posjećivao sam u ljubljanskoj redakciji časopisa Sodobnost i susretao se s njim na promocijama u Celju i Rogaškoj Slatini. Slavka Mihalića posjećivao sam u Zagrebu i duboko vjerujem da sam upravo zahvaljujući njemu bio 1984. primljen u Društvo hrvatskih književnika. Na književnoj tribini Društva, u prostorijama na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu, posvećenoj novoprimljenim članovima upravo je Slavko Mihalić govorio o meni i mojim književnim ostvarenjima. Nije zaboravio spomenuti da mi je poklonio svoj stari pisaći stroj na kojem sam pretipkao nagrađenu zbirku pjesama.

Dok je on obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika, od 2000. do 2005.godine, ja sam obnašao dužnost predsjednika Hrvatsko-zagorskog književnog društva, tako da smo se često susretali i svaki put smo rado spominjali naše slovenske suradnike i kolege Edvarda Kocbeka i Cirila Zlobeca.

napisao: Božidar Brezinščak Bagola u svibnju 2026. godine

manifestacija Mihalićevi dani 2026. godine u Karlovcu

*Slavko Mihalić hrvatski pjesnik (Karlovac, 16. III. 1928 – Zagreb, 5. II. 2007). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik u Lykosu. Pokrenuo je reviju Most (glavni urednik 1966–72), a 1987–2006. bio glavni urednik Foruma. Redoviti član HAZU-a od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Pišući isprva tradicionalistički, prvom zbirkom od 12 pjesama Komorna muzika (1954) predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. I u zbirkama Put u nepostojanje (1956), Početak zaborava (1957) i Darežljivo progonstvo (1959) prevladava motiv osamljenosti i ugroženosti pojedinca. Razvijajući sve naglašenije egzistencijalističke teme krhkosti čovjekova bića u graničnim stanjima smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, ostvario zbirke Godišnja doba (1961), Ljubav za stvarnu zemlju (1964), Posljednja večera (1969) i Vrt crnih jabuka (1972). Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja bio je najodređeniji u stajalištu prema kontekstu poezije, naglašavajući nužnost odluke kojom čovjek izabire svoju sudbinu.

Nakon Hrvatskoga proljeća zaokupljenost povijesnim prilikama očituje se mračnom skepsom i cinizmom ispunjenim zlim slutnjama (Klopka za uspomene, 1977; Pohvala praznom džepu, 1981; Tihe lomače, 1985; Iskorak, 1987). Podudarno s povijesnim promjenama u Hrvatskoj 1990. opći tonovi u pjesmama postali su svjetliji, a pojavljuju se pozitivni motivi iz reda stvari u životu te izvorno rodoljubno pjesništvo: Mozartova čarobna kočija (1991), Zavodnička šuma (1992), Karlovački diptih (1995), Približavanje oluje (1996), Močvara (2004) i dr. Cjelokupno Mihalićevo pjesništvo obilježava refleksija o egzistenciji pa otud proizlazi i stopljenost emotivnog i intelektualnog u njegovim pjesmama. Strukturirane su začudnim povezivanjem prividno suprotnih, ali dubinski usklađenih asocijacija, emocija i misli, pa njihova koherentnost i proizlazi iz neprestane igre suprotnosti i načelne antidoktrinarnosti.

Poruka i spoznaja tih pjesama nastala je na svojevrsnom viđenju rasapa sustava vrijednosti te posljedična dvoznačnost i višeznačnost izraza povećavaju informativnost teksta. Slikovitost proizlazi iz konkretizacije ideja, a asocijativnost je strogo logički i psihološki motivirana. Ritam je govorni, usklađen s neočekivanim misaonim bljeskovima, tj. podređen smislu cjeline, potvrđujući i na formalnom planu Mihalićevu modernost i majstorstvo.

Sastavio je sam ili u suradnji nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1990) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1996).

Citiranje:

Mihalić, Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.

izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/

*Božidar Bagola Brezinščak (Vrbišnica, Hum na Sutli, 9. studenog 1947.) je hrvatski i slovenski književnik iz Hrvatske. Piše pjesme, romane, pripovijetke, putopise, eseje, oglede, osvrte i radio-drame.