Petar Pismestrović - Lukine žene - roman u nastavcima (34)

Pismestrovićeva Koraljka žena je očito snažnog libida, ali i žena koja taj libido stalno zapostavlja zbog brojnih predrasuda i pravila koje baštini iz bliže i dalje okoline... - Denis Derk, Večernji list

Otkako se vratila u Zagreb i počela raditi, iznajmila je mali stan u Bogovićevoj ulici, s pogledom na Cvjetni trg. Stan je bio na drugom katu, baš onakav kako je zamišljala da treba biti. Velika dnevna soba, manja spavaća, kuhinja s blagovaonicom i kupaonica sa zahodom. Starinski namještaj dopunila je s tek nekoliko malih detalja. Lampom, koju je izabrala u trgovini umjetninama, mali radioaparat s budilicom. Velika vaza sa suhim granama cicamaca i šaša koju je pronašla u jednoj staretinarnici stajala je u uglu dnevne sobe. Na zidove boje kave postavila je slike svoga oca, a u kuhinju nekoliko keramičkih tanjura. Iznad kreveta u spavaćoj sobi bila je Adrijanova i njena slika s vjenčanja, koju je prema fotografiji načinio njen otac. Cijeli stan odisao je starinom i atmosferom, u kojoj se osjećala umjetnička duša. Ono što je Koraljki bilo važno, da stan nije daleko od galerije i da do roditeljske kuće redovito voze tramvaji. Auto, koji joj je otac dao kad se vratila u Zagreb, gotovo i nije vozila.

Ostavila ga je tamo gdje je i do tad bio, u očevoj garaži.

Iako mu nije bilo drago što su razdvojeni, Adrijan je u početku redovito dolazio. Morao se pomiriti sa sudbinom i s time da Koraljka ima pravo birati gdje će živjeti. Zbog nagomilanog posla, pogotovu ljeti, Adrijanovi dolasci su se prorijedili, pa je Koraljka odlazila u Rijeku i ostajala preko vikenda. Uvijek su ti susreti završavali s određenom dozom predbacivanja. Adrijanova majka je često govorila da je i on kriv za nastalu situaciju, jer da su on i Koraljka imali djece ona ne bi imala izbora, ovako, posao joj je postao važniji od braka. Ma koliko se Koraljka nije slagala sa svekrvom, znala je da je ona bila u pravu. Djeca su ono što mijenja prioritete. Ljubav prema Adrijanu se gasila - i nju osim sjećanja, ništa za njega nije vezalo. Nikad se nisu svađali niti jedno drugo vrijeđali, ali daljina je učinila svoje. Kad se jave navike, tada nestaje ljubav, rekao je njen otac, osjetivši da Koraljka sve više o Adrijanu govori u prošlom vremenu. Naravno, bio je na kćerinoj strani, iako mu je bilo žao i Adrijana. Svidio mu je taj mladić lijepog odgoja, samostalan i ozbiljan. Ali očito to nije bilo dovoljno da brak opstane. Možda su i ratna psihoza i njegov odlazak u Ameriku utjecali da ljubav zamre. Koraljki se činilo da, zbog njenog promašenog braka, više pate njeni roditelji nego ona ili Adrijan. Pridavala je to njihovim godinama i neispunjenoj želji da dobiju unuke.

S Lukom je sve teklo bez takvih očekivanja. Njemu je bilo pedeset, odmah je stavio Koraljki do znanja da ga ne zanimaju brak ni djeca. On je bio čovjek posvećen karijeri, pa je tražio i žene koje bi imala sličan cilj. Koraljka je dijelom svoga bića bila slična njemu, ali onaj drugi sve je više trpio. Često je razgovarala sa svojom majkom i povjeravala joj svoje tajne. Njena majka jedina je znala koliko je Koraljka nezadovoljna. Pred Lukom glumila je zaljubljeno biće i zbog toga se prezirala. On joj je imponirao, što joj se u početku činilo posve dovoljnim.

...

„Imam poziv za primanje u gradskom poglavarstvu“, rekao je Luka položene glave u Koraljkinom krilu. Sjedili su na obali Jaruna u kasno jesenje predvečerje devedeset šeste. Temperature su još uvijek bilo visoke, pa se jesen raspojasala i ostavljala zlatne tragove po granama drveća i travi, uveloj od ljetnih vrućina, dok su se na nebu jata ptica jadna za drugima selila prema jugu.

„Kakav poziv, od koga“, upitala je Koraljka, trgnuvši se iz sanjarenja.

„Gradonačelnika. Poziva viđenije ljude iz svijeta umjetnosti, sporta, kulture i politike. Baš me je iznenadio. Onaj prije njega nije me nikada zvao, iako smo se osobno poznavali.“

„Pa, ako misliš da trebaš ići, idi“, dobacila je Koraljka nezainteresirano.

„Kako to misliš, on me poziva da dođem u pratnji“, pridigao se Luka. „Mislio sam da ti predložim da i ti pođeš sa mnom.“

„Ne znam, ja nisam pozvana, iako znam ovog gradonačelnika. Što bih ja tamo radila. Znaš da ne volim taj tip skupova gdje prvo pozdravljaju sve političare poimence, a onda umjetnike, književnike, profesore i sve ostale, zbirno. Gade mi se političari i njihovo licemjerje, gade mi se i ljudi koji im se pokušaju zavući znaš već gdje. Bila sam na domjencima i uvijek odlazila s mukom u želucu. Radije bih da me odvedeš na Sljeme ili na večeru. Bolje bih se osjećala, vjeruj mi.“

„Znam dušo, ali ovo je moja obaveza. Bit će to šansa da porazgovaram o onoj investiciji o kojoj sam ti pričao. Uostalom, tamo će biti i tvoj šef, pa ćemo zajedno vidjeti prihvaća li promjene na galeriji koje sam planirao po tvome savjetu. Ako ništa, vidjet ćeš zagrebačku elitu na djelu, na žderanju i cuganju. To me uvijek najviše zabavlja. Ta uštogljenost kad se uzvanice pojavljuju na nekom primanju, i ta raskalašenost kad alkohol zagospodari njihovim umišljenim glavama. Jedu kao svinje, a pričaju otvorenih usta pa im hrana leti na sve strane. Na tim primanjima najčešće otkrivam ljude u onom pravom svijetlu, kad se opuste i zaborave na svoje ponašanje.“

„Dobro, samo, morat ću nešto pronaći za odjenuti. Ne mogu ići kao da idem na posao. Ima i nešto dobro u tvom prijedlogu. Već dugo razmišljam kako da si kupim neku lijepu haljinu za večernje izlaske, ali stalno odlažem pitajući se kad će mi to trebati. Sad je, izgleda, ta prilika.“

Cijelo jedno poslijepodne ona i Luka proveli su tražeći haljinu po zagrebačkim buticima. Ono što si je Koraljka zamislila u glavi, u trgovinama nije mogla pronaći. Jedna haljina joj je bila preširoka, druga preuska, treća prekratka, četvrta predugačka. Na jednoj je bilo previše volana, druga je bila previše obična, treća je imala preveliki dekolte, četvrta preduboki izrez na leđima. Već je gubila živce, a činilo joj se, Luka još više.

„U normalnoj situaciji nisam ovako komplicirana,“ pravdala se primjećujući da se Luka dosađuje, „ali ovo nije bilo kakva situacija. Prije svega, zbog tebe želim biti lijepa i ostaviti dojam.“

Luka se nasmiješio. Već je zamišljao zavidne poglede svojih kolega i njihovih izabranica. I prije, kad je dolazio na primanja, nastojao je imati pratilju za pamćenje i priču. Sad bi zadovoljstvo moglo biti dvostruko. Koraljka - ne samo što sjajno izgleda, nego je i pametna, za razliku od mnogih djevojaka koje je dotad vodio i koje su se na svaku riječ samo priglupo smijuljile.

Sve vrijeme dok je Koraljka pred raznim kabinama u raznim trgovinama oblačila i presvlačila, on je stajao poslušno kao pudl i čekao je da se pojavi da joj kaže svoj sud. Čekajući da Koraljka isproba x-tu haljinu, Luka je spustio pogled prema svojim nogama, osjećajući kako bride od stajanja. Kad je konačno, pokraj jedne kabine otkrio klupicu i sjeo, njegovoj golgoti je došao kraj. Iako je bio u dobroj kondiciji, stajanje u mjestu nije mu padalo lako. Zaokupljen sobom, začuo je kako se otvaraju vrata kabine i podigao je pogled. Pred njim se pojavila Koraljka u zategnutoj haljini boje trule višnje, bez rukava s okruglim dekolteom. Haljina je bila ispod koljena i sa strane imala mali prorez. Koraljka je stala ispred velikog zrcala i gledala se u njemu. Uz njenu tamnosmeđu kosu, ta zagasito crvena boja lijepo je pristajala. Haljina je naglašavala njene ženske atribute, pa je Luka gledao - bez daha. Iako Koraljku zna i sa i bez garderobe, sad mu je izgledala potpuno drukčija, nekako seksepilnija i privlačnija.

„Što, kažeš?“ upitala je Koraljka, očekujući neku Lukinu reakciju. Dosad je uglavnom imao primjedbe - malo previše izazovno i, je l' boja primjerena za večernji izlazak?

„Savršenstvo!“ kliknuo je Luka, „kao da je prema tebi krojena. Ništa dodati i ništa oduzeti. Izgledaš seksi, ali ne napadno. Baš mi se sviđa. Koliko košta?“ upitao je i ugrizao se za jezik.

„Nisam pogledala. Daj vidi, na leđima je cijena.“

Luka je pogledao i presjekao se. Cijena koju je vidio, sigurno će natjerati Koraljku da se predomisli. Razmišljao je što da učini.

„Dopusti da ti ja poklonim ovu haljinu,“ predložio je, osjećajući da je to najbolje rješenje.

„Zašto da mi ti kupuješ, imam ja dovoljno novca da si mogu kupiti haljinu“, branila se Koraljka.

Premalo su zajedno da bi joj kupovao poklone, razmišljala je.

„Molim te, ispuni mi želju.“ Ponovio je Luka, napravivši lice djeteta.

„Dobro, kad si navalio“, složila se Koraljka, „onda ja častim večerom.“

Čim je Koraljka skinula haljinu, Luka ju je uzeo i odnio na blagajnu, ne dajući joj priliku da vidi cijenu. Kasnije je Koraljki bilo neugodno pitati koliko ju je platio. Kad je već odlučio platiti, to treba poštovati, rekla je sama sebi.

nastavlja se...

Petar Pismestrović, rođen je u Sremskoj Mitrovici 3. svibnja 1951. godine. Nakon završetka srednje škole studira na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Prvu karikaturu objavio je 1968. godine, a od 1972.godine radi kao profesionalni karikaturist. Pored suradnje u stotinjak novina i časopisa, izlagao je na brojnim izložbama samostalno i kolektivno. Sudjelovao je na mnogim festivalima karikatura širom svijeta i dobitnik je više nagrada i priznanja.

Član je ULUPUH-a u kojem je četiri godine bio potpredsjednik. Idejni pokretač i jedan od osnivača Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Pismestrović radi za Kleine Zeitung (Austrija) od 1992 i zagrebačku Kvizoramu. Živi i radi u Klagenfurtu, Austrija i Zagrebu. Uz rad na polju karikature pokrenuo i organizirao sedam festivala karikatura. Pored deset vlastitih knjiga karikatura, njegovi radovi su objavljeni u raznim drugim knjigama i publikacijama u svijetu.

Pismestrović je ilustrirao knjige, plakate i naslovnice gramofonskih ploča. Uz crtanje karikatura, Pismestrović piše poeziju od svoje 22 godine i prozu zadnjih petnaestak godina. Pismestrovićeve pjesme i priče objavljivane su u nekoliko zbirki, u Nevenu, Novi Sad, na stranicama Diogenesa i Max Minusa online magazina iz Sarajeva i na Facebooku i drugim online magazinima.

narudžbe kod nakladnika

https://beletra.hr/

Petar Pismestrović - Lukine žene, Beletra 2021.

foto/ilustracija: https://oneasy.solutions/