Petar Pismestrović - Lukine žene - roman u nastavcima (35)

Pismestrovićeva Koraljka žena je očito snažnog libida, ali i žena koja taj libido stalno zapostavlja zbog brojnih predrasuda i pravila koje baštini iz bliže i dalje okoline... - Denis Derk, Večernji list

Ni te večeri dok su večerali, ni ikada kasnije Koraljka nije pitala Luku koliko je platio njenu haljinu. Luka je bio galantan i nije mu bilo žao poklanjati. A Koraljka, iako je slušala od starijih ljudi kako muškarac poklanja da bi skrio svoje grijeh, nije na to obraćala pažnju, nego se svaki put iskreno obradovala. Jednom je to bio prsten, drugi put naušnice, pa lančić ili neki odjevni premet, parfem ili slično. Nije Luka pretjerivao s poklonima, ali je nalazio prave trenutke kad da ih poklanja. A ono što je Koraljka od njegovih poklona najviše voljela, bilo je cvijeće. Njega joj nikada nije bilo dosta. Zbog toga je, osobito u početku njihove veze, Luka donosio ruže, jorgovane - čiji je miris Koraljka obožavala, orhideje, narcise.

Adrijan joj je tek nekoliko puta donio cvijeće, jer bi iz Rijeke najčešće dolazio noću, a tad su sve cvjećarne bile zatvorene.

21.

Koraljka nije išla u crkvu. Nije bila tako odgojena, pa ni prisiljavana. U onom starom sistemu to i

nije bilo uobičajeno, jer su u crkvu išli samo „zatucani“, a socijalistička omladina, napredna i moderna, odrastala je bez boga i bogomolja. I u novo vrijeme - kad je odlazak u crkvu postalo pitanje podobnosti i kad su ateisti postali ono što su za vrijeme socijalizma bili vjernici, Koraljka nije promijenila svoje stavove. Nije bila protiv religije, smatrajući da svatko ima pravo na svoja uvjerenja i svoje zablude, ali isto tako nije vidjela smisao u stereotipu, jedna crkva, jedna nacija. Naravno, sa svojim stavovima bila je autsajder, pa se često nije ni izjašnjavala kad se našla u društvu polemičara, držeći se one: šutnja je zlato. Ipak, kad se Luka razbolio, a ona ostala sama sa svojom mukom, prolazeći pokraj crkve na Markovu trgu, svratila je u nju. Buka na ulici ju je činila razdražljivom, a tišina u stanu dovodila do očaja. Bilo je poslijepodne i crkva je bila prazna. Ugodna hladnoća debelih zidina godila je nakon sparine, koja je obujmila grad i nije dala disati. Tek nekoliko ljudi klečalo je ispred raspela ili skulptura svetaca i u tišini skrušeno molilo. Želeći osloboditi glavu crnih misli, Koraljka je sjela u zadnji red u osamu. Nikada se nije molila, nije ni znala kako bi trebalo činiti. Je li uopće potrebno moliti se i vjerovati, pitala se, ako postoji neka viša sila koju ljudi nazivaju bogom, i ako je ona sve stvorila i svime upravlja, pa i ljudskim sudbinama i životima, tada je svejedno molio se ili ne. Ljudi su stvoreni onakvi kakvi su. S predznakom koji na sebi nose kao križ. Netko je dobar, netko loš, netko pošten, a netko zao, netko je naivan, a netko prepreden, netko bi ti dao i zadnju kap vode, a netko uzeo zjenicu iz oka. Što vrijedi nekome biti dobar vjernik, ako je loš čovjek. Draži su mi dobri i pošteni ljudi. Mislila je na Luku. On nikada nije pričao o crkvi. Nije slavio praznike, čak ni kao tradicijske običaje, kao što su slavili Koraljkini roditelji. Ni oni nisu išli u crkvu i nisi se izjašnjavali kao vjernici, ali kod njih joj je bilo jasno. Oni su imali svoj Uskrs i svoj Božić kao tradiciju, kad se dobro jelo i još bolje pilo i uživalo, kad su se pozivali prijatelji ili rodbina. Luka je, sjetila se Koraljka, ipak jednom spomenuo crkvu. Bilo je to prije pet, možda šest godina. Dobio je poziv da se javi na otvoreni natječaj za izgradnju neke nove katoličke crkve u novom dijelu Zagreba. Iako su stare crkve bile preuređivane i dobro održavane i u socijalizmu, u novije doba gradi se sve više novih crkava, koje su arhitektonski potpuno različite od onih klasičnih. Neke čak nemaju ni tornjeve, neke su rađene od drveta, a neke od betona. Svako, pa i najmanje mjesto treba imati crkvu jer narod treba približiti bogu, govore velikodostojnici u svakodnevnim televizijskim vjerskim emisijama. Dotad Luka nije projektirao crkvu, pa je za njega to bio novi izazov. Kao i uvijek kad je spremao novi projekt, Luka se dobro informirao o aktualnim trendovima, proučio sve što mu je došlo do ruku, a na internetu je imao zaista dobar uvid u ono što se u njegovoj branši događa. Kao i puno puta prije, njegov projekt komisija je prihvatila. Kako je natječaj bio anoniman i radovi slani pod šifrom, a imena autora u zapečaćenim kuvertama, Luka je bio pozvan na predstavljanje komisiji koju su, između ostalih, činili svećenici, lokalni političari i nekoliko stručnjaka. Kad se pojavio pred komisijom, bio je dočekan s dužnim poštovanjem i respektom. U podužem razgovoru, Luka je objasnio svoju ideju i plan kako da se njegov projekt provede u djelo. Čak je predložio i izvođače radova, ali nije bio siguran da investitor već nema svoje.

„Koje ste vi vjere?“ upitao je pri kraju razgovora jadan od svećenika.

„Nemam vjersku pripadnost, danas se to kaže agnostik, ako se ne varam. Nadam se da to ništa bitno ne mijenja“, odgovorio je Luka, pomalo zatečen pitanjem.

„Pa, kako se uzme“, dodao je svećenik, promijenivši boju glasa. „Morat ćemo se konzultirati s biskupom. Vjerujem da to neće biti ozbiljan problem.“

Luka je osjetio kako je splasnulo početno oduševljenje i kako je situacija u trenutku postala nategnuta. Odlazeći iz župnog ureda imao je osjećaj da ga više neće ni zvati. Ipak, nakon nekoliko dana dobio je pismo i priopćenje da je biskup odlučio projekt povjeriti drugom arhitektu, koji osim zadovoljavajućeg projekta ima i drugu kvalitetu, a to je - odanost Katoličkoj Crkvi.

„I da sam bio vjernik“, pričao je Luka Koraljki pročitavši pismo, „samo zbog ovoga bih istupio iz crkve. Zamisli da su u vrijeme socijalizma svi arhitekti morali biti komunisti, kad bih ja dobio posao. Nevjerojatno kako su se ljudi promijenili. Mnogi su od vatrenih komunista postali gorljivi katolici. I sad, kad me netko pita - kakav sam ja to Hrvat ako ne idem u crkvu, pitam se što to treba značiti. Ako su parametri za ljubav prema domovini - ide li netko u crkvu i je li bio u ratu, ja nisam pravi Hrvat.“

Nikada više Luka nije spomenuo crkvu niti u nju odlazio, čak kad je bilo u pitanju nečije vjenčanje i krštenje djeteta. Uvijek se ispričao i bez okolišanja rekao da neće doći jer mu tamo nije mjesto.

Dok je Koraljka sjedila zavaljena u vlastite misli, nije ni primijetila kako se crkva popunila ljudima. Tek kad je počela misa, postala je svjesna trenutka u kome se nalazi. Podigla se i tiho, gotovo neprimjetno, izišla iz crkve.

Unatoč tome što se bližila večer, bilo je previše toplo, čak sparno. Koraljka je pogledala nebo prepuno teških oblaka i shvatila zašto joj je, uz sve što ju je pritiskalo, dan bio toliko težak. Pošla je žurnim korakom prema kući, jer je ostavila otvorena balkonska vrata i prozor s dvorišne strane, a i cvijeće će morati skloniti. Ljetne kiše su nepredvidive, pogotovu kad se oblaci zasive poput olova. Još kao djevojčica slušala je od starijih da se treba čuvati nepogoda, pogotovu ako se zateknu negdje u prirodi. I to je uvijek imala na pameti kad bi vidjela tamne oblake. Ipak, jednom je s Adrijanom ostala na moru za nevremena i nauživala se straha za cijeli život.

...

Dan je bio prekrasan, bez ijednog oblačka. Puhao je blagi maestral, pa je Adrijan predložio Koraljki da ju odvede u uvalu koju je proglasio svojom. Još kao golobradi dječarac s ocem je odlazio u njenu blizinu, dok je otac lovio ribu - on bi se u uvali kupao i sunčao. Ta uvala se s obale nije vidjela, pa je ostala zaštićena čak i od turista željnih skrivenih mjesta i samoće. Ribarski brodić kojim je Adrijanov otac odlazio u ribarenje, veselo je pjevušio parajući morsku površinu i ostavljao za sobom zapjenjeni trag, ploveći prema otoku Krku. U svijetloplavom kupaćem kostimu, koji je pokazivao njenu osunčanu put, Koraljka je sjedila na pramcu i nogama dodirivala vodu. Ispod šešira široka oboda koji joj je štitio lice od prejakog sunca, lepršala je njena duga tamna kosa. Adrijan ju je zaljubljeno gledao osjećajući potrebu da joj priđe i da ju zagrli.

Strpi se, govorio je samom sebi, dok dođemo do uvale. Ali do obale je bilo daleko, a put preko mora činio se u nedogled dug. Teško je Adrijan obuzdavao mladog pastuha u sebi, koji se otimao i propinjao, pa je na kraju popustio. Ne mogavši više izdržati, zavezao je kormilo konopcem da zadrži pravac i prišuljao se poput mačke plijenu na vrhu pramca. Kao da ga je očekivala, Koraljka se predala njegovim usnama i rukama. Dok ju je milovao, Adrijan joj je skinuo grudnjak ljubeći joj dojke, koje su na potamnjelom tijelu svijetlile poput putra i mirisale na zrele trešnje.

„Da netko ne naleti“, rekla je teško dišući i pokušala ga odgurnuti.

„Tko bi naletio. Nema ovdje miljama nikoga“, šapnuo je Adrijan. Ovim putom ne plove brodovi, nego samo ribarski čamci, a oni su još jutros završili svoje putovanje. Znao je Adrijan da su tek samo ribari amateri ponekad danju lovili ribu, ali isto tako da na dijelu Krka gdje je bila „njegova“ uvala nema previše ribe, pa tako ni ribarskih brodica. Ipak, da smiri Koraljku, otvorio je oči i dodao: „Evo, pogledaj, nigdje nikoga.“

Ne otvarajući oči, Koraljka je opušteno ležala na leđima dopuštajući da joj Adrijanova ruka oslobodi i donji dio tijela.

„Ti si moja sirena“, šaptao je uzbuđeno, „a ja tvoj morski vuk, sad ću te pojesti.“

Ljubio je njenu kožu, osjećajući slanost od mora jer se smočila prije nego što su krenuli iz Rijeke.

„Nemoj me pojesti“, prihvatila je igru Koraljka, „ ja sam mala djevojčica, možeš mi svašta raditi, samo me nemoj pojesti.“

Zapjenjen kao more koje je ostajalo iza broda, Adrijan je uplovio između njenih bedara. Osjetivši ga u svojoj utrobi, Koraljka je duboko uzdahnula i zarila mu nokte u leđa, zaboravljajući sunce koje je nemilosrdno pržilo i kapi znoja koje su se slijevale niz njihova tijela. Brodić je grabio prema Krku, a dvoje ljubavnika na pramcu vodili nepoštednu borbu uzimanja i davanje, osjećajući kako se u njima podigao orkan. Uz krik, srušili su se jedno pokraj drugoga teško dišući. Nakon nekoliko minuta Adrijan se pridigao i vratio za kormilo. Usput je poljubio Koraljkin dio guze koji je bliještao na suncu.

Stigavši do obale, Adrijan je zaustavio brodić i zabacio sidro. Uže s pramca vezao je za stijenu koje je virila iz vode. Još uvijek gola, Koraljka je s brodića skočila u more. Otplivala nekoliko metara i vratila se na obalu, pa se ispružila na pješčani žal. Adrijan je s broda donio košaricu s hranom i pićem i stavio je u hlad među stijenje, pa navukao na sebe masku s bocom kisika i peraja i zaronio u čarobni podmorski svijet. Kad je ponovno izronio i izišao na obalu, pokazao je Koraljki nekoliko školjki i ribu koju je uhvatio i koju će ispeći na ražnju. Naložio je vatru, očistio ribu i nataknuo na štap, pa ga zabio u pijesak pokraj vatre. Dok se riba pekla, postavio je plahtu i na nju poredao vino, sir, paradajz, kruh, masline. Da prste poližeš, rekao je Koraljki, koja se samo mazno protezala izlažući tijelo milovanju sunca. Za vrijeme jela sklonili su se u hlad i tu nakon slasnog obroka pridrijemali.

S obližnjih stabala cvrčci su jednolično svirali svoje dnevne serenade, praćeni šumom valova koji su neumorno kotrljali kamenčiće pretvarajući ih postupno u oblutke. Poslije kraćeg predaha Adrijan i Koraljka uzeli su samo maske i zaronili, tek da Adrijan pokaže Koraljki kako izgleda ispod morske površine.

„Tako je čarobno“, dobacila je Koraljka, dok je na površini hvatala zrak. „Nisam pojma imala kako je dolje lijepo.“

„Rekao sam ti“, zadovoljno se smješkao Adrijan „sad te neću moći istjerati iz mora.“

„Hvala ti, ljubavi, ovo mi je najljepši dan u životu“, ushićeno je rekla Koraljka.

Adrijan je šutio i gledao prema pučini na kojoj se stvarala izmaglica i počeli skupljati debeli oblaci.

„Morat ćemo, nažalost, krenuti“, zabrinuo se, dobro znajući ćudi mora, „ za nekoliko sati dolazi veliko nevrijeme.“

Bez pogovora Koraljka je navukla kupaći kostim, pokupila plastične tanjure i čaše, pa s košarom i ostacima onoga što je bilo u njoj skočila na brod. Adrijan je odvezao uže i izvadio sidro. Brodić je ponovno veselo zapjevao, ostavljajući iza sebe zapjenjene valove.

Pogled ka pučini stvarao je sve veću napetost i natjerao Adrijana da doda maksimalan gas. Koraljka je sjedila pokraj njega i gledala ga kako vješto vrti kormilo, osjećajući da situacija baš i nije bezazlena. More se uznemirilo, a brodić sve više poskakivao pod udarima valova, propinjao se i škripao.

„Hoće li nas uhvatiti nevera?“ pitala je, osjetivši kako joj postaje sve hladnije.

„Izgleda, navuci prsluk za spašavanje i sjedi dolje u potpalublje“, dobacio je Adrijan, osjećajući kako im glasovi sve teže nadjačavaju huk vjetra.

Dok je navlačio svoj prsluk, osjećao je kako mu se kormilo otima iz ruku. Koraljka je širom otvorenih očiju gledala oblake koji se brzo primicali i sa strahom pratila tragove munja koje su parale nebo. Podivljalo more bacalo je brodicu kao orahovu ljusku, prijeteći da je razbije. Šćućurena u malom potpalublju, Koraljka je prekrila uši rukama, gledajući kako se Adrijan hrabro bori s nevremenom. Napinjući mišiće do pucanja i primjenjujući iskustvo koje je stjecao uz oca, Adrijan je, približavajući se metar po metar riječkoj obali, dobivao tešku bitku. Kad su u lučici izišli iz broda, Koraljka je osjećala kako joj klecaju koljena. Tek tad je postala svjesna opasnosti u kojoj su se našli. Prišla je Adrijanu, koji je vezao brod i još neko vrijeme stajao nemajući snage pomaknuti se. U nogama i rukama osjećao je slabost, a u glavi mu se ljuljalo kao da je uzburkano more ušlo u nju.

„Ovo je bilo blizu“, rekla je glasom koji je podrhtavao. „Uplašila sam se kao nikada u životu. Već sam mislila da nam nema spasa.“

„Nisi ti vidjela valove, draga moja,“ osmjehnuo se Adrijan s mukom. „Već sam plovio po onima od desetak metara. Na njima je i veliki ratni brod igračka. Sjećam se, jednom nas je na Sredozemlju uhvatila oluja. E, tad sam stvarno osjetio pravi strah. Sad me je bilo više strah zbog tebe, srećom imala si prsluk za spašavanje, pa me je to smirivalo. Ustvari, više sam se plašio kako ćeš podnijeti podizanja i propadanja na valovima. Ali, čini mi se s time nemaš problema.“

„Nisam ni mislila na mučninu. Ustvari, nikada je i nisam imala. U autu sam se kao dijete igrala na zadnjem sjedalu s lutkama, a sada mogu čitati novine, i ništa mi ne smeta.“

22.

Padao je sitan snijeg i prekrivao zamrznutu zemlju, stvarajući bijeli paperjasti pokrivač. U svome stanu, zamotana dekom, Koraljka je sjedila uz noćnu lampu i čitajući knjigu počela drijemati. Na stolu je gorjela svijeća, a u čaši ocrtavali tragovi ispijenog vina. Prošla je ponoć i sat se približio jedinici kad je muklu tišinu iznenada proparao zvon telefona. Koraljka se presjekla, vrativši se iz stanja polusna u stvarnost. Tko li je ovako kasno, pomislila je, da opet nije nešto s ocem.

„Halo“, javila se polupromuklim glasom.

„Halo, Kora...“ začula je glas s druge strane žice, koji joj se činio poznat, a ipak nekako drukčiji.

„Maša? Jesi li to ti?“ upitala je nesigurno.

„Da, šeri, ja sam...“

„Otkud zoveš, jesi li u Zagrebu?“

„Ah, ne draga moja, u Parizu sam. U bolnici sam, ležim sva zagipsana.“

„Joj, bože, što ti se dogodilo?“ kriknula je Koraljka.

„Imala sam prometnu nesreću. Sad sam dobro, osim što mi je pola tijela u gipsu, a druga polovica u modricama“, mirno je objasnila Maša. „Ali bilo je stvarno gusto. Prije mjesec dana išla sam iz Pariza u Nicu. Imala sam dogovor za neku izložbu. Padala je jaka kiša i ja sam sletjela s ceste, baš na mjestu na kome se nalazilo debelo drvo. Klasična priča, auto, totalka, a i ja skoro. Skrpili su me ovi Francuzi, pa sad izgledam kao Frankenstein.“ Nasmijala se s mukom.

„O, baš mi je žao. Nisi se dugo javljala, pa sam pomislila ili se ljutiš zbog nečega ili si shvatila da od nas nema ništa i da si zbog toga prekinula sve veze sa mnom. Ni na kraj pameti mi nije bilo da si mogla imati nesreću.“

„Eto, draga moja, mogla sam biti i pod zemljom, a ti bi mislila kako se nešto ljutim.“

„Istina“, priznala je kratko Koraljka.

(posljednji nastavak)

Petar Pismestrović, rođen je u Sremskoj Mitrovici 3. svibnja 1951. godine. Nakon završetka srednje škole studira na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Prvu karikaturu objavio je 1968. godine, a od 1972.godine radi kao profesionalni karikaturist. Pored suradnje u stotinjak novina i časopisa, izlagao je na brojnim izložbama samostalno i kolektivno. Sudjelovao je na mnogim festivalima karikatura širom svijeta i dobitnik je više nagrada i priznanja.

Član je ULUPUH-a u kojem je četiri godine bio potpredsjednik. Idejni pokretač i jedan od osnivača Hrvatskog društva karikaturista (HDK). Pismestrović radi za Kleine Zeitung (Austrija) od 1992 i zagrebačku Kvizoramu. Živi i radi u Klagenfurtu, Austrija i Zagrebu. Uz rad na polju karikature pokrenuo i organizirao sedam festivala karikatura. Pored deset vlastitih knjiga karikatura, njegovi radovi su objavljeni u raznim drugim knjigama i publikacijama u svijetu.

Pismestrović je ilustrirao knjige, plakate i naslovnice gramofonskih ploča. Uz crtanje karikatura, Pismestrović piše poeziju od svoje 22 godine i prozu zadnjih petnaestak godina. Pismestrovićeve pjesme i priče objavljivane su u nekoliko zbirki, u Nevenu, Novi Sad, na stranicama Diogenesa i Max Minusa online magazina iz Sarajeva i na Facebooku i drugim online magazinima.

narudžbe kod nakladnika

https://beletra.hr/

Petar Pismestrović - Lukine žene, Beletra 2021.

foto/ilustracija: https://oneasy.solutions/