PJESMA DANA - Josip Pupačić

Mi nismo bogati putnici

I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić, klasik hrvatskoga pjesništva (Slime kraj Omiša, 1928 – otok Krk, 1971), povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar. Radio je kao urednik, lektor i predavač za hrvatski jezik u Lyonu i Londonu. Sa suprugom i kćeri poginuo u zrakoplovnoj nesreći.

(Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, koja prije par dana bila operirana u Londonu zbog teške bolesti, poginuo je u zrakoplovu beogradskog "Aviogenexa" koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 stjuardese od 7 članova posade. Josip Pupačić bio je zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj - ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj.

Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio. Od 76 putnika preživio je samo jedan, te 4 člana posade. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljičnim monoksidom, a ne od udarca.)

Životopis Josipa Pupačića

1928. Rođen je 19. rujna u Slimenu, selu nedaleko od Omiša, kao deveto dijete Ivana Pupačića (1877–1955) i njegove druge žene Ive, rođene Perić (1889–1977). Preci mu potjecahu iz stare Poljičke republike, iz obližnjeg sela Kostanje, odakle se preseliše u selo Slime na lijevoj obali rijeke Cetine.

1935. Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu. Kao dječak luta po obližnjem krajobrazu, koji doživljava kao arkadijski krajolik.

1941. Klasičnu gimnaziju pohađa kod dominikanaca u Bolu na Braču. Već u to mladenačko doba u njegovu se maštu usijeca impresivan pogled s vertikalne brdovite visoravni na more i morski arhipelag s otokom Bračem.

1942. Odlazi u Vrpolje u Slavoniju. Srednju školu zbog ratnih prilika nastavlja u Slavonskom Brodu.

1943. Iz Slavonskog Broda preseljava u Split, gdje na Klasičnoj gimnaziji nastavlja školovanje. Preko praznika je često vezan uz “zrcalne” vizure rijeke Cetine, sanjari i luta “po staklenoj livadi neba”. Njegovi mladenački snovi očituju se u otvorenosti prema prirodi, u promatranju slobodne morske površine i vjetra koji nad visovima Mosora i Biokova tjera po nebu oblake.

1945. U ljetu mu je brat Vicko poginuo od udara struje.

1946. U ožujku mu je smrtno stradao i drugi brat Ivan.

1948. Na splitskoj Klasičnoj gimnaziji u srpnju maturira. Ujesen se upisuje na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na studij kroatistike. Marljivo uči i provodi više-manje miran život u materijalnoj oskudici po skromnim podstanarskim sobama. Neko vrijeme stanovao je s prijateljem, pjesnikom Miroslavom S. Mađerom. Pored marljiva učenja na Filozofskom fakultetu, nalazi vremena da se posveti pisanju stihova.

1950. Svojim prvim pjesmama javlja se u zagrebačkom “Studentskom listu”.

1952. Od udara struje smrtno mu stradava i treći brat Ante. Tu obiteljsku tragediju akcentirao je u pjesmi Tri moja brata, objavljenoj u časopisu “Republika”, br. 4, 1954. u Zagrebu.

1955. 24. siječnja primljen je u Društvo književnika Hrvatske. Studij književnosti diplomirao je 28. veljače na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s uspjehom. Početkom godine izlazi mu prva zbirka pjesama Mladići, u kojoj je jako emocionalno vezan za zavičaj i obitelj. Život ga nije tetošio. Obiteljsku tragediju tragično poginule trojice braće u požaru doživljava kao koban usud. Ta tragična smrt zasjekla se u njegovu dušu duboko i zauvijek. Misli na majku, na braću, na “nesagrađenu kuću”, na daleko Slime. Kao da je bio kondicioniran svojom kobnom sudbinom. Zbirka Mladići učvršćuje njegov uspjeh i podiže ga do reputacije uspješna pjesnika. Uzlazi na književno poprište, okružen općim priznanjem i otvorenošću njegova naraštaja da ga primi u svoj krug. Polovicom godine pojavljuje se njegova druga zbirka pjesama Kiše pjevaju na jablanima u izdanju Novinskoga izdavačkog štamparskog poduzeća “Lykos” u Zagrebu. Njegova lirska očitovanja čine u toj zbirci njegovu osobnu povijest od djetinjstva u zavičaju do studija u Zagrebu. Već ta zbirka bila je jedan od prvih lirskih glasova nove moderne književnosti. Iz zbirke u zbirku prate ga u kritici povoljni afirmativni sudovi.

1956–1957. Radi kao urednik u Novinskom izdavačkom poduzeću “Lykos”. Postaje nositelj i promicatelj novoga stilsko-izražajnog kretanja. Upoznaje se u Klubu književnika sa šesnaestogodišnjom zagrebačkom gimnazijalkom Benkom Baždarić (rođ. 27. srpnja 1940).

1957–1958. Obavlja dužnost odgovornog urednika časopisa i glasila prve poslijeratne generacije “Krugovi”. Svojom uredničkom koncepcijom pridonosi da nova književnost “druge moderne” (A. Stamać) ne bude puka retorička forma, nego ozbiljan cilj kojem su se upravljali mladi talenti i njihova stvaralačka stremljenja. Živi kao profesionalni književnik bez stalnog zaposlenja.

1958. Izlazi mu treća zbirka pjesama Cvijet izvan sebe, u izdanju Izdavačkog poduzeća “Zora” u Zagrebu. Za knjigu je nagrađen Nagradom grada Zagreba. 27. srpnja vjenčao se s Benkom Baždarić. Kumovi na vjenčanju bili su mu pjesnik Nikola Milićević i Maja Zaninović. Izlazi mu u nakladi poduzeća “Lykos” antologija poslijeratnoga jugoslavenskog pjesništva Vrata vremena, koju je uredio s književnikom Ivanom V. Lalićem.

1959. Postaje urednikom časopisa “Književnik” i tu dužnost obavlja do godine 1961. Književni uspjesi i priznanja otvaraju mu put prema profesorskoj sveučilišnoj profesiji. Za asistenta kod profesora Milana Ratkovića na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljen je 12. studenoga. Kao znanstvenik objavio je u periodici niz članaka, prikaza, rasprava i eseja iz područja hrvatske književnosti.

1961–1963. Od listopada 1961. do kolovoza 1963. radi kao lektor za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Lyonu u Francuskoj.

1965. Izlazi mu četvrta knjiga pjesama Ustoličenje, u izdanju izdavačkog poduzeća “Znanje” u Zagrebu. Objavljena mu je knjiga izabranih pjesama Oporuka, u izdanju izdavačkog poduzeća “Bagdala” u Kruševcu.

1966. U suautorstvu sa Slavkom Mihalićem i Antunom Šoljanom objavljuje Antologiju hrvatske poezije dvadesetoga stoljeća... 8. studenoga rođena mu je jedinica kći Rašeljka, koja je oboljela od srčane insuficijencije. Neprestano ga je dodirivala neka fatalna ruka sudbine.

1969. Od 31. lipnja do 31. kolovoza 1970. radio je kao profesor jugoslavenske dopunske škole pri ambasadi u Londonu.

1971. Na povratku iz Londona u Hrvatsku zadesio ga je zlokoban obiteljski usud, permanentno nazočan u njegovoj poeziji: poginuo je 23. svibnja zajedno sa suprugom i kćeri u zrakoplovnoj nesreći na aerodromu “Rijeka” na otoku Krku. Posljednji ispraćaj i pokop, uz nepreglednu povorku prijatelja, znanaca i poštovatelja te uz asistenciju velikog broja svećenika, obavljen je 31. svibnja na mjesnom groblju Slimenu. Njegova tragična smrt potresla je u Hrvatskoj sve kulturne slojeve. I tadašnje hrvatsko novinstvo jednoglasno je oplakalo njegov talent kao veliki nacionalni gubitak. Nadgrobni spomenik na mjesnom groblju, pred crkvom Sv. Ivana Krstitelja, izradio je akademski kipar Stipe Sikirica. Izlazi mu posmrtno knjiga pjesama s gotovo proročanskim naslovom Moj križ svejedno gori u izdanju Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, biblioteka “Razlog”. Kad ga je zadesila smrt, knjiga se nalazila u tiskari.

1978. Izlazi mu knjiga Sabrane pjesme, koju je s bibliografijom i napomenama priredio Miroslav Vaupotić. Na zamolbu Pupačićeve braće Matka i Frane, Zavod za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu prihvatio je prijedlog da se postavi memorijalna izložba o pjesnikovu životu i književnom djelu. Izložba je postavljena 10. studenoga u njegovu rodnom domu na Slimenu, povodom 50. obljetnice pjesnikova rođenja. Priredio ju je znanstveni savjetnik Zavoda Nedjeljko Mihanović, a likovnu postavu obradio je akademski kipar Stipe Sikirica. Otvorenje je zabranio Komitet Saveza komunista Općine Omiš.

1989. Memorijalnu izložbu o Pupačiću u njegovoj rodnoj kući na Slimenu otvorio je 23. svibnja pjesnik Jure Kaštelan, tadašnji upravitelj Akademijina Zavoda za književnost i teatrologiju. Uime Zavoda govorio je Nedjeljko Mihanović, a uime Društva hrvatskih književnika Jozo Laušić. Istog dana otkriveno je pred pjesnikovom rodnom kućom njegovo poprsje, rad akademskog kipara Stipe Sikirice.

1991. Izlazi mu u izdanju izdavačkog poduzeća “Mladost” u Zagrebu pjesničko-grafička mapa Matka Trebotića pod naslovom Moj križ svejedno gori, s popratnim tekstovima Ive Frangeša i Ive Šimata Banova. U rodnom mjestu Slimenu održan je 23. svibnja program obilježavanja 20. obljetnice smrti Josipa Pupačića, u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Centra za kulturu Omiš i Matice hrvatske – Ogranak Omiš.

1996. Utemeljena je književna manifestacija u Podstrani kraj Splita pod nazivom Dobrojutro more. Naziv je preuzet iz pjesnikove amblematske pjesme More. Ti pjesnički susreti održavaju se od 2. do 4. kolovoza 1997. svake godine u mjestu Podstrani, na području nekadašnje Poljičke republike.

(Autorov životopis i bibliografiju sastavio Nedeljko Mihanović,
otisnuto u: Josip Pupačić, Pjesme, ogledi i zapisi)

foto: Petar Kolovrat