PJESMA DANA - Slavko Mihalić

Približavanje oluje

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše!
Kako je naglo zahladnjelo,
Daleko smo od grada.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala,
Mi smo sada jedno i čemu govoriti?
Žuti oblaci obično donesu tuču.
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Ako ti želiš, možemo i ostati.
Bojim se za tebe, za mene je svejedno.
Gromovi su opasni u poljima,
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama.

Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.

Slavko Mihalić hrvatski pjesnik (Karlovac, 16. III. 1928 – Zagreb, 5. II. 2007). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik u Lykosu. Pokrenuo je reviju Most (glavni urednik 1966–72), a 1987–2006. bio glavni urednik Foruma. Redoviti član HAZU-a od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Pišući isprva tradicionalistički, prvom zbirkom od 12 pjesama Komorna muzika (1954) predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. I u zbirkama Put u nepostojanje (1956), Početak zaborava (1957) i Darežljivo progonstvo (1959) prevladava motiv osamljenosti i ugroženosti pojedinca. Razvijajući sve naglašenije egzistencijalističke teme krhkosti čovjekova bića u graničnim stanjima smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, ostvario zbirke Godišnja doba (1961), Ljubav za stvarnu zemlju (1964), Posljednja večera (1969) i Vrt crnih jabuka (1972). Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja bio je najodređeniji u stajalištu prema kontekstu poezije, naglašavajući nužnost odluke kojom čovjek izabire svoju sudbinu.

Nakon Hrvatskoga proljeća zaokupljenost povijesnim prilikama očituje se mračnom skepsom i cinizmom ispunjenim zlim slutnjama (Klopka za uspomene, 1977; Pohvala praznom džepu, 1981; Tihe lomače, 1985; Iskorak, 1987). Podudarno s povijesnim promjenama u Hrvatskoj 1990. opći tonovi u pjesmama postali su svjetliji, a pojavljuju se pozitivni motivi iz reda stvari u životu te izvorno rodoljubno pjesništvo: Mozartova čarobna kočija (1991), Zavodnička šuma (1992), Karlovački diptih (1995), Približavanje oluje (1996), Močvara (2004) i dr. Cjelokupno Mihalićevo pjesništvo obilježava refleksija o egzistenciji pa otud proizlazi i stopljenost emotivnog i intelektualnog u njegovim pjesmama. Strukturirane su začudnim povezivanjem prividno suprotnih, ali dubinski usklađenih asocijacija, emocija i misli, pa njihova koherentnost i proizlazi iz neprestane igre suprotnosti i načelne antidoktrinarnosti.

Poruka i spoznaja tih pjesama nastala je na svojevrsnom viđenju rasapa sustava vrijednosti te posljedična dvoznačnost i višeznačnost izraza povećavaju informativnost teksta. Slikovitost proizlazi iz konkretizacije ideja, a asocijativnost je strogo logički i psihološki motivirana. Ritam je govorni, usklađen s neočekivanim misaonim bljeskovima, tj. podređen smislu cjeline, potvrđujući i na formalnom planu Mihalićevu modernost i majstorstvo.

Sastavio je sam ili u suradnji nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1990) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1996).

Citiranje:

Mihalić, Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.

izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/

foto: Nives Nela Hršak