Uz odlazak Ivana Zvonimira Čička - piše Romano Bolković

Romano Bolković oprostio se od Ivana Zvonimira Čička hrvatskog političara na svome FB profilu, a njegov poučan esej u nastavku Vam prenosimo u cijelosti...

Alan, Pocka i ja sjedili smo sami u Alanovoj sobi na pustom OTV-u, Pocka je kazao da kani otići i otvoriti neki biznis, jer ovo nema više smisla, Alan je rekao da je korektno što nam je to najavio pa da se i mi pobrinemo za karijere, a ja sam predložio da još jednom probamo: bio je konac 1991. godine, nadljudski smo se trudili opstati, ne ugasiti se, emitirali smo sporadično, nakon zabrane emitiranja izazvane prijenosom Polnoćke, i 7. prosinca 1991. ja sam sjeo na jedan od dva uredska stolca, scenografiju su hinjile rasparane crne vreće, termin je izbjegao izvorni gemišt omjer 2 u 8 pa smo odlučili krenuti u 9, i tako je, kao izraz očajničkog pokušaja da preživimo, nastao 2u9 i redovni program OTV-a.

Alan i Pocka gledali su me s navjericom, i više iz kurioziteta no što bi mislili da ja to za ozbač, pitali su: A tko će biti gost? Kako bi pokojni Denis rekao: premeditirano sam mirno odgovorio: Čičak.

S predumišljajem, jer pozvati u prosincu 1991. godine Čička u studio zagrebačke lokalne televizije u na/estajanju, da približim situaciju mlađariji, jednako je pozivu Trumpu na sljedeći rođendan Kamale Harris.

Bio je to početak phone-in programa, forme koja ni dan danas ne postoji u nacionalnom tv-eteru, programa bez delaya i cenzure, izravnog dvosatnog sudjelovanja publike u kreiranju emisije, i Čičak, bivši studentski prvak u govorništvu, rođeni retor, prznica, provokator, posvađan s Tuđmanom, učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da Tuđman posumnja u svoj vid i sluh: Čičak je pozivao Tuđmana na ostavku, izgovarao nečuvene strahote, u jednom trenutku ustao i gotovo zavapio dokle će se zlorabiti strpljivost naša, kadli mi je pala na pamet zgoda s Napoleonom i nekom groficom, suprugom generala kojega je Bonaparte otpravio na ruski front, a koja je vehementno stupivši u Napoleonovu sobu kao na kazališnu scenu izrekla nekakav patetičan ucviljen monolog sve proseći da joj Bonaparte muža vrati kući, dočim je ovaj, iskoristivši prvi duboki uzdah grofice i cezuru, mirno kazao: Sjednite. Podsjetio ju je na tjelesnost, naime, i time su se sva visokoparna preklinjanja stropoštala s baroknog stropa na parket.

Ne biste vjerovali, no kako sam Čičku kazao: Sjednite., tako je on kao zaleđen u dječjoj igri Crna kraljica 1, 2, 3, ostao pretvoren u vlastiti kip i tako stajao dobrih 2, 3 sekunde, kako Crna kraljica ište.

Znam da ne vjerujete, ali, imam snimku. Vidjevši da je vrag odnio šalu, pokazao sam mu pogledom praznu stolicu, i tek tada je Čičak sjeo, pogledao me kao kazališnog šaptača, tražeći novo pitanje, i show je nastavio dalje.

Pustimo sad to što više nikome u zemlji nije trebalo tumačiti što je to OTV, 2u9 i ostale sada već sasvim antikvarne stvari, nego se posvetimo Ivanu Zvonimiru Čičku.

Znao sam da će to napraviti. Posve sam bio siguran da mi neće trebati nikakva reklama nakon te emisije. Znao sam da će nastati skandal. I nije me iznevjerio.

Stipe je kazao da ga ne bi poslao u Beograd za veleposlanika, a Čičak je to želio, valjda iz pakosti, a kasnije iz inata kad je shvatio da Stipe to uistinu ne bi nikada učinio, jer da bi Čičak izazvao novi rat. Ja u to ne vjerujem.

Evo zašto:

Postoji drevni vic, jugoslavenski vic, o nekom Hrvatu koji se u Beogradu dere iz petnih žila, ne znam što viče, ali nešto prohrvatsko, nije važno što, zaboravio sam te nacionalne budnice, kad mu priđe neki Beograđanin i mirno prozbori: Vičite to u Zagrebu.

Vidite, taj vic koji to onih godina i nije bio, vrijedi za sve Hrvate, samo ne za Ivana Zvonimira Čička.

On je to vikao u Zagrebu i kao srednjoškolac, i kao student, i, dopustite fast-forward, kad je nacionalni san dosanjao i probudio se u javi tog prosinca, davne 1991. godine.

Čičak je vikao i iz HHO-a, i odakle je god mogao, uglavnom bez ikakva odjeka, što je zanimljivo, to naime da u Hrvatskoj jeka ne postoji podviknete li na vlast, ali nitko mu nikada neće osporiti da nije govorio u Matoševoj zemlji čkomi, Bara, nismo dost prefrigani, u zemlji koja je dala ime posebnoj vrsti šutnje, šutnje kao nacionalne vrline. Javno je govorio, sada ne znam je li to bila baš javna uporaba uma, ali da je govorio ono što se ne želi čuti, pa počesto ni ne smije kazati, neosporno jest.

Čičak je bio za izvanjskog promatrača, a to su uglavnom svi hrvatski građani, jer gro Hrvata nema blage veze o recenetnoj hrvatskoj povijesti, proturječan profil: bio je blizak, naime, svojim navodnim političkim protivnicima, bivšim ili aktualnim. Dva su razloga zbog kojih tome nije tako: ponajprije, ponornice hrvatske povijesti i njenih procesa kriju mnoge takve bliskosti, pobratimstva u svemiru hrvatske politike, o kojima naša svagdanja filozofija ni ne sanja; a onda, pretpostavka je tome fascinantna okolnost da svaki eminentan hrvatski muž ima dvije paralelne biografije, o čemu valja nešto opširnije kazati:

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelagelovih, Borges kaže da je "stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti." U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje…Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se - dopustimo si teorijsku slobodu - ipak u bespuću sijeku.

Ivan Zvonimir Čičak, među takvim dvoglavcima, u takvoj društvenoj atmosferi, proživio je tipičnu hrvatsku sudbinu: bio je slavan, bio je marginalan, bio je glasan, bio je utišan, bio je uznik, bio je ignoriran, bio je zaboravljen, ali ćemo ga pamtiti.

Na koncu konca, pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je nametnuo okolini sliku o sebi: Ivan Zvonimir bio je Čičak. I nema drugog takvog.

Takvog ga i sačuvajmo u sjećanju.

napisao: Romano Bolković u studenome 2024. godine

na svome FB profilu

Ivan Zvonimir Čičak (Zagreb, 10. kolovoza 1947. – 6. studenoga 2024.), hrvatski političar.

Životopis

Ivan Zvonimir Čičak rođen je kao četvrto od petero djece u obitelji Ante i Marije Čičak. Odrastao je u Zagrebu, gdje je i pohađao osnovnu školu kao i gimnaziju. Međutim zadnjeg dana završne školske godine 1966. isključen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo koju od jugoslavenskih srednjih škola. Razlog isključenja bila je školska zadaća naslovljena: Nad razastrtom kartom moje domovine, točnije zbog dijela teksta koji glasi:

Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan. I nikada ne ću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada ne ću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ. To je naša otadžbina. Možda će jednom autoput Moskva - Berlin - Pariz - Atena biti simbol države koje će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.

Srećom po Čička padom Rankovića odluka je poništena i Čičak je mogao nastaviti školovanje.

Dana 21. prosinca 1971. godine Sveučilišna skupština bira Ivana Zvonimir Čička za prvog studenta (studirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu) prorektora u 300-godišnjoj povijesti sveučilišta u Hrvata. Pritom, činilo se, put od autsajdera do pobjednika prešao je u jedno jedino popodne. Do posljednjeg je trena, naime, priželjkivan bio Ivan Pađen. No, Pađen je odbio kandidaturu pa je predložen Slobodan Lang, ali je potom i on otklonio tu mogućnost. Stoga je predložen Damir Grubiša. Pri kandidaturi Grubiša dobiva 195, a Čičak 57 glasova. No, Ante Žužul prvi probija proceduru i emotivno, krajne žestoko, traži od Skupštine da ustane protiv nepravde i manipulacije u korist Grubiše. Uzvikuje: Živjela demokracija! Slijedi glasanje - Grubiša 166, Čičak 174 glasa. Ali to nije apsolutna većina, glasanje se ponavlja i ovoga je puta Čičku dovoljno 178 glasova za izbor, dok Grubiša ostaje na 133 glasa.

Savez studenata je zaprepašten i sutradan izdaje priopćenje:

... Mi smo se borili, borili smo se i borit ćemo se za sveučilište kao kulturnu i proizvodno-znanstvenu integracionu snagu nacionalne socijalističke akcije naroda Hrvatske. U ovoj borbi nije sudjelovao i ne sudjeluje novoizabrani "studentski" prorektor. Odabrani I. Z. Čičak istupio je iz Saveza studenata Hrvatske prema vlastitoj izjavi - 'zbog svoje ekstremne nacionalističke orijentacije'. On ne prihvaća njegovu programsku i akcionu orijentaciju, izraženu u borbi za reformu sveučilišta i od nje se javno distancira...

U cijeloj Hrvatskoj nastaje opredjeljivanje "za" i "protiv" Čička. U Splitu, kao reakcija na negativan stav rukovodstva Saveza studenata o Čičku, priprema se peticija - organiziraju je Damir Petrić, Ante Štambuk i Zvonimir Puljić - i već do 30. prosinca raspolaže s 1100 potpisa. Predsjedništvo Saveza studenata od kojega je politika zatražila da povuče saopćenje o Čičku kao nacionalistu - jer je njime, objektivno, čitavo Sveučilište ocijenjeno nacionalističkim - vijeća šest sati da bi na kraju povuklo tek navodnike, tj. tvrdnju da se radi o vlastitoj Čičkovoj izjavi. Nešto kasnije Rektorat izdaje vlastito saopćenje koje uklanja svaku sumnju u to tko je student prorektor, koristeći priliku da povuče za uši i rukovodstvo Saveza studenata tražeći od njega da Skupštini Sveučilišta dostavi na uvid svoj program i statut.

Uskoro Čičak biva uhićen u prosincu 1971. godine i osuđen pomoću insceniranog sudskog procesa na tri godine strogog zatvora. Nakon izlaska iz zatvora u braku s Marijom Štambuk dobiva petero djece i živi od prodaje knjiga. Kada mu je to onemogućeno prodaje kožne torbe. Godine 1987. ponovno je uhićen zbog utaje poreza, no nakon dva mjeseca zatvora i štrajka glađu oslobođen je uz dokaz da je optužba bila lažna. Nakon izlaska iz zatvora s Dobroslavom Paragom organizira peticije za amnestiju političkih zatvorenika, a vodi i prvi nevladin Odbor za ljudska prava te je potpredsjednik Vijeća Europskog pokreta Jugoslavije i na čelu Verona foruma. Uskoro obnavlja Hrvatsku seljačku stranku (HSS), najprije kao potpredsjednik, a potom kao predsjednik. Na prve izbore izlazi zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) u Hrvatskom bloku. Ne će proći dugo i Čičak će dati ostavku na mjesto predsjednika HSS-a uz uvjet da u ime budućeg jedinstva odstupe predsjednici svih frakcija. Potom piše u listu Danas (sve do njegova ukidanja) i Slobodnoj Dalmaciji (dok je nije preuzeo Miroslav Kutle). Godine 1993. radi na osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i postaje njegov prvi predsjednik. Godine 1996. potiče i vodi prosvjed u korist Radija 101 održan na Trgu bana Jelačića. Godinu kasnije 22. siječnja 1997. godine, dobio je nagradu Bruno Kreisky - uručena svojedobno i Nelsonu Mandeli (1981.). Nagrada Bruno Kreisky uručuje se najzaslužnijim borcima za ljudska prava.

Preminuo je 6. studenoga 2024. u 78. godini života.

izvor biografije: https://hr.wikipedia.org/wiki/...

foto: screenshot HTV