VIKTOR KOVAČIĆ - OTAC MODERNE HRVATSKE ARHITEKTURE - piše Božidar Brezinščak Bagola (serijal)

a ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba

Uvodna napomena

Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost. 

     Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti. 

Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)

8/18 nastavak

Časopis Život i članak o modernoj arhitekturi

Biti moderan značilo je za Viktora Kovačića i njemu srodne duše biti individualist i suprotstavljati se svim sponama na stvaralačkom području umjetničkog samoprepoznavanja i javnog potvrđivanja. To suprotstavljanje dolazilo je najviše do izražaja upravo kroz osnivanje raznih klubova i društava. Tako je Društvo hrvatskih umjetnika, u zajednici s književnicima, pokrenulo inicijativu za izdavanje mjesečne smotre Život. Za urednike su predloženi Milivoj Dežman i Srđan Tucić, a za ilustracije i opremu naslovnice Viktor Kovačić, jedini arhitekt među književnicima i likovnjacima. No nije se Viktor zadovoljio samo tehničkim opremanjem časopisa, već se po uzoru na svog učitelja Wagnera i sam latio pera te je  u prvom broju objavio članak koji je u biti postao manifestom hrvatske moderne arhitekture. 

MODERNA ARHITEKTURA

Kad je na početku devetnaestog stoljeća barokni stil po malo izumirao – a empirestil u svom razvitku bio naglo zapriječen – počelo se tražiti u prijašnjim epohama i stilovima, ne bi li se kako iz raznih elemenata na novo oživio interes za umjetničko shvaćanje.

Tako vidimo, da su u prvoj polovini stoljeća redomice bili stilovi od antiknog do empira na dnevnom redu. Schinkel je uveo antiku. Kad se razmahala ideja nacionaliteta, a tim i u svim umjetnostima prevlađivala romantika – vraćali su se graditelji na romanski, a kasnije na gotski stil.

Već se u tom vidi – da se arhitektura nije nužnom i logičnom evolucijom razvijala – nego da je izvana unesen stil – i primijenjen arhitekturi. Kad je u slikarstvu i književnosti prevlađivala antika, nicale su iz zemlje antikne građevine. Kad je preoteo mah gotski stil – gradilo se sve gotskim, bila to crkva ili palača. Gottfried Semper, koji je barem u teoriji prvi inaugurirao moderno shvaćanje u arhitekturi – opet je podigao sa svojom školom renaissancu, a iza toga, javljao se opet barokni stil, pa rococo, a na posljetku opet empire.

Tako vidimo neko traženje, neku nestalnost. Arhitekti, ili bolje nearhitekti, proglasili su ovaj ili onaj stil modernim i onda se gradilo u tom stilu ne pitajući se da li je to logično. Naročito u Austriji i u Njemačkoj bila je arhitektura bez ikakvog stalnog temelja i određenih ciljeva. Zato nam je razumljivo, što mi još danas na svakom koraku vidimo, kako je koja kuća građena u baroku ili renaisanci, a da se ne zna zašto – da je stubište radi materijala i konstrukcije u kojem drugom stilu – a uđemo li u stanove – naći ćemo jednu sobu altdeutsch, drugu empire, a k svemu tomu moderne ljude – koji se nikako ne mogu snaći na onim stolicama u rococo stilu itd. Arhitekti su moguće bili posljednji koji su spoznali da je svaki stil produkt svog vremena, da se moderni život ne može kretati među antiknim građevinama.

Među tim se u Francuskoj arhitektura konsekventnije razvijala. Tradicije Ljudevita XIII. i XIV. pomno su se čuvale – i iz njih se razvijala postepeno arhitektura. Na École des beaux arts i na akademiji u Rimu strogo se pazilo na razvitak, tako te nisu bili mogući oni bezrazložni skokovi. Naravno, naglašujući previše tradiciju, priječio se slobodan razvoj i tim se više približavalo arheološkoj studiji nego slobodnoj umjetnosti. Zato i današnjua Francuska ima svu silu vrsnih arhitekata, a malo umjetnika te struke, koji bi bili protagoniste svog vremena.

Zanimiv je pokret moderne arhitekture u Engleskoj. John Ruskin, koji je po razvoj čitavog umjetničkog shvaćanja od eminentne važnosti, bio je prvi koji je svom snagom naglašivao istinu u izražaju. Novogotski stil morao je uzmaknuti pred snažnim pokretom modernog duha. Što to znači u arhitekturi? Stanovi, kuće u opće sve zgrade moraju biti građene prama našim potrebama. Pošto mi imamo sasvim drugi materijal – naravno je, da to mora uplivati i na stil. - Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo, graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika građene ciglom i željezom.

Sve one lažne fasade, ona imitacija svih mogućih stilova ne valja. Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost. Logično, da građevina bude prama materijalu i konstrukciji komponirana – a praktično, da zaista odgovara potrebama radi kojih je građena, i milieu-u. Na primjer: Parlamenat građen u antiknom stilu. Moderna to ne prihvaća, jer nema razloga. Parlamenat koji je građen tobože u antiknom stilu – uistinu nije antikan. Bit će fasada sa stupovima – quadrige itd., a unutrašnjost bit će moderna, jer to naš život zahtijeva. Dakle je taj antikni stil samo na izliku. – Ako još uz to stoji u blizini – javna zgrada u gotskom stilu, a na drugoj strani u renaissanci – dok su neke kuće u baroknom stilu, to je svakako više arheološki museum, po gotovo, kad oko njih i u njima buči moderni život. Isto tako kao da su Grci na akropoli zidali piramide. Zato je Engleska pravo učinila što je napustila antiku i sredovječnost i stvarala građevine prama potrebama i u duhu svog vremena. Isto kao u Engleskoj no sasma samostalno, razvijala se arhitektura i u Belgiji, i predstavnici kao Horta, Crespin, Van de Velde su protagoniste moderne arhitekture. – Tako se sve više širilo moderno shvaćanje. – U novije doba počeli su se i u Francuskoj oslobađati škole i arhitekti kao Bonnier, Plumet, Guimard daleko su izvan granica svoje domovine poznati.

Najodlučniji, a i po moderni pokret najvažniji jest Otto Wagner. On je svojim djelovanjem najviše doprinio da se danas općenito priznaje potreba preloma sa oponašanjem prijašnjih stilova.

Arhitektura je umjetnost, i kao takova mora da bude individualna i savremena – to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo. Za cijelo su Michelangelo, Fischer von Ehrlach, bili ljudi samonikli i ljudi svog vremena. Time se naravno ne izriče, da valja prekinuti sa svim dojakošnjim radom. Ta zakon evolucije nas upućuje upravo na to, da upotrebimo i izrađujemo baštinu naših otaca. I moderni život nije počeo sa tabulom rasom – i on se po malo razvijao sa prilikama. Pa tako i arhitektura. No ona ne smije ostati niti kod antike, niti kod renaissance, dok život svakim časom juri napred. Novo oruđe, novi materijal, drugi način života upućuje nas – da se i forma građevine mora mijenjati. Tim se ne zabacuiju naprečac svi stilovi – dapače elementi pojedinih stilova, u koliko se dadu organički upotrebiti, za cijelo će naći u kompoziciji mjesta. Ta samog Wagnera su prekorili – da radi u empire-stilu – jer je gdjekoje elemente upotrebio. No što ga najviše razlikuje od prijašnjih stilista? Wagner naglašuje u svojim radovima u prvom redu praktičnost, udobnost. U njegovim građevinama prevlađuje sama ploha i crta – jer ponajviše odgovara materijalu s kojim radi. Uporaba željeza od velikog je upliva na modernu arhitekturu. U njegovim građevinama jasno se razabire konstrukcija i materijal kojim je radio. Tu nema laži. Njegove građevine ne pokazuju više nego što jesu, a ipak uza sve to nije pustio s vida i umjetničku stranu. Usprkos praktičnog stanovišta – vidi se jasno umjetnička konsekvencija jedne misli – a u izvedbi nam svaki detail pokazuje kako je organički svezan sa cjelinom. Ta tendencija: umjetničke ciljeve spojiti sa praktičnošću, mora da prevlađuje kod modernog arhitekte. I to od najmanje sitnice, do zapora na vratima, od stolca do osnove za kaku palaču – sve je to polje za arhitekta – i on mora u svakoj sitnici kao i u osnovi imati na umu savremeni život i njegove zahtjeve.

Časopis Život zagovarao je novo stremljenje prema kojem jedina granica umjetničkog stvaranja može biti umjetnikova individualnost. Kovačić nije zastupao samo nov arhitektonski stil, već je istovremeno zastupao i posve nov pristup zvanju arhitekta, naglašavajući osobnu umjetničku odgovornost, kako u izboru materijala, tako u samoj konstrukciji zgrade. Arhitekt je umjetnik, za razliku od građevnih poduzetnika, palira i tesara. 

Naglašavanjem osobne odgovornosti nametnuo je Viktor Kovačić nov moral u arhitekturi. Zahtijevao je da se svako građevno pitanje javno raspravi i da se za značajnije građevine obvezno raspiše arhitektonski natječaj.

Shvaćanje arhitekture kao umjetnosti i arhitekta kao odgovornog umjetnika odobravala je tek nekolicina Kovačiću bliskih kolega, dok je kod većine građevnih poduzetnika nailazilo ne toliko na otvoren otpor, koliko na prijekorno podsmjehivanje i ogovaranje.

Izidor Kršnjavi ostavio je u rukopisu opširan i vrlo zanimljiv podatak o uvažavanju i ismijavanju darovita arhitekta Viktora Kovačića. 

»Moja je soba sasvim jednostavna u stilu napoleonske dobe. Taj mi je slog zato simpatičan, što najbliže stoji klasičnomu. Drago mi je što je malne svo posoblje doista iz te dobe. Baštinjene stvari... Cijelu mi je sobu vrlo dobro, jednostavno, ukusno i prema stilu dekorirao mladi arhitekt Kovačić (darovit čovjek, šteta što je takova ljenčina. Sjedi po kavanama i razgovara o svojim osnovama, koje kani izraditi, a koje nikada izraditi neće, a kraj toga gladuje).« 

U Narodnim novinama objavljena je anegdota koju je Kršnjavi u pero kazivao Štefi Iskri, svojoj supruzi, pjesnikinji i prevoditeljici. Anegdota je nastala u jeku sporova između „starih“ i „mladih“, a odnosi se na momka blijeda lica, niskog vrlo slabašnog stasa (Kovačića), učenika slavnog arhitekta (Wagnera), koji dolazi u Zagreb i predstavlja se graditelju Bolléu kao „trag svjetlosti“ u mraku hrvatske arhitekture. Hvali se da je načinio palaču za ruskog cara, veliku operu za New York. Graditelj ga pita kad je sve to izgradio, a momak odgovara da nije izgradio, nego narisao... Bez obzira na anegdotu, sasvim je sigurno da je „trag svjetlosti“ ostao trajnom vezom između Kovačića i Kršnjavog, čas u prepirci, čas u priznanju.

Časopis Život nije bio dugog vijeka. Zbog pomalo boemski vođene blagajne prestao je izlaziti početkom 1901. godine. Glavni urednik Milivoj Dežman, po struci liječnik i uspješan stručnjak za plućne bolesti, posvetio se pripremama za osnivanje Društva hrvatskih književnika, bavio se popularizacijom medicinske znanosti, i na Kovačićevo veliko iznenađenje, priskočio je u pomoć glumici Ljerki Šram, svojoj prvoj ljubavi, iako mu je nepromišljenom udajom slomila srce. 

Viktor taj čin nije odobravao, ma koliko ga prijatelj uvjeravao da je Ljerka idealna žena, da se svim srcem divi njenoj osobnosti, njenoj snazi i hrabrosti. Nema idealne žene, odgovarao je Kovačić svom prijatelju, postoje samo zavodnice i preljubnice... Prijateljevanje s Dežmanom bivalo je sve hladnije, za razliku od prijateljevanja s drugim urednikom, Srđanom Tucićem, koji se vratio pisanju kazališnih djela, a omiljena tema bila mu je preljub i ubojstvo... 

U lipnju i srpnju 1901. vodila se u zagrebačkom tisku žustra polemika oko očuvanja ili rušenja Bakačeve kule na Kaptolu. Stanoviti viši krugovi htjeli su rušenjem tog vrijednog spomenika osloboditi i otkriti pročelje stolne crkve, koja bi tako, po njihovu mišljenju, davala ljepši dojam. U polemici su sudjelovali povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi, arhitekt Hermann Bollé, povjesničar i arheolog Josip Brunšmid i likovni kritičar Vladimir Lunaček. Viktor Kovačić tu je polemiku za kavanskim stolovima raspirivao vatrenim rečenicama.

»Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve... Bolléovi tornjevi simboliziraju hladnu ukočenost germanske duše u već degeneriranom izdanju... To su silom nametnute beskičmene tuđinske iluzije... Ti tornjevi nemaju ništa zajedničkog sa slavenskim brežuljkom hrvatskog Kaptola«. 

Takve izjave unosile su nemir među duhove provincijalne državno-činovničke elite, ali i čisti zrak koji je mobilizirao skupinu mladih hrvatskih arhitekata, redom bečkih đaka, u borbi za arhitekturu novog doba, lišenu laži i privida. Istini za volju, samom Kovačiću nanosile su više štete nego koristi. On nikako da se zaposli, nikako da se zaljubi. Živio je od kavane do kavane, pratio javne natječaje u Beču i Pragu, dopisivao se s Vjekoslavom Bastlom koji je tijekom svog usavršavanja u Wagnerovoj školi izradio nekoliko originalnih idejnih projekata, a za temu završnog rada izabrao je studiju crkve svetog Blaža u Zagrebu s aksijalno oblikovanim tlocrtom i valjkastim volumenom s polukružnom kupolom. 

Kovačić je svaku originalnu studiju svojih kolega i drugih vrsnih arhitekata prihvaćao kao izazov za još veću originalnost na putu do slave. Nipošto nije sumnjao da će jednog dana postati javno priznat i slavan. Ali put do slave bio je više nego trnovit.

Godine mučnih zadataka i prilika

Jednog jutra u rano proljeće 1902. godine Viktor Kovačić probudio se s nepodnošljivim treštanjem u glavi, kao da netko s unutarnje strane čela razbacuje stolice. Čeona kost samo što mu nije iskočila pri otvaranju očnih kapaka. Pokušao se prisjetiti kada i kako se dovukao u stan, objema rukama hvatao se za glavu... Ne, to nije moguće, ponavljao je sebi u bradu... Nikad se nije napio do besvijesti, nikad mu se nije dogodilo da ne bi ujutro znao je li došao sam ili ga netko dopratio do stana... Napola budan, napola snen počeo je nazirati neke sumnjive obrise, prepoznavati užarena lica starijih sugovornika. Predbacivao im je farizejštinu i lažni moral, a oni su njega nazivali izrodom... Da, tako je počelo, a kako je završilo, to ostaje zaleđenom tajnom na rubu kreveta. Izvukao je ladicu noćnog ormarića, ne bi li se možda našla pri ruci kakva tableta. Zagledao se u izlizanu naslovnicu Biblije na ormariću i zakleo se samom sebi da mu glava nikad više neće biti na sramotu. Bit će i dalje oštar i nepopustljiv u usmenim raspravama, iskazivat će otpor prema svemu što se ne slaže s njegovim uvjerenjima i što smatra lošim i nazadnim, ali će paziti s kim raspravlja, neće se spuštati na razinu kojekakvih poluinteligenata i političkog šljama...

U Matici hrvatskoj upoznao se s tajnikom  Antunom Radićem koji je snažno osuđivao razdor između starih i mladih. Uređivao je Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena te u njemu objavljivao temeljito i stručno obrađene priloge o jeziku, narodnim običajima i narodnom umu.  U svojim prilozima koristio je pojmove poput „narodnog srca“ i „narodne duše“. Znanstveno je dokazivao da ne postoji »hrvatski ili srpski jezik«, već samo hrvatski književni jezik koji se govori i piše na štokavskom, kajkavskom i čakavskom narječju. Zbog jezikoslovnog spora s Tomom Maretićem i njegovom Gramatikom i stilistikom hrvatskog ili srpskog književnog jezika navukao je na sebe bijes hrvatskih vukovaca, sljedbenika Vuka Stefanovića Karadžića koji je sve govornike štokavskog narječja poistovjetio sa Srbima i na taj način širio velikosrpske ideje. Kamo je to smjeralo, moglo se u kolovozu 1902. godine pročitati u zagrebačkom listuSrbobran, glasilu Srpske samostalne stranke. U članku pod naslovom „Do istrage vaše ili naše“ autor Nikola Stojanović zagovarao je stajalište da su Hrvati narod bez svijesti, da u povijesti nisu imali nikakvih demokratskih tradicija, da su se pokoravali tuđinskim vlastima, za razliku od Srba koji su nepokolebljivi borci za slobodu naroda. I upravo zato morat će borba između Srba i Hrvata potrajati “do istrage naše ili vaše”, pisao je Stojanović. Prema autorovu mišljenju hrvatska svjesna inteligencija će u toj borbi do istrebljenja prihvatiti srpsku liberalnu misao i tako pomoći procesu uništenja hrvatstva koje na umjetan način čuva jedino još katoličko svećenstvo.

Tjedan dana nakon objave tog članka i zapaljivih polemika o njemu, pošto se nitko iz mjerodavnih političkih krugova nije javio ili rekao bilo što o pisanju glasila srpskih samostalaca, izbili su u Zagrebu protusrpski prosvjedi. Sve je započelo sukobom jednog policajca i studenta prava koji je bacio kamen na Srpsku banku. Iz okupljenog mnoštva na središnjem trgu čuli su se povici o uzimanju pravde u svoje ruke, a malo zatim razjarena rulja napala je policajca koji se obračunavao sa studentom i zgradu banke zasula kamenjem. 

Viktor je iz prikrajka gledao kako se razbija trgovina jednog Srbina, vidio je kako je pred razjareni narod izašao Antunov mlađi brat Stjepan Radić i obratio se nazočnim ovim riječima: 

"Svi koliko vas ovdje ima čujte i počujte! Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno, ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje. Ako, dakle, hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kosuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos." 

Nakon tih riječi masa naroda htjela je u prvi mah nasrnuti na Radića, ali su zatim neki mladići ipak uspjeli spriječiti napad. Razjarena masa potom je otišla na željeznički kolodvor skinuti mađarske natpise, a hrvatski arhitekt Viktor Kovačić te je večeri u svom stanu na prvoj stranici kožom uvezanog notesa ispisao zavjet »Govori hrvatski!« i dvaput ga potcrtao.

Iako je Antun Radić pokušavao Viktora Kovačića zagrijati za politiku, ovaj je pokazivao jedino malo više zanimanja za narodne običaje i »duh naroda« kojeg je najbolje mogao upoznati na gradskoj tržnici. Često je znao zalaziti među štandove, promatrati punašne kumice iz zagrebačke okolice, slušati milozvučna dozivanja kupaca, šale na račun »grincajga« i debelih mesara. Zaustavljao bi se kod guslara na uglu i slušao kako uz pratnju starinskog instrumenta deseteračkim napjevom slavi junačke podvige, radost i prkos, tugu i otpor...

Tuga i otpor bili su tih mjeseci Viktoru jedini oslonac u traganju za nadahnućem i stvaralačkim dokazivanjem. Još uvijek se jednom mjesečno odazivao pozivima Ivana Šterna i odlazio kod njega na ručak ili večeru. Vila na Ksaveru bila je uredno održavana, svaki detalj podsjećao je na Amaliju, na ljepotu i strast kojih više nema. Ostala je samo upaljena svijeća ispod velikog portreta. I udovac koji misli sve najbolje o Viktoru, koji se i dalje ponosi njegovom genijalnošću, unatoč kojekakvim glasinama, podbadanjima u novinskim karikaturama i oblajavanju za kavanskim stolovima. Bio je i dalje čvrsto uvjeren da ugošćuje čovjeka čija slava tek slijedi. Zato ga je posljednje nedjelje u rujnu dočekao s nekolicinom članova Trgovačko-obrtne komore, predvođenih tajnikom Milanom Krešićem. Viktor se tijekom večeri zbližio s gospodinom Krešićem te s velikim zanimanjem slušao njegovo pričanje o godinama pariškog života, o podizanju zgrade Zemaljske obrtne komore s muzejem za umjetnost i obrt, o njegovom proučavanju i opisivanju gospodarstvenih prilika u raznim zemljama i kod raznih naroda. Nekoliko dana kasnije saznao je u tajništvu Trgovačko-obrtničke komore mnogo toga u vezi s hrvatskim izlošcima na svjetskim izložbama, o hrvatskoj industriji pokućstva i dekorativnom obrtu. Tajnik Krešić posudio mu je sve brojeve glasila Trgovački i obrtni svijet u kojima su izlazila kritička pisma arhitekta Josipa Markovića iz Pariza. 

Markovićeva pisma došla su kao melem na ranu Viktorova prkosa i samotništva. Više se nije zadržavao u kavanama, nije se zaustavljao ispred piljarica i guslara, već je žurno koračao zagrebačkim ulicama, od svog stana do Krešićeva ureda i koristio svaku priliku za upoznavanja s imućnim članovima komore. 

Jednog prijepodneva susreo se s autorom kritičkih pisama, arhitektom Markovićem koji je u to vrijeme djelovao kao samostalni građevni poduzetnik na relaciji Pariz-Zagreb. Susret je urodio prijateljstvom i plodnom suradnjom. Zajedno su radili projekte, zajedno se javljali na raspisane natječaje. Zahvaljujući Markovićevu posredovanju, Kovačić je samostalno projektirao stambenu zgradu bogatog Židova dr. Oscara Kornitzera  u Gundulićevoj, pregradnju prizemlja i nadgradnju kata stambene zgrade bogataša dr. Eugena Winklera u Preradovićevoj, stambenu zgradu u Boškovićevoj, te neke manje dogradnje u Hatzovoj. Bili su to uglavnom projekti u kojima nije mogao slobodno i samostalno ostvarivati vlastite zamisli. 

O umjetničkom shvaćanju graditeljstva mogao je jedino raspravljati u dopisivanju s brojnim kolegama iz Wagnerove škole koji su djelovali diljem Europe. Dopisivao se s Bauerom, Kotěrom, Kestranekom, Matouschekom i drugima. Iz pisama je vidljivo da je zavolio hrvatsku prijestolnicu usprkos zanovijatanjima i podmetanjima od strane kojekakvih poluinteligenata. Njegov boemski život usred Zagreba bio je duboko prožet promišljanjem starih znanaca u Beču, Pragu, Berlinu, Rimu i Parizu.

Početkom ožujka 1903. održana je u Beču osnivačka sjednica austrijskog saveza arhitekata, kojoj su nazočili brojni polaznici Wagnerove škole, o čemu je Kovačića iscrpno izvijestio Jan Kotěra iz Praga. U svjetlu Kotěrina izvješća počeo je Kovačić razmišljati o strukovnom savezu hrvatskih arhitekata kojima arhitektura znači puno više od pukog graditeljstva. Ali o tome nije imao vremena razgovarati s najboljim kolegama, budući da se svim svojim stvaralačkim žarom posvetio projektu za zgradu Hrvatsko-Slavonske hipotekarne banke na Zrinjevcu. Za taj projekt  dobio je na natječaju otkup, što se vrlo brzo pročulo u visokom društvu, pa je tako bogata zagrebačka obitelj Auer povjerila Kovačiću projektiranje obiteljske kuće na Rokovom perivoju. Otac obitelji Ferdinand Auer bio je vlasnik kultne Kraljevske sveučilišne knjižare, a majka Amelija posvetila se kućanstvu, odgoju djece i obiteljskim domjencima. Viktor je dobro poznavao njihova sina Roberta, slikara koji je studirao u Beču i Münchenu, te se po povratku u Zagreb zauzimao za veću umjetničku slobodu. Stoga je s posebnom naklonjenošću prema svom prijatelju, ali i njegovoj majci, milostivoj gospođi Ameliji, pristupio projektiranju vješto komponirane i skladno uravnotežene obiteljske jednokatnice.

napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u njegov stan (potkrovlje, mansarda) u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)

*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). 

Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. 

Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. 

Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). 

Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).

Citiranje:

Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)

foto: Petar Kolovrat