ŠTO (NI)JE VJERA - piše Don Ante Žderić

Vjera u životu vjernika nije dodatak koji koristimo po potrebi ili neka vrsta "Vegete" koju dodajemo svemu, kako bi to "sve" imalo bolji učinak. Vjera nije sadržaj iz pričuve koji koristimo po potrebi.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije poput stranačke značke na reveru koja ovjerovljuje našu pripadnost i time društvenu prikladnost i pripadnost "našima" - ma na kojem kriteriju se zasnivala ta pripadnost. Vjera nije bedž na odjeći koji verificira pravovjernost i pouzdanost pripadanja sigurnom društvenom čoporu. Vjera nije sadržaj koji nas opravdava jer smo po vjeri "naši", pa nam treba pogledati kroz prste.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije sadržaj kojim se kitimo kad su nam potrebni glasovi birača, društveni probitak koji je negdje zapeo pa ga treba "pogurati" vjerskim sadržajima. Vjera nije smokvin list koji će pokriti i/ili opravdati naše profesionalne, osobne ili obiteljske promašaje i neuspjeh. Vjera nije nadomjestak za naše neostvarenosti na drugim poljima.

Vjera je puno, puno više.

Vjerski identitet nije sredstvo koje će olakšati upise u škole i fakultete, položiti ispite i dobiti diplomu i posao u javnom sektoru. To nije sredstvo društvenog probitka. Vjera nije kontrapunkt korupciji i zločinima, koji bi takve "vjernike" rehabilitirao.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije opravdanje za pljuvanje drugih jer su drugi i drugačijih jer su drugačiji. Vjera podrazumijeva prihvaćanje drugih i drugačijih. Uvijek u milosrdnoj istini. Vjera nije ukras i opravdanje čoporativnog, plemenskog ili nacionalnog identiteta, koji bi nas činio boljima od drugih i koji bi iscrpljivao taj identitet. Vjerska pripadnost može, ali i ne mora, biti jedna od komponenti lepeze koja čini naš identitet.

Vjera je puno, puno više.

Vjerski identitet nas ne opravdava od odgovornosti za grijeh i zlo koje činimo samo zato što to čine i drugi, koji se smatraju vjernicima. Disperzija odgovornosti ne može biti vjerniku opravdanje. Istina je istina i kad uz nju nitko ne pristaje. Zlo je zlo i onda kad svi od njega prešutno okreću glavu. Vjera u mnoštvu vjernika potiče na samopropitivanje.

Vjera je puno, puno više.

Vjera se svjedoči djelima. Neprestano trubljenje o vlastitoj vjeri je znak nezrele vjere. Vjera je tiha, ali ustrajna. Ona svjedoči za sebe. Sveti je Frane Asiški braću upozorio da prilikom vlastitog svjedočanstva: "Koriste riječi ako su nužno potrebne!" Nečija se vjera tek jasno vidi iz perspektive smrti te osobe.

Vjera ne proziva. Ne docira. Ne pljuje po komentarima društvenih mreža. Vjera se ne hvali i histerično ne vrišti da ju svi potvrde. Vjera nije stup društvenog statusa niti sredstvo prikupljanja lajkova na društvenim mrežama.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije neprestano traženje da nas drugi priznaju za dobre vjernike. Svjedočenje vjere nije prozivanje drugih da nas takvima potvrde. Svjedočenje vjere je dopuštanje Bogu da kroz nas osvijetli tmine onih oko nas. Tu smo pozvani paziti na sebe da boreći se protiv čudovišta i sami ne postanemo jedno.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije neprestano govorenje o vlastitoj grešnoj prošlosti. Ona je, još manje, prekapanje po tuđoj grešnoj prošlosti. Vjera je okretanje prema Kristu koji nas očinski ljubi i prihvaća kao Otac koji prašta bez sitničavog propitivanja. Vjera nije izgradnja immagea obraćenika, na temelju čega sada pretvaramo sebe u gurua koji će reći drugima što i kako moraju.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije nabijanje na nos drugima njihovih grijeha ili tobožnjih grijeha. Vjera nije likovanje i javno sramoćenje drugih po društvenim mrežama. Vjera nije poziv na linč i propitivanje tuđih života jer nam se ne sviđa nečiji stav. I mnoštvo je na Kalvariji pjenilo da se razapne Tesarova sina, a svi su bili vjernici. Vjera nije opravdanje vlastitog zla obranom Božje časti. Upravo je zlo vjernika pljuvanje Božje časti. Kajfa, veliki svećenik, osudio je Krista na smrt, a onda pobožno molio u Hramu. On u tome nije vidio proturječje.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije šutnja pred društvenim zlima i njihovim uzročnicima, osobito kad se ti uzročnici kite vjerom, kad su "naši". Šutnja vjerskih struktura pred očitim zlom izdaja je Boga. Vjera je autentična onda kad se ne libi prokazati anomalije u djelovanju vlasti. Vjera koja nije na strani malenih, odbačenih, obespravljenih i potlačenih nije vjera Isusa Krista, nego ideologija moći koja služi učvršćivanju vlasti.

Vjera je puno, puno više.

Vjera nije sredstavo da budemo uspješniji od drugih u bilo čemu. Vjera je sredstvo da budemo bolji ljudi i bolji vjernici.

Obrazovanje: Diplomirao je arheologiju i povijest u Zadru 2000. godine, a teologiju u Splitu 2007. godine.

Ređenje: Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2009. godine.

Trenutačna služba: Djeluje u Župi Gospe Fatimske u Splitu, a poznat je i po služenju po bizantskom obredu.

Interesi: Aktivno se bavi pisanjem poezije, slikarstvom, stripom i fitnessom.

(izvor. AI)

Javnost vas percipira kao netipičnog svećenika. Što to znači netipičan svećenik? 

S obzirom da pokušavam slijediti Isusa Krista i njegov nauk, onda slobodno možemo reći da je u svoje vrijeme on bio netipičan. Po toj logici bi oni koji ga nasljeduju, bilo kad, u bilo kojem prostoru, samim time bili netipični. Netipičnom se možda doživljava jedna moja otvorenost suvremenom društvu i potrebama ljudi u njemu. To je vjerojatno najbolje sažeo papa Frane kad je rekao svećenicima: “izađite na periferije.” To znači da ne treba samo sjediti u sigurnosti svog župnog ureda ili samostana, nego poći k ljudima u njihove svakodnevne životne situacije. Tamo gdje žive, gdje rade, gdje se školuju, gdje treniraju, gdje se zabavljaju, gdje se druže…Treba poći u njihove žalosti i u njihove radosti. Stoga tu netipičnost ne bih nazvao netipičnošću, nego upravo to da u skladu sa suvremenim vremenom pokušavam pristupiti ljudima na njihovim periferijama.

Kada dođete među ljude na periferiju, što vidite? Koji su problemi?

Općenito je danas društvo u svijetu, pa i Hrvatskoj, u dubokoj i sveobuhvatnoj krizi. Zahvatila je sve pore društva i zahvatila je kako duboko. Ono što primjećujem je osjećaj nesigurnosti, izgubljenosti, izloženosti izazovima suvremenog doba i načina života, te političkim, ekonomskim i drugim turbulencijama. Ljudi traže sigurnost koje zapravo nema, a to je najbolje pokazala situacija pandemije covida 19 i lockdowna. Tada se vidjelo da ni materijalno najbolje situirani ljudi nemaju nikakvu sigurnost. Jedan mali virus bio je jači od čitavog čovječanstva. Tako da današnjem čovjeku treba ponovno probuditi nadu.

(izvor: iz razgovora za news portal Makarska Danas)

foto: Petar Kolovrat