Fantastični pejzaži - slike snova

Piše: Marijan Grakalić

Veliki formati upečatljivih fantastičnih pejzaža osobne osjećajnosti i vizija u zbilji nestvarnih objekata koje nadilaze puki grafizam računalnih ilustracija i priprostih binarnih apstrakcija tako čestih u onome što se u danas pokušava izraziti kao tradicija aktualne vizualne slikarske konstrukcije, osnovna su odlika radova slikarice Gordane Bakić čija je izložba otvorena jučer navečer u galeriji ''Vladimir Buzančić'' u zagrebačkom Remetincu. Ono što posve šokira u cijeloj perspektivi tih slika narisanih akrilom na platnu jeste njihova neprijeporna dekorativnost ali i uzdignuće umjetnice koja na transponirani način u svakodnevnicu unosi one objekte koje inče sanjamo, susrećemo u snovima nekih finijih kaleidoskopskih nijansi ili pak u zamišljanjima i maštanjima umanjene slike dalekih nebesa protkanih crvenim, plavim ili žutim rojevima zvijezda zaleđenih tamo gore u jezovitoj stravi nebeskog prostranstva. Za razliku od toga, njene slike koje nama u naš svijet dovode nestvarne objekte onom magijom kakvom i mikroskop povećava i oku i duhu minijature i inače nevidljive minijaturne oblike svijeta, sada postaju dominantnom vizualnom atrakcijom koje plijene ne samo izvedbom nego i ljepotom. Na taj način i nestvarni i prije nepostojeći objekt postaje dijelom našeg subjektivnog života, postaje stvarnim i time objektivnim. Nije slučajno naglašeno kako se radi o pejzažu, ma kako neobičan i fantastičan on bio. To se potvrđuje i sagledavanje kontinuiteta radova odnosno slika, koje slijede jedna iza druge, kao mjera dobro planirane izvedbe odnosno prostora koji se zahvaća pogledom, pa time u nekoj nadstvarnoj konstrukciji umjetnice upravo taj slijed čini nezaboravan pogled u daljine ili blizine medijalnih i ekspresivnih krajobraza. Uopće nisam siguran u tom da su u bilo kojoj mjeri svi ti radovi nešto što bi mnogi u nedostatku riječi nazvali informativnim i komunikacijskim, jer takva preširoka određenja mogu se primijeniti na svašta, pa čak i na nekog budućeg samosvjesnog lap-topa koji će biti ljubomoran na svog vlasnika koji se informira komunicirajući i sa živim bićima pa će se onda isključivati i uključivati po svojoj volji. Ovdje je nesumnjivo da se kompletna medijska predstava zbiva u svijetu koji je i refleksivno i imanentno prisutan u umjetnosti, ali isto tako životna uvjerljivost slika, osjećanje teksture krvi, kostiju, lišća, vlati i kože, daleko nadmašuje tek nekakvu matematičku diferencijaciju kao odrednicu umjetničkog angažmana Gordane Bakić. Ovo je inače njena 21 samostalna izložba. Umjetnica je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2001, godine u klasi profesora Zlatka Kesera, a poslijediplomski studij pohađala je u Ljubljani kod prof. Bojana Goreneca. U svakom slučaju doživljajnost koju omogućuje izložba Gordane Bakić nije niti česta niti zanemariva u našim likovnim i galerijskim prilikama.