ČUPAVCI, KOKOS KOCKE ILI LAMINGTONI - piše Edit Glavurtić

dobro ohlađeni čupavci bili su poslastica, i uvijek kad bih kojeg uzela, presjekao me mamin uzvik: "Tanjurić! Jel moram sto puta ponavljati da uzmeš tanjurić, pun nam je krevet kokosa!", jer sam, više od svega, voljela jesti i gledati televiziju

Nisam baš sigurna koliko se može vjerovati internetu, ali upravo na mreži pronašla sam priču o izvjesnom lordu Lamingtonu, koji je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obnašao dužnost guvernera Queenslanda u Australiji. Priča govori da su se njegovi nenadani gosti poželjeli zasladiti pa je lordov kuhar, Armand Galland, iskoristio ostatke biskvita tako što je izrezao jednake kocke, svaku umočio u otopljenu čokoladu i po njima posuo kokosovo brašno. Prisutni su bili oduševljeni i tražili su recept, a lord Lamington od svog kuhara da često priprema tu poslasticu. Prema drugoj verziji, kocka biskvita slučajno je upala u tanjurić s čokoladom, no ne navodi se je li slučajno upala i u tanjurić s kokosovim brašnom. I nije to sve, priča ima još, pa i pisanih tragova o porijeklu kolača koji je lordu u čast nazvan Lamington, no kad istražujete, ubrzo vas zaboli glava od svih tih verzija koje se prilično razlikuju, a nedostaje im i vjerodostojnosti. U svakom slučaju, biskvitnim kockama umočenim u tekuću čokoladu i uvaljanim u kokosovo brašno ponose se i svojataju ih i Australci i Novozelanđani.

Kad u Google tražilicu unesete pojam Lamington, i pokrenete slikovnu potragu, široko ćete se osmjehnuti kad pod egzotičnim imenom otkrijete dobro znanu slasticu, koja je obilježila mnoga naša djetinjstva. Radi se o čupavcima, kolaču kojeg osobno doživljavam kao prijatelja iz vremena osnovne škole. Poslije su nas, kako to već biva, okolnosti razdvojile, pa se duže vrijeme nismo viđali, niti sam na njega mislila, da bih pri ponovnom susretu otkrila da je moj stari prijatelj poznat puno šire od mog kvarta i ulice, i to nije sve, nego se pojavljuje pod imenom koje se razlikuje od onog po kojem ga pamtim.

Čupavce sam jako voljela u sedamdesetima i osamdesetima, i s priličnom sigurnošću tvrdim da ne poznajem ni jednu osobu moje generacije kojoj su nepoznati. Omiljeni i često pripremani, uživali su široku popularnost pa smo ih s guštom jeli svi. Bili su idealna poslastica za običnu zimsku subotu, ali i za pladanj s božićnim i novogodišnjim kolačima. U svakom slučaju, njihovo idealno godišnje doba bila je zima, zbog rastopljene čokolade koja se upila u biskvit čineći ga sočnim, i naročito ukusnim nakon što su se čupavci dobro ohladili.

U to su vrijeme orasi predstavljali luksuz, pa su ih gazdarice čuvale za božićne orehnjače ili londonere, a s druge strane, kokosovog je brašna bilo dovoljno; ekonomično i prihvatljive cijene, moglo se nabaviti čak i u godinama nestašica. Za mene je predstavljalo čistu egzotiku, jer nikad nisam vidjela kokosov orah, niti sam znala kako on izgleda, a kad sam na vrećici u kojoj je kokosovo brašno pakirano pronašla oznaku da je zemlja porijekla Šri Lanka, jedina asocijacija bila mi je Sirimavo Bandaranaike, predsjednica ili premijerka o kojoj smo često slušali u televizijskim vijestima, a koja je u mojoj fantaziji od tad, pa nadalje ostala čvrsto povezanu uz kokosovo brašno.

No, da se vratim čupavcima čija je dodatna prednost bila u tome što ih je opisivao pridjev "izdašan", a to je u ono vrijeme bila veoma tražena kvaliteta. Otopljena čokolada i kokos povećali su volumen biskvitu, pa je, na veliko oduševljenje, od jedne mjere ispalo puno kolača. Da bi se biskvit lijepo rezao, a da se ne mrvi, mama ga je obično ispekla dan ranije, pa ga je ohlađenog, pomoću mog velikog ravnala za geometriju, rezala na uredne, jednako velike kocke. Ne treba spominjati da sam do posljednje mrvice pojela sve što se obrezalo kao višak. A trenutak kad se čokolada za kuhanje, uz dodatak maslaca i šećera otapala u mlijeku, taj trenutak bio je nešto posebno, pa sam se uvijek nudila da miješam čokoladu. Spremno bih se zaklela i okladila da ne postoji miris ljepši od toga, mogla sam se u njemu rasplinuti i poletjeti, a nakon što je čokoladni umak upotrijebljen, prstom sam sa stjenke posude sakupljala i oblizivala svaku dragocjenu kapljicu.

Dobro ohlađeni čupavci bili su poslastica, i uvijek kad bih kojeg uzela, presjekao me mamin uzvik: "Tanjurić! Jel moram sto puta ponavljati da uzmeš tanjurić, pun nam je krevet kokosa!", jer sam, više od svega, voljela jesti i gledati televiziju. Važni su zbog još jednog razloga: bio je to prvi kolač kojeg smo Nadica i ja samostalno ispekle, u našoj kuhinjici u Osječkoj, jedne zimske subote. Mama je rekla da se neće miješati, ali neka slobodno zovemo, rado će pomoći ako negdje zapnemo. O, kako smo se samo nas dvije, dvanaestogodišnjakinje osjećale odraslo i važno! I sve nam je išlo glatko, jedino smo kod čokoladne glazure zamolile mamu da provjeri radimo li dobro. I dok smo moja najbolje prijateljica i ja veselo umakale biskvit u čokoladu pa u kokosovo brašno, baba Milka nas je gledala iskosa gunđajući kako ćemo upropastiti dragocjene sastojke, a od svega ionako neće biti ništa, jer tko je ikada vidio da djeca peku kolače. Ona ih sigurno neće probati, svečano se zarekla, naglašavajući svoj prezir i omalovažavanje, na što se u tom trenutku baš nitko nije obazirao.

Usprkos njenoj sumnjičavosti, naš je trud nagrađen i čupavci su ispali odlično, a kad smo završile, najprije smo smazale svaka po jedan, ostatak dvaput prebrojile, pa podijelile tako da svaka dobije jednak broj komada. Onaj jedan koji je bio višak velikodušno smo ponudile mami, no ona je rekla da će kušati kasnije, pa smo ga prerezale popola i pojele same. Nadica je svoje kolače, na malom pladnju omotanom kuhinjskom krpom ponosno odnijela kući, a ja sam svoje stavila u kutiju od cipela Šimecki, pa u prozor, koji je zbog razbijenog stakla služio kao hladnjak. Sudeći po brzini kojom su čupavci nestajali iz kutije, sigurna sam da ih nismo jele samo mama i ja. Na koncu, kad nije ostalo ništa osim mrvica, koje sam prstima pokupila s dna kutije, u dnevnik sam zabilježila hvalospjev Nadicinoj i svojoj slastičarskoj vještini.

U okusu kokosa, uz čupavace, uživat ću i kad mama bude pripremala popularnu kokos roladu koja se ne peče, a koja će se, uz vanili kiflice, londonere, breskvice i kuglice od suhog voća pridružiti ostalim božićno novogodišnjim kolačićima. Puno kasnije, na jednoj ću svadbi kušati i ruske šubarice u koje ću se zaljubiti momentalno i trajno, ali ih nikad neću pokušati pripremiti sama. Za to će mi nedostajati ona želja i entuzijazam koje sam kao dvanaestogodišnjakinja imala napretek, a vremenom su preusmjereni na nešto drugo, dok će me kolači najviše zanimati kad ih ispeče netko drugi.

Tu je još i priča o kokosovom orahu za kojim sam posegnula čim sam ga ugledala u jednoj bečkoj samoposluzi, koja je upravo oglašavala "tjedan egzotičnih plodova", a meni se učinio kao bogomdani sastojak kojeg bih mogla upotrijebiti za pravu kokos tortu, jer mi se bližio rođendan. Kakav će to divan okus biti, maštala sam: ako je kokosovo brašno onako fino, ovo mora biti deset puta bolje! Gosti će sigurno biti oduševljeni! Na kraju je sve neslavno završilo jer se kokosov orah pokazao kao veoma tvrd, i od svih mojih lijepih planova ostala je samo sramotna završna scena koja se odigrala na hodniku zgrade u ulici Leitermayer, u kojoj sam na kamenim pločicama, najprije batom za meso a zatim čekićem ciljala nesretni orah, pokušavajući ga razbiti dok se on kotrljao i izmicao. Na kraju sam izgubila strpljenje i odustala: ispraćen sočnim psovkama orah je završio u smeću, a ja sam gostima servirala dobru, staru tortu od banana, ukrašenu običnim kokosovim brašnom, istim onim koje smo upotrebljavali za čupavace, i koje nikad nije razočaralo.

PS. Ako biskvit, prije nego što ga izrežete na kocke koje ćete umakati u čokoladu i kokos, prerežete uzdužno, pa premažete marmeladom od marelice, poklopite gornjim dijelom biskvita, pričekate da se sve poveže, i tek onda krenete u uobičajeni postupak kupke u rastopljenoj čokoladi, dobit ćete posebno fine čupavce, jer kiselkasti okus marmelade jako lijepo podržava priču čokolade i kokosa.

E.G. SLATKO KISELO

napisala: Edit Glavurtić u prosincu 2025. godine

na svome FB profilu

https://www.facebook.com/edit....

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu živi od 1970. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine zaposlena je u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Odlazi u Beč 1990. godine, gdje se bavi likovnim radom i 1995. godine na "Universität für angewandte Kunst Wien" dobiva titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine ponovo živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

izvor: https://www.facebook.com/edit....

foto: Petar Kolovrat