Miroslav Krleža - Fragmenti o nacionalizmu i religiji

a tako je pisao Krleža, je li se što promijenilo?

... Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju.

... Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije. (1916)

... Hrvatski i srpski proletarijat ne može i nikada ne će moći izvojevati ni jednu konkretnu političku bitku ni pobjedu bude li dangubio pravdajući se jalovo o hiljadugodišnjem hrvatskom kraljevstvu ili o Dušanovom carstvu, jer je to politika vjetrenjača i sablasti iz prošlog stoljeća. Prije sto godina naša je politička i književna svijest bila takoreći još na tako niskom stupnju da je vjerska pripadnost ostala glavnim elementom nacionalnog opredjeljenja, razdvajajući književnikepo tome da li su rođeni u okviru ove ili one vjere. (1920)

... Raskoljena na dvije zone, istočnu i zapadnu, na dvije civilizacije, na dvije crkve i na dva pisma, dvostruko izrabljivanau svojim vječnim dilemama, odnarodivana i krvava, ova je zemlja dvjesta godina rađala pojedince, intelektualno moralne stradalnike, koji pate od nerazmjera između svojihuzvišenih ideja, svojih ličnih inspiracija i njihove materijalne ostvarivosti. Za sudbonosne probleme, kako da se likvidiraturska okupacija, kako da se obori carski Beč ili skine mletačka tiranija, hrvatsko meso osjećalo je instinktivno da je preslabo u svojoj izolaciji. Odatle se rađaju kao iluzije ideje o integraciji u Križanićevo doba i u vrijeme ilirizma pa preko romantizma sve do konca stoljeća; ideje o lingvističkim cjelinama, crkvenom raskolu uprkos, i snovi o etničkom kontinuitetu od Karlovca do Moskve i od Soluna do Praga i Krakova. (1929)

... Postoji ogromna masa idealističke dosadne kontrarevolucionarne retorike koja se njeguje sistematski, ne predstavljajući nego megalomansku varijantu provincijalnih šovinizama, na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke.Teza o Dinaridima, na primjer, takva je jedna kontrarevolucionarna teza, koja kao groznica trese našim svijestima već više od šezdeset godina, a koja je za posljednjih pet decenija prošla mnogobrojne faze nezdravog i razornog fatalnog djelovanja, od Jovana Cvijićai Ivana Meštrovića do Dvornikovićeve Karakterologije. (1952)

...Uzevši u obzir sve krugove nacionale zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela palanačkih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih »kozmogonija«, tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog »rasnog« megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte i preživjele karikature trebalo bi već jedamput izvrgnutid ostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih sa dnevnoga reda zauvijek. (1953)

... Pitanje je da li se narodi definiraju na vjerskoj ili jezičnoj osnovi? Na jednoj i na drugoj, a često ni na jednoj ni na drugoj.Kalendarski detalji, kao što su »Sveta tri kralja« i »Hristos se rodi«, poprimaju glupe a često i kobne forme i nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija — jedan jezik, dva naroda, protestanti i katolici. Ili Flami i Valoni — dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i Austrija — jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, Švicarska, Katalonija i tako dalje. (1958)

... Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju. (1915)

..Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna[1] i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da mu diže desetinu i lukno. (1916)

... Crkva danas »neće ostati konzervativna« i ona se mora »modernizira« Treba ići s vremenom, treba gledati naprijed, a ne natrag, treba gledati ružičasto, a ne crno, gledati činjenicama u oči treba, vjerovati, a ne sumnjati, pokoravati se, a ne buniti, slušati, a ne misliti svojom glavom, stupati u stadu, a ne lutati kao izgubljena ovca Treba se kretati cestom kojom idu svi, treba biti čedan, moliti se i raditi, treba se organizirati sindikalno i politički, treba plesati po diskotekama,svirati džez na Uskrs, sve vrlo jednostavno. Tako pleše danas Crkva, a i vojne džez-muzike svih naroda sviraju danas mjesto marševa kaubojske napjeve. (1916)

... Negodovanje nekih »lijepih duša« da je taliti zvona za topove — barbarizam. Jeste. Ali mnogo neviniji nego bušiti ljuske lubanje zvonima uz blagoslov biskupa Zvona i kupole, sve se može kupiti kao roba, a ljudske lubanje nikako. (1917)

... Sve se u Crkvi pretvorilo u formalnosti: inkvizicija, šizma,hereza, krivovjerstvo, lomače i smrtne osude u masama,sve to predstavlja negaciju Kristova Simbola kao lika ljubavii vjere. (43:511) (1942)

... U takvim đavolskim prilikama (»u vremenu samoga đavla«, Béliard), u začaranome stanju duhova, mozgova i moralnih predodžaba, jedan dio crkvenih krugova i sam pod sugestijom sveopće zarazne psihoze odlučio se na nasilno svladavanje opasnog političkog bunila pomoću sredstava, koja nisu bila ni po čemu manje đavolska od pojava, koje je namjeravao iskorijeniti. U Francuskoj, u Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Švedskoj, u Njemačkoj planule su lomače inkvizicionih sudova i po Evropi počela je da lopti krv potocima.Od Beča do Pariza, od Sicilije do Toteda i Erdelja pucale su kosti buntovnika po mučionicama, i u toku tih nesmiljenih progona stradalo je mnoštvo vjernika. (1942)

... »Misao kao takva«, »misao po sebi«, »misao kao zamisao vrhunaravna«, misao kao »vertikala nad stvarima i pojavama«, misao kao neka vrsta nebeske sonde nad glavama i sudbinama ljudskim, misao kao misaona samozamisao, riješena i oprana od svega što je ljudsko i zemaljsko, takva misao, primijenjena na sve što je još odviše ljudsko u čovjekupo sebi i kao takvo vezano s utrobom, sa crijevima, s maternicom i s ljudskim društvom, takva čista, neljudska misao o jalovoj prolaznosti svega što je ljudsko, doslovno i dosljedno sprovedena u obliku misaone artmetike — daje: budističku koncepciju, koja u zbroju svega vidi ništicu. (1942)

... Sama Crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno pretvorljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski cara, baveći se egzorcizmima za dobre pare. (1944)

... Crkva bi mogla mnogo udobnije živjeti da je poslušala svetoga Pavla pa da se bavi samo duhovnim stvarima. Danas se u Italiji bakće sa bračnim pravom. Preljubi, rastave, borba spolova, to je unosna roba koja se kupuje isključivo u njenom dućanu. Crkvena administracija ima da monopolistički riješi godišnje deset hiljada preljuba, u delikatnom slučaju kad je žena zatečena in flagranti. Ulovljena u »bludu«, žena ne može biti krivično progonjena zbog kurvanja,nego zbog konkubinata, jer biti priležnica u divljem braku moralno je bolesno, treba dakle grešnicu predati vječnom ruglu Inkvizicije. (1968)

[1] Godišnje davanje vjernika župniku.

odabrao: Nenad Obradović, prema knjizi Miroslav Krleža o religiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1982.

izvor: https://filozofskimag.blogspot...

Miroslav Krleža, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.

Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.

Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX. st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946., sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.

Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame »nordijske škole«, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom »ratne lirike«, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, »domobranskome ciklusu«, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, »jakobinskome ciklusu«, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922., Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.

Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.

U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.

God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela.

Citiranje:
Krleža, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

izvor biografije: https://enciklopedija.hr/

foto: Petar Kolovrat