Josip Bago biografski razgovor sa umirovljenim liječnikom i piscem od kolina Imotskoga

ne smijemo dopustiti da nas podjele slome, moramo ostati jedinstveni, uz vjeru koja nas uči postulatima života!

Razgovor s liječnikom u mirovini i književnikom Josipom Bagom

Razgovarati s Josipom Bagom znači zakoračiti u životopis koji se proteže između dviju, naoko udaljenih, ali u njegovu slučaju duboko isprepletenih sfera: vrhunske medicine i književnosti. Rijetko koji hrvatski liječnik nosi tako snažan pečat znanstvenog autoriteta i istodobno posjeduje književni senzibilitet koji ga vodi prema romanu, poeziji i narativnom promišljanju svijeta. Rođen u Imotskom 1952. godine, Bago je profesionalni život posvetio gastroenterologiji, istraživanju, nastavnom radu i razvoju kliničke prakse, ostavljajući trag koji je oblikovao generacije liječnika i unaprijedio domaću medicinu. Njegov doprinos istraživanju bakterije Helicobacter pylori i uvođenju suvremenih mikrobioloških metoda u rutinsku praksu obilježio je jedan od važnih iskoraka hrvatske gastroenterologije prema europskim standardima.

No iza titula, funkcija i znanstvenih radova stoji i čovjek koji je, nakon desetljeća provedenih uz bolesnike, studente i istraživačke projekte, otvorio vrata još jednoj strasti – književnosti. Romani „Zakon prve bračne noći” i „Bura na modrom jezeru”, te zbirka pjesama „Iščekivanja” nisu tek usputna fusnota njegove karijere, nego zreli kreativan izraz autora koji je dugo promatrao život iz prve linije medicine, da bi ga potom pretočio u pisanu riječ.

U ovom intervjuu donosimo razgovor s liječnikom i piscem koji je svoj profesionalni put gradio predanim radom, znanstvenim integritetom i tihom, ali upornom ljubavlju prema literaturi – razgovor s Josipom Bagom, čovjekom čija se životna putanja kreće između znanosti i umjetnosti, dijagnoze i metafore, bolničkog odjela i imaginarija koji nastaje za radnim stolom. Razgovor je nastao prigodom objavljivanja njegovog novog romana “Smiraj na Modrom jezeru” koji je promoviran na Interliberu u studenom 2025. godine.

Kako su i Imotski Modro jezero oblikovali vašu osobnost i književni svjetonazor?

Ljepotu života u prelijepom gradu na obroncima Modrog jezera doživio sam kao Božji dar, koji sam poželio opisati i darovati čitateljima – sada, ali, nadam se, i u budućnosti. To je ujedno i poziv da dođu, da vide taj kraj.

Na pisanje romana nadahnuli su me, uz Modro jezero, i ljudi – specifični po svojim karakternim i ljudskim osobinama. Stameni i tvrdi, okos­tal­i u stoljetnoj borbi za preživljavanje na kamenitoj, plitkoj i škrt­oj zemlji. Njihov ponos, vjera u Boga, dani koji započinju zvonjavom crkvenih zvona i „Zdravomarijom“, a završavaju žuljevitim, težačkim mrakom.

Zaintrigirale su me njihove životne sudbine kroz dva svjetska rata, osobito patnje u poraću, u spoznaji da su ratovali za tuđe interese, uz zabranjenu, skrivenu, nikad naglas izgovorenu želju – bolje rečeno vapaj – za hrvatskom državom. Te sudbine prožimaju i moja razmišljanja, moje bilješke o sporenjima i povijesnim događajima koji do danas nisu razriješeni, objašnjeni i cjelovito obrađeni.

Ne smijem zaboraviti spomenuti jezera, brda koja se uzdižu prema Biokovu, kamene kuće, suhozide, mirise vrijesa i kadulje – obilje životnih detalja i događaja.

Roman je povijesno-socijalni, s izraženim etičkim i moralnim obilježjima. Sreća je što sam uz životno iskustvo, promatranje, slušanje i čitanje povijesnih svjedočanstava iz dostupne literature, iako nisam studirao filozofiju, u slobodno vrijeme proučavao svjetske filozofe, osobito stare Grke i njemačke – Hegela, Nietzschea, Schopenhauera… Sve mi je to pomoglo da izgradim stav prema događajima koje u romanu iznose pojedini likovi, a o kojima naše društvo do danas nije pronašlo jasne odrednice. Nažalost, ostaje stara konstatacija da povijest pišu pobjednici.

moj brat Zdenko i ja kao studenti

Možete li podijeliti neke posebne uspomene na obiteljske priče (djed, stričevi, susjedi) koje su utjecale na vaše pisanje?

Upućujem čitatelja na moj prvi roman, u kojem je zabilježen velik broj takvih priča. Najčešće su se prepričavale zimskih večeri, kada bi se nakon večernjeg objeda točilo vino u bukaru koja je kružila od jednog do drugog slušača. U djetinjstvu se to događalo uz ognjište, gdje je pucketala vatra. Često bi netko uzeo gusle, a kasnije bi se smjenjivale priče, ponekad i s izmišljenim dodacima.

Kad smo se preselili u obiteljsku kuću, više nije bilo velikih zajedničkih druženja, ali sam često s članovima obitelji – i ne samo s njima – volio slušati o događajima koji su se prešućivali ili o njima govorilo s određenom zadrškom.

Iz djetinjstva se posebno sjećam priče o vukodlacima koji su navodno obitavali u sjevernom dijelu Modrog jezera, dok su u južnom dijelu živjeli vilenjaci i vile. Dijelila ih je voda. Kad bi jezero presušilo, družili su se i nadmetali na dnu jezera za naklonost vila koje su sjedile na okolnim stijenama i promatrale ih. Posebno je zanimljiva u knjizi opisana priča o nastanku Crvenog i Modrog jezera – tu priču ostavljam čitateljima.

Kako ste doživljavali teška vremena 20. stoljeća kroz prizmu obiteljskih iskustava?

Tko god uzme roman u ruke i pročita ga, susrest će se s događajima koji su uzrokovali traumu hrvatskog čovjeka. U sudbonosnim ratnim zbivanjima Prvog, a osobito Drugog svjetskog rata, narod je bio podijeljen, neinformiran i često prisiljen završavao je na različitim stranama.

Takva je bila i sudbina moje obitelji: jedan je član bio u domobranima, jedan u ustašama, jedan u njemačkoj vojsci, jedan u partizanima, a glavu obitelji, moga djeda, ubili su četnici. Hrvatsko biće se, ne svojom voljom i željom, „raskrilo na četiri strane“.

Poslijeratno je vrijeme donijelo još snažniju represiju, oskudicu i sustavno zatiranje posebnosti, vjere u Boga. Unatoč tomu, i u tim teškim socijalnim prilikama živjelo se s očekivanjem, s vjerom očuvanom u čvrstoj obitelji, u svakodnevnom izmjenjivanju strepnje, želja i nadanja. Sve je snažnije sazrijevala stoljetna želja za stvaranjem hrvatske države. Podjele su i danas bolna rana na hrvatskom tkivu. O njima se i dalje vode rasprave, ali se često zaboravlja na okolnosti i povijesni kontekst u kojem se sve to zbivalo.

Roman treba pročitati kako bi se shvatila sva veličina Tuđmanova djela, čovjeka koji je potomke svih tih sudbina ujedinio i stvorio hrvatsku državu.

Kako vam se dojmio Zagreb po dolasku na studij, ipak je to bila godina velikih previranja – 1971.?

Zagreb sedamdesetih godina bio je životan, razigran i za mene potpuno nepoznat. Na svakom se koraku osjećalo iščekivanje nečeg novog. Studentski centar bio je stalno ispunjen, zapravo prepun, osobito sredinom dana, prije i poslije ručka. U kino-dvorani redovito sam posjećivao matineje, gledao filmove uz glasna dobacivanja, primjedbe i dosjetke.

Ubrzo su započela, isprva sporo, a zatim sve intenzivnije, studentska gibanja i studentski prosvjedi. Uz pomoć starijih kolega uselio sam u studentski dom „Nina Maraković“ u Šarengradskoj ulici. U tom domu živjeli su uglavnom organizatori studentskih zbivanja. To sam detaljno opisao u romanu.

Događaji su se smjenjivali kao na traci – u Studentskom centru, u domu, osobito na fakultetu. Silina studentskog pokreta, moja nazočnost, sudjelovanje i oduševljenje rezultirali su, nakon gušenja pokreta, prijetnjama progonom i uhićenjem, gubitkom smještaja u domu, prijetnjom suspenzije, izbacivanja i gubitka prava studiranja na Medicinskom fakultetu.

Duh otpora, snage i uvjerenja u ispravnost puta – puta koji je samo privremeno zaustavljen – nikada nije nestao. I danas živi u meni, i danas ga se s ponosom prisjećam, jer sam bio neposredni svjedok nečega što je bila preteča onoga što danas imamo.

Naravno, bilo je i noćnih izlazaka, druženja, nesnalaženja – došao sam iz manje, patrijarhalne sredine. Događale su se i nepredvidive, zanimljive, ponekad i smiješne situacije.

Jednom sam za vrijeme Zagrebačkog velesajma i najezde Talijana s prijateljem Damirom iz znatiželje završio u „Ritz Cabaretu“. Među Talijanima, uz šampanjac i striptizete koje su obilazile stolove i sjedale im u krilo, mi smo ostali po strani – nitko nam nije prilazio, samo su nas izdaleka promatrale. Stol je bio prazan. Nakon nekog vremena prišao je konobar, ljut što osim ulaznice nismo naručili skupo piće. Iz prkosa sam naručio kiselu vodu, na što je on dobacio da sam onda mogao ići u restoran na Glavni kolodvor. Odjednom se začulo zviždanje, Talijani su se sporednim izlazima izgubili sa striptizetama, a na ulazu se pojavila milicija. Stariji milicajac se smiješio i ispratio nas do Praške ulice, uz napomenu da je sve inscenirano.

Drugi put smo otišli na večeru u restoran „Jedinstvo“ uz Savu, ne znajući da će tijekom večeri biti glazba i veselje. Pridružile su nam se ženske osobe, družili smo se i slavlje je potrajalo do kasno u noć. Kad su se gosti počeli razilaziti, konobar je donio izuzetno visok račun. Čudili smo se, a on je, očito želeći se okoristiti, tek nakon našeg prigovora malo smanjio iznos. Ipak, račun je i dalje bio previsok. Dogovorili smo se da Damir ostavi jaknu kao polog; poslije smo došli i sve platili.

Najdramatičnije događaje na fakultetu opisao sam u romanu. Vjerujem da će čitatelji biti zadovoljni, jer će osjetiti vrijeme i prostor u kojima smo se tada kretali.

moj brat Zdenko i ja sa našim roditeljima

Možete li malo pojasniti kako je izgledalo financiranje studenata u to vrijeme?

Treba priznati da je studirati mogao svatko tko je u srednjoj školi svojim uspjehom to zaslužio. Općine su dodjeljivale skromne studentske kredite, najčešće odabranim i podobnim studentima. Mnogi su ljeti odlazili u Njemačku raditi na baušteli kako bi zaradili novac za studij.

U okviru Studentskog centra organiziran je Studentski servis, preko kojeg se moglo pronaći privremene poslove koje su tražila pojedina poduzeća ili tvrtke. Već sam spomenuo da su se studentski krediti i mjesta u domovima često dodjeljivali „podobnijima“.

Smještaj u domu dobio sam neposredno prije studentskih gibanja, odmah nakon promjene rukovodstva studentskih domova. Ranije je smještaj bio strogo kontroliran. U Studentskom centru i Studentskom servisu bolje plaćene poslove dobivali su opet „preporučeni“ studenti. Postojali su klanovi starijih studenata koji su lakše i bolje plaćene poslove dodjeljivali među sobom. Pričalo se i o provizijama.

Studentski pokret je sve to nakratko uzdrmao i promijenio. Kad se situacija smirila – bolje rečeno, kad je pokret ugušen – stara se vlast u bitnome vratila. Vratili su se stari kadrovi i stare navike.

Ja sam izbačen iz studentskog doma s famoznom oznakom od –100 bodova, jer se, naravno, nije smjelo napisati da je to zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama. Preselio sam u privatni smještaj. Rjeđe sam dolazio u domove, najčešće u dom na Lašćini, posebno navečer, zbog druženja. Veze među nama još su se više učvrstile. Ali, ako bi veselja potrajala i zapjevalo se, stizali su pozivi na razgovor, privođenja, prijetnje. Ponekad i u „prijateljskom“ tonu, osobito ako se procjenjivalo da ne postoji opasnost od organiziranog otpora.

Nije bilo dovoljno knjiga ni skripti, sve se posuđivalo. Bili su to teški dani, „olovno vrijeme“, ali mu se, unatoč svemu, s ponosom vraćam u sjećanjima.

Nakon diplome, kako je bilo pronaći prvo zaposlenje kao netom diplomirani liječnik?

Zadovoljstvo zbog završetka fakulteta kratko traje. Vrlo brzo se pojavi želja da što prije pokažeš i iskoristiš stečeno znanje, da pomažeš ljudima. Oprostili smo se od fakulteta s nadama i obećanjima profesora.

Tijekom studija cilj je bio što ranije položiti kolokvije i ispite, a kasnije što prije pronaći posao. Međutim, ubrzo shvatiš stvarnost: posla nema, osobito ne za nekoga tko nosi stigmu sudionika studentskih zbivanja 1971. godine. Sustav je na papiru otvarao mogućnosti za sve, ali je u stvarnosti sve bilo kontrolirano. Partija je kontrolirala prijem u zdravstvenom sustavu, a iza raznih komisija i „bodovnih listi“ često su se skrivale unaprijed donesene odluke.

Stotine molbi sam napisao. Naivno sam vjerovao nasmijanim članovima komisija pred koje sam uporno dolazio i odgovarao na uobičajena, često besmislena pitanja. I danas se čudim kako su se tako mogli ponašati učeni, sijedi ljudi, koji su odlučivali o sudbini kandidata.

Očaj se javlja tek kad izgubiš ono za što si gotovo siguran da ćeš dobiti. U novinama sam primijetio natječaj koji se učestalo ponavljao i odlučio otići u Dom zdravlja u Kostajnicu. Odande sam planirao krenuti u borbu za specijalizaciju i povratak u Zagreb. Bilo je dosta lutanja, čekanja, dana bez sadržaja i beskrajno dugih noći. Sve sam to poslije ugradio u svoj treći roman.

O spoju medicine i književnosti – kako vam je medicinska karijera utjecala na književni stil i teme koje obrađujete?

Još u gimnaziji odlučio sam da će medicina biti moj poziv. Medicina je zapravo moja sudbina. No medicina moje mladosti i moji prvi profesionalni koraci bili su potpuno drukčiji od medicine danas. Struka je silno napredovala, a ja sam s njom rastao i živio.

Uz rad s bolesnicima i stručno i znanstveno praćenje velikih promjena, penjao sam se po znanstvenim stepenicama. To nije bio lak put, ali su barem postojala formalna pravila i komisije. Ipak, to je bio sustav učestalih sastanaka u kojima su uvijek sudjelovali isti, politički podobni ljudi. Radilo se prema političkim direktivama, ponekad i uz ucjene, unutar sustava znanstvene korupcije i principa „ja tebi, ti meni“.

Nezdrava atmosfera na fakultetu, bojim se, ni danas nije do kraja razriješena. Po vlastitoj djeci – jedna je na Medicinskom fakultetu, druga na Stomatološkom – vidim da se i danas gledaju različite podobnosti i da još uvijek postoje pokušaji zaustavljanja najambicioznijih.

Cijelo sam vrijeme uživao u radu s pacijentima, a istodobno nisam zanemario ni znanstveni rad. Uz naporan rad na klinici objavljivao sam stručne i znanstvene radove, magistrirao, doktorirao, stekao docenturu i profesuru te specijalizaciju i subspecijalizaciju. No u starom sustavu gotovo ništa nije bilo moguće bez sastanaka, svađa, podmetanja i moralno dvojbenih kolega. Sve sam to jasno opisao u romanu.

U gimnaziji sam, uz učenje, mnogo čitao, osobito književne klasike, pisao pjesme i uređivao školski književni časopis. Tijekom studija i kasnije, uz sve veće obveze, bilo je sve manje vremena za čitanje i pisanje. Tek s mirovinom naglo je splasnuo interes za medicinu, a probudila se stara potreba za pisanjem pjesama i proze.

Postoji li paralela između liječenja tijela i „liječenja“ društva kroz pripovijedanje?

I jedno i drugo traži duboku dijagnozu i odgovarajuće „liječenje“. Godinama sam radio u zdravstvenom sustavu i često mi se čini da je to veliki medo kojeg treba stalno hraniti, trom i teško pokretan, osobito kada ga treba mijenjati.

Zdravstveni sustav ogledalo je društva i preslika odnosa koji u njemu vladaju, osobito u političkom smislu. Nemojte misliti da se kroz godine u tim odnosima mnogo toga promijenilo. Medicina je enormno napredovala, kao i dijagnostičke i terapijske metode, posebno medicinska pomagala i aparati. Sve je postalo sofisticiranije i skuplje.

Ali odnosi i kadrovi koji vladaju klinikama i fakultetima nisu se bitno promijenili. I dalje postoje natruhe starog komunističkog sustava u vidu prikrivene znanstvene korupcije. Netko je davno rekao: „Glupost je velika kao dolomitske stijene – tko manje zna, taj se više penje.“

S druge strane, znanstvena je zajednica napravila ogroman iskorak. Pojavljuju se mladi znanstvenici koji, zahvaljujući novim mogućnostima komunikacije, surađuju s vrhunskim svjetskim centrima. Velika je opasnost da najbolji odu iz zemlje. Prva linija zbrinjavanja pacijenata ipak je danas znatno bolje organizirana.

A književnost? Ostala je zarobljena u sustavu obrazovanja. Mnogo toga ovisi o nastavnicima i profesorima, o njihovom znanju i trudu. Učenici malo ili nimalo ne čitaju, iako su nastavni programi lijepo zamišljeni. Često se kritizira isključivo učenike, a premalo se preispituju nastavnici i njihova motiviranost.

U svojim knjigama pokušao sam provući nit etike i morala, povijesti koja se na ovim prostorima dramatično lomila, gurajući ljude u stranputice na kojima se mnogo gubilo, a malo dobivalo. Želio sam pokazati njihovu trajnu borbu za pravdu, težnju za istinom i slobodom. Povijest nas uči što smo izborili i stvorili – da to ne bismo izgubili. Nije sve stvoreno samo na krvi sudionika Domovinskog rata, nego i na žrtvi brojnih ranijih naraštaja koji su trpjeli i sanjali ovo što danas imamo.

Vratimo se romanu „Bura na modrom jezeru“. Zašto ste odabrali memoarski, romansirani pristup za prikaz Imotske krajine?

Odlično pitanje. Svi se, kako kaže Jean-Jacques Rousseau, rađamo kao prazna ploča u koju se kasnije utiskuju moralni i svi ostali doživljaji. Tu su patrijarhalni, vjerski odgoj u obitelji i okruženje iz kojeg dolaze različiti impulsi.

Treba iz svega toga izaći uspravan i što manje „okrznut“, kako bismo se kasnije mogli rado i s ponosom prisjećati. Kad uđemo u godine, sve se češće vraćamo djetinjstvu i mladosti. Iskustva i sjećanja pokušavamo objediniti. Lijepi događaji često kratko traju, ali im se vraćamo s užitkom. Ipak, najčešće se sjećamo traumatičnih događaja koje smo doživjeli ili o kojima su nam pričali.

Djetinjstvo i mladost proveo sam među ljudima čije sam priče slušao i pamtio. U ranom djetinjstvu druženja su bila uglavnom navečer, posebno zimi, uz vatru i vino, uz vesele, ali i tragične zgode. Ma koliko su socijalne prilike bile teške, rekla bi se poslijeratna neimaština, ljudi su bili nekako sretniji nego danas.

Iza njih su bila dva teška rata, u kojima je svaki član obitelji doživio svoje traume, bilo u ratu, bilo u poraću. Čovjeku danas bude žao što tada nije pozornije slušao i zapisivao. Sada više nema tih ljudi, nema tko pričati. Zato sam sve to htio zabilježiti, jer ono što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo.

Ako postoji kraj idealan za roman, onda je to Imotska krajina sa svojim ljudima. Grad Imotski je grad s dušom, smješten ispod dva prirodna bisera – Modrog i Crvenog jezera – s kamenim kućama, skalinima, suhozidima, docima i vrtačama koje se spuštaju do širokog Imotskog polja, preko kojeg puca pogled prema Biokovu. Idealna scenografija za roman u kojem čovjek živi uz i na kamenu, obavijen mirisima vrijesa i kadulje.

U meni žive ti ljudi i taj prostor, a nažalost traumatičnih sudbina i događaja ima napretek. Bitno je samo naći vremena i volje da se sve pretoči na papir i približi čitatelju.

Josip Bago

Koliko su likovi i događaji u knjizi autobiografski, a koliko fikcionalni? Možete li navesti primjere?

Roman je nadahnut događajima između dva rata, Drugim svjetskim ratom i poraćem. Više od devedeset posto likova vezanih uz ključne događaje stvarni su. Sporedni likovi koji su pridodani morali su biti fikcionalni kako bi se događaji dramaturški mogli obraditi i produbiti, osobito oni o kojima se nakon rata nije smjelo govoriti, a o kojima sam više doznao tek u gimnaziji.

Isprva potiho, a kasnije sve otvorenije, razgovarali smo o nepravdama, odlazeći tjedno na vjeronauk i susrete na kojima se govorilo o Boki kotorskoj, o traumama i zločinima u ratu, osobito nakon rata, te o svjedočanstvima s križnih putova. Likovi prikazani u opisima križnog puta stvarni su, ali su poneki fiktivni kako bi se snažnije dočarala atmosfera beznađa i ljudskog ponora.

Niz fiktivnih likova koji se pojavljuju u romanu odraz su mojih promišljanja o pojedinim sudbinama i traumatičnim događajima te pitanja: jesu li se mogli izbjeći, jesu li morali biti tako strašni, tko je odgovoran? Civili, mladići koji su u zadnji čas obukli uniformu, završili su na stratištima. Osveta pobjednika dolazila je iznutra, ali je bila odobrena izvana. Smaknuća bez suda i suđenja…

Vjerodostojno je, prema usmenim predajama, opisan prolazak četnika kroz Imotski, partizanskih postrojbi i stvarni događaji koji su im prethodili i slijedili.

Ipak, nije sve crno. Sjedilo se, osobito u djetinjstvu, pričalo se i smijalo, ne samo o tragičnim događajima. Pričale su se i šaljive i izmišljene zgode, primjerice o vukodlacima i vilenjacima.

Kako i zašto je Modro jezero postalo simbol života u vašem djelu?

Ne samo jezero i voda, nego i kamene klisure, nisko raslinje koje ga okružuje, vidilica na koju ljudi dolaze šetnjom diviti se tom daru prirode. Jezero leži u njedrima grada. Opisi jezera, kamenog okruženja, suhozida i kamenih kuća iz mog prvog romana potaknuli su pojedine čitatelje da me kontaktiraju i zatraže da ih odvedem na ta mjesta.

Cijelo djetinjstvo, osobito ljeta, silazili smo svakodnevno do vode. Druženja, pjesma, prve simpatije, prve ljubavi. Po izlasku iz jezera, duboko u noć, sjedilo se, pričalo i pjevalo uz vodu. Sve je to ostalo u lijepom sjećanju i čvrsto se veže uz Modro jezero.

Mladost se družila i veselila, ali su ponekad postojale i „podjele“, jer se grad dijelio po četvrtima: Bazarani, Jezerani, Điradani i mi sa sjeverne strane – Brđani. Svaka je četvrt imala svoju „družinu“, pomalo nalik navijačkim skupinama.

Điradani su bili mirniji, ali su Bazarani imali iznimno temperamentnog vođu Bubu Anića. U Domovinskom je ratu pokazao veliku hrabrost, prošao gotovo sva ratišta, bio u osiguranju generala Bobetka u Bosni i Hercegovini, a nažalost je poginuo u oslobađanju Knina.

Njihova je družina često patrolirala oko jezera i dolazila u sukob s nama Brđanima. Branili smo se kamenjem, ne dopuštajući im da preko jezera uđu u naše naselje. Često im se pridruživao i Mate Parlov, koji je svako ljeto dolazio iz Pule.

Jednom su nas potisnuli preko jezera u naselje među kuće. U metežu smo kamenom pogodili Matu Parlova u glavu, jer je neustrašivo, goloruk, jurišao za nama. Danima smo se skrivali, jer se tražilo tko ga je pogodio.

Mirovni su pregovori vođeni na dnu Gospina doca, gdje je danas stadion. Buba je zarobljene članove naše družine ošišao „na nulu“. Mene su dočekali ispred crkve nakon večernje mise; budući da nisam znao tko je pogodio Matu, ošišali su i mene. Buba je tražio i fizičko kažnjavanje, ali Mate to nije dopustio. Vratio se u Pulu s povojem oko glave.

Danas smo mi, umjesto Brđana, „Vukodlaci“, a oni su se prozvali „Vilenjaci“. Svake godine, kad jezero presuši, Vukodlaci i Vilenjaci na njegovu dnu odigraju nogometnu utakmicu. Poslije se, uz jelo i pjesmu, zajedno druže.

O romanu „Zakon prve bračne noći“ – kako ste otkrili predaju o turskom „pravu prve bračne noći“ i što vas je potaknulo da o njoj napišete roman?

Svatko od nas u nekom trenutku razmišlja o porijeklu svoje obitelji i nastanku prezimena. Meni su još u djetinjstvu rekli da naš predak potječe iz Hercegovine, koja je tada bila pod Osmanlijama. Tijekom ženidbe nije pristao na „zakon prve bračne noći“, ubio je bega i bio prisiljen pobjeći. Doselio se na obronke Modrog jezera.

Taj događaj bio je snažan poticaj. Osjetio sam da ga treba zapisati da ne padne u zaborav. Kad sam pretraživao literaturu i internet, gotovo nisam nalazio spomen toga „zakona“. Tek nakon objave romana počeli su se pojavljivati pojedinačni, a zatim sve učestaliji tekstovi na tu temu. Vidio sam i da se knjiga nudi u beogradskim knjižarama.

U romanu sam prikazao obitelj kao gnijezdo ljubavi, moralnih načela i vrijednosti. Čak i u najtežim vremenima, uz pomoć vjere, čovjek se uspije snaći i izgraditi svoj životni put. Sve je podložno promjeni, u sve se može dirati, ali obitelj ostaje temelj društva.

Danas, čini se, obitelj je u još većoj opasnosti. Ne moram nabrajati – svi znamo na što mislim. Tehnološki napredak donio je i nove ideološke nasrtaje koji, ako ih nekritički prihvatimo, mogu razoriti obitelj. U romanu sam želio pokazati kako je i u najtežim vremenima obitelj nalazila snagu i zaštitu, kako je ljubav bila luč koja je održavala život i vodila u budućnost.

Na koji način su vam usmene predaje pomogle u rekonstrukciji povijesnog konteksta?

Usmena predaja čuva se u obiteljskom pamćenju i prenosi s koljena na koljeno. No današnje vrijeme usmenu je komunikaciju svelo na minimum. Prevladavaju društvene mreže, napredna tehnološka sredstva, mobiteli.

Osim toga, mora postojati interes za prošlost – obiteljsku, lokalnu i nacionalnu. Vrijeme i prostor neprestano nas guraju naprijed; ako priče ne zapišemo, odlaze u zaborav. I ja sam, nažalost, prekasno shvatio da sam premalo slušao ljude koji su izravno proživjeli traumatične događaje Drugog svjetskog rata i poraća, osobito zločine nakon završetka rata.

Tih svjedoka danas više nema. Ostale su obiteljske priče koje se polako zaboravljaju. Moj prvi roman inspiriran je upravo tim ljudima – sudionicima ratova, poginulima i preživjelima – koji su o svemu mogli govoriti tek mnogo godina kasnije, kad su prijetnje i kazne popustile.

Novi događaji stalno dolaze, a veo zaborava navlači se na još uvijek posve nerazjašnjene okolnosti u kojima su se zločini događali. Pobjednici su uvijek pisali povijest, ali istina se prije ili kasnije mora izreći. Žalosno je što ni nakon tolikog vremena još nismo sazreli kao društvo da sjednemo, hladne glave, i o svemu razgovaramo. Samo istina i pravda mogu zatvoriti to bolno poglavlje naše povijesti.

moj brat Zdenko i ja kao "vukodlaci" na dnu Modrog jezera

Smatrate li da su takve teme važne za kolektivno sjećanje na traume prošlosti?

Povijest nas uči i upozorava na pogreške. Oprost je moguć, ali ne i zaborav – i to jedino uz jasnu spoznaju vremena i prostora u kojem su se stvari zbivale. Protok vremena, nažalost, priziva zaborav.

Povjesničari moraju nastaviti istraživati, pisati i rasvjetljavati nepoznate činjenice. Društvo moramo graditi na zdravim temeljima, na istini, bez podjela. Domovinski rat u temeljima je hrvatske države, stvorene snagom i jedinstvom hrvatskog čovjeka – potomaka svih povijesnih stradalnika koji su u srcu nosili hrvatsku državu. Sreća je što smo u tom povijesnom trenutku imali jasan cilj i vođu koji nam je omogućio jedinstvo.

Kako balansirate između stručnog pisanja (medicinskih radova) i književnog stvaralaštva?

Nakon gimnazije uslijedilo je cjeloživotno bavljenje medicinom. Napisao sam više od stotinu stručnih i znanstvenih radova. Kroz njih sam izoštrio način razmišljanja, probudio istraživački nerv, naučio propitivati stručne i znanstvene spoznaje koje su ponekad bile ishitrene i zahtijevale kritičko preispitivanje.

Glavni je cilj uvijek bio dodati barem „zrno“ novog spoznaji svjetske znanosti ili otvoriti novi smjer istraživanja. U gimnaziji sam, uz učenje, mnogo čitao, osobito poeziju – Ujevića, Baudelairea, Lorku – i počeo pisati vlastite stihove. Prozu sam manje čitao, ali sam najviše volio ruske klasike.

Odlaskom na Medicinski fakultet vremena je bilo sve manje, a interes za književnost gotovo je utihnuo. Tek u mirovini, kad se otvorilo slobodnije vrijeme, počeo sam ponovno pisati – najprije pjesme, zatim i prozu. U početku mi je mnogo pomagao lektor, ali mu nisam dopuštao veće zahvate u tekstu: htio sam da tekstovi ostanu moji, prepoznatljivi.

Moram priznati da mi je nedostajalo temeljnog znanja o „alatima“ pisanja. Improvizirao sam. Kad pišem, ne radim opsežne planove ni istraživanja unaprijed. Likovi, događaji, prostor i vrijeme naviru poput neukrotivog izvora, nadahnuti životnim iskustvom. Ponekad danima ne uspijevam napisati ni redak, a ponekad pišem do duboko u noć. Pišem brzo, s tipfelerima, koje kasnije ispravljam.

Cijeli sam se život divio književnicima, osobito pjesnicima. U svakoj prilici želio sam s njima razgovarati. Jednom sam, na obostrano zadovoljstvo, razgovarao s našim velikim pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem. Ispričao mi je kako je na očev nagovor počeo studirati šumarstvo, ali ga je profesor, stalno rušeći na ispitu, uvjeravao da od njega „neće biti ništa“. Godinama kasnije susreli su se u Akademiji.

Pričao mi je i o neugodnostima dok je radio u Leksikografskom zavodu, koji je ubrzo napustio zbog nesuglasica s Krležom. Ne mogu suditi, ali čini se da je Krleža, uz sve svoje književno veličanstvo, bio i čovjek osjetljiv na vlastiti položaj. Njegova kuharica mi je pričala kako je ugošćavao tadašnje moćnike, kako je sve bilo podređeno dojmu.

Poezija i proza za mene su dva svijeta koja se nadopunjuju. Poezija je melem za dušu, neposredna i snažna, ali kratkotrajna. Proza dulje nastaje, dulje drži čitatelja i pruža više prostora za analizu, za dijalog autora s povijesnim, društvenim i moralnim temama.

Koji su vam autori najdraži ili najutjecajniji?

Teško je izdvojiti. Pjesnici s kojima sam se najranije susreo oduševljavali su me u različitim životnim razdobljima. Od stranih pjesnika to su Baudelaire, Lorca, Jesenjin…, a od naših prije svega nenadmašni Tin, zatim Matoš, Vidrić, Tadijanović…

Od prozaika sam od mladosti vezan uz ruske klasike – Čehova, Tolstoja, Dostojevskog. Više sam puta čitao Bulgakova i njegov „Majstor i Margarita“, Šolohova i „Tihi Don“, Camusa i „Stranca“, Solženjicina, Manna…

Od hrvatskih pisaca pratim autore moderne, a od novijih posebno cijenim Ivana Aralicu. Svakako moram spomenuti i veliko, svestrano umjetničko ime Mate Matišića.

Što možete otkriti o svojoj novoj knjizi pjesama „Iščekivanja“? Poezija ili proza?

Zbirka „Iščekivanja“ dugo čeka. Želio bih pronaći likovnog umjetnika koji bi, nadahnut pjesmama, ilustrirao pojedine motive. Čekamo „Iščekivanja“.

Teško mi je odabrati između poezije i proze. Poezija je neposrednija, snažnija, ali i kratkotrajnija. Proza dulje traje, dublje analizira, otvara prostor za komunikaciju autora s poviješću, društvenim i moralnim pitanjima. Čitatelj u prozi ponekad uživa, a ponekad osjeti gorčinu i tugu koja dugo ostaje u sjećanju. Poezija nastaje iz jednog snažnog doživljaja, proza traži vrijeme i napor.

Što vam Imotski i Dalmacija znače danas, nakon desetljeća života u Zagrebu?

Odlazak iz Imotskog bio je stresan i bolan, ali mladost i obveze čovjeka odvuku u novo okruženje pa na neke stvari privremeno zaboravi. Danas se sve češće vraćam u Imotski.

Bilo da sam nekad išao preko Bosne ili danas automobilom, dovoljno je da pogledom dotaknem kamen i raslinje pa da se u meni probudi ushit. U društvu često ističem ljepotu Imotskog. Jednom sam, sjedeći u društvu u Imotskom, hvalio imotsku glazbu, rekavši da je „naša glazba najbolja“. Jedna mlađa sugovornica usprotivila se tvrdeći da „ja zapravo ovom podneblju ne pripadam“.

Nisam mogao vjerovati. Ja, koji sam rođen u imotskoj zdravstvenoj stanici, koji sam tisuće koraka napravio Tinovim stubama, spuštajući se ispod Volta do gimnazije u kojoj sam proživio najljepše dane mladosti, druženja i zaljubljivanja, slušao vrhunske profesore, ministrirao u crkvi kad se misa služila na latinskom – da mi se kaže da „ne pripadam“.

I dalje, pun iščekivanja, svake se godine sve češće vraćam. U meni žive zvona, mise, ivanjski krijesovi, svadbe i sprovodi, ljudi s kojima sam odrastao. Mnogih više nema, ali uspomene ostaju, a neki su završili i u mojim romanima.

Najveće mi je zadovoljstvo što sam obnovio staru obiteljsku kuću, ne toliko zbog sebe koliko zbog djece. Danas kćeri sa svojim obiteljima i sin sve češće dolaze. Vidim da u njima raste ponos i sve veća ljubav prema tom kraju – bude se „kameni geni“.

Kad dođem, svuda oko sebe susrećem mlade, nove ljude i događaje, ali u meni zauvijek ostaje đir – hodanje ispod Volta, pokraj nekadašnje gradske kavane, apoteke, prema vidilici Modrog jezera. Tu su sjećanja, susreti i prve ljubavi.

Ljeti se organiziraju razna kulturna događanja, noću grad ispune ljudi iz svih dijelova Imotske krajine i šire. Mi, pripadnici iste generacije, obično se izdvojimo i družimo u okolnim restoranima. Često se ipak osamim i odlazim u samotne šetnje oko Modrog jezera – sa svojim sjećanjima. Sjećanja ostaju; ona nikada ne umiru.

Kako održavate vezu s lokalnom zajednicom i je li vam ona važna u pisanju?

Vraćam se kad god mogu. Obnovio sam staru roditeljsku kamenu kuću. Druženja su se, naravno, prorijedila, staro društvo se raspršilo, ali su ostali pojedini prijatelji i poznanici.

Tu je i moj mlađi brat, stomatolog, koji poznaje i druži se s mnogo ljudi pa se preko njega lako ponovno uključim u društveni život. Čovjek mora biti otvoren i prilagodljiv, jer sve se mijenja, dolaze novi naraštaji koji žive drukčije.

Nakon prezentacije mog novog romana u Imotskom primjećujem da mi ljudi sve češće prilaze, žele razgovarati, ponekad me pozdravlja i netko koga prvi put vidim. Imotski moje mladosti nestao je, ali sam sretan što dijelom živi u mojim romanima.

Vratim li se opet, možda u nekom novom romanu ožive novi ljudi, novi odnosi i događaji.

Ipak, moram reći da Imotski zaostaje u gospodarskom razvoju, osobito u odnosu na neke hercegovačke gradove. Ljudi su spontano krenuli u gradnju kuća i bazena, često bez plana i bez dodatnih turističkih sadržaja. Doći će vrijeme kada gosti neće tražiti samo smještaj. Za turizam je, čini se, više učinio „kameni Mercedes“ nego turistička zajednica.

Vidim pomake pojedinaca – novinara Ćosića, glazbenika Glibote, ljetnih programa općine i crkve – ali prostora za napredak ima mnogo.

Josip Bago na modrom jezeru

Koje poruke želite prenijeti mladim naraštajima kroz svoje knjige?

Prošlost nas uči. Ona traži našu pozornost i, ako joj je pružimo, u nama će pobuditi jasne slike i zadovoljstvo spoznaje. Neprimjetno će oblikovati način razmišljanja i ponašanja. Ona je korijen našeg postojanja.

Osobito je važno ne zaboraviti kolektivne traume, spoznati povijest života zajednice i društva u moralnim zasadama koje nam prenosi vjera, temelj naše opstojnosti. Danas živimo u drugim, mirnijim okolnostima, u krajolicima koji su među najljepšima ne samo u Europi nego i u svijetu – krajolicima na koje mnogi „bacaju oko“.

Povijest ne smijemo zanemariti ni zaboraviti gdje smo bili i što smo prošli. Moramo biti svjesni pobjede nad traumatičnim zbivanjima kako nam se ne bi ponovila. Trebamo se sjećati ljudi i događaja koji su sanjali ovo što mi danas imamo.

Ne smijemo dopustiti da nas podjele slome – moramo ostati jedinstveni, uz vjeru koja nas uči moralnim i etičkim postulatima života. Živjeti, veseliti se, ali ne zaboraviti.

roman Bura na modrom jezeru

roman Zakon prve bračne noći

roman Smiraj na Modrom jezeru

Planirate li kombinirati medicinske teme s književnošću u budućim djelima?

Ako bude, medicina će biti utkana u životne priče ljudi koje iznenada zahvati bolest – u kontekstu odnosa, empatije zajednice i pomoći koju pruža napredak medicine, ali uvijek u granicama dostupnosti i socijalnih mogućnosti.

Sve više primjećujem s jedne strane nezainteresiranost mladih za čitanje, a s druge činjenicu da je za pisanje, objavljivanje i tiskanje knjige potreban ogroman napor. Pisanje i izdavanje knjiga društveno je malo stimulirano. Trebalo bi češće raspisivati natječaje, materijalno poticati autore.

U protivnom se gubimo u labirintu objavljivanja i tiska, najčešće vlastitim sredstvima. Nakladnici se žale, ali ozbiljnih rješenja nema. Ostaje tek osobno zadovoljstvo kad knjiga ugleda svjetlo dana.

Imate li u planu još romana inspiriranih obiteljskim ili povijesnim kronikama?

Trenutačno ne. Promatram. Možda odaberem neku suvremenu temu, s likovima uronjenima u nova društvena zbivanja.

I za kraj – umirovljeni liječnik i znanstvenik… je li uopće moguće „umiroviti“ se od svega toga?

Vjerojatno ste mislili: umirovljeni liječnik i književnik. Znanstvenik je, uvjetno rečeno, iza mene. Iza mene su brojni stručni i znanstveni radovi, sudjelovanja na kongresima, predavanja i prenošenje znanja mlađim kolegama. Sve je to ostalo kao jedno sretno i ispunjavajuće životno razdoblje, lijepa uspomena.

Ipak, medicina je u meni duboko usađena. Povremeno „iskoči“ u razgovorima i susretima s kolegama kojih je, nažalost, sve manje. Ostaje književnost – novi, otvoreni put, moj životni put.

razgovor vodio: Petar Kolovrat u prosincu 2025. godine u Zagrebu

foto: privatni album Josip Bago