VODENA TORTA, PRIČA OD VODE I MARGARINA - piše Edit Glavurtić

mama je zauvijek otputovala krajem te iste godine, početkom mjeseca studenog, ostavljajući mi u nasljeđe svoj pribor, kalupe i recept za tortu koju sama nikada nisam ispekla, niti sam je poslije njenog odlaska ikada više jela, a tome je sad već punih dvadeset godina

Mama je bila mađioničar, to sam već više puta rekla. S malo brašna, vode, kvasca, jabuka i pekmeza mogla je stvoriti čudo. Bez obzira na štednju i oskudicu, pod njenom su rukom pjevali prozračni sočni biskviti, salenjaci su cvali stotinama listića a dizana tijesta, mirisna i spužvasto meka, topila su se u ustima. Za hrskave štrudle, dizana tijesta, pite i kiflice kod nas nije trebala ni posebna prilika ni naročiti povod. Torta je bila druga priča, kao kraljica svih kolača, na našem se stolu nalazila rijetko, za rođendan i poneki veći blagdan. Kad bi naišla takva prilika, uvijek i bez iznimke, mama je pekla Vodenu tortu iz Dalmatinske kuhinje, prema receptu Dike Marjanović Radice.

Pri izradi biskvita za ovu tortu, kao što samo ime govori, umjesto mlijeka koristila se mlaka voda i ulje, dok su ostale sastojke činila četiri jaja, šećer u prahu i brašno. Krema se sastojala od mlijeka kuhanog s šećerom i brašnom, i u nju se, nakon što se ohladila, umiješao margarin. Na stranici Dalmatinske kuhinje na kojoj se nalazio recept, mama je dopisala da je krema isprobana i odlična za razne torte. Ponekad bi u nju umiješala malo čokolade koja joj je promijenila boju, i stvorila lijep kontrast žutom biskvitu, kojeg je prije premazivanja filom mama obavezno poškropila rumom, a još češće kuhanom i ohlađenom crnom kavom.

Vodena torta vjerno me je i postojano pratila kroz sve proslave djetinjstva i mladosti, ponosno se kočopereći nasred stola u svakoj svečanoj prilici, nekad ukrašena višnjama iz rakije, a nekad ribanom čokoladom. Veselila sam joj se kao što se dijete veseli svečanom događaju okrunjenom poslasticom čija priprema zahtijeva cijeli jedan mali ritual, ali već nakon prvih zalogaja, veselje bi mi splasnulo, i nastavila sam čeznuti za kremšnitama, i parfe tortama koje su zavodljivo mamile iz vitrina slastičarnice Barbara. U odnosu na ta slastičarska blaga, činilo mi se kao da našoj torti nešto nedostaje, ali nisam znala što bi to moglo biti, i nikad to nisam otvoreno pokazala. Iako dijete, bila sam svjesna da je za prilike u kojima od jedne plaće živimo nas tri, čak i takva torta veliki luksuz.

Vodenu tortu posljednji sam put jela za uskrsne blagdane, 2003. godine. Večer ranije doputovala sam vlakom iz Beča, da bi me sljedećeg jutra probudio miris kave, koju mi je mama donijela u krevet, baš kao u stara studentska vremena. Na malom pladnju, uz šalicu iz koje se pušio moj omiljeni napitak, nalazio se stakleni tanjurić s kriškom torte, koju sam odmah prepoznala kao staru prijateljicu, koju sam proteklih godina pomalo izgubila iz vida, pa čak i zaboravila. Mama ju je ispekla dan ranije, kao dobrodošlicu i uvod u blagdane koje smo nakon toliko vremena ponovo slavile zajedno. Dok sam ustima prinosila komadić žutog biskvita, njene nasmijane oči čekale su moju reakciju, a meni se stisnulo grlo, i odjednom mi se učinilo da se cijeli moj dotadašnji život našao u komadu kolača kojeg sam žvakala jedva protiskujući zalogaje.„Dobro, zašto si pekla tortu na dan kad primaš kemoterapiju?" pitala sam.

"Pa to je naporan posao, iz bolnice, odmah za šporet! Trebala si leći i odmarati, a kolače smo mogle kupiti!“ „ Mogle smo, znam da smo mogle, ali to ne bi bilo isto. Ispekla sam ja za tebe, da proslavimo to što smo skupa. Baš mi je ovaj put dobro ispala!“ rekla je zadovoljno.„ Pa, uvijek ti dobro ispadne. Pečeš je već duže od trideset godina, odavno je postala punoljetna.“ Nasmijale smo se obje sjećajući se svih onih Uskrsa i Novih godina, mojih rođendana i njenih imendana. U ime lijepih uspomena pojele smo svaka još jednu krišku, i odjednom torta nije bila ni suha ni dosadna, i u sebi sam se pitala jesam li dotad tako loše rasuđivala, ili sam možda tog jutra napokon odrasla.

Mama je zauvijek otputovala krajem te iste godine, početkom mjeseca studenog, ostavljajući mi u nasljeđe svoj pribor, kalupe i recept za tortu koju sama nikada nisam ispekla, niti sam je poslije njenog odlaska ikada više jela, a tome je sad već punih dvadeset godina. Nedavno sam u jednoj novootvorenoj zagrebačkoj slastičarnici zastala ispred vitrina s kolačima i tortama, i gledajući slastice koje su i po izgledu i po okusu bile prava mala remek djela, odjednom sam, ni sama ne znajući zašto, s čežnjom pomislila na maminu vodenu. Tortu za sve prilike, jednostavnu i ne zahtjevnu, koja me tolika desetljeća pratila zaogrnuta mljevenim orasima, višnjama i ribanom čokoladom, dodacima koji su joj obogaćivali i popravljali okus, dajući joj vrijednost slatkog zapisa iz vremena u kojem se toliko toga oko nas mijenjalo, ali je ona ostala kao konstanta.

I vjerujte da bih istog trenutka, da sam samo mogla, zamijenila sva slatka blaga zagrebačkih i bečkih slastičarnica - sve kremšnite, kardinalice i zaherice bez razmišljanja bih dala za jednu dobru krišku mamine vodene. Da ponovo osjetim priču margarina i vode u jednostavnom, kavom natopljenom biskvitu, onaj opori, sirotinjski okus svih svečanosti i proslava mog djetinjstva, koji se neokrznut provukao kroz vrijeme i postao simbol škrtog obilja, i dokaz da čovjek i iz najskromnijeg, i kad nema, i kad je bolestan i ni do čega mu nije, za one koje voli može prirediti malo slavlje. Shvatila sam i da za neke životno važne okuse nisu presudni fini, delikatesni sastojci. Kao što dobrim pričama nije potrebna posebna pozornica ni birana publika. Ponekad se mogu ispričati u prolazu, uhu koje se slučajno zateklo da ih čuje. Ako su iskrene i srcem proživljene, svejedno će djelovati, i pamtit će se, u to možete biti sigurni. Čak i kad se u njima radi o stvarima tako banalnim kao što su brašno, voda i margarin.

E.G. SLATKO KISELO

napisala: Edit Glavurtić u travnju 2025. godine

na svome FB profilu

https://www.facebook.com/edit....

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu živi od 1970. godine. Pohađala je Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine zaposlena je u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Odlazi u Beč 1990. godine, gdje se bavi likovnim radom i 1995. godine na "Universität für angewandte Kunst Wien" dobiva titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine ponovo živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

izvor: https://www.facebook.com/edit....

foto: Karolina Bartulović